Patka priča

Uspomene jednoga iseljenika

Uvod

Moji malobrojni posjetioci čude se kad opaze na mom stolu ili na policama moje knjižnice papirnatu, žutu patkicu, okrnjena kljuna, nagnutu kao da želi nastaviti svoj put. Njezin je put bio dug i nestalan kao i moj. S njom katkada razgovaram, jer u svojoj nutrini nosi nadnevke i mjesta mojih lutanja.

I.

Probudi se, patkice! Pratila si me više od dvadeset godina po Europi, Amerikama, Africi i Bliskom istoku. Vrijeme je da ljudi o tebi i meni koješta doznaju. Tvoja priča počinje 1946.

One večeri kad sam se opraštao od zbora mojih Malih Kruničarki: Marije, Vlaste, Anke, Olivije, Branke, Jelke, Ruže, Ivanke, Đurđe, Arijane, Mirjane, Sonje, Milice, Lele, Mire, Zdenke, Imelde, Blaženke, Nade, Leice, Zlate, Dragice, Valentine, Štefe, Nevenke, Darinke, Dubravke, Jasne, Lidije, Ljubice, Agneze, Brigite i drugih (jedna je mrtva, a poneka je već baka) … nisam im rekao da ih ostavljam i odlazim u daleki svijet. One su to naslutile po mojem drhtavu glasu i suznim očima. Zatvorio sam glasovir i svakoj djevojčici dao po jednu svetu sličicu. Nisam imao snage reći: Zbogom, curice! Naglo sam skrenuo u dvorište i ušao u sakristiju što je, kao produžetak kapele, služila i kao mjesto za zajedničku molitvu (kor). Malo poslije začuo sam kako moje Male Kruničarke ulaze u kapelu i glasno mole. Što? Naslutio sam. Izišao sam iz sakristije i zatvorio se u svoju sobu.

Netko im je, zacijelo, rastumačio moj slučaj, jer su se nakon pola sata vratile i željele sa mnom razgovarati. Jedan moj, već pokojni, kolega došao je u moju sobu nagovoriti me da siđem i primim njihov dar. Naše se „natezanje”, na žalost, odužilo, pa je većina djevojčica otišla, ostavivši dvije starije da mi uruče dar. Vidio sam da u ruci drže neki žuti predmet.

– Pater! Dugo smo vas čekale – počela je Anka.

– Oprostite, bio sam zauzet.

– Ali mi smo bile znatiželjne i otvorile patkicu.

– Ništa zato.

– Da, ali smo pojele čokoladu … Donijet ćemo vam drugu patkicu.

– Ne, ne curice! Ja ionako ne volim čokoladu, ali patkicu ću uzeti sa sobom i ponijeti kao najdražu uspomenu iz Zagreba.

To sam i učinio. Patkica me je svuda pratila i sjećala domovine i mojih curica. Sjećaju li se one mene?

Patkica je još uvijek u mojoj sobi. Događaje neću ispričati kronološki, dapače, bit će skokova u prošlost, ali koji imaju veze sa sadašnjošću. To cik-cak pričanje sjeća me na geganje pataka u našem dvorištu u Resniku, gdje su nastale moje pjesme iz zbirke Nad kolijevkom srca i gdje sam proveo tri godine kao kapelan.

Onoga hladnoga jutra, drugoga siječnja 1947. otputovali smo moj kolega Jacint Eterović i ja u Olomouc u Češkoj. Morali smo se ipak najprije prijaviti Ministarstvu vojske u Beogradu. Bili smo sami u željezničkom odjeljku. Naša je prtljaga bila položena na metalnim mrežama nama nasuprot. Putnici su se pregledavali skoro na svakoj postaji, jer tko zna bježi li još koji ustaša iz Zagreba. Pregled je bio povjeren vojnicima. Kad smo ostavili Dugo Selo, netko je naglo otvorio vrata našega odjeljka. Pojavi se časnik i dva vojnika sa strojnicama. Časnik je najprije buljio u naše prtljage i adrese, a onda zatražio isprave. Bilo mu je čudno da netko putuje u inozemstvo. I doista, mi smo bili od onih rijetkih koji su, preko dr. Svetozara Rittiga, isposlovali dopuštenje za nastavak studija u Češkoj. Časnik je dugo pregledavao naše putovnice, a onda nas je zapitao: „Putujete li vi, drugovi, u diplomatskoj misiji u Čehoslovačku Republiku?”

Kad se šališ, pomislih, šalit ću se i ja, pak mu, smiješeći se, rečem: „Druže kapetane, takva se pitanja ne postavljaju diplomatima!”

On nam je „salutirao” i zatvorio vrata. Više nas nitko nije smetao do Beograda. Ali, kad smo trećega siječnja 1947. stigli u Beograd, doživio sam novo iznenađenje. Čekali smo na postaji i tražili nosača. Najednom začujem iza sebe zvonki ženski glas: „Kolega Kupareo!” Tko bi me mogao poznavati u Beogradu, kamo prvi put u životu stižem? Okrenuo sam se, a to do mene lijepa plavuša, srednjih godina, podosta razgolićena.

– Zar me ne poznajete? – počela je dosta umiljato. – Pa skupa smo studirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kad je opazila da još ništa ne govorim, reče mi svoje ime i prezime. Moje je pamćenje proradilo. Sjetio sam se djevojke, predsjednice Katoličke akcije studenata iz susjedne zemlje koji su našli utočište u Hrvatskoj. Uvijek je nosila duge, tamne haljine, a sad je gledam razgolićenu, obojene i podšišane kose. A nosila je duge pletenice, kestenjave boje.

– Zacijelo putujete u Prag da slušate predavanja iz estetike profesora Jana Mukaržovskog – nastavila je moja kolegica.

Zapitala me gdje ću odsjesti i koliko ću se dana zadržati u Beogradu. Čak mi je savjetovala jeftin i dobar hotel.

– Znate, kolegice – rekoh – želio bih razgledati grad, jer ovo je prvi put da sam u njemu. Hvala vam na savjetu! Pokušat ću pronaći taj hotel.

– Posjetit ću vas da obnovimo stare uspomene – govorila je opraštajući se.

– Doviđenja, kolegice!

Moj je kolega sve to promatrao, slušao i čudio se. Ispričao sam mu što sam o njoj znao.

Ne sviđa mi se – prekine me. – Da nije ona kakav doušnik? Gizdavo se odijeva, odveć dotjerava. Što ona tu radi?

– Ne znam – odgovorih – možda imaš pravo. Požurimo do samostana svetog Antuna i zaboravimo taj njezin hotel!

Oci franjevci rado nas primiše i zadržaše dok nisu stigli ostali kolege koji su s nama putovali u Češku. Kad sam ostao sam u sobi, mislio sam je li moguće da je moja bivša kolegica u službi policije. Sjetio sam se slučajeva kad su neki „gorljivi” katolici pri kraju rata prelazili partizanima, a nakon rata pojavljivali se kao vjerni službenici nove vlasti.

Vlak je jurio kroz mađarsku ravnicu u mrkloj noći. Naslonio sam glavu na prozor i želio zaspati. Ali, uzalud! Mojom su glavom jurile uspomene brže negoli vlak. Čemu taj susret s plavušom na beogradskoj željezničkoj postaji? Teško je biti Hrvat, a još teže Hrvat i vjeran katolik. Eto, i ja „bježim”, iako protiv svoje volje. U podsvijesti mi se nametala misao da bježim jer sam proganjan. Od koga? Sjetio sam se svoje posljednje propovijedi u našoj crkvi – kapeli, u Maksimiru, prije nekoliko dana, na blagdan sv. Stjepana. Prikazao sam sv. Stjepana kao uzor i zaštitnika mladeži. Kazao sam da mladež mora biti hrabra i da joj nitko ne smije začepiti usta. Kad neprijatelji nisu mogli Stjepana ušutkati dokazima, zgrabili su kamenje da ga dotuku. „Slično se dogodilo”, rekoh „na Badnjak u Dubravi kad su kamenjem bila polupana stakla na prozorima kapucinske crkve svetoga Mihovila. Netko je htio spriječiti polnoćku, ali vjernici znaju zbog vjere podnijeti i najveću hladnoću.”

S oltara sam posve jasno opazio da netko u dnu crkve bilježi moje riječi. Zacijelo ih nije zapisivao jer su mu se svidjele, nego jer su mu mogle poslužiti da me optuži. A sad putujem u neizvjesnost. Za naš odlazak u Čehoslovačku moramo biti zahvalni dr. Rittigu. Ali njegovo me ime podsjetilo na neugodan susret. Kao urednik dominikanske naklade Istina morao sam često u posjet nadbiskupu Alojziju Stepincu radi novčane pomoći. On je, naime, u našoj nakladi tiskao „Razmišljanja o krunici“ nekoga francuskog dominikanca. Bila je to oveća i prilično skupa knjiga. Divio sam se njegovoj strpljivosti u prevođenju. Tiskarski je slog također strpljivo ispravljao o. Jordan Viculin, dominikanac (kulturni radnik, misionar i skladatelj: danas, na žalost, već zaboravljen). Svoju odanost Mariji i svom narodu sveti je nadbiskup izrazio kratkom posvetom na kraju knjige: „Ovo djelce nek bude posvećeno Majci Božjoj, Kraljici presvete krunice sa željom da je vjernici zagrebačke nadbiskupije rado časte ovom molitvom i lakše postignu krjepostan život na zemlji i vječnu slavu na nebu.”

