Muka Kristova
Misterij u 5 dijelova
Zagreb, 1946.[1]
… in diebus afflictionis populi nostri
… u danima nevolje naroda našega
Osobe
GLAS KRISTOV
GLAS ZBORA
BARABA, zloglasni razbojnik[2]
DISMAS, razbojnik
GESTAS, razbojnik
JUDA, apostol-izdajica
VERONIKA, njegova bivša zaručnica
PONCIJE PILAT, rimski namjesnik u Judeji
KLAUDIJA PROKULA, njegova žena
ŠIMUN IZ CIRENE, seljak
DVA ŽIDOVSKA SVEĆENIKA
ZAPOVJEDNIK TAMNICE
STOTNIK
ĐAVAO
VOJNICI I NAROD
Napomena
U ovom se Misteriju nigdje ne vidi Kristov lik, a ni ostalih svetaca iz Njegove Muke.
U dvorani mora biti tišina za čitavo vrijeme izvedbe.
Prije pojedinoga čina (dijela), zbor pjeva po jedan motet iz liturgije Velikoga tjedna (po Časoslovu tmina).
I. dio
ZBOR (pjeva): Na gori Maslinskoj pomoli se Ocu: Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova. Duh je doista spravan, ali pȕt je slaba. Budi volja tvoja. Ali opet ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš. Budi volja tvoja.[3] (In monte Oliveti oravit ad Patrem: Pater, si fieri potest, transeat a me calix iste.[4] Spiritus quidem promptus est, caro autem infirma.[5] Fiat voluntas tua.[6] Verumtamen non sicut ego volo, sed sicut tu vis.[7] Fiat voluntas tua.[8])
Maslinska gora. Poslije podne. Sunce se probija kroz grane maslina. Čuje se pjev ptica.
I. prizor
Juda i dva židovska svećenika.
JUDA (ulazi s dvojicom svećenika i razgovara. Pokazuje rukom): Tu će on doći. To je njegovo najdraže mjesto. Kad ne može u Betaniju k prijatelju Lazaru, on se zaklanja u Getsemanski vrt. Čak ondje za lijepih noći i prespava. Ali kad moli, on se popne još malo više na brijeg, evo baš tu, gdje smo mi sada. Kadikad cijelu noć probdije u molitvi, a zacijelo će i sutra, poslije obavljene Pashe, dugo moliti.
PRVI SVEĆENIK (prekida ga): Ne brbljaj, mladiću! Nas ni najmanje ne zanima što on tu radi. Danas je predvečerje Pashe. Treba se požuriti, jer mi njega ne možemo uloviti za vrijeme Pashe. Nastala bi pobuna u narodu. Doći će mnogo Galilejaca tog dana u Jeruzalem. Svi ga poznaju. Svi bi ga branili. A ne možemo to udesiti ni poslije Pashe, jer bi nam Galilejac umakao. Vratio bi se sa svojim znancima u Galileju. Nama se žuri. Veliki svećenici Ana i Kaifa žele što prije doznati naš plan. Govori, dakle, kako to zamišljaš! Pazi dobro da nas ne prevariš jer ćeš biti izbačen iz sinagoge! Ti znaš što to znači.
DRUGI SVEĆENIK: Pazi još nešto! Novac, koji ćeš od nas sada dobiti, nije sva ucjena, koju ćeš primiti, jer se potpuna nagrada daje tek poslije izvršena djela. A ako ne izvršiš u redu posao, morat ćeš novac vratiti jer pripada crkvenoj blagajni. Sumnjam da je moguće uloviti tu lisicu. Promisli kakva smjelost! On je neki dan jednostavno prošao kroz svjetinu koja ga je htjela kamenovati. I nitko ga se nije usudio dirnuti.
PRVI SVEĆENIK: I još čudnovatije. On je sȃm, baš sȃm, izbacio iz hrama stotine poštenih trgovaca, prevrnuo im stolove i krletke, rastjerao ovce i volove. I nitko mu se nije usudio usprotiviti.
JUDA: Ha, ha! Vi ste svi kukavice. Ja sam ga toliko puta čuo gdje govori da će uskoro umrijeti, da će biti popljuvan i predan neznabošcima. To je ono što vi ne znate. Treba ga predati Rimljanima. Nek njima pokaže svoju hrabrost, ako može! On zna da ga vi ne možete osuditi na smrt, zato vam i prkosi.
OBA SVEĆENIKA (čude se): Vidi, vidi, na to nismo mislili.
JUDA: Zar niste opazili kako je lukavo odgovorio na vaš upit da li je dozvoljeno dati porez caru ili ne? „Dajte caru carevo, a Bogu Božje!“ On se ne želi zamjeriti caru.
PRVI SVEĆENIK: Ti si pametan mladić. Ali reci kako zamišljaš svoj plan? Lako je reći: evo tu je Krist, uhvatite ga! Uhvati ga ti ako si kadar! Koji razlog da navedemo? S kojom vojskom? Vidiš koliko teškoća iskrsne, netom se o njemu počne misliti.
JUDA: Kazao sam vam: treba ga predati Rimljanima. Javite namjesniku da vam sutra na noć ustupi jedan odred vojske, jer se neki pobunjenik krije u ovoj gori. Vi znate da se od vremena do vremena pojavi kakav zanesenjak, koji misli da je Mesija. To zna i namjesnik. Bit će mu milo što surađujete s njime da se očuva mir, pogotovu za vrijeme Pashe.
DRUGI SVEĆENIK: Ali ti znaš da ga rimski vojnici nisu nikada vidjeli. Kad oni zađu u goru, i još po noći, može im lako pobjeći. A mogu ga zamijeniti i s kojim od njegovih učenika. Vidiš, nije to baš lagan posao.
JUDA: Sluge i čuvari hrama dobro ga poznaju. Oni neka ga ulove, a rimski vojnici neka budu pratnja, za svaki slučaj. I vi pođite s njima!
DRUGI SVEĆENIK: Mi ćemo ići, ali otraga. Nije ugodno susresti se s Galilejcem koji čak mȋsli čita. Dovedosmo mu ženu, zatečenu u preljubu da je osudi, a on počeo nešto šarati po zemlji. Nagnuh se nad njim, a on je baš pisao, što sam te noći radio.
JUDA: Onda ću ja ići na čelu vojske. Ja sam njegov učenik, pa na mene ne će posumnjati. Požurit ću se malko ispred vojske kao da ga hoću upozoriti na opasnost. Poljubit ću ga kao vjeran učenik i kazati mu: „Zdravo, Učitelju!“ Drugoga ne ću nikoga poljubiti. A koga poljubim, onaj je koga tražite. Uhvatite ga!
OBA SVEĆENIKA: Sjajno! Divno si to zamislio.
PRVI SVEĆENIK (vadi kesu iz njedara): Ti se nađi sutra navečer u dvorište velikog svećenika Kaife da pokažeš vojsci put. Mi ćemo sve drugo obaviti. Koliko novaca tražiš?
JUDA (češe se iza uha): Hm, meni ih nikada nije dosta. Gledajte: kesa je prazna. Potrošio sam i ono malo što mi je Krist dao da čuvam. A sutra je Pasha. Poslat će me kupiti štogod za večeru, a ja ni novčića nemam. (Svećenici se međusobno dogovaraju o isplati, a Juda sȃm sa sobom nastavlja): I to bi se moglo dogoditi da ucjenom izdaje kupim vazmeno janje.
PRVI SVEĆENIK: Na, evo ti trideset srebrnih sikla. To je čitavo imanje. A poslije ćeš dobiti još više. Samo hrabro, mladiću! Tvoje je djelo ugodno Bogu.
(Idu.)
II. prizor
Juda sȃm.
JUDA (prateći pogledom svećenike): Ha, ha, ha! Budale! Glavno je da ste mi dali novac, a Krist će vam i onako pobjeći. Stavljali ste mu stotinu zasjeda. Uvijek vas je prevario. Zašto ne bi sada? (Broji sikle.) Jest, točno! Trideset. To je ipak nešto. Toliko vrijedi jedan rob. Mojsije zapovijeda u knjizi Izlaska, da gospodar plati drugom gospodaru trideset srebrnih sikla, ako njegov bik ubije gospodareva roba. (Zamisli se.) Podlaci! Oni su Krista procijenili za jednog roba. A ja bih bio taj bijesni bik. Ali ja nemam rogove. Pričaju da rogove ima đavao. A ja nisam đavao. Ja sam Juda. Juda iz Kerijota.
(Stavlja sikle u tobolac. Na pozornicu pada sjena đavla.)
JUDA: Što ipak da učinim s ovim novcem? Moram nešto prištedjeti za starost. Učitelj naviješta svoju smrt, a mrtvi ne čine čudesa. Lako je živjeti dok on napunja ribama prazne mreže i kruhom prazne košare. Ali kad njega više ne bude? …
Gdje da to spremim? Kod koga? Aha! Sjetio sam se! (Udari se po čelu.) Veroniko, dobra moja Veroniko, ti me zacijelo nisi zaboravila. Ostavio sam te onog dana kad sam pošao za Kristom jer je on govorio: „Tko ne ostavi svoga oca, svoju braću i ženu, nije mene dostojan.“ Ostavio sam te nekoliko dana prije nego sam te imao povesti u svoju kuću jer sam se nadao da će me Krist nagraditi velikim položajem u svom najavljenom kraljevstvu. I ti si mi to odobrila. A sad mi ne preostaje drugo, nego da se vratim k tebi, dobra moja Veroniko! (Zamisli se.) Ali i ona voli Učitelja. Ako joj donesem novac, može me zapitati odakle je. Što da joj kažem? Ona će posumnjati da sam ga ukrao iz Kristove blagajne u koju i ona od vremena do vremena ubaci koji novčić. Što da učinim? Da ga zakopam? Da, to ću učiniti. A kad Krist bude mrtav, umrijet će i ljubav Veronike prema njemu.
Čudan je taj Krist! Skupiš nešto novaca od Marije iz Magdale, od Ivane, žene prokuratora Kuze, Suzane, od drugih žena i udovica, a moj ti Učitelj jednostavno reče: „Juda, daj milostinju ovom i onom bogalju, slijepcu, dotehupu, lopovu!“ I tako je blagajna skoro uvijek prazna. A kad mu kažem da treba nešto ostaviti i za našu zajednicu, on naprosto upita: „Kad vam je što nedostajalo? … Ne brinite se, što ćete jesti, ni što ćete piti, ni u što ćete se obući. Pogledajte vrapce, kako dobro jedu, a ne siju. Pogledajte ljiljane, kako su krasno odjeveni, a ne predu.“ On bi htio od nas načiniti vrapce, koji radu po tuđim njivama, dok ih tko praćkom ne obori. Kad bih barem bio vrabac! Pobjegao bih s ovim novcem daleko od pogleda svećenika i Učitelja.
Uostalom, da me je poslušao, mogli smo za dugo vremena biti opskrbljeni. I ja i Učitelj. Onda se ne bih bio dao na ovaj posao. Moj bi tobolac bio pun. Za pomast koju je Marija iz Magdale izlila na njegovu glavu bili bismo dobili barem 300 dinara. Nešto od toga mogli smo dati siromasima, a nešto spremiti u blagajnu. Haha! U blagajnu… ali koju? Imam ja dva tobolca (vadi drugi tobolac iz njedara): jedan za mene, drugi za Učitelja. Evo, to je Učiteljeva blagajna! Nekoliko novčića i ništa više. Ja nisam kriv da on novac dijeli siromasima. A budući da sam i ja jedan takav siromah, zašto ne bih najprije sam sebi pomogao? Dobro on govori: „Siromahe imate uvijek sa sobom, a mene ne ćete imati.“ Zato se ja moram opskrbiti, da ne prosim, kad više ne bude Krista. (Ono nešto novaca, što se nalazi u Kristovu tobolcu, hoće da iskrene u svoj tobolac u kojem se nalazi 30 srebrnih sikla. Ali se zaustavi.) Ne smijem to učiniti! Moram nešto ostaviti za kruh apostolima. Dosta sam već pokrao. Malo po malo i ja sam već kupio lijepu njivu u okolici Kafarnauma. Da u starosti ne budem vrabac na tuđoj njivi! Tako, dakle, to ću ostaviti za kruh Učitelju i apostolima. (Hoće da spremi u njedra oba tobolca, ali…)
III. prizor
Juda i đavao
ĐAVAO (došulja se iza Jude i ironično ponavlja Kristovu opomenu): „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi, koja izlazi iz Božjih usta.“
JUDA: Da, to sam zaboravio. Pa to je glavna Učiteljeva misao. „Tražite najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, a sve će vam se ostalo dodati.“ Kruh je na zadnjem mjestu. Baš sam smiješan! Kao da Učitelj treba ovo par novčića da kupi kruh. Kad je mogao nahraniti nekoliko tisuća ljudi s pet hljebova, zašto ne bi i bez ijednog novčića nahranio sebe i nas?
„Ne živi čovjek samo o kruhu“, tako je Učitelj odgovorio đavlu kad ga je u pustinji nagovarao da pretvori kamenje u kruh nakon što je 40 dana postio. Zato mogu mirne duše zadržati za sebe ovo sitniša. (Đavao odobrava smijući se. Juda hoće iskrenuti novac iz zajedničke kese u svoju, ali se opet naglo zaustavi.) Ne smijem ih staviti zajedno, jer ovih 30 sikla još nije moje. Ovako ću napraviti (Sveže preko sredine kesu, u kojoj su šekeli, pa u gornju polovinu iskrene novac iz Kristova tobolca.) Tako! A sad, gdje da to sakrijem? Uh, nesretni novac! Lagan je, a kako pritišće srce! Da se ipak nisam zaletio? … Ne mogu vratiti sikle, jer bi svećenici jednostavno mogli kazati da mi ih oni nisu dali. Pokazivali bi prstom na mene i govorili: „Evo tko je pokrao crkvenu blagajnu! Odnio je novac, a sad ga peče savjest.“ Izbacili bi me iz sinagoge i proglasili svetogrdnikom. Što da radim?
Moram, dakle, izdati Učitelja. Ali, on će im sigurno pobjeći, a ja ću šutjeti kao da nisam ništa znao… No, Učitelj čita misli. To su i ona dvojica maločas rekla. A to znači da će me izbaciti iz zbora apostola. A time gubim pravo na budući položaj u njegovu kraljevstvu, koje će možda ipak osnovati. To je strašno! Onamo me izbacuju iz sinagoge, ovamo iz zbora apostola. Meni se već vrti pred očima kao da s neke visine gledam u provaliju. Možda bi zbilja bilo najbolje za mene, da se… (Zamisli se.)
ĐAVAO (ironično): „Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga!“
JUDA: Jest, tako je odgovorio Učitelj đavlu kad ga je napastovao da se s vrha hrama baci u ponor. Bog strašno kažnjava samoubojice. Ipak moram nešto poduzeti da se opravdam pred Učiteljem. Aha! Sjetio sam se! (Nastavlja veseo kao da s nekim razgovara.) Pa to je bila jedna obična šala, moj Učitelju! Izvukli smo od škrtih svećenika 30 srebrnih sikla. Pokazali smo im da su glupi uza svu svoju razvikanu mudrost. Svatko je mogao znati da ćeš im pobjeći; a oni, glupani, platili tvoj bijeg s 30 sikla. Ha, ha! Zar ne, Učitelju, da sam ih sjajno izigrao?
(Najednom se uozbilji.) Ja ipak sama sebe varam. S Učiteljem se ne može šaliti. On će prozreti moju igru. (Diže očajan ruke.) Ah, zašto nisi bar jedanput jasno kazao da ćeš osnovati svoje kraljevstvo? Tada se ne bih bio dao na ovaj posao. Ali ti uvijek govoriš o nekakvom kraljevstvu koje će biti na zemlji, a nema zemlje. Koje ima za podanike slijepe, hrome, kljaste, siromašne, tužne, udovice i stotine drugih nesretnika. Kakvo je to nemoguće kraljevstvo? I što je najstrašnije, ti sȃm o sebi govoriš da ćeš umrijeti kao razbojnik.
(Odlučno): Imaš, Juda, pravo! Zadrži za sebe sav novac. To i onako nije nikakva nadoknada za obitelj, zemlju i ljubav koju si ostavio. Prevaren si, Juda, prevaren!
(Zamišljeno): Učitelj će umrijeti. On, dakle, nije Mesija, izbavitelj Izraela. Valjda će se pojaviti drugi? Hoće, sigurno hoće jer o njemu govore proroci. Oh, kad bih ga ja sreo, kleknuo bih pred njega i kazao mu: „Služit ću ti, samo daj da s tobom upravljam svijetom; da imam podanike pod sobom kao Poncije Pilat, da ne budem uvijek siromah i tuđi sluga.“ Ali, kad će on doći?
ĐAVAO (jakim glasom): Tu sam!
JUDA (baci se ničice na zemlju i sav od sreće tepa): Tko si ti? Što ću učiniti da ti ugodim?
ĐAVAO (skoči pred Judu koji je prekrio rukama lice): Ja sam knez ovoga svijeta. Meni ćeš se klanjati, samo meni služiti!
Zastor
II. dio
ZBOR (pjeva): Razbojnika Barabu se pušta, a nedužnoga Krista ubija; jer i Juda, oružju zločina vičan, naučivši ratovati mirom, poljupcem izda Gospodina Isusa Krista. Evo svjetine, i koji se Juda zvaše dođe i kad se približi k Isusu poljupcem izda Gospodina Isusa Krista. (Barabbas latro dimittitur, et innocens Christus occiditur; nam et Judas armis doctus sceleris, qui per pacem didicit facere bellum, osculando tradidit Dominum Jesum Christum. Ecce turba, et qui vocabatur Judas venit, et dum appropinquaret ad Jesum osculando[9] tradidit Dominum Jesum Christum.)[10]
Tamnička ćelija. Iz te se ćelije vidi kroz rešetke u drugu ćeliju koja se nalazi u dnu pozornice. Vrijeme: deset do jedanaest sati prije podne.
I. prizor
Baraba, Dismas i Gestas okovani lancima.
BARABA: Nemojte biti tako snuždeni! Danas je Pasha. Poncije Pilat će nas izvesti pred židovsku rulju da ona odluči tko će od nas trojice biti pušten na slobodu. Svake Pashe to biva na uspomenu izlaska naših praotaca iz egipatskog ropstva. Nisam ja zaboravio Toru, ma zvao se i Baraba! … Što šutite? Jedan će od vas danas plesati negdje u gostionici, a ja ću i dalje čamiti dok me ne izvedu na čisti zrak da negdje lomim kamenje ili da s kakva križa hranim ptice i pse… Što ste vi prema Barabi? Gusjenice prema slonu! Je li trebalo nekoga poslati u bolji život: zovi Barabu! Odmah će mu duša sići u krilo Abrahamovo… Trebalo je nekoga sniziti za koji palac? Baraba mu je prelomio noge da je postao sitan kao kornjača. Ako je pak trebalo nekoga uzvisiti, Baraba je izabrao najviše stablo u šumi… Bio sam i milosrdna srca. Kad sam vidio da bogataš ne može nositi tešku kesu, ponudio sam mu svoju pomoć… Koliko sam puta spasio ovce od pošasti, kokoši od prehlade a volove od slinavke. Moj je želudac bio za sve životinje najbolja bolnica i sklonište. Ha-ha! Vidite, ja se i smijem, a vi stenjete kao da već nosite križ na koje brdo. Ne bojte se, momci! Poznaju farizeji Barabu. Prije bi Belzebuba oslobodili nego mene.
DISMAS: Pa kako su te onda uhvatili kad si bio tako pametan i hrabar?
BARABA: Kako se ulovi lav u pustinji? Raniš ga, brate, pa te mora čekati da mu ranu poviješ. Tako je bilo i sa mnom. Nanjuših ja da je carinik Gamalijel u Samariji utjerao dosta poreza za carev želudac pa se preruših i počeh buniti Samarjance. I nasta metež. Skočih u Gamalijelovu kuću, prerezah mu debeli vrat, zgrabih blagajnu pa bjež! Ali i vojska za mnom. I neki me đavo pogodi strjelicom baš u koljeno da sam odmah pokleknuo i počeo prvi put u životu pobožno moliti… Ali vi ste veoma znatiželjni. Ja bih ipak htio čuti kako ste vi dva poštenjakovića dospjela u ovo časno obitavalište.
GESTAS (ironično): Pa znaš i sȃm da svi pošteni ljudi, koji svrše ovdje, sliče tebi.
DISMAS (Gestasu): Ne, mi nismo slični njemu. Prilike su nas takvima učinile. Nikada Dismas ne bi bio lopov da nisu lopovi oni koji su danas na slobodi.
BARABA: Hahahaha! Možda si ti pravedan kao onaj Ivan Krstitelj koji je jeo skakavce i divlji med, a bio obučen u devinu kožu.
DISMAS: Nisam Ivan Krstitelj, ali kadikad nisam imao ni skakavaca da se nasitim, a nosio sam i odijela gubavca.
BARABA (Gestasu): Je li ovaj šenuo pameću?
GESTAS: On je uvijek pravedan, dok ne krade.
DISMAS: Jest, krao sam iz očaja. Oni, za koje sam se borio, proglasiše me razbojnikom, pa sam krao i ubijao da se osvetim.
BARABA (Gestasu): Rastumači mi, momče, taj slučaj. Mora da je veoma zanimljiv i zamršen.