Već je bila stigla „narodna” vlast, kad nam je nadbiskup predao za tisak autobiografiju Povijest jedne duše koju je napisala sv. Terezija od Malenog Isusa. On je preveo s francuskoga i želio je ostaviti kao amanet pobožnom puku u onim teškim vremenima. Knjigu sam predao na tiskanje podruštvljenoj nadbiskupskoj tiskari i unaprijed platio oveću svotu. Na sjećam se kolika je bila naklada, ali nije mogla biti manja od deset tisuća primjeraka. Knjiga je ubrzo bila tiskana i složena u svežnjiće. Trebalo je još uvezati. Kad sam jednoga jutra pošao u tiskaru da preuzmem prve primjerke, reče mi novi ravnatelj tiskare:

– Ovdje nema nikakve tiskane knjige koja bi se zvala takvim imenom.

– Ali ja sam neki dan vidio svežnjiće. Osim toga, imam ugovor i potvrdu da je knjiga unaprijed plaćena.

– Varate se! Ponavljam da ovdje ništa slično nije tiskano. Idite! Nemojte mi zanovijetati! –odvrati upravitelj i zatvori mi vrata.

Odoh ravno k nadbiskupu.

– Preuzvišeni, vaše knjige nema. U tiskari kažu da oni o njoj ništa ne znaju.

Nadbiskup je ostao zapanjen, a onda mi mirno reče:

– Idite do monsinjora Rittiga! On će vam zacijelo pomoći, jer je u dobrim odnosima s novim vlastima.

To sam i učinio. Pronašao sam njegov ured i ušao u predsoblje. Njegov me tajnik, poznati jugoslavenski političar, zapitao što želim. Ispričao sam mu slučaj.

– Možda je gospodin nadbiskup napisao nešto u predgovoru što ne bi smio u sadašnjim okolnostima – reče mi tajnik.

– Nije. Uvjeravam vas da nije.

– Znate, mladi pater – počeo me poučavati – gospodin nadbiskup bi morao biti malo elastičniji s vlastima.

– To vi recite njemu, a ne meni! – odgovorio sam mu dosta osorno. – Ja samo želim govoriti s doktorom Rittigom.

Digao se i pošao do dr. Rittiga.

– Možete ući. Monsinjor Vas čeka – obratio mi se s vrata njegova ureda.

Ispričao sam dr. Rittigu slučaj i kazao da me šalje gospodin nadbiskup. Pokazao sam mu ugovor i potvrdu o uplati.

– Ne! To nije moguće. Mora da je riječ o zabuni – reče i odmah telefonski nazove tiskaru. Dosta dugo je razgovarao i često prekidao svoga sugovornika. A onda se obrati meni:

– Uskoro ćete se uvjeriti da knjiga nije uništena.

I, doista, nakon nekoliko minuta pojavi se neki radnik s primjerkom neuvezane knjige.

– Evo vam dokaza – reče pobjedonosno.

Zamolio sam da mi preda taj primjerak da ga pokažem nadbiskupu, što je on s velikodušnom gestom učinio.

Otišao sam ravno u poznatu knjigovežnicu i zamolio da mi što prije ukoriče knjigu. Nakon dva dana dobio sam u platno uvezanu knjigu i pošao k nadbiskupu.

– Preuzvišeni! Evo vam primjerak knjige što je dobio dr. Rittig, a ja je dao uvezati. Bojim se da je to prvi i posljednji primjerak.

Nadbiskup se bolno osmjehnu i uze knjigu. On će o tom slučaju govoriti na sudu dokazujući da nema slobode tiska. Kamo je završio taj primjerak, ne znam. Ako je negdje pohranjen, bilo bi mi drago da vidim barem fotokopiju.

Budući da je gospodin nadbiskup bio uskoro zatvoren, nisam mu mogao priopćiti dalju priču u vezi s tom knjigom. Jedan moj prijatelj, mladi odvjetnik [Mladen Gligo, 1918.–2004.], rasrdio se na mene što mu nisam odmah ispričao spomenuti slučaj.

– Što bi time postigao, čovječe? – zapitah ga.

– Tužio bih tiskaru.

– Ne budi naivan! – rekoh. – Znaš da sada nemamo nikakva prava.

– Vidi se da si fratar – prekine me. – Zakon je zakon. I oni ga moraju poštivati. Zakon o štampi vrijedi i za njih i za nas. Daj mi taj ugovor i potvrdu o uplati! I, gle čuda! Moj je prijatelj dobio parnicu. Vratili su nam novac, ali ne i knjigu.

Vlak je jurio, a ja drjemuckao. Probudio sam se ili bolje probudili su me kad smo ulazili u Čehoslovačku. Pregled putovnica prošao je bez teškoća. Rekoše nam da u Češkoj vlada demokracija. Tako smo jednoga veoma hladnoga siječanjskoga dana stigli u Olomouc.

II.

Kad sam se nekako smjestio u samostansku sobicu, otvorio sam patkicu i u njoj zabilježio nadnevak: Olomouc, 6. I. 1947. Bio je to stari samostan koji je nekoć pripadao bernardincima (redovnicima iz XI. stoljeća), a sad su u njemu boravili dominikanci sa svojim generalnim studijem (studium generale). Teško mi se bilo naviknuti na sobicu oniska stropa i nevisoka prozora. A zima, za mene neobična i jaka, nadirala je sa svih strana. Željezne peći gutale su ugljen i grijale sobu. Dječak koji mi je posluživao kod Mise, držao je cijelo vrijeme malu staklenku, „gostaricu“, u ruci da se ne bi smrznula voda. Čovjek se na sve privikne pa i na studen koja je dostizala i do trideset stupnjeva ispod ništice. Ljubav i prijaznost braće nadoknađivale su sve te nevolje.

Meni se ponajviše svidio poznati propovjednik otac Silvestar. S njim sam nerijetko razgovarao u njegovoj sobi. Budući da je neprestano izbivao iz kuće radi propovijedanja, predavanja ili duhovnih vježbi, braća su ga na Silvestrovo iznenadila neobičnim darom: dječjom automatskom željeznicom, koju je on rado pokazivao. Kad sam mu jednom rekao da se bojim za njihove studente i da bi bilo bolje da ih pošalju nekamo na Zapad, on me začuđeno zapitao:

– Čemu? Ovdje je demokracija. Čak su i monsinjori u vladi. Ne bojte se! Ovo nije Balkan.

– Daj, Bože! – odgovorim – ali mene je strah i ovakve demokracije u kojoj komunisti imaju ministarstva unutarnjih poslova i vojske.

Zaludu! Nisam ga mogao razuvjeriti. Na žalost, vrijeme je dokazalo da bijah u pravu. Svi redovnici, uključivši i studente, bili su u travnju 1949. odvedeni u logore, a on je prije toga uhićen i osuđen na zatvor. Posljednje dane proboravio je kod jedne trećoredice u Pragu, moleći i prikazujući svoje patnje za sreću svog naroda. Pokopan je u Olomoucu.

Na njegovu stolu opazio sam bezbroj skica propovijedi i predavanja. Toga sam se časa sjetio nadbiskupa Alojzija Stepinca i njegovih propovijedi. Ne onih koje sam toliko puta slušao, napose u našoj crkvi – kapeli u Maksimiru, nego onih napisanih, koje sam imao u rukama.

A bilo je to ovako: o desetoj godišnjici njegova posvećenja za biskupa, predložio sam, kao ravnatelj naklade Istina, da objavimo sve njegove propovijedi. Kao urednika imenovali sam o. Sibu Budrovića, nadbiskupova znanca još s rimskih studija. On se rado prihvatio posla i otišao do nadbiskupa da bi mu sam Stepinac rastumačio što nije bilo jasno u rukopisima.

Taj je posao trajao mjesecima. Napokon smo dobili izvorne tekstove nadbiskupovih propovijedi i razvrstali ih, koliko se sjećam, u tri knjige propovijedi: prigodne, o Gospi, za mladež. Odmah sam se dao na posao. Zamolio sam časne sestre dominikanke na Trnju da bi propovijedi prepisale na stroju s jednom kopijom. Tipkačica je bila sestra Felicitas, a diktirala joj je sestra Anselma (obje su, Bogu hvala, još žive). Rat se približavao kraju. Ja sam ljubomorno čuvao rukopise nadajući se boljim danima. Na žalost, morao sam odustati od pomisli da rukopisi budu tiskani. Nadbiskup je bio zatvoren, a proces protiv njega započeo.

Jednoga jutra nazvao me telefonski neki gospodin kanonik s Kaptola. Naš je razgovor bio sljedećega sadržaja:

– Oče, odmah nam dostavite rukopise gospodina nadbiskupa!