GESTAS: Veoma jednostavan. Sjećaš li se pobune u Jeruzalemu, kad je ono Poncije Pilat počeo graditi vodovod da bi s jugoistočne strane Betlehema doveo vodu u Jeruzalem?
BARABA: Meni sigurno tada nije trebalo vode. Imao sam vina na pretek.
GESTAS: Ne prekidaj me s glupostima! … Troškove za taj vodovod htio je Pilat naplatiti iz blagajne našeg hrama. Mi se pobunismo. A lukavi Pilat preobuče svoje vojnike u židovska odijela te oni udariše toljagama po nama. Mnogo je ljudi poginulo. A nas se dvojica nađosmo skupa te, uvidjevši prijevaru, navalismo na vojnike i trojicu zatukosmo. Od onda se počesmo skrivati po kućama. Narod nas je častio kao prave junake. Ali neki farizeji, da se dodvore Pilatu, prokazaše naše sklonište. Nije nam preostalo nego da bježimo u gore i šume. Oni, koji su nas prijavili Pilatu, platiše glavom. To je naša osveta. Sad ćeš razumjeti zašto Dismas kaže da je bio pošten.
BARABA: To mi je donekle jasno, ali ne razumijem kako je ozdravio od gube.
DISMAS: Nisam bio gubavac iako sam živio tri godine među gubavcima. Jedna nevolja vuče za sobom drugu. Kazao ti je Gestas da smo se skrivali po šumama i gorama. Krali smo da se prehranimo. Ako nas je tko progonio, branili smo se. Naša je glava jednako vrijedna kao i tuđa. Ali jedne zime okruži nas Pilat svojim četama. Izgledalo je da mu ne možemo nikako izbjeći. Krijući se pred njim naiđosmo na špilju gubavaca koji su još iz daleka vikali da se udaljimo jer ćemo se zaraziti. Gestas nije htio ući. „Volim poginuti od mača, nego godinama polagano umirati“ – govorio je. Vika vojnika bila je sve bliža. Trebalo se odlučiti. Ja skočih u spilju, uzeh pokrivač nekog gubavca, prebacih ga preko sebe i stadoh među gubavce. Gestasu nađoh zaklonište u špilji gdje gubavci nisu ležali. Kad su vojnici okružili spilju, ugledali su gubavce i okanili se dalje potjere jer su bili uvjereni da smo im umakli. Ni posumnjali nisu da se među gubavcima, koji su na ulazu vikali, nalazim upravo ja.
BARABA: I nisi se zarazio?
DISMAS: Nisam. Netom je prošla opasnost, skočio sam u potok, oprao se, a s nekog prolaznika skinuo čisti ogrtač. Tako smo proboravili u društvu gubavaca pune tri godine. Bili smo uvijek udaljeni od njih desetak metara, ali u opasnosti ta je udaljenost nestajala. I njima je bilo dobro u našoj blizini. Što bismo pokrali, pošteno smo podijelili. Sve je to bilo dobro dok nije jedan gubavi Samarijanac doznao da smo mi Židovi i prijavio vojsci naše zaklonište. Uhvatiše nas dok smo spavali. Da jednom iziđem na slobodu, sve bih gubavce poklao.
BARABA: Ako ih do tada uopće bude, jer sam čuo da neki Galilejac ozdravlja gubavce samom riječju.
GESTAS: Gubavci, koji su bili u našoj blizini, spremali su se k tom čudotvorcu, ali on je bio sad u Judeji, sad u Galileji, sad u Trakonitidi i slično.
DISMAS: Jedan je gubavac razgovarao s onima, koji su na čudotvorčevu riječ ozdravili, pa je krenuo da ga potraži.
GESTAS: Da smo bar gubavci i nas bi ozdravio, a kad smo zatvorenici ne može nas izbaviti, nego samo Belzebub.
BARABA: Koji se nalazi u Ponciju Pilatu. Zato će sigurno jedan od nas trojice biti danas pušten.
II. prizor
Isti i vojnici sa zapovjednikom tamnice.
Čuje se kako stražar otvara ključevima vrata susjedne ćelije koja se nalazi u dnu pozornice. Kroz otvorena vrata probija mlaz svjetla. Baraba se približi rešetki, da vidi koga vode u ćeliju.
BARABA: Oho! Opet nekoga uvode u ćeliju da mu izmjere leđa. (Struže rukama po svojim leđima.) To je jak i visok čovjek. Ništa neobično: poštenjak u pratnji četvorice lopova, predvođenih od zapovjednika tamnice.
Vojnici gone uznika uz psovke i viku: Miči se! Nek te bijes nosi! Luđače, sad ćeš plesati!
ZAPOVJEDNIK: Otkrijte mu leđa, a onda ga čvrsto privežite uza stup da ne padne! Udarajte bez milosrđa!
JEDAN VOJNIK: On je Židov. Njemu pripada trideset devet udaraca.
ZAPOVJEDNIK: On je u rukama Rimljana. Izbrojite mu trista trideset devet udaraca i više ako može podnijeti. Samo pazite da ne crkne!
BARABA: Ovaj ne će na križ jer takvi bivaju šibani prije smaknuća na stratištu.
DISMAS: Valjda žele koju tajnu izvući iz njega.
GESTAS: Zacijelo će ga pustiti poslije nego bude išiban.
Vojnici šibaju Isusa, a on ni da bi uzdaha pustio. Baraba čuje udarce i hvata se za svoja leđa.
BARABA: Ja bih tim zvijerima sve zvijezde izbrojio, a ovaj ni da pisne. Mora da je zbilja kakav hrabar buntovnik ili razbijač kad ništa ne priznaje.
GESTAS: Možda je namlatio kojeg rimskog građanina.
BARABA: Za ništa čovjek ne prima batine. Ipak bih ga branio kad bih mogao. Tako, iz drugarstva! On i onako pripada našem soju. Da imam korbač u rukama, istukao bih i zapovjednika i vojnike. Ali ovako: svatko odgovara samo za svoja leđa.
DISMAS: Zbilja zanimljivo: taj ne psuje!
GESTAS: Lukav je on. Zna da bi psovkama razbjesnio vojnike. Psovao je zacijelo dok je bio na slobodi, ali pred bičem mora šutjeti. Pogotovu kad te ne vode na stratište.
BARABA: Možda i nije veoma opasan razbojnik. Bit će se opio pa psovao cara ili Poncija Pilata.
GESTAS: Ili pokušao tvoj zanat da buni narod nek uskrate porez.
BARABA: Pa uspio kao i ja. S tom razlikom da se ovaj čas ne bih želio s njime zamijeniti.
Stanka. Još uvijek šibaju Isusa.
DISMAS: Možda je mrtav kad uporno šuti.
BARABA: Dok ne zaviče, znak je da je još duša u njemu, barem u koljenima.
ZAPOVJEDNIK: Prestanite! Odriješite ga, nek se malo odmori!
BARABA: Ovaj će još i nastaviti da ga bije, netom se odmori.
DISMAS: Valjda će ga dovesti k nama.
GESTAS: Imat će veoma meku postelju. (Pokazuje na pod.)
ZAPOVJEDNIK: A sad, momci, da vidim vašu domišljatost. Kralju treba grimiz, kruna i žezlo.
JEDAN VOJNIK: Lako za žezlo! Trstika raste u dvorištu.
DRUGI VOJNIK: I za krunu je lako. Glogova trnja imamo na pretek.
ZAPOVJEDNIK: Brzo spletite krunu od trnja i donesite žezlo. A ti, momče, skoči u kasarnu po moju staru crvenu kabanicu! Crvena je kao grimiz. Položite ga na taj kamen! To nek mu je prijestolje! On kralj, a vi podanici. A ja? Ja ću u njegovo ime izdavati zapovijedi kao zapovjednik kraljevskog dvora. Brzo na posao!
BARABA: To je neki kralj! Opet su Rimljani ulovili zanešenjaka koji se htio proglasiti židovskim kraljem.
GESTAS: Bar da je nas potražio! Hrabrijih vojnika ne bi nigdje našao. Zacijelo ga je izdao koji podmitljivi pristaša kao i nas onaj vražji gubavac.
BARABA: Mi smo dugo u zatvoru pa ne znamo da li je bila koja pobuna. Možda su zbilja ulovili kojeg kralja. Ali ne! Pazite, to je Židov! Bar je tako kazao vojnik. A Židovi nemaju kralja. Uistinu to mora da je neki suludi zanešenjak.
Vojnici su ispunili zapovjednikove naloge.
ZAPOVJEDNIK: Tako! Sad mu iskažite dužnu počast. Pokleknite na desno koljeno i zakričite: Zdravo, kralju židovski! A onda bacite svoje cvijeće na njegovo lice, to jest svoje debele hrakotine!
Vojnici se smiju i govore: Zdravo, kralju židovski!
Pljuju na Krista. Baraba zahrakne i pljune kroz rešetku u drugu ćeliju.
BARABA: To vama, i caru, i Ponciju Pilatu, i svemu svijetu! Gadovi!
ZAPOVJEDNIK: Sad će vam kralj pokazati svoju mudrost. To je najmudriji kralj na svijetu. On vidi i kroz zatvorene oči. Ništa mu ne može izmaći. Zavežite mu oči! Uvjeren sam da će pogoditi tko mu je dao zaušnicu.
BARABA: Ništa ne razumijem. Prije su ga proglasili kraljem, a sada čarobnjakom.
Vojnici daju zaušnice Kristu i smiju se.
ZAPOVJEDNIK: Pogodi, proroče, tko te je udario? (Smije se na sav glas.)
DISMAS (prestrašen): To je Krist!
BARABA: Onaj čudotvorac iz Galileje?
DISMAS: Da!
BARABA: Da bar sad napravi čudo pa me izbavi odavle!
GESTAS: Kažu da on ozdravljuje bolesne, uskrisuje mrtve, nahranjuje gladne. A mi nismo odavno ništa dobro založili ni popili. Da bar dođe k nama!
DISMAS: Uvjeren sam da je on pravedan.
BARABA: Kao i mi. Ipak ima jednu sposobnost koju ja nemam: da je čarobnjak. Zacijelo su mu pokrali čarobnjačke sprave pa je sada bespomoćan.
ZAPOVJEDNIK: Dosta! Igra je završena. Povedite ga u grimiznom odijelu, s krunom i žezlom, Ponciju Pilatu da mu sudi!
Vojnici odvode Isusa. Zapovjednik se približi rešetki da vidi što ova trojica rade.
III. prizor
Razbojnici i zapovjednik tamnice.
ZAPOVJEDNIK: Tako, tako, poštenjačine! Pripravite i vi leđa.
BARABA (pita zapovjednika): Koje je zlo taj učinio?
ZAPOVJEDNIK: Što se to tebe tiče? Kad ne znam ja, ne moraš ni ti.
BARABA: Ubio je nekoga?
ZAPOVJEDNIK: Nije.
BARABA: Pokrao carsku ili hramsku blagajnu?
ZAPOVJEDNIK: Nije.
BARABA: Psovao, opijao se, raskalašeno živio?
ZAPOVJEDNIK: Nije.
BARABA: Zašto ste ga proglasili kraljem?
ZAPOVJEDNIK: Da se narugamo Židovima. Nek vide kakav će biti svaki Židov koji se bude bunio protiv cara.
BARABA: Dakle, ovaj se bunio?
ZAPOVJEDNIK: Ne znam.
BARABA: Onda je on nevin?
ZAPOVJEDNIK: Možda i jest, ali to se mene ne tiče. Ja sam samo izvršio što mi je Poncije Pilat naredio. Moja su leđa zdrava. Ni ti se ne brini za drugoga! Pazi samo na svoja leđa!
Ode. Razbojnici šute. Pokunjeni su.
DISMAS: Uvjeren sam da je Krist nevin. To je osveta farizeja. Htjedoše se dodvoriti Pilatu. Izdadoše ga kao i nas dvojicu iako smo dobro željeli narodu i hramu.
Iz daljine se čuje vika Židova.
IV. prizor
Glas Pilata, naroda i razbojnici
Trublja najavljuje govor Pilata. Tišina.
PILAT (glas iz daljine): Običaj je da vam o Pashi oslobodim jednog razbojnika. Koga želite da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?
NAROD: Barabu, Barabu!
PILAT: Što onda da učinim s Isusom koji se zove Krist?
NAROD: Neka se propne!
PILAT: Koje je zlo učinio?
NAROD: Propni, smakni ga!
Gubi se glas svjetine.
BARABA (izvan sebe): Što ono govore? Koga traže? Barabu! Baraba, ti ćeš biti slobodan. Baraba, ti si pošten čovjek, jer pošten znači krasti, ubiti, opiti se, a lopov je Krist, koji ništa od toga nije napravio. Moja glava ništa ne razumije. Ja sam lud, lud…
- prizor
Zapovjednik i razbojnici
ZAPOVJEDNIK (otključava vrata noseći u ruci daščicu iz koje čita): Po naredbi Poncija Pilata radi svečanosti Pashe, pušta se na slobodu Baraba, a razbojnici Dismas i Gestas osuđuju se s Kristom na smrt križa.
Zastor
III. dio
ZBOR (pjeva): Tuguj, Jeruzaleme i svuci haljine radosti; obuci se u pepeo i kostrijet, jer je u tebi ubijen Spasitelj Izraelov. Neka kao bujica teku suze danom i noću, i neka ne presahne zjenica oka tvoga, jer je u tebi ubijen Spasitelj Izraelov. (Jerusalem, luge, et exue te vestibus iucunditatis: induere cinere, et cilicio: quia in te est occisus Salvator Israel. Deduc quasi torrentem lacrimas per diem et noctem, et non taceat pupilla oculi tui,[11] quia in te est occisus Salvator Israel.)[12]
U Pilatovoj palači. Soba. Vrijeme: oko podneva.
I. prizor
Pilat i Klaudija Prokula, njegova žena. Sjede i razgovaraju.
KLAUDIJA (sva uznemirena): Jao, ti nisi htio poslušati poruku svoje vjerne Klaudije.
PILAT: Ne uznemiruj se, ženo! Sve sam poduzeo da ga spasim. Najprije sam kao iskusan političar prepustio osudu Herodu, jer je Krist Galilejac, a Galileja je u Herodovoj vlasti. Ali on se narugao i meni i Kristu obukavši ga u bijelu luđačku haljinu. Ni on nije mogao naći krivice na tom čovjeku. Vratio ga je meni jer je ulovljen u Jeruzalemu.
KLAUDIJA: Lukavi Idumejac!
PILAT: Kad mi to nije uspjelo, htio sam djelovati na njihove ljudske osjećaje. Dao sam ga bičevati. Vojnici su mu za porugu stavili na glavu trnovu krunu, a u ruku žezlo od trstike. Bio je sama rana. I najkrvoločniji barbar bi se stresao od užasa i pomilovao ga. A oni planuli bijesom i još više tražili njegovu smrt.
KLAUDIJA: Čula sam te kad si vikao: „Evo čovjeka!“ I vidjela sam ga. Nije to bio više čovjek, nego bijedna hrpa mesa iz koje je curila krv.
PILAT: Htio sam, nadalje, da ih kao sudac izigram te sam im dao da biraju između zloglasnog Barabu i Krista. Bar je to bilo lako prosuditi. A oni izabrali Barabu. To zacijelo ni Barabin mozak nije mogao shvatiti. Što sam drugo mogao?
KLAUDIJA: Pustiti Krista, pustiti Krista!
PILAT: Što ti je, ženo? Voliš li ti svoju glavu? Znaš li što su vikali kad sam kazao da na njemu ne nalazim nikakve krivice? „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj cara. Krist se pravi kraljem, a svaki, koji se pravi kraljem, protivi se caru.“ Tako su, baš tako vikali. A znaš li ti što znači zamjeriti se našemu caru Tiberiju? Da mu netko to dojavi, ode i meni i tebi glava. Nijedan se car na svijetu ne drži tako grčevito prijestolja kao naš. Već sam nekoliko puta bio oklevetan pred njime, pa i od samog Heroda. Meni je ipak draža glava moja i tvoja negoli Kristova. Bar to možeš razumjeti.
KLAUDIJA: Zašto im nisi dokazao kako je nemoguće da bi jedan siromah mogao biti kralj?
PILAT: Nekoliko puta sam im namještao stupicu i htio ih izvrći ruglu. Govorio sam im: „Kako je moguće da osudim vašega kralja koga vi već stoljećima iščekujete?“ Čak moram ti kazati da sam dao Krista okruniti trnjem, samo da se narugam Židovima. „Evo vašega kralja!“ – kazao sam im. Ali uzalud. Oni su vikali: „Nemamo drugoga kralja osim Tiberija.“ Htio sam ih opametiti, čak i poslije osude, pa sam na tablici, koju osuđenik nosi na vratu i koja visi poviše njegove glave na križu, dao napisati ove riječi: „Isus Nazarećanin, kralj židovski.“ Zar može biti veće smiješnosti nego da Židovi razapinju vlastitoga kralja? Ali ni to nije ništa koristilo. Oni su htjeli njegovu glavu. Ja nisam kriv za to. Oprao sam ruke u vodi kao što ih oni peru u krvi janjeta da pokažu da su nevini od nekog zlodjela. Oni su preuzeli svu odgovornost na sebe. Mogla si ih čuti gdje viču: „Nek njegova krv padne na nas i na našu djecu!“ Zato se ništa ne boj, moja Klaudijo! Bogovi su vidjeli moju dobru volju.
KLAUDIJA: Ali da ga ti nisi osudio, on ne bi bio nikada mrtav. Ah, zašto me nisi poslušao? Moj san, moj san! Ah, taj će me cijelog života progoniti.
PILAT: Da, zbilja, kakav je to bio san? Ti si prema tom snu onog čovjeka proglasila pravednikom još prije moga ispitivanja i sudske istrage.
KLAUDIJA: Bojim se da ti ga kažem da te ne stigne proroštvo toga sna.
PILAT (prestrašeno): Govori!
KLAUDIJA: Mi Rimljanke dajemo veliku važnost snima. Sjeti se sna Kalpurnije, žene Julija Cezara. Ona ga je molila da ne ide u senat petnaestoga ožujka jer ga je u snu vidjela bodežima izbodena. On je nije htio poslušati, a san se, na žalost, ispunio.
PILAT: Zar će i mene netko ubiti?
KLAUDIJA: Evo, počuj pa prosudi! Još sam spavala dok si ti prvi put ispitivao Krista. U polusnu sam čula viku židovske rulje. Nisam tome davala važnosti, jer je Pasha, pa mora biti i veselja. Ali najednom se nađoh u tvojoj sudnici. Pred tobom je stajao svezani Krist, miran kao kip. Ti si pisao na tablici njegovu krivicu. Židovi su ti pljeskali i odobravali. Dao si tablicu vojniku da je objesi Kristu o vrat. Najednom Krist odveže ruke, uspravi se kao div, glava mu zasja čudnim sjajem i uzme tablicu u ruke. Okrene je na drugu stranu i počne pisati osude.
PILAT (brzo): Što je pisao? Daj reci brzo!
KLAUDIJA: Herod prognan, rastočen od crva.
PILAT: A što je pisao za mene?
KLAUDIJA: Poncije Pilat prognan…
PILAT: Samo prognan?
KLAUDIJA (snuždeno): Obješen.
(Oboje neko vrijeme šute prignutih glava.)
Ja sam čekala i svoju osudu, a on se blago okrene prema meni i tako me ljubazno pogleda da će mi taj pogled ostati neizbrisiv u životu. Kao da mi zahvaljuje za veliko dobročinstvo. To me je tako zbunilo da se odmah probudih i poslah ti poruku da mu ništa nažao ne učiniš.
PILAT (kao da sebe i nju brani): To je sve san. Ja sam već bio osuđen na progonstvo, ali moja lukavost uvijek nađe sretan izlaz. Ovog puta nisi baš ništa osobito sanjala. Umiri se!
KLAUDIJA: Svaka nepravda izaziva osvetu bogova. A čuo si da Židovi iznose kao tešku objedu protiv Krista da je sebe nazvao sinom Božjim. Pilate, ako je zbilja on sin nekog boga? Čula sam za njegovu nauku: ona je zbilja sveta. Čula sam za njegov život: taj je neporočan. Čula sam i za njegova čudesa: to običan čovjek ne može učiniti.
PILAT: Pa kad je on sin nekog boga, nek se taj pobrine za nj. Neka ga spasi, još je na vrijeme, neka kazni Židove.
KLAUDIJA: Ali i bogovi traže kadikad nevine žrtve. Sjeti se Ifigenije, Ganimeda i drugih.
PILAT (diže se): Znam ja to sve, ali u ovom slučaju ja nisam ni najmanje kriv. Židovi su krivnju uzeli na sebe. Trebala si pročitati na toj tablici što je Galilejac napisao za Židove.
KLAUDIJA: Jest, i to je napisao! Ostalima progonstvo i križ.
PILAT (smije se): Ha, ha! Pa ne može valjda sve Židove izagnati iz Palestine. To bi učinio Tiberije da može. Vidiš kako je smiješan tvoj san. A zar bi mogao sve Židove osuditi na križ? Gdje bi se našlo toliko stabala? Trebalo bi posjeći sve šume Palestine. Možda ti imaš vrućicu pa bulazniš. Najbolje da otpočineš.