Mojom je glavom kao munja prostrijelila misao o naivnosti gospodina kanonika, jer sam bio uvjeren da policija sluša svaki razgovor s Kaptolom. Šutio sam. Prečasni gospodin kanonik dosta je odlučno zapitao:

– Čujete li me, oče?

– Da – odgovorih odrješito – ali ja nemam nikakvih nadbiskupovih rukopisa. Uostalom, čemu bi vam služili ti rukopisi?

– Na sudu iznose dokaze protiv nadbiskupa navodeći njegove propovijedi tiskane u Katoličkom listu, a mi znamo da je državna cenzura mijenjala ili izbacivala tekstove koji joj nisu odgovarali. Želimo imati izvorne tekstove nadbiskupovih propovijedi.

– Kazao sam vam, prečasni, da ja te rukopise nemam niti sam ih ikada imao (Bože, oprosti mi toliku laž!). Sebe sam opravdavao takozvanom restrictio mentalis (umno ograničavanje): nisam dužan reći tajnu nepoznatoj osobi. Uostalom, da sam kazao da posjedujem rukopise, došla bi policija prije kanonika. Propali bi rukopisi, a nadbiskup bi ionako bio osuđen. Odmah sam sakrio rukopise izvan samostana.

A sada moram napraviti veliki skok. Prije odlaska u Čehoslovačku, predao sam ondašnjem provincijalu rukopise i ispričao gore spomenuti razgovor s dotičnim kanonikom. Otac provincijal uvjeravao me da budem miran i da će on savjesno čuvati rukopise. Kad sam se nakon dvadeset i nekoliko godina, zbog narušena zdravlja, vratio u domovinu, zapitao sam ga: „Oče, gdje su završili rukopisi nadbiskupa Stepince?”

– Na sigurnom su mjestu. Ne pitaj dalje!

Na tomu smo ostali. Vjerujem u njegove riječi. Valjda će se jednoga dana ti rukopisi pronaći. Spomenuti otac provincijal već davno počiva na riječkom groblju.

Ali ima i još jedna anegdota u svezi s tim rukopisima. Na povratku iz inozemstva susreo sam sestru Anselmu i obnovio uspomene na nadbiskupa. Ona me iznenadila riječima:

– Znate li da smo bile učinile jednu kopiju više za sebe? To vam se nismo usudile reći.

– A gdje je ta kopija?

– Uništile smo je. Partizani su ulazili u Zagreb, bojale smo se premetačine. Bile smo uvjerene da će zaposjesti naš samostan, pak smo se pobojale i kopiju spalile.

– Habent sua fata libelli (Knjige imaju svoju sudbinu) – pomislio sam na aforizam Terezijana Maura. Meni su ostale u sjećanju ponajviše Kardinalove marijanske propovijedi. Bio je to čovjek potpuno predan u zaštitu i zagovor Gospe. Mi se stariji još dobro sjećamo kako je nadbiskup za svake korizme išao od jedne crkve do druge u Zagrebu, predvodio križni put i pri svakoj postaji držao kratko razmatranje. U mjesecu listopadu obilazio je crkve da bi s vjernicima molio krunicu pred izloženim Svetotajstvom i propovijedao o Mariji. Kao voditelj ženskoga djevojačkog zbora morao sam više puta stišavati žamor djevojaka, nenaviknutih na tako dugačke obrede. Nadbiskup je ostao miran i sabran kao da ga se to uopće ne tiče.

Njegova duboka vjera u Providnost (njegovo biskupsko geslo bilo je: „U tebe se, Gospodine, ufam”) činila je da poduzme mnoge smione korake u upravi nadbiskupijom. Sjećam se kad nam je u Brezovici, kamo smo se bili sklonili nakon bombardiranja zagrebačkoga samostana (on nam je sam ponudio dvorac), jednog nedjeljnoga poslijepodneva, prije Večernjice, pričao kako ga neki njegovi suradnici kritiziraju što podiže u Brezovici samostan časnih sestara karmelićanki, dok sjemeništarci nemaju dovoljno hrane.

„Ja sam – govorio nam je odlučno – blagoslovio svaku ciglu ovoga samostana da bi sestre molile za prijestupe mojih svećenika.”

Kad sam se jednom s njime vraćao u Zagreb, naredio je vozaču da stane. Izišli smo i gledali polja zasijana žitom. „Evo, oče – govorio mi je s tugom – žetva je velika, a poslenika malo. Nedostaju nam svećenici i to sveti svećenici.” Sve sam te zgode, važne i za moj život, iznio u El Diario Ilustrado, Santiago de Chile (17. II. 1960, str. 3). Spomenut ću još jednu zgodu koja je silno na mene djelovala. Nalazio sam se u njegovu uredu na Kaptolu, kad je ušao njegov tajnik, dosta prestrašen: „Preuzvišeni, na hodniku, pred vratima, čekaju dva oficira i žele s vama razgovarati”.

Nadbiskup se naglo uspravi i povišenijim glasom reče: „Recite im da zagrebački nadbiskup ne izlazi iz svoje kancelarije. Ako su došli da me uhite, nek izvole doći amo.” Kad sam mu kazao da bi možda bilo bolje da ja iziđem, reče: „Ne! Ostanite tu da dovršimo naš razgovor. Ne bojte se! Nitko mi ništa ne može, jer ni za što nisam optužen.” Meni su tog časa postale jasne riječi iz Evanđelja: „Nitko ne stavi ruke na nj, jer još ne bijaše došao njegov čas” (Iv 7,30).

Ta odlučnost, koja je izvirala iz njegove duboke vjere u Providnost, očitovala se i na zloglasnom procesu protiv njega. Ništa se ne događa bez Božjeg dopuštenja. Zato je i njegov odgovor bio uvijek isti: „Moja je savjest čista.” Čista savjest pred Bogom bila je njegova najbolja obrana, koju je i povijest potvrdila. Može li tko od njegovih tužitelja reći da mu je savjest čista?

O nadbiskupovoj poniznosti i isposničkom životu mogle bi više od mene reći časne sestre karmelićanke u Brezovici. Doduše, sada je većina od njih mlađe dobi, ali se nadam da je štošta ostalo zapisano u njihovim ljetopisima i dnevnicima.

Stepinac je želio sagraditi grob za sebe blizu oltara zato „da bi časne sestre iz svojega kora mogle vidjeti gdje počivam i da bi molile za pokoj moje duše”. On tada nije mogao ni pomisliti na kardinalsku čast. A njegova sobica, blizu ulaza u samostan, jednostavna i siromašna pokućstva, odavala je njegov prezir prema raskoši bilo kakve vrste. Bio je svet čovjek, vođen duhom Božjim.

Zbog svoga zdravstvenog stanja nisam na povratku uz inozemstva posjetio Brezovicu, ni časne sestre, koje su mi nebrojeno puta poručivale da me čekaju. Mnoge me uspomene vežu uz Brezovicu. Prepričat ću samo dvije.

Moj subrat pokojni o. Zlatan Plenković bio je imenovan, za vrijeme našega boravka u dvorcu, duhovnikom časnih sestara. On mi je sam ispričao jedan razgovor sa časnim sestrama koje su ga gledale iza rešetaka.

– Kako ste, oče Zlatane? – upita časna majka Regina Tereza.

– Tako-tako! Ovaj moj nokat na nozi nikako da zacijeli, otkad mi ga je zdrobio kamen u bombardiranju samostana. Bio sam dosta vremena u bolnici na Rebru, ali pomoći nema.

– Oče Zlatane, bar vi imate čvrstu vjeru – smješkala se časna majka. – To je sitnica. Mi ćemo odmah započeti devetnicu svetom Josipu i uvjeravam vas da će vaš prst ozdraviti.

Zlatan je prignuo glavu kao da odobrava riječi časne majke.

Mislio je „bablja posla”, ali nije imao snage da išta prigovori toj svetoj ženi. Ona ga je poticala na pobožnost svetom Josipu primjerima iz života svete Terezije Avilske. „Znate li, oče Zlatane, da je ona sve samostane sagradila uz pomoć svetog Josipa? I to uza velike teškoće i protivštine svjetovnih i crkvenih vlasti.”

Doista, mome kolegi prst je zacijelio. A drugu zgodu sa svetim Josipom pričala mi je ista časna majka.

„Rat, a mi u nestašici svega. Hrane niotkuda. A sestara mnogo. Započele mi devetnicu svetom Josipu. Jednoga jutra dotrči vratarica i kaže:

– Majko, neki je kočijaš pred vratima. Iskrcao je mnogo hrane: brašna, šećera, ulja, riže, graha.

– Zadrži ga, rekoh, da mu isplatimo namirnice!

Kad siđoh, zagledah se u to blago Božje. Rekoh vratarici da ga uvede u razgovornicu.

– Nema više nikoga, časna majko! Ni kočije ni kočijaša. A rekla sam mu da vas pričeka. Nije ostavio nikakav račun. Zbilja čudno – snebivala se vratarica.

– Sveti Josip pomaže u nevoljama – završi mirno časna Majka. – Zapamtite, nije to prvi put, oče Zlatane!”