KLAUDIJA: O, da bulaznim, Pilate, kamo sreće da bulaznim! (Diže se.) Ali se ipak bojim da se moj san ne ostvari. Nastojat ću ga zaboraviti. A ni ti nemoj na nj misliti. I onako se ne da ništa izmijeniti. Zdravstvuj!
(Pilat je prati do vrata.)
II. prizor
Pilat sȃm
PILAT (šeta po sobi): Čudan je taj Krist! Nije se branio ni preda mnom, ni pred Židovima. Držao se kraljevski. Na moj upit: „Jesi li ti kralj?“ on je odgovorio kao neki stari mudrac: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta; jer kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, onda bi me sluge branile.“
– „Koji su tvoji podanici?“ Na to je izustio mirno i dostojanstveno: „Svaki, koji je od istine, sluša moj glas.“ Onaj čas sam mu se nasmijao jer svaki mudrac drži da samo on posjeduje istinu, a tih istina ima koliko i mudraca. Ali sada naslućujem da me je Krist toga časa nadmudrio. Vidio je da radim krivo, protiv vlastitog uvjerenja i savjesti, pa mi je i dao takav odgovor. „Ne ljubiš istinu, zato me i ne možeš shvatiti.“ Eto, to znači njegov odgovor…
On je sebe priznao kraljem nekog drugog svijeta. Na drugom svijetu mogu biti bogovi ili demoni. Nije ugodno imati okapanja ni s jednima, ni s drugima. A ako je Krist njihov kralj? Onda bi se mogao osvetiti. Onda bi san moje Klaudije mogao biti ostvaren. Strašan je to san! Biti izagnan i živjeti u bijedi. I na kraju biti obješen. A možda i sam sebe objesiti? A zašto? Radi osude jednoga čovjeka. Koliko sam ih već osudio i nisam zato imao nikakvih neugodnosti. Osuditi jednog Židova ne znači osuditi jednog rimskog građanina. Tko me može zato izgnati? Učio sam dobro djelo za cara i državu. Možda sam i pogriješio, ali ništa time nisam naškodio rimskoj vlasti ni ugledu. Ha, ha! Zar jedan siromašni Galilejac može izagnati iz Judeje rimskog namjesnika Poncija Pilata? Galilejac? …. (Zaustavi se i zamisli.)
Ali zaboravio sam onaj upit na koji nisam dobio odgovor. Bio je to jedini čas kad sam se rasrdio na Krista i zaprijetio mu se. „Odakle si ti?“ – dȁ, tako sam ga zapitao, a on ni da otvori usta. „Zar meni ne odgovaraš? Meni, koji imam vlast raspeti te i pustiti te?“ Krist je ostao savršeno miran. Ako je on Galilejac, zašto ne bi to priznao? Čemu bi tajio? Možda on nije Galilejac. Možda je on zbilja nekog kraljevskog podrijetla, koje mora tajiti. Onda bi se i njegova osveta mogla ostvariti. I Pilat bi visio! (Hvata se za vrat.)
Ipak bih volio da se nisam upleo u ovaj posao. Prokleti Židovi! Spleli su me da nisam mogao natrag. Ovoga puta su me nadmudrili. Mrzim ih iz dna duše. Oni bi sve Rimljane skuhali u vrućoj smoli, a Krista, za koga kažu da je bunio narod protiv cara, njega razapinju na križ. Ne mogu se domisliti u čemu je njihova igra i račun. Taj je čovjek zacijelo smetao ugledu farizeja i saduceja. Narod je išao za njim. Zašto? Radi čudesa. Zašto farizeji ne čine čudesa? Tko može učiniti čudo? Onaj tko je izvan prirodnih zakona. Najbolje da o tome ne mislim, jer će me inače san moje Klaudije toliko zabrinuti, da bih bio spreman i objesiti se. Ali do toga ne će doći. Moram se najprije osvetiti Židovima.
III. prizor
Pilat i stotnik
STOTNIK: Carski namjesniče, dva židovska svećenika čekaju pred zgradom da bi s tobom razgovarala.
PILAT: Nek uđu!
STOTNIK: Kazali su da ne smiju ući u kuću stranca jer bi se opoganili, a večeras im počinje Pasha, pa moraju čisti blagovati janje.
PILAT: Što želi ta gamad?
STOTNIK: Da izmijeniš natpis koji si odredio da visi nad Kristovom glavom. Oni se srame tog natpisa. Mnogo naroda onuda prolazi, ne samo iz Palestine nego i iz ostalih strana svijeta, pa se čude tome natpisu.
PILAT: Što bi oni htjeli?
STOTNIK: Da ne bude napisano: „Isus Nazarećanin, Kralj židovski“, nego: „Ja sam govorio da sam kralj židovski.“ U prvom slučaju znači da Židovi razapinju vlastitog kralja, a u drugom da razapinju jednog zanešenjaka.
PILAT (bijesan): Reci tim hijenama da carski namjesnik ne mijenja svojih odluka. Što napisah, napisah!
Zastor
- dio
ZBOR (pjeva): Razotkrit će nebesa zločin Jude, a zemlja će ustati protiv njega; i očitovat će se grijeh njegov u dan jarosti Gospodinove. S onima koji rekoše Gospodinu Bogu: Odlazi od nas, ne želimo znati putove tvoje. Bit će očuvan za dan propasti i bit će izveden za dan osvete. S onima koji rekoše Gospodinu Bogu: Odlazi od nas, ne želimo znati za putove tvoje. (Revelabunt coeli iniquitatem Judae, et terra adversus eum consurget;[13] et manifestum erit peccatum illius in die furoris Domini. Cum eis qui dixerunt Domino Deo: Recede a nobis, scientiam viarum tuarum nolumus.[14] In diem perditionis servabitur, et ad diem ultionis ducetur. Cum eis qui dixerunt Domino Deo: Recede a nobis, scientiam viarum tuarum nolumus.)[15]
Na putu prema Kalvariji. Vrijeme: malo prije podne. Kroz cijeli se ovaj dio čuje vika i ruganje svjetine na vrhu brda kao daleka jeka.
III. prizor
Juda sȃm
JUDA (u izgledu očajnika): Ne mogu dalje! On je sa svojim križem već na vrhu, a ja bez križa sustajem. Ne mogu dalje, ne mogu dalje! Zar da se opet susretnem s njime, pa da me zapita kao ono sinoć u vrtu: „Prijatelju, zašto si došao?“ – „Prijatelju“ – tu je riječ izabrao mjesto da mi kaže „izdajico“. Ja sam izdajica, izdajica! Na mojim usnama još gori toplina njegova lica. Nikad nisam pomislio da je poljubac neizbrisiv. Kao brazgotina! (Prekriva rukama usne.)
Gdje da se sakrijem? Na mojim usnama opazit će ljudi izdanu krv, izdanu ljubav, izdanu dušu… „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina čovječjega?“ – tako me je sinoć upitao Učitelj. Pobjegao sam u mrak da ne vidim sama sebe. On zna sve. Htio mi je kazati: „Mogao si, Juda, uzeti jednu od svjetiljaka ili zublji, što ih nose vojnici, pa im pokazati gdje sam i tko sam ja. Nije ti za to trebao poljubac! Mogao si uzeti konop pa me vezati kao što su oni učinili. Nije ti za to trebao poljubac!“ Oh, sada shvaćam: poljubac je izdaja kad se ljubi usnama, a ne dušom. A ja sam svoju dušu prodao za trideset srebrnih sikla. I više je ne mogu otkupiti. Zaludu sam onim hramskim lihvarima bacio u lice tih trideset sikla, ja znam da time ne mogu dobiti natrag ni svoju dušu, ni dušu Učitelja.
Jedan je poljubac plaćen s trideset sikla, poljubac koji svećenicima vrijedi milijune. Bio sam budala. I imali su pravo, kad su se nasmijali momu kriku: „Sagriješio sam izdavši krv pravednu!“ Oni su platili tu krv veoma jeftino, a ti se, Juda, misli! Prevario sam se. Ja sam luđak mislio da će me Učitelj pohvaliti što sam došao da ga upozorim na opasnost, ali on je prozreo moju nakanu. I nije pobjegao, nije se sakrio, nije htio pobjeći kroz redove vojske kao što je jednom prošao kroz redove svjetine koja ga je htjela kamenovati. Predao im se u ruke; poredao po znaku moje izdaje. Ja sam izdajica! Izdajica najboljeg Učitelja!
Kako je sinoć u dvorani bio dobar i ponizan. Dok smo se mi za stolom potiho u skupinama prepirali tko će biti veći u njegovu kraljevstvu, on je bez odgovora dao najbolji odgovor. Ustao je sa stola, pripasao se otiračem, pokleknuo do svakoga od nas i oprao nam noge. Oh, tisuću rijeka ne bi opralo crninu mojih nogu, jer one su već tada bile odlučile da ga prokažu vojnicima. Zato je imao pravo, kad je kazao: „Vi ste čisti, ali ne svi.“ Htio me je vratiti sa započeta puta, ali ja sam se pravio da ništa ne razumijem. Čak, kad je kazao, da će ga noćas jedan od njegovih učenika izdati, da sam imao smjelosti da zapitam: „Zar sam ja taj, Učitelju?“ I makar da mi je potiho rekao da sam to ja, makar da je Ivanu pokazao tko je izdajica pruživši mi kruh umočen u zdjelu, ja sam ipak ostao čvrst u svojoj odluci. U mom tobolcu zvečalo je trideset srebrnih sikla, i ta je zveka nadjačala njegov glas. Dalje nisam mogao izdržati. Pobjegao sam u noć, išao od jednoga do drugoga svećenika da požurim pripreme. Gonila me je poruka Učitelja, koju mi je dao kad sam izlazio iz dvorane: „Što činiš, čini brzo!“ I išlo je sve takvom brzinom, da nisam imao kada ni misliti. Kao da je netko drugi upravljao sa mnom.
(Na pozornici se pojavi i odmah nestane sjena đavla.)
Ništa nisam mislio. Letio sam, letio, a tek poslije nego je Krist bio uhićen, počeo sam misliti… Misliti! To je najteže! Misliti i protiv volje o svom zločinu, to je muka. A moraš misliti, dok ne umreš ili ne poludiš. Blago živinama, koje ne misle!
(Iz daljine se čuje vika Židova i njihova poruga raspetom Kristu): Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. Ti, koji možeš razvaliti hram Božji i za tri dana opet ga sagraditi, spasi sȃm sebe. Uzdao si se u Boga, neka te izbavi ako si mu mio jer si govorio: Sin sam Božji. Ako si Sin Božji, siđi s križa.
JUDA (uhvativši se za glavu): Dakle, raspeše ga? Odlučio je umrijeti. Što da radim, što da radim?
II. prizor
Juda i Šimun Cirenac
ŠIMUN (dolazeći s Kalvarije zaustavi se ugledavši suludog Judu. Uhvati ga za rame): Mladiću, tebi nije dobro. Žalim te. Možda ti je koji od osuđenika brat?
JUDA: Slušaj, čovječe, poznaš li ti Isusa, koji se zove Krist?
ŠIMUN: Pa ja sam njegov križ ponio do vrha.
JUDA (radostan): Dakle im je pobjegao? Reci da jest, reci da je tako!
ŠIMUN: Što je tebi, čovječe? Zar ne čuješ viku naroda i vojnika? Slušaj pa ćeš se uvjeriti da je već razapet. Ja nisam mogao gledati razapinjanje i smrt pravednika pa sam se udaljio.
JUDA: Zašto si baš ti nosio njegov križ?
ŠIMUN: Vraćao sam se iz polja. Meni tek večeras počinje Pasha. Zato sam radio a rimski vojnici, videći me u starom odijelu, mislili su, valjda, da sam kakav rob pa naprtili na me Kristov križ. On ga više nije mogao nositi. Triput je pod njim pao zbog iznemoglosti i gubitka krvi. A nije ni čudo kad su ga još prije osude bičevali i nabili mu na glavu nekakav vijenac od trnja.
JUDA: A zašto im nije pobjegao dok si mu ti nosio križ?
ŠIMUN: Tebi nije dobro, mladiću! Ti bulazniš. Kako bi im mogao pobjeći kad ni hodati nije više mogao. Svakih desetak koračaja morali smo stati da pribere malo snage. Žalim te. Vidim da si ga mnogo ljubio kad se toliko za njega brineš. Bio si mu prijatelj?
JUDA (prestrašen, za sebe): I on zna tu strašnu riječ (…) (Šimunu): Čuješ, dobri čovječe, što znači biti nekom prijatelj?
ŠIMUN: Toliko ga ljubiš da bi za njega i život dao.
JUDA: Onda je on to bio meni, a ne ja njemu.
ŠIMUN: Ne razumijem.
JUDA: I bolje je da ne razumiješ, stoput bolje da ne razumiješ. Nego reci mi: je li on, govorio putem, je li tebi što rekao? Nije ti možda kazao kako je uhvaćen i tko ga je izdao?
ŠIMUN: Ništa od svega toga. Putem je tješio žene koje su ga oplakivale. Bio je spokojan kao da ide na gozbu, a ne u smrt. Meni je samo na vrhu kazao: „Hvala ti, prijatelju! Ja ću ti pomoći da tvoj križ tebi ne bude težak.“ A kad sam se preplašio tih riječi, on me je blago pogledao i kazao: „Ne ovaj drveni križ, prijatelju, ne ovaj drveni.“
JUDA: I tebi je milo da te je jedan osuđenik nazvao prijateljem?
ŠIMUN: Da mi je to kazao odmah kad sam preuzeo njegov križ, bio bih to smatrao uvredom, ali na kraju puta ja sam se uvjerio da je taj čovjek svet i da mu je Bog blizu. Ne znam što se u meni zbiva, ali osjećam zadovoljstvo koje ne mogu izreći.
JUDA: I misliš da im on ne će pobjeći?
ŠIMUN: Ti zbilja nisi pri svojoj pameti. Kako će im pobjeći kad je pribijen čavlima?
JUDA: I nitko se ne usuđuje da ga izbavi?
ŠIMUN: A zašto to ne bi ti pokušao?
JUDA (suludo): On bi mi kazao: „Prijatelju, zašto si došao?“ Jer ti ne znaš što znači riječ „prijatelj“. Znači poljubiti nekoga. A on je visoko da bih ga mogao poljubiti. Ja bih se morao uspeti na neku visoku granu. Morao bih visjeti kao on da ga mogu dohvatiti. Visjeti, visjeti, razumiješ li me? To je ono što moram učiniti. Je li ti bar sada jasno?
ŠIMUN (sažalno): Najbolje ti je, mladiću, da pođeš spavati jer ti ne znaš što govoriš. Vidim ipak da si ga jako volio kad bi želio s njime visjeti.
JUDA: Ne s njime, ne s njime, nego u isto vrijeme kad i on, samo daleko od njega.
ŠIMUN: Shvaćam te, shvaćam. Toliko ga voliš da ne bi mogao gledati kako umire.
JUDA: Ti ništa ne shvaćaš, ništa ne shvaćaš. I bolje je tako! Ja bih bio sretan da sam na tvom mjestu, da ne znam što znači prijatelj, što znači visjeti, što znači biti daleko.
ŠIMUN: Mladiću, ponovno ti kažem da si bolestan. Požuri se kući da te ne susretnu vojnici. Mogli bi te zatvoriti jer koješta buncaš.
JUDA: Ha, ha! Vidim da ti ništa ne znaš. Vojnici? Ha, ha! Oni bi me pozdravili: „Zdravo, Juda!“ Mene svi poznaju.
ŠIMUN: Zašto im onda nisi preporučio Krista? Bar da ga onako nemilosrdno ne muče?
JUDA: Preporučio? I još kako! Zato i visi.
ŠIMUN: Što je tebi, mladiću? Ništa te ne razumijem.
JUDA: O kako sam sretan da me ne razumiješ, kako sam sretan!
ŠIMUN: Meni se žuri, mladiću! Nek ti se Bog smiluje! (Odlazi.)
JUDA: Smiluje! Da što prije crknem! I meni se žuri. Ne ću da dočekam smrt pravednika! Idem (Hoće otići, ali se zaustavi jer mu u susret dolazi žena.) Čekaj! Ova sigurno zna nešto više od onoga čovjeka. Možda je Učitelj ipak sišao s križa.
III. prizor
Juda i Veronika
JUDA: Ženo, je li Krist sišao s križa? Reci da jest, reci da jest!
VERONIKA (otkrivši rubac na glavi): Nije, izdajico!
JUDA (preneražen): Veronika!
VERONIKA: Izdajico!
JUDA: Kako ti to znaš?
VERONIKA: Cijeli Jeruzalem o tome govori. Izdao ga je jedan od učenika. Izdao ga poljupcem. Kazao mi je Ivan da si to ti učinio.
JUDA: Zar ćeš me i ti prezreti? Ti, moja dobra Veronika!
(Približi joj se.)
VERONIKA (odstupi): Ne poznajem te više!
JUDA: Upoznala si nekoga drugoga?
VERONIKA: Jesam. Mnogo plemenitijeg i boljeg nego si ti. On je sama plemenitost i dobrota. Ni za čitavi svijet ga ne bih zamijenila.
JUDA: Tko je taj? Jesam li ga ja ikada vidio?
VERONIKA: Jesi!
JUDA: Zacijelo je bogat. Nije siromah kao Juda.
VERONIKA: Toliko je bogat da ni odjeće nema.
JUDA: Čime je onda očarao tvoje oko?
VERONIKA: Slikom koju je sȃm naslikao.
JUDA: Imaš li je kod sebe?
(Veronika rastvara bijeli rubac na kojemu se vidi ispaćeno Kristovo lice. Juda se skameni.)
JUDA: To je on?
VERONIKA: Da, tvoj Učitelj!
JUDA: Zar tako izgleda? Tko ga je tako izmučio?
VERONIKA: Ti.
JUDA: Ne muči me! Reci radije tko ga je naslikao na tom platnu?
VERONIKA: On sȃm sebe.
JUDA: Kako? Govori brzo!
VERONIKA: Prolazio je ovim putem i padao. Lice mu je bilo tako krvavo da su mu se od kaplja krvi zatvorile oči. Nije vidio, zato je svaki čas posrtao. Nisam mogla izdržati. Umiješala sam se među vojnike i pružila mu ovaj bijeli rubac. On ga je pritisnuo na svoje lice, i eto što je ostalo na platnu: njegov sveti lik.
JUDA: Zatvori, zatvori taj rubac da ne gledam više to lice! (Uhvati se za glavu): Zar je to on, zar je to on?
VERONIKA: Pogledaj ga još jedanput da prepoznaš mjesto gdje si ga poljubio. Cijelo mu je lice oteklo od tvog izdajničkog poljupca.
JUDA: Ne muči me, ne muči me jer ti ne znaš da će i moje oteći.
VERONIKA (spremi rubac): Tvrda je tvoja koža da bi se na njoj moglo pojaviti rumenilo srama. Sreća za mene da smo se razišli. Kad si izdao Učitelja, kako ne bi izdao ženu?
JUDA (klekne): Veroniko, bar mi ti oprosti!
VERONIKA (naglo zakorakne i dobaci mu): Ja ti nemam što oprostiti. Pođi na vrh Kalvarije pa pitaj oprost u onoga koji ti jedini može oprostiti. (Ode.)
IV. prizor
Juda i đavao
JUDA (diže se): Da pođem? Da padnem pred njegove noge kao ona grješnica u kući Šimuna Gubavca i da mu suzama očitujem svoje kajanje? On je dobar. Kazao bi mi kao i njoj: „Opraštaju ti se mnogi grijesi jer si mnogo ljubio…“ Mnogo ljubio… (Sažalno se smije.) Čak sam mu i poljubac dao… Uza sve to, on bi mi oprostio. Ima pravo Veronika: on je sama plemenitost i dobrota. Idem k njemu! (Zakorakne, ali mu Đavao, koji se u tren našao iza njega, šapne u uho.)
ĐAVAO: „Jao onomu koji izda Sina čovječjega!“
JUDA: Da, to je kazao sinoć za večerom kad je navijestio da će ga jedan od učenika izdati. To nije kazao grješnici. Ona ga nije izdala, zato je mogla tražiti oproštenje. Ne samo da ga nije izdala, nego ga je priznala Bogom, koji ima pravo opraštati grijehe. A ja sam ga priznao običnim noćnim razbojnikom, koji mora platiti smrću križa svoja zlodjela. Jao meni, jer sam izdao Sina čovječjega… Zar meni nema oproštenja? Učitelj je kazao Petru: „Moraš oprostiti svomu bratu ne sedam, nego sedamdeset sedam puta.“ Toliko je on dobar, da je deset puta milosrdniji i od samog dobričine Petra. Dȁ, tako ću učiniti. Poslužit ću se riječima rasipnoga sina iz one krasne priče, koju nam je Učitelj govorio: „Oče, sagriješio sam pred nebom i pred tobom. Nisam više dostojan da me priznaš svojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika.“ I primit će me. On je toliko priča kazao, samo da grješnike privuče k sebi. Ja sam izgubljena ovca, izgubljena drahma. Idem k njemu! On je kazao: „Jao onomu koji izda Sina čovječjega“, ne zato da mi se osveti, nego da me osvijesti. Idem k njemu!
ĐAVAO: A Marija, Ivan, apostoli, dobre žene, prijatelji?