Želio bih znati da li se išta od svega toga sačuvalo među papirima dragoga i nezaboravnoga Zlatana.

Naši su dani prolazili dosta jednolično u starom olomoučkom samostanu. Jednoga jutra kaže mi stariji kolega: „Čemu da gubimo dane? Upišimo se na teološki fakultet ovdašnjega sveučilišta da postignemo licencijat iz teologije.” Budući da sam ja otezao s odgovorom, on me zamoli za jednu fotografiju i upiše mene i jednoga našeg mlađega kolegu na fakultet. I nije se prevario. Lijepo su ga primili i ugovorili koje predmete i seminare moramo pohađati. Nikad ne ću zaboraviti predavanja dr. Jana Konečnyja i njegove poglede na umjetničke stilove i na umjetnost u službi Crkve. On je zacijelo bio onaj koji je nadahnuo moju buduću disertaciju: Odnos umjetnosti i morala. Seminar dr. Emila Pluhara bavio se novim odnosima morala u suvremenom životu. Tako sam započeo tražiti po samostanskoj knjižnici sve što je moglo imati veze s mojom disertacijom. A baš je u to vrijeme izašla knjiga Jana Čepa Rozptylene Paprsky „Raspršene zrake”, koja me učvrstila u mojem naumu da se nastavim baviti estetskom problemima, započetim na zagrebačkom sveučilištu (prof. V. Filipović i prof. A. Haler).

Na žalost, naši su planovi bili donekle pomućeni jer su starješine odredile mene i moga mlađega kolegu [Karla Žanića, 1918.– 1993.] (komu sam ja „bohemizirao” ime u Karliček) da idemo u Prag, jer je tamo bio nedostatak redovnika. Ipak su nam dopustili da iz Praga dolazimo na predavanja.

Prije odlaska u Prag primio sam dopisnicu iz Zagreba, u kojoj mi jedan kolega piše: „Dolazili su te neki ‘prijatelji’ tražiti u samostanu.” Nadodao je da mi „curice” šalju mnogo pozdrava.

Dakle, pobjegoh u posljednji čas. Je li to bila prijava osobe koja je na dnu crkve bilježila moju propovijed na blagdan sv. Stjepana ili osveta plavuše s beogradskoga kolodvora, ne znam. Jedino znam da mi na poslanstvu u Pragu nisu htjeli produžiti boravak nakon šest mjeseci.

III.

U Prag smo, mlađi subrat i ja, stigli u 21. siječnja 1947. To je zapisano u patkinoj nutrini. Novi ljudi, novi odnosi. Dočekao nas je s ljubavlju ondašnji provincijal, plemenitog izgleda i manira, kao suprotnost ondašnjem panu prevoru (prioru), koji mi se činio više kao ratnik nego običan redovnik. Poslije sam čuo da se borio protiv Nijemaca s partizanima u Gorici i bio odlikovan. Njegova veza s partizanima (iako je on to radio s plemenitom nakanom da oslobodi svoju zemlju), bila je dovoljan uzrok da se držim podalje od njega.

Tako su nam prolazili dani i mjeseci. Pomagali smo u samostanu, ali nismo propustili ni jedan tjedan da odemo do Olomouca na predavanja. Jednoga su nas dana obavijestili da je stigao u Prag moj dobri znanac, pjesnik Jeronim Korner, i da se nalazi u benediktinskom samostanu s nakanom da postane član toga reda. Sjetio sam se Resnika, kad bi me on i Nada Kesterčanek znali pohoditi i raspravljati sa mnom o književnosti. Čuo sam poslije u tuđini da Jeronimu nije uspio bijeg preko granice kao što se to zbilo sa mnom i mojim kolegom. A s Nadom sam se, u izbjeglištvu, godinama dopisivao. Šteta, golema šteta, što sam morao njezinu korespondenciju spaliti pri odlasku iz Santiaga. Tko bi se usudio, u ono vrijeme, unijeti u Jugoslaviju pisma puna političkih aluzija? I Jeronim i Nada su, na žalost, već mrtvi. U čikaškoj Danici napisao sam prikaz o Nadinoj knjizi Tragovi. Ne razumijem zašto je ona u nas zaboravljena i kao prozni pisac i kao pjesnikinja. U Resnik bi kadikad s njima došao i moj dobri prijatelj Ton Smerdel. Bili su to razgovori o ljepoti i umjetnosti.

Mjeseci su brzo prolazili. Jedini Hrvat s kojim smo se mogli savjetovati bio je, već pokojni, stručnjak za staroslavenski jezik dr. Ive Vitezić, kojega ću mnogo kasnije susresti u Beču.

Providnost je htjela da tog ljeta stigne u Prag dr. Rohling, član vrhovnoga suda u Den Haagu. On je bio prijatelj našega pokojnog Dominika Barača, dominikanca iz Slanoga, strijeljanog na trogirskom groblju, nakon inscenirana suđenja u Dubrovniku. Kažu da je grobar čuo njegove posljednje riječi: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”. Njegovu je doktorsku disertaciju Filozofija boljševizma izdala naša naklada Istina. O njegovoj je knjizi pohvalno pisao profesor Stjepan Zimmermann. Zapravo je ta knjiga bila uzrok suđenja i njegove smrti, a ne nekakvo „šurovanje s neprijateljima naroda”. Pišem o mrtvima da ih se ne zaboravi.

A sad se vratimo našem susretu s dr. Rohlingom. Ispričali smo mu sudbinu njegova prijatelja i izložili naše brige. Na poslanstvu nikako nam ne žele produžiti putovnice, a mi se bojimo vratiti u Jugoslaviju zbog razloga koji su njemu bili ionako poznati. Što dakle? Po njegovu savjetu morali bismo što prije otići u nizozemsko poslanstvo. On će nas tamo dočekati i predstaviti tajniku dr. Pollacku radi dozvole i boravka u Nizozemskoj. Dr. Pollack je jedina osoba koja bi nam mogla pomoći. On je njegov dobar prijatelj.

„On je Židov”, reče nam potiho. „Ali je iznad svega humanist.”

Tako smo se u društvu dr. Rohlinga upoznali s tim izvanredno ljubaznim čovjekom. Znao je za prilike u Jugoslaviji bolje od nas. Nismo mu ništa morali tumačiti. Rekao nam je da će postupak za dobivanje nizozemske vize duže potrajati. Osim toga, ako i dobijemo ulaznu vizu, ona može vrijediti samo tri mjeseca. A onda moramo tražiti novo sklonište. On se nada da će preko svojih veza ipak uspjeti da dobijemo vizu. Najteži posao bit će u vezi s tranzitnom vizom američkoga poslanstva u Pragu. Područje kroz koje trebamo proći pripada američkoj vojnoj upravi. Rastali smo se pitajući ga bismo li mogli za koji tjedan doći u nizozemsko poslanstvo da vidimo je li naša molba uslišana.

On je to odlučno zanijekao glavom. Kad smo se mi tome čudili, reče nam:

„Ne budite naivni! Jugoslavenska tajna služba svaki dan motri tko ulazi i izlazi iz našeg poslanstva. A vas zacijelo već poznaju, kad vam ne žele produžiti putovnicu. Zabilježit ću vaša imena (mislio je na redovnička imena, kojima su nas zvali u samostanu), broj ulice i telefona. Učinit ću sve moguće za vas, ne samo jer ste u nevolji, nego i zbog dugogodišnjeg poznanstva s dr. Rohlingom. Vi ne znate što je on sve učinio za nas Židove za vrijeme rata. Ovo je jedan mali znak pažnje da mu se u ime naše zajednice od srca zahvalim.”

Dr. Rohling se samo smješkao. „Gospodine tajniče”, rekao je, „valjda me ne ćete proglasiti herojem.”

Izišli smo iz poslanstva puni nade. Tu smo se rastali od dr. Rohlinga koji je sutradan morao otputovati. Prije rastanka nam je rekao: „Kad stignete u moju domovinu, bit ćete nekoliko dana gosti moji i moje gospođe.” I to se uskoro obistinilo u njihovoj vili u Bloomenthalu.

Naša zadaća bila je da što prije i bolje završimo studije na olomoučkom teološkom fakultetu. Nikad nismo bili tako marljivi tražeći skripte i knjige naših profesora. Ispite smo završili s uspjehom.

Vrijeme je prolazilo strahovitom brzinom u strahu i u nadi. Jedne kasne večeri počeka nas dr. Pollack u samostanskoj sobi za primanje.

„Evo vam putovnice, koja doduše više ne vrijedi, jer joj je istekao rok, ali zato na njoj vrijedi ulazna viza za Nizozemsku i američka tranzitna viza kroz Njemačku. Putujte vlakom sutra ujutro! Putne karte su vam već plaćene do Amsterdama. Nemojte mi zahvaljivati! To je moj mali revanche, dar za sve ono što je vaša Crkva učinila za nas Židove.”

Htjeli smo mu ipak zahvaliti, ali on je naglo nestao.

Na brzu ruku spremili smo prtljagu i jedva dočekali zoru. Motrili smo je li se digao otac provincijal, koji se tužio da, zbog srčanih tegoba, ne može spavati. Pokucali smo na njegova vrata. Bio je u habitu. Ispričali smo mu o čemu je riječ. On se u prvi mah zamislio, a onda nam očinski reče: „Kad biste me pitali za dopuštenje, ne bih vam ga mogao dati. Ipak vas potpuno shvaćam. Da sam na vašem mjestu, isto bih učinio.” Spontano smo pokleknuli, a on nas je blagoslovio. Tog su dobrog čovjeka nakon nekog vremena našli mrtva iza sobnih vrata.

Kad smo se našli u odjeljku vlaka, zašutjeli smo kao mrtvi. Počeo sam razmišljati jesam li i ja ikada učinio uslugu kojem Židovu.

Kad sam ljeta 1942. ili 1943. zamjenjivao župnika na Trnju, prečasnoga Dragutina Kocipera [1902.–1979.], jednoga jutra za vrijeme mise opazih u dnu kapele, baš dok smo davao blagoslov, mladi par koji se nije prekrižio ni pomolio. Izlazeći iz kapele približih im se i zapitah:

– Što biste željeli, mlada gospodo?

– Govoriti s gospodinom župnikom.

– On je na odmoru, ja ga zamjenjujem. Dođite sa mnom u župni ured!

Sjeli su i ogledali se desno i lijevo kao prestrašene ptice.

– Dakle, ne bojte se! Recite mi u čemu vam mogu pomoći?

– Mi smo Židovi. Tek smo vjenčani. Morali bismo se pokrstiti.

Mlada je žena šutjela.

– Zašto kažete „morali”. Nitko vas na to ne može prisiliti.

– Ali bez krštenice ne možemo dobiti putovnicu i otići u inozemstvo.

– Ja vas ne mogu krstiti ako vi to ne želite. Vi biste, zacijelo, htjeli ostati u svojoj vjeri?

– Da – potvrdiše.

– Spasite nas. Inače idemo u sabiralište i u smrt. Spasite nas, gospodine! – govorili su plačući.

Našao sam se u stisci. Sinulo mi je nadahnuće:

– Možete li pričekati do sutra ujutro? Moram se posavjetovati s Nadbiskupskim duhovnim stolom.

Rastao sam se od mladoga para i odmah zaputio na Kaptol. Htio sam osobno izložiti slučaj gospodinu nadbiskupu, ali on je imao posjet neke važne osobe. Tajnik je vidio moju zbunjenost, pak me zapita: „Mogu li Vam pomoći, velečasni?” Ispričao sam mu slučaj mladoga židovskoga para.

– Zar niste pročitali posebno pismo gospodina nadbiskupa, u kojem preporuča župnicima da učine sve što je moguće za spas progonjenih?

– Znate, rekoh, ja samo zamjenjujem gospodina župnika, a on je po svoj prilici spremio negdje to pismo, pa ga nisam mogao pročitati.

Otišao sam dosta smiren. Učiniti sve da se spase životi, zar to nije baš onaj moj slučaj?

Ujutro me sa zebnjom očekivao mladi židovski par, ali kad su vidjeli moje nasmijano lice, ohrabrili su se. Ušli smo u ured.

– Dragi moji prijatelji, rekoh. Učinit ću za vas nešto što se sigurno protivi običnim crkvenim zakonima. Držat ću se one: In extremis extrema (U krajnjim prilikama neka se poduzmu krajnja sredstva). Ne mogu vas krstiti, jer vi to ne želite, ali ću vam dati potvrdu da ste kršteni. Uz jedan uvjet: da uništite ovaj papir kad prijeđete granicu.

Pristali su!

– A kamo putujete, ako smijem znati?

– U Švicarsku.

– Bilo vam sretno!

Rastadosmo se zadovoljni. I ja i oni. Uspjelo im je pobjeći. Javili su se iz Švicarske uz izraze duboke zahvalnosti.

Moj kolega je šutio u odjeljku.

– Zaspao moj Karliček? – prodrmah ga.

– Do bijesa, ne govori gluposti! – odvrati dosta srdito. – Zar misliš da nas jugoslavenska policija ne prati, a do granice ima još vremena.

– Ne bojim se ja te policije, nego one češke. Oni su sada „dežurni”. Od dva zla, ne znaš koje je gore.

– Što onda da radimo?

– Do granice molimo krunice za duše u čistilištu! Naši su stari otočani bili uvjereni da one uvijek pomažu kad dođu u raj.

I molili smo gorljivo, gorljivije nego ikada u životu. Najednom opazih da moj kolega guta neke tablete.

– Što to gutaš?

– Aspirine. Tresem se.

– Dakako, od straha. Daj mi, molim te tvoju putovnicu i voznu kartu. Ne želim da vojnici opaze kako se treseš.

Sve mi je predao, iako nerado. Stigli smo tako i do pogranične postaje. Kontrola je obilazila odjeljke. Kad su stigli do nas, ja sam im predao putovnice otvorene na stranici s američkom tranzitnom vizom. Dugo su promatrali što na njoj piše. Nisu ni pogledali vrijedi li još putovnica. Udariše pečat, i mi nastavismo putovati. Prijeđosmo granicu, a moj je kolega počeo još slasnije gutati tablete.

– Jesi li poludio? – zamjerih mu.

– Sad se još više tresem – odvrati mi.

– Sasvim naravno. To je odgovor na pretrpljeni strah. Daj mi te tvoje nesretne tablete!

Dao mi ih je, a ja ih bacih kroz prozor.

– Sad smo na slobodi, moj Karliček! Više nema ni jugoslavenske ni češke policije.

– Jest – počeo je uzdisati, – na slobodi, ali bez domovine. Jadna li je to sloboda!

– Sjeti se pjesme: „Domovinu u srcu nosim…“ I „dok je srca, bit će i Kroacije!“

A onda smo zašutjeli i zaspali.

IV.

Tako smo Karliček i ja prošli daleki put od Češke do Nizozemske. A bio je to tužan put, pun potresnih prizora. Gledali smo spaljena sela i gradove. Kosturi nekada velikih zgrada stršili su u noći kao sablasti bez krovova, prozora i vrata. Sve pocrnjelo, sve napušteno. (Tko je mogao pomisliti da će se ti prizori ponoviti u našim gradovima i selima 45 godina kasnije, za vrijeme Domovinskoga rata?) A još je tužnije bilo gledati ponosne Nijemce kako na željezničkim postajama prose hranu, napose cigarete. Moj je kolega pružio kroz prozor sve svoje zalihe cigareta, za koje su se žustro borile mnoge ruke. Kölnska je katedrala iz daljine vapila u nebo svojim pokošenim zvonicima. Nismo tada slutili da će mnogi zvonici naših crkava jednom izgledati još i sablasnije. Teško je i mučno bilo gledati te jadno odjevene i izgladnjele ljude. Mi pak idemo u mirniju budućnost. Bar nam se tako činilo, iako nam ta budućnost, kao i svih ostalih bjegunaca, neće pružiti ni mira ni zadovoljstva. Ali tko je toga časa znao što nas još u životu čeka? Putujemo dalje. Na nizozemskoj granici nije bilo teškoća. Kad stigosmo u Utrecht, Karliček se nije mogao oteti dojmu da je slobodan i da ga više ne prati Udba. Skočio je iz vlaka i na peronu počeo njemački razgovarati s ljudima. Govorio je više rukama nego jezikom. Ja sam mu kroz prozor poviknuo:

– Karliček, vrati se odmah u vlak!

– Ne boj se! Ovo nije Jugoslavija. Ovdje se zna kad vlak polazi. Zvoni zvono. Ne boj se! A baš zvono nije zvonilo. Vlak se ravnao po satu, a ne po zvonu. Karliček nije imao vremena ući u vlak, koji je naglo krenuo, a on ostao na peronu u Utrechtu. Najgore od svega je bilo to što su mu kod mene ostale sve isprave, putna karta i kovčezi.

Što sad? U ruke Božje! – zavapio sam i ostavio Karličeka Božjoj providnosti.

Vlak je jurio prema Amsterdamu. Kad stigoh tamo, potražih taksi, nakrcah ga kovčezima i zamocima. Odvezoh se do prvoga samostana, kojega sam adresu imao uza se. (U gradu su tada bila dva dominikanska samostana.) Vratar me ljubazno primio i pomogao mi unijeti stvari u kuću. Bila je to zapravo župna kuća, a ne samostan. Jedna od mnogih koje su dominikanci u Nizozemskoj tada imali na brizi. Vratar me upozorio da moram čekati starješinu jer da on ne zna gdje bi me smjestio. Rekao sam mu tko sam i odakle dolazim. Sućutno me pogledao i ponudio da sjednem u čekaonici.

Nisam mogao ostati. Rekao sam vrataru da čekam kolegu koji je ostao u Utrechtu i da ću otići po njega na kolodvor. Kad stigoh tamo, obratih se njemački jednom činovniku. Po oznakama na odijelu činilo mi se kao neki nadstojnik kolodvora. Pitao sam ga, je li slučajno stigao jedan stranac, ćelavi mladi čovjek, koji je zabunom ostao u Utrechtu, a isprave su mu kod mene.