JUDA: Dȁ, što će oni reći kad me vide? „Evo izdajice; došao je da se naslađuje svojoj žrtvi.“ A ako bi me i vidjeli da plačem, ja ipak ne bih mogao do Učitelja jer bi me farizeji i vojnici porugama i smijehom odgurnuli. Oh, sada shvaćam svoj grijeh. Ja nisam samo izdao Učitelja. Ja sam izdao i Mariju, i apostole, i dobre žene, i sve Kristove prijatelje. Svi su se oni sablaznili radi mene. Moj je grijeh tolik da ga ni predobri Učitelj ne može oprostiti. Ne može, ne može. To nije u njegovoj moći. On odgovara i oprašta samo za sebe, a ja sam stotine drugih sablaznio, a ne samo njega. Momu grijehu nema oproštenja. Ima pravo Učitelj kad nam je govorio: „Jao svijetu od sablazni! Tko sablazni jednoga od ove moje male braće koja u mene vjeruju, bolje bi mu bilo da objesi o vrat mlinski kamen i da se strovali u morske dubine.“ Zaludu, za mene nema povratka. Moj je grijeh tolik, da ga sva nebesa ne bi mogla obujmiti.
ĐAVAO: Bič, kruna, križ, razbojnici, smrt.
JUDA (hvata se za glavu): O da, ja ga nisam samo ostavio kao onaj rasipni sin i čitavu njegovu baštinu procijenio na trideset srebrnih sikla. Ja sam ga osudio, bičevao, trnjem okrunio, križem naprtio i među razbojnike pribio. Kad bih sve svoje grijehe izbrojio, oni bi prešli ne broj sedamdeset sedam, nego sedam tisuća puta sedam. A toliko ne može ni Učitelj oprostiti. Ne može, ne može! Za mene nema oproštenja! Ne ću da dočekam njegovu smrt. Umrijet ću prije njega. Konopac imam, šuma je blizu. Visjet ću kao i on. Nek ljudi znaju kako je umro izdajica najboljeg Učitelja. Jer za mene nema oproštenja. (Izlazeći): Jao meni jer sam izdao Sina čovječjega. Bolje bi mi bilo da se nisam rodio…
ĐAVAO (tjera ga i smije se ironizirajući Kristove riječi): „Što činiš, čini brzo!“
Zastor
V. dio
ZBOR (pjeva): Tmina nastade, kad razapeše Židovi Isusa i oko ure devete zavapi Isus jakim glasom: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? I prignuvši glavu ispusti duh. Kad primi ocat, reče: Svršeno je! I prignuvši glavu, ispusti duh. (Tenebrae factae sunt,[16] dum crucifixissent Jesum Judaei et circa horam nonam exclamavit Jesus voce magna: Deus meus, Deus meus, ut quid me dereliquisti?[17] Et inclinato capite[18] emisit spiritum.[19] Cum ergo accepisset acetum, dixit: Consumatum est. Et inclinato capite[20] emisit spiritum.[21])[22]
Golgota. Ne vide se križevi. Sjena križeva s razapetima pada iz udaljenosti na pozornicu koja predočuje stranu Golgote, strmu, bez puta, punu hridina. Vrijeme: oko podneva. Čuje se kockanje vojnika koji čuvaju stražu kod križeva. Žene nariču oko srednjeg križa. Nekoliko židovskih poglavica izruguje se Isusu: „Drugima si pomagao, a sȃm sebi ne možeš. Ako si kralj izraelski, siđi s križa, pa ćemo ti vjerovati!“
GLAS KRISTOV: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!
BARABA (pomalja glavu iza jedne stijene i šapće): A ja bih im kleo i oca i majku.
Ne znaju što čine? Sasvim su majstorski zabili čavle, a zatim su mu povezali ruke i prsa da izdrži dok osove križ.
Ne znaju što čine? A znali su skupo prodati njegovu kabanicu i košulju onom mladiću što kleči pod križem.
Ne znaju što čine? Tko? Vojnici? O da ne znaju, onda bi bili luđaci koje bi svatko smio rastjerati, a Baraba bi odmah oslobodio i Krista i svoja dva druga. Ovako se moram skrivati da me ne pribiju na drugoj strani križa s jednim od ove trojice.
Ne znaju što čine? Tko? Farizeji? Razbojnici gori od mene! Jer je Krist drugima pomogao, zato mora visjeti, zar ne? To moj mozak ne shvaća. Dao si konop utopljeniku da se spasi, pa zato istim konopom moraš biti obješen? Živine! (Naglo se spusti iza hridine da poslije nekoliko sekundi opet proviri.)
Izmjena straže! Pazi, Baraba, da ne bi i ti morao pod stražu! Kako sam dugo čekao dok se ona rulja razišla; koliko sam puta okrvavio i noge i ruke o litice dok sam se ovamo popeo, pa sada da me ulove? A, to pak ne! Doduše, ja sam opet slobodan čovjek, ali ipak nikomu ne vjerujem. Slobodan sam da kradem, ubijam, osakatim. Kakav bih ja bio majstor kad bih se sramio svog zanata! To što još nisam imao prilike i vremena da opet pokažem svoju vještinu, ne znači da sam prestao biti Baraba. To svatko znade jer ako se i danas dogodi koji zločin, opet će Baraba biti kriv. Eno dolje u prodolini umalo da nisam zgnječio crijeva nekom siromahu.
Objesio se; ali jer nije bio vješt zanatu i jer nije bio upisan u moju školu, izabrao je tanku granu, koja je pukla, i on je svojim poštenim želudcem udario o oštru hrid tako da su mu crijeva odmah izmiljila na sunce kao zmije. I tko je kriv? Baraba, a da tko nego Baraba!… Baraba će opet biti stari Baraba, ali prije se je htio da se oprosti sa svojim vrijednim drugovima: Dismasom i Gestasom. Kakav bih ja bio drug kad ih ne bi došao na umoru pozdraviti! A uz to i sama sebe hrabrim jer mogu izbliza vidjeti kako ću izgledati jednoga dana kad i ja budem promatrao ljude s visoka (Smije se.)… Gle, gle! Dismasu su dali časnije mjesto. On je s desna Kristu, a Gestas s lijeva. Zato je onako mrk moj Gestas. On je ipak zaslužio časnije mjesto.
GLAS JEDNOGA FARIZEJA: Ako si kralj izraelski, pomozi sȃm sebi!
BARABA: Opet taj mudrac govori gluposti. Ali, gle, Gestas okreće glavu, hoće i on nešto da kaže.
GESTAS (prekida Barabu): Pa da! Ako si ti Krist, pomozi sebi i nama! Zar ne, Dismas, kakav je to Krist, kad ne može pomoći ni sebi, a kamoli nama!
DISMAS: Šuti! Zar se ni ti ne bojiš Boga, premda si i sȃm tako osuđen? Ne bojiš li se da će te Bog kazniti što grdiš nedužnoga? Mi smo pravedno osuđeni, jer primamo što smo djelima zaslužili. Ali ovaj nije ništa zlo učinio.
BARABA: I još govore da vrana vrani oka ne vadi. A ova bi dvojica i vratove iščupala da im srećom nisu pribili šake.
DISMAS: (Kristu.) Sjeti se mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!
GLAS KRISTOV: Zaista ti kažem: još danas ćeš biti sa mnom u raju.
BARABA: Ne znam da li bih se smijao ili bih sažaljavao jadnike. Igraju se kralja, kraljevstva, podanika, a vise na križu. Ali i jedan i drugi su još pri svijesti. Nešto mi tu nije jasno. Možda je Dismas prepoznao u Kristu nekog anđela! Aha! Sjetio sam se! Anđeli se uvijek otkrivaju u zadnjem času. To se dogodilo starom Tobiji, to Dismasu. A i jest taj Krist pravi anđeo: dobar i strpljiv. Ali meni se ne žuri u njegov raj, a Dismasu ne preostaje drugo. Sad ga razumijem.
Iz jakog svjetla nastaje polagani prijelaz u polutamu, zatim u jedva vidljivo stanje. Srednji križ je osvijetljen tako da njegova sjena pada na Barabu.
BARABA (čudi se i gleda u nebo): Što je sad ovo? Tama, a nisu ni dva sata poslije podne. Da nisam možda oslijepio? (Tare oči.) A ne! Ja još sasvim dobro vidim. Vidim križeve, vidim ljude. Ali, gle, i oni se čude. Ušutjeli su. Čak neki silaze s brda. Prestrašeni su. Priznajem da je i meni nekako neugodno. Prvi put me u životu izdaje dobro raspoloženje. Ja sam se uvijek veselio tami. To je moje svjetlo. Kradeš, ubijaš, uživaš, a da te nitko ne vidi i ne ulovi. A sad me tama plaši. (Zasvijetli bljesak munje. Baraba pogleda prema strani odakle sijeva.) Još i to? Munja, a nema nigdje oblačića. A Kristov je križ u nekom čudnom sjaju.
GLAS KRISTOV: Ženo, evo ti sina! … Evo ti majke!
BARABA: Aha! Ono je Kristova majka! Ona visoka žena što plače. Silno ga je ljubila kad ga je i do križa dopratila. On je predaje na brigu onom mladiću koji je od vojnika otkupio košulju i kabanicu i predao je njegovoj majci. Možda je ona sama satkala tu košulju, a to će joj biti jedina uspomena na mrtva sina, čije tijelo ne će moći sahraniti, jer po zakonu pripada crvima u zajedničkoj jami.
Ali ja i njoj mnogo dugujem. Da nije ona rodila ovakva sina, koji je našim poglavicama postao opasan, ja bih sigurno visio mjesto njega. Da je mene vidio, možda bi bio meni kazao: „Baraba, evo ti moje majke. Brini se za nju!“ Ja sam kriv da Krist visi na križu jer da nije bilo mene, Pilat ne bi bio imao koga predložiti rulji na izbor. Dismas i Gestas ne dolaze u obzir jer su se oni ogriješili o rimsku vlast, pa mislim da ih Pilat ne bi rado oslobodio. „Baraba, evo ti majke… i onako nemaš svoje!“ Davno je sirota umrla od tuge što joj je sin postao razbojnik. Spopada me želja da skočim do Kristove majke i da joj kažem: „Majko, ne boj se! Ja ću se za te brinuti. Osvetit ću se ubojicama tvoga sina. Krast ću, a najbolji plijen donijet ću tebi. Ne ćeš biti ni gola, ni gladna. Ne boj se, majko!” Ali što buncam? Ona bi mi sigurno kazala: „Ako hoćeš biti moj sin, onda budi dobar i pošten kao ovaj moj sin koji umire na križu. On nije krao, nego davao; nije ubijao, nego oživljavao; on nije ni pticu ranio, a sve je bolesne ozdravio!“ Onda bi Baraba prestao biti Baraba. Zvao bi se Isus!
GLAS KRISTOV: Eli, Eli, lama sabaktani!
JEDAN VOJNIK: Pazi, pazi, ovaj zove Iliju!
BARABA: Vidi se da si glupi rimski vojnik. Svako dijete u Galileji zna što to znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Da je mene Bog ostavio, to razumijem, ali da može ostaviti pravednog Krista? Nije ga ostavila ni majka, ni prijatelji, ni Baraba, a da bi ga ostavio Bog? Nemoguće! To mora da ima drugi smisao, koji mozak ne može dohvatiti. Krist silno trpi pa se vlada kao bolesno dijete koje misli da je majka daleko, pa je zaziva, premda se nalazi do njegova uzglavlja… Zašto ipak Krist trpi kad je pravedan? Drugima je pomogao, a sam sebi ne će da pomogne. Što je njemu sići s križa pa na isti križ pribiti velikog svećenika Kaifu? On hoće da trpi. Zašto je Bog to dozvolio? (Udari se po čelu.) A nu, Baraba, zaveslao si danas u duboke misli. Nisi nikada bio tako pametan kao ovog časa. Ova tama, pa sijevanje, pa Dismasova prošnja, pa Kristovo držanje, sve mi je to počelo pritiskati mozak. Ja davno nisam zazvao Boga, osim kad sam ga opsovao, pa ipak sam na slobodi, a Krist trpi premda se uzdao u njega. Razumijem zašto trpe Dismas i Gestas, ali zašto trpi on? (Kratka stanka. Najednom Baraba s dubokim bolom izusti.)
Joj, joj! On trpi radi mene. Da, baš radi mene! Cijeli svijet zna da je Pilat u izboru između njega i mene morao pustiti njega. A Krist se nije ni najmanje protivio što su mene pustili, a njega zadržali. Htio je da Baraba živi. Zar je to učinio zato da Baraba opet ubija pa da opet bude uhapšen i osuđen? Onda me je uzalud zamijenio na križu. Muke, koje on sada proživljava, bile su određene za mene. Zašto se dogodilo drukčije?… Sada shvaćam. Bog je htio da Baraba prestane psovati, krasti, ubijati, a Krist se pita zašto je Bog odredio da on trpi, kad i onako Baraba od svega toga ne će imati previše koristi. Morao je izabrati nekog drugog razbojnika da ga zamijeni na križu. Ne znam što da radim. Da izmijenim svoj život? To bi bila odviše velika promjena. Ipak mi je to teško gledati, da netko trpi mjesto mene… Eli, Eli, lama sabaktani?
GLAS KRISTOV: Žedan sam.
JEDAN VOJNIK: Jeste li ga čuli? Traži piti. Imamo još punu posudu octa koja je i onako bila određena za njega ako padne u nesvijest kod razapinjanja. (…) Da mu ponudimo to slatko piće?
OSTALI VOJNICI: Čekaj da vidimo hoće li doći Ilija da ga izbavi. Nije zvao nas, nego Iliju, pa nek mu Ilija donese vina.
PRIJAŠNJI VOJNIK: Baš zato mu treba dati octa, da ne umre prije nego dođe Ilija s vinom. (Smije se.)
BARABA: Gadovi! Ni čašu vode ne biste mu dali. (Promatra što čini vojnik.) Vidi, vidi bezobraznika! Pruža Kristu piti iz spužve nataknute na izopu. Da Baraba smije skočiti iz ove rupe, uzeo bi ljestve, popeo se s vrčem jakog vina i pružio ga Kristu da ugasi žeđu i ojača srce. A ovako? Ništa. Baš sam i ja smiješan. Zamišljam sebe negdje u šumi s golemom bačvom vina koju sam ukrao i točim iz nje u vrč da napojim Krista. A ne vidim da nemam ni čaše kod sebe. Siromašni Baraba, što je ostalo od sve tvoje krađe? Onome, koji mjesto tebe umire na križu, ne možeš pružiti ni čašu hladne vode.
GLAS KRISTOV (vrlo jak): Svršeno je… (Tiše.) Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh.
Zemlja pomalo, pa sve jače tutnji, zapuše vihor, grmljavina se čuje sve bliže, sijeva, tresu se stijene kojih se drži Baraba.
BARABA (grozno prestrašen): Što je ovo? Potres, grmljavina, sijevanje, tama. Zašto sve to? Bog se osvećuje. Komu? Barabi, Barabi jer je radi njega umro Krist. Ali ne, ali ne! Baraba voli Krista. Baraba će postati pošten. Baraba nije ubio Krista. Baraba bi ubio one koji su usmrtili svetca.
STOTNIK (zvan u predaji Longin): Zaista ovaj je čovjek Sin Božji!
BARABA: Jesam li dobro čuo? To je kazao kapetan onih hijena što su raspele Krista. I on je došao do uvjerenja da je Krist nevin, da nije običan čovjek. Sin je Božji, Sin je Božji! To potvrđuje i nebo i zemlja. (Sve jači potres.) Ah, blago meni kad je sin Božji umro za mene! (Širi ruke prema Kristu.) Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!
Zastor
Rajmund Kupareo
Osvrti na ovaj misterij
María Ontiveros, Predgovor Kupareovoj Muci Kristovoj (1949.)
Sanja Nikčević, Prikazanja Rajmunda Kuparea ili Kristovo djelovanje kroz »slabe« likove, Kolo (Zagreb), 25/2015., br. 1, str. 94–111.
Oliver Nikčević, Teatrografija, u: Rajmund Kupareo, Prebivao je među nama: Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju, Zagreb: Citadela libri, 2019., str. 202–204.
[1] Prirediteljska napomena: Ovo je izdanje priređeno prema izvornom autorovu tiskopisu iz 1946. koji opseže 26 stranica. Ono se (kao i izdanje iz 1949.) od kasnijih izdanja (iz 1981., 1985. i 2019.) razlikuje po tome što Isusa učestalo naziva Kristom (što je u kasnijim izdanjima varirano u: on, Galilejac, Nazarećanin, osuđenik, prorok, dobričina, jadnik i čudotvorac), što su neki monolozi likova znatno širi (kasnije su kraćeni) i što su neki izrazi kasnije promijenjeni. Iako je pisac kasnijim promjenama djelo teatrološki poboljšao, izvorni tekst iz 1946. izvanredan je svjedok vremena, osobito komunističkoga tlačenja i zlosilja pod kojim je i potaknut kojim je nastao, a koje neskriveno odjekuje u izrazima „po šumama i gorama“ i „zdravstvuj“. Godine 1946. Stepinac je uhićen i osuđen, kao i više Kupareove redovničke subraće, a i on (usp. Patka priča, I.) postaje „poglavicama opasan“, kako kaže u ovom misteriju, pa je posljednjih dana te godine, u 33. godini života, pošao u četvrtstoljetno izbjeglištvo. Izvorni tekst iz 1946., nelektoriran, pokazatelj je i Kupareova poznavanja hrvatskoga jezika.
Djelo je do sada objavljeno tiskom u sljedećim izdanjima:
Raimundo Kupareo, O. P., Pasión de Cristo: Poema sacro en cinco misterios, Vertido al español del original croata pro Nevenka Dragičević-Belić y Maria Ontiveros, con prólogo de Maria Ontiveros. Titulo del original croata Muka Kristova, Madrid: Union Croata en España, 1949., str. 13–86.
Rajmund Kupareo, Muka Kristova, Marulić (Zagreb), XIV/1981., br. 1, str. 141–156. Poseban otisak.
Rajmund Kupareo, Prebivao je među nama (tri drame-misterija), Zagreb: Dominikanski provincijalat, 1985., str. 39–77.
Rajmund Kupareo, Prebivao je među nama: Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju, ur. Oliver Nikčević, Zagreb: Citadela libri, 2019., str. 109–141.
[2] Piščeva napomena: „Pisac je u Barabi utjelovio pralik otkupljenog čovjeka. Legenda kaže da se Baraba obratio. Nije, naime, smio propasti čovjek za kojega je Krist bio predan. U liturgiji nekih Crkava na Istoku on je čašćen kao svetac“ (Rajmund Kupareo, Prebivao je među nama, Zagreb, 1985., str. 39).
[3] Časoslov tmina Velikoga četvrtka (Prva noćnica), Otpjev 1. (Obredi Velike sedmice, prir. Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 55).
[4] Matej 26, 39b.
[5] Matej 26, 41.
[6] Matej 26, 42c.
[7] Matej 26, 39c.
[8] Puni latinski tekst donosi: Raimundo Kupareo, Pasión de Cristo, Madrid, 1949., str. 17, a on je preuzet iz: Breviarium juxta ritum s. Ordinis praedicatorum, pars prior, Romae 1909., str. 430.
[9] Luka 22, 47.
[10] Časoslov tmina Velikoga petka (Druga noćnica), Otpjev 6.; puni latinski tekst donosi: Raimundo Kupareo, Pasión de Cristo, Madrid, 1949., str. 31, a on je preuzet iz: Breviarium juxta ritum s. Ordinis praedicatorum, pars prior, Romae 1909., str. 454.
[11] Tužaljke 2, 18.
[12] Časoslov tmina Velike subote (Prva noćnica), Otpjev 2. (Obredi Velike sedmice, prir. Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 172–173: „Jeruzolime, ustani i svuci vesele haljine; odjeni se pepelom i kostrijeti, jer je u tebi ubijen Spasitelj Izraelov. Roni kao potok suze dan i noć, i neka se ne osuši zjenica oka tvoga, jer je u tebi ubijen Spasitelj Izraelov“); puni latinski tekst donosi: Raimundo Kupareo, Pasión de Cristo, Madrid, 1949., str. 47, a on je preuzet iz: Breviarium juxta ritum s. Ordinis praedicatorum, pars prior, Romae 1909., str. 466.
[13] Job 20, 27.
[14] Job 21, 14.
[15] Časoslov tmina Velikoga četvrtka (Treća noćnica), Otpjev 9.; puni latinski tekst donosi: Raimundo Kupareo, Pasión de Cristo, Madrid, 1949., str. 59, a on je preuzet iz: Breviarium juxta ritum s. Ordinis praedicatorum, pars prior, Romae 1909., str. 437.
[16] Matej 27, 45; Marko 15, 33; Luka 23, 44.
[17] Marko 15, 34.
[18] Ivan 19, 30
[19] Matej 27, 50.
[20] Ivan 19, 30.
[21] Matej 27, 50.
[22] Časoslov tmina Velikoga petka (Druga noćnica), Otpjev 5. (usp. Obredi Velike sedmice, prir. Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 118); puni latinski tekst donosi: Raimundo Kupareo, Pasión de Cristo, Madrid, 1949., str. 75, a on je preuzet iz: Breviarium juxta ritum s. Ordinis praedicatorum, pars prior, Romae 1909., str. 454.