Činovnik nije odgovarao. Zapitah ga isto na engleskom, dodavši:

– Zar vi Nizozemci ne znate njemački?

– Bolje nego vi – odvratio mi je dosta srdito.

– Zašto ste šutjeli, kad sam vas pitao?

– Nikad u životu neću reći ni jednu riječ na tom prokletom jeziku. Vi ne znate što su nacisti i koliko su nam zla nanijeli. Prokleti bili!

– Dobro, dobro! – prekinuo sam ga. – Recite mi, molim vas, je li stigao iz Utrechta moj kolega?

– Jest, jest – govorio je već nasmiješen. – Bio je potpuno smušen. Potražio je telefonski imenik i pronašao neki dominikanski samostan u ulici X, ušao u taksi i tamo se zaputio.

– Uh – uzdahnuh – to nije isti samostan gdje sam ostavio svoje i njegove stvari.

Nisam htio dalje zamarati činovnika. Zahvalio sam mu na ljubaznosti i vratio se u samostan. Potražio sam telefonski imenik i pronašao broj telefona samostana u koji se odvezao Karliček. Nagovorio sam ga da potraži taksi i odmah dođe do mene. Kad mi je rekao da više nema novaca, nagovorio sam ga da kaže vozaču da ću ja platiti kad stignu do mene.

Stigao je baš u času kad se starješina vraćao u samostan. Ispričali smo mu našu odiseju, ali nam nije vjerovao.

– Znate, vi ste stranci, i to bjegunci. Ne mogu vas primiti bez dopuštenja oca provincijala, a on živi u Nijmegenu.

– Dobro! Dobro! – rekosmo. – Nazovite ga i recite o čemu i komu je riječ!

Lukavi se župnik nas htio što prije riješiti i reče:

– Najbolje je da vi osobno odete do oca provincijala i o svemu ga izvijestite.

Kad smo mu kazali da smo umorni od puta, ponudio nam je da otpočinemo tu u čekaonici, a vrataru zapovjedio da se pobrine za hranu.

Domalo se pojavi lijepa, mlada plavuša s mlijekom, kavom, maslacem i bijelim kruhom, koji davno nismo okusili. Djevojka je govorila engleski i tumačila kako je došla pomoći majci koja je samostanska kuharica. Čudila se kako s velikim tekom jedemo zajutrak.

Poslije podne, eto opet župnika.

– Dakle, putujete?

– Kako vi želite – odgovorih.

– Imate li novaca za put?

– Ostalo mi je još nešto dolara što sam dobio od rodbine iz Amerike.

– Koliko?

– Dvadeset i pet.

– To je dovoljno i predovoljno – smijao se starčić. Ponudio se da nas otprati do željezničke postaje. Kad sam mu savjetovao da uzmemo taksi, jer da smo umorni i da moj kolega ima dva teška kovčega, tješio nas je da je postaja blizu i da bi bila šteta uzalud trošiti novac. Postaja, na žalost, nije bila blizu. Hodali smo preko mostova koji su nam se činili mnogo duži nego što su uistinu bili, zbog našega umora i pospanosti. Napose Karličeku, koji je vukao svoje kovčege pune knjiga. Gunđao je.

– Tko ti je kriv što si u kovčege strpao mudrost čitave Češke? – bockao sam ga.

– Srdim se na tog škrca koji nije htio da uzmemo taksi.

– Izdržat ćeš ti, moj junače! Kaštelanci su hrabri momci. Ali baš u taj čas puče ručica na jednom njegovu zavežljaju i moj se Karliček zaustavi nasred mosta dignuvši ruke u vis.

– Reci tom škrcu da ja ne mogu dalje – vikao je i grdio župnika sočnim hrvatskim riječima.

Prasnuo sam u smijeh. Savjetovao sam mu da jedan kovčeg stavi na rame, a drugi da dade meni, ali on je i dalje na sav glas govorio protiv župnika. Ovaj me srdito zapita:

– Što vam je? Stanite barem ustranu da ljudi prođu!

Poslušali smo ga, iako je moj kolega svaljivao na njega sva mitološka bića o kojima je učio u gimnaziji.

Ipak stigosmo nekako do postaje. U vlaku tišina kao da si u crkvi. Ljudi sjede jedan pored drugog ili sučelice i u šutnji čitaju novine. Ni da bi zaželjeli jedan drugome dobar dan. Bože, koje li razlike između njih i naših ljudi koji putuju iz Zagreba u Split! Ovo je hladni svijet, zatvoren u svoje misli i novine. (Slično će mi se dogoditi kad budem jednom putovao vlakom iz Londona u Glasgow.)

Već se dobrano smračilo kad stigosmo u Nijmegen. Pozvonismo na samostanska vrata. Pojavilo se više „vratara“ u crno–bijelim odorama. Bila su to braća suradnici, kojih je tada bilo u kući oko dvadeset. Čak su imali i svoj gudački orkestar. Nisu nas htjeli pustiti u samostan prije nego što se pojavi otac prior. Njemu smo ispričali tko smo i odakle stižemo.

– Iz Praga? – govorio je ispitivački. Pa tamo je demokracija. Nije trebalo bježati.

Naš se razgovor otezao u žučnoj raspravi o crvenoj demokraciji. Nismo ga uvjerili. Savjetovao nas je da odemo u hotel, dok se on telefonski ne raspita u Rim tko smo i zašto bježimo.

– Bježimo od demokracije – počeo sam vikati. – Mi nemamo novaca za hotel. Pustite nas u kuću da se odmorimo!

Prior je ostao nepopustljiv. Ne znam kako bi bio završio taj naš susret, da se tog časa nije pojavio suhi, visoki redovnik (poslije sam doznao da je to otac Viskers) i zapitao nas:

– Kojoj dominikanskoj provinciji pripadate?

– Dalmatinskoj (tako se onda zvala naša Hrvatska dominikanska provincija).

– Poznajete li oca Inocenta Mihojevića?

– Kako da ne! On čeka u Pragu da mu pribavimo ulaznu vizu za Nizozemsku kako bi mogao pobjeći iz te proklete demokracije.

– To je moj dobri kolega sa studija u Rimu. Oče priore, pustite ih u kuću! To su naša braća, sunarodnjaci moga prijatelja Inocenta, a prijatelj je prijatelju prijatelj – smijao se navodeći Aristotelove riječi iz Akvinčeve Sume.

Tako je završilo naše putovanje u Nijmegen. Kad je izbila revolucija u Češkoj, otac prior, kao pravi gentleman, pitao nam je oprost pred cijelom zajednicom zbog postupka pri našem dolasku.

V.

Nijmegen. Napokon smo se smjestili u toj golemoj zgradi – samostanu. Ne možemo se potužiti da je itko bio neljubazan prema nama. Naprotiv: darivali su nas slatkišima na koje smo bili već davno zaboravili. Nerijetko su nas nudili svojim žestokim pićima i cigarama. Zbog velike vlage ili načina života, cigareta je postala navikom. Tako sam i ja počeo pušiti u toj gostoljubljivoj zemlji.

Malo-pomalo, privikavali smo se na njihov način života i rada. Redovnici su bili strogi opslužitelji zakona: i redovničkih i državnih. Kadikad nas je njihovo ponašanje zbunjivalo, primjerice: u blagovaonici. U njoj je, kako to traže pravila Reda, vladao potpuni muk, osim što bi jedan brat student čitao s povišena mjesta neku knjigu, što mi, dakako, nismo mogli razumjeti. Kad bi se pak slavio neki crkveni ili državni blagdan ili imendan nekoga člana zajednice, muk bi bio prekinut na poseban način: braća suradnici unijeli bi u blagovaonicu nekoliko vaza sa cvijećem, a to je značilo da se blagovaonica pretvara u dvoranu. Muk je tim činom bio dokinut. Moglo se razgovarati i pjevati. Nerijetko je zajednica bila počašćena orkestrom braće suradnika. Nije, dakle, bilo potrebno da starješina dade dopuštenje za razgovor.

Za doručak smo redovito imali čaj ili kavu. Na kruh smo stavljali margarin ili pekmez. Kad sam jednoga mladog studenta zapitao, kako to da nemaju maslaca, a njihova zemlja obiluje kravama i mliječnim proizvodima, on mi je s ponosom odvratio: „Vlada je naredila da se maslac mora izvoziti za devize. Mi se tek oporavljamo od rata. Zato jedemo margarin.” Pomislio sam kako bi bilo lijepo, kad bi se i u nas nešto slično događalo. U njih nema „šverca” ni bilo kakva krijumčarenja. Zakon je zakon, pa dolazio on i od državnih vlasti.

Jednoga je blagdana svatko dobio uz doručak i veliku naranču. Ja sam već bio zaboravio da postoje naranče, jer ih nismo imali ni u ratu ni u poraću. Mladi student koji je redovito sjedao uz mene, začudio se kad sam počeo jesti i koru. Rastumačio sam mu da već mnogo godina nisam vidio naranču.

– To je zbog vitamina – reče mi.

– Je li i to propisano vladinim uredbama?

– Ne. To dobivamo iz naših prekomorskih posjeda.

– Valjda su i cigare koje pušite iz tih posjeda.

– Dakako.

– Mi u Hrvatskoj nemamo drugih posjeda osim naših njiva i vinograda.

– Onda imate dobra vina. Ne morate ga uvoziti kao mi.

– Uvozite li i brendi?

– Da. Kako bismo inače otjerali maglu i vlagu? – smijao se od srca. – Kostobolja i sušica bile bi nas već davno potamanile.

– Razumijem, razumijem. Eto, i ja sam vas, barem u nečemu počeo oponašati.

Dosta je mojih pjesama iz tog vremena, koje su tiskane u zbirci Na rijekama (Madrid, 1948.). Dok sam ja svoje osjećaje bilježio u stihovima, moj je kolega davao oduška srcu svirajući Bachove fuge i tokate na novim orguljama u samostanskoj crkvi.

U crkvi se također odražavao duh ili bolje zakon ove velike zajednice. Svi su redovnici prisustvovali pjevanoj misi i povečernjici. Čak i magistri theologiae, kojih je bilo nemali broj. A jedan je od njih bio sudrug našeg oca Anđelka Posinkovića na studiju u Fribourgu, u Švicarskoj. Svakoga tjedna bio je određen dan za „pokuse”, vježbanje gregorijanskoga korala. Od toga nisu bili izuzeti ni profesori koji su predavali na mjesnom katoličkom sveučilištu.

Morali smo se pobrinuti za braću koja su ostala u Češkoj, a koja su željela što prije izići iz crvenoga „raja”. Njihova su pisma bila puna straha i neizvjesnosti. Tu nam je opet pomogao dr. Rohling, član vrhovnoga suda. S njime smo hodali i posjećivali razne urede u Den Haagu. Upozoravao nas je da će biti teško isposlovati ulaznu vizu za još šestoricu, jer je bilo poteškoća već za nas dvojicu. Osim toga, mi imamo odobren boravak samo za tri mjeseca, pak se moramo pobrinuti za zemlju koja će nas prihvatiti.

Njemu i njegovoj gospođi moramo zahvaliti što smo upoznali važnije gradove i znamenitosti Nizozemske. Jednom su nas poveli i do Sjevernoga mora. To je bio povod nastanka moje pjesme Posljednja želja, koja završava:

„Dubi, dubi, more, za me tamo raku
u hridini jednoj mojeg dragog Hvara!
Nadgrobnicom bit će pjesma češljugara
što zanosno pjeva u slobodnom zraku.”

Imali smo malo vremena da riješimo naše probleme. Zato smo se obratili subratu ocu Bogdanu Dragunu, koji je tada s uspjehom i velikom požrtvovnošću vodio Hrvatsku katoličku misiju u Parizu. Poznavajući prilike u Francuskoj, on nam je savjetovao da radije odemo u Španjolsku, jer tamošnja vlada rado prima izbjeglice iz Hrvatske. Uputio nas je na franjevca oca Branka Marića [1896.–1974.], koji je već dugo godina živio u Madridu. On je naše nevolje izložio gospodinu Srećku Dragičeviću, tajniku bivšega hrvatskog veleposlanstva u Španjolskoj, koji nam je uskoro javio da neće biti teškoća za naš dolazak na Pirineje. Tako nam se otvorila prva mogućnost izlaska iz Nizozemske. Moj kolega nije baš bio oduševljen Španjolskom nagovarajući me da potražimo ulaznu vizu za Kanadu.

Jednog dana pođosmo na kanadsko poslanstvo u Den Haag. Tražili su da ispunimo nekoliko službenih formulara. U prvome se tražilo da potanko iznesemo svoj curriculum vitae, a u drugome zdravstveno stanje: jesmo li ikada bili teško bolesni i tako dalje. Naveo sam da sam bolovao na plućima i liječio se u sanatoriju. To je bilo dovoljno da me odbiju, jer da u Kanadu mogu ući samo jaki i zdravi ljudi. Ništa nije vrijedilo moje objašnjenje da sam proglašen zdravim. Moj kolega nije imao problema. Obećali su mu ulaznu vizu.

Kad su napokon, uz velike žrtve dr. Rohlinga, stigla naša braća iz Češke, odlučili smo da mi trojica starijih odemo u Španjolsku s dvojicom studenata, a za drugu dvojicu studenata isposlovali smo, uz pomoć nizozemske braće, da budu primljeni kod engleskih dominikanaca.

Došao je dan rastanka. Moj suputnik i supatnik Karliček otputovao je veseo brodom u Kanadu. Nisam mu zavidio, iako mi je bilo teško rastati se od njega, njegove uslužnosti i otvorenosti. Vrijeme je pokazalo da sam ja ipak bio bolje sreće. Danas moj Karliček počiva na groblju u Sherbrooku (Kanada) ostavivši divnu uspomenu požrtvovnog propovjednika i dobročinitelja, napose naših sestara dominikanki, koje su njegovom zaslugom otvorile svoju kuću u Kanadi… Karliček je, još u Pragu, uvijek bio spreman na odricanja što mu je nametao ondašnji starješina, a koji se meni nije sviđao zbog svojih odnosa s partizanima. Za svoje je zasluge primio čak i nekakvo odličje s kojim je nastupao i na propovjedaonici. Poslije je i sam uvidio da je bio „korisna budala” i morao bježati iz Praga kad su crveni potpuno preuzeli vlast. Teško je shvatiti da čak i crkveni dostojanstvenici, političari, nisu prozreli na vrijeme igru komunista. Najljepšu mi je uspomenu ostavio praški nadbiskup, koji nam je znao reći, parafrazirajući svoje prezime: „Ja sam doista beranek (jaganjac) Božji,”

Rastajući se od Karličeka, bio sam uvjeren da će se on dobro snaći u Kanadi i da će završiti svoje teološke studije doktoratom. Prevario sam se. Pragmatički duh Amerikanaca i Kanađana nije ispunio njegove želje, jer nakon nekoliko godina mog boravka u Čileu, sretoh moga kolegu kao misionara hrvatskih doseljenika u São Paolu (Brazil). Kad sam ga zapitao zašto je ostavio Kanadu, reče: „Čuo sam da naši ljudi nemaju svog svećenika u Brazilu, pak se prijavih za misionara. U Kanadi nisam mogao nastaviti studije. Oni imaju i previše doktora i profesora, a ja nisam htio ostati skrštenih ruku, i evo me u Brazilu. Ipak mislim da sam se prevario. Nisam ja pastoralac, nego čovjek od stola i pera.

– Pa, kako ti je ovdje?

– Svakako. Živim s francuskim dominikancima koji vode studium generale, ovdje u São Paolu. Pravi su pustinjaci. Slabo jedu, čine pokoru za nova dominikanska zvanja u Brazilu. Divim im se, ali ja nisam za takva izvanredna mrtvenja. Ne mogu spavati mirno na daskama umjesto na madracu. U meni ipak vrije dalmatinska krv i vino.

– Kakvo vino?

– To kažem da se nasmiješ. Ispričat ću ti moj prošli Badnjak ovdje. Odredili ti sveti ljudi, zbog mog lijepog glasa i poznavanja glazbe, da na Badnjak pjevam Isusovu genealogiju (rodoslovlje). Prihvatih ponudu. Ipak da negdje pošteno proslavim Badnjak, i osjetim božićno ozračje uz naše božićne pjesme, otiđoh do naših domorodaca. Bilo je bakalara i našega pravog dalmatinskog vina. Slavio ti ja Badnjak i zaboravio na genealogiju. U posljednji čas se prenuh, skočih i uhvatih se za ručicu tramvaja. Stigoh dok su se svećenici spremali u sakristiji. Odjenuh brzo misno ruho i uputih se s njima u crkvu. Grlo me savršeno služilo. Pjevao sam kao slavuj. Kad se vratismo u sakristiju, opazih da me svi nekako čudno gledaju. Zapitao sam oca priora:

– Zar nešto nije u redu?

– Savršeno ste pjevali, ali ne božićnu genealogiju nego onu koja je određena za Tri kralja. Nisam vas htio prekinuti, jer su genealogije ionako slične, a pobožni puk to ionako ne razumije.

– Hvala, oče priore! Vi ste divan čovjek.

Ništa mi nije odgovorio. Kao pravi Francuz, pravio se Englezom.

Karliček se ipak želio vratiti u Kanadu. Bojao se reakcije kanadskih dominikanaca. Utješio sam ga da ću odmah pisati u Rim ocu generalu, mom dobrom znancu iz Španjolske, da sredi njegov povratak u Kanadu. To se dogodilo.

Malko sam se zanio pričajući o Karličeku. Vratimo se unatrag! Kad smo ostavili Nijmegen i otputovali za Španjolsku, zaustavili smo se u Parizu, gdje nas je srdačno dočekao otac Bogdan Dragun. On je onoga tragičnoga svibnja 1945. bježao iz Zagreba da bi se sklonio u Austriju. Bilo bi predugo opisivati sve njegove muke i patnje na tom putu, jer one su slične patnjama tisuća Hrvata. Kad smo stigli u Pariz, smjestio nas je u dva dominikanska samostana i nastojao pokazati nam Pariz i njegove znamenitosti. Tada nisam mogao ni slutiti da ću poslije nekoliko godina prisustvovati njegovom posljednjem Božiću, njegovoj smrti. Toga sam jutra svirao na orguljama u crkvi i pratio božićno pjevanje naših sunarodnjaka. Otac Dragun je prije mise dočekivao vjernike i rukovao se s njima na vratima crkve. Bila je oštra zima, a on narušena zdravlja zbog bubrežnih teškoća. Imao je visoki krvni tlak. Započeo je božićnu misu. Kad je počeo propovijedati, najednom se srušio. Gledao sam to s kora, prekinuo pjevanje i dotrčao do njega. Iz sakristije sam donio posvećeno ulje, pomazao mu čelo i dao oproštenje in articulo mortis. Na sve moje riječi i pokrete nije reagirao.

Došla su kola hitne pomoći. Kad smo stigli u bolnicu, dežurni je liječnik ustanovio smrt prouzrokovanu moždanom kapi. Bio je to strašan udarac za sve nas, a napose za brojnu hrvatsku koloniju u Parizu, jer je otac Dragun pomagao i brinuo se za sve: i prijatelje i neprijatelje. Da nije bilo njega, ne bi se tako brzo osnovala Hrvatska katolička misija u Francuskoj, koja još i danas djeluje.

VI.

Opet se moram vratiti unatrag. Poslije kratka boravka u Parizu, stigosmo, preko Pireneja, vlakom u Španjolsku. Stigavši u Madrid (2. travnja 1948.) pođosmo do boravišta oca provincijala, u ulici Cañizares, kućni broj četiri. Nakon nekoliko tjedana, on nas je rasporedio na sljedeća mjesta: mene je ostavio u već spomenutom samostanu u ulici Cañizares, dok je mojega kolegu Nevenka Mihojevića poslao u La Felgüeru, pokrajinu Asturias, na ispomoć tamošnjim redovnicima. Otac Jacint je srećom već bio prihvaćen kao profesor etike na generalnom studiju u Valenciji. Dva mlada brata studenta (Vladimir Čuljat i Zvonimir Bradašić) poslana su na studij u Salamanku (samostan sv. Stjepana – San Esteban).

Život u madridskom samostanu bio je posve različit od onoga u Nijmegenu. Tu je živjelo podosta starijih i bolesnih redovnika svećenika i dva brata suradnika. Bile su to drage osobe koje su cijelog dana bile na usluzi građanima, bilo u ispovjedaonici bilo u sobi – savjetovalištu kod ulaznih vrata. Kažu da Španjolci, napose na selima, daju imena svojoj djeci prema svetcu ili blagdanu koji se tog dana slavi. Tako je u samostanu živio i starac, svećenik, drage uspomene, imenom Jesus Sacramentado. Valjda se rodio na Tijelovo.

Meni su dodijelili sobu na trećem katu, gdje je ljeti vladala nesnošljiva vrućina, a zimi bi jedva dopiralo centralno grijanje. Ne govore zaludu Madrižani: „En Madrid hay seis meses de invierno y seis meses de infierno“ (U Madridu je šest mjeseci zima, a šest mjeseci pakao.) Uza sve to, meni je klima prijala, a hrana se pripremala na naš dalmatinski način, na ulju, s dosta povrća i voća. Bijeloga kruha nije bilo ni na blagdane, jer je građanski rat sve opustošio. I ovdje, kao i u Nizozemskoj, bilo je na pretek zvanja, napose iz siromašnih obitelji. (Čujem da je danas, nakon 45 godina, „sloboda“ ispraznila sjemeništa i kuće studija.) Vladao je generalissimo Francisco Franco. Nisam opazio da bi ga itko u samostanu kritizirao.

Odmah sam uspostavio vezu s našom kolonijom u Madridu. Najprije sam posjetio fr. Branka Marića, franjevca muzikologa koji je boravio u San Francisco El Grand, samostanu poznatu po povijesnim događajima i umjetničkim slikama. Otac Branko bio je moj ispovjednik i savjetnik. Posjetio sam zatim tajnika našega bivšega veleposlanstva u Španjolskoj, gospodina Srećka Dragičevića i njegovu gospođu dr. Nevenku Belić, sestru naših isusovaca Predraga i Miljenka. Njihova je kuća postala našim utočištem. Nevenka je radila u Instituto de Investigaciones Cientificas, državnoj ustanovi.

U Madridu je onda kulturno djelovao prof. Pavao Tijan [1908.–1997.], poznat svima nama još iz vremena N.D.H., napose zbog suradnje u Hrvatskoj enciklopediji. O njegovu radu u izbjeglištvu ne želim ovdje govoriti, jer sve što bih iznio, bilo bi nedovoljno da se ocijeni njegov rad na polju kulture i domovinske promičbe. Nadam se da će se tog posla prihvatiti neki mlađi i zdraviji čovjek, jer prof. Tijan je jedan od onih Hrvata koji su u stranom svijetu mnogo pridonijeli da se upozna Hrvatska i njezin obol svjetskoj kulturi. Ja sam mu posebno zahvalan što je lektorirao moju zbirku pjesama Na rijekama (Madrid, 1948.) i rekao mi: „Vaša pjesma Balada o Gospinim pčelama ima antologijsku vrijednost.“ I doista, ta je pjesma ušla u antologije, bila pretiskana mnogo puta u časopisima, recitirana na radiju i televiziji.

U Colegio Mayor Santiago Apostol živjelo je, stipendirano od španjolske vlade, tridesetak mladih Hrvata – izbjeglica, koji su studirali na Madridskom sveučilištu, a po završetku studija otputovali bi u Južnu ili Sjevernu Ameriku. Neki su ostali u zemlji, oženili se Španjolkama i osnovali obitelji. Najviše sam se družio s gosp. Lukom Brajnovićem, nekadašnjim urednikom Luči i inž. Perom Šimićem, koji se oženio profesoricom klasičnih jezika, gospođicom Rosom Sureda iz Katalonije. Ona i njihovo petero djece govore hrvatski, a čak i njihova unuka Jasna, koja je posjetila Zagreb, govori hrvatski. Rijedak i vrlo pohvalan primjer domoljublja u našoj emigraciji.

Ne ulazeći u političke ocjene, moramo priznati da je Francov režim učinio mnogo dobra našim prognanicima. U Madridu je dosta godina živio i radio kao kapelan – sada već pokojni – Eugen Beluhan [1916.–1990.], veseo i dobrodušan čovjek. Uspio je izdati knjigu propovijedi kardinala Stepinca (Stepinac govori, Valencia, 1967.).

Kadikad bi u samostanu, u ulici Cañizares, odsjeo biskup iz Cordobe, dominikanac padre Albino González Menéndez-Reigada [1881.–1958.], poznat kao socijalni radnik i dobrotvor siromaha. Još i danas postoji u Cordobi Poblacion Fray Albino, naselje koje je on, uz pomoć prijatelja, dao sagraditi za beskućnike. Bio je to čovjek otvorenih pogleda, koji je studij završio u Njemačkoj. Jednoga me je jutra zapitao, jesam li vidio znamenitosti Madrida.

– Više-manje, Ekscelencijo!

– Ja sam za vas samo padre Albino – upozorio me.

– Želio bih, padre Albino, prisustvovati koridi (borbi s bikovima), ali je to svećenicima zabranjeno pod kaznom izopćenja.

Padre Albino se nasmiješio i kazao:

– Ali ja vas mogu osloboditi te zabrane i kazne. Bilo bi smiješno da jedan stranac ne vidi bar jednom koridu. Idite, ali u građanskom odijelu da se ljudi ne sablazne!

Izvadio je iz džepa novčanik i dao mi lijepu svotu novca.

– To je za vas i vašeg pratioca! Tako se jednog ranog poslijepodneva uputih sa svojim pratiocem, inž. Perom Šimićem, na Plaza de toros. Pero je već više puta prisustvovao tim „junačkim” igrama, pak mi je mogao rastumačiti različite pokrete i podvige boraca. Igre nisu započele u određeno vrijeme, jer je trebalo dugo čekati na dolazak generalissima Franka.

Izlazeći iz borilišta, rekoh Peri: – Ovo je prvi i posljednji put što prisustvujem ovim igrama. U ušima će mi zadugo zvučati zaglušljivi poklici „Ole!”, „Ole!”, od kojih je podrhtavalo cijelo borilište. Osim toga, ja ne vidim nikakva junaštva u tim borbama.

Pero se čudio mojim opaskama, a ja sam nastavljao iznositi svoja zapažanja:

– Razumijem, donekle, da glavni toreador (borac s bikovima) mora biti hrabar i vješt u poslu, ali mi ne ide u glavu da ubija bika nakon što su jadnu životinju izmučili i iskrvarili pustim banderillas (malim bodežima, ukrašenim vrpcama kojima borci razdražuju bika), nakon što je picador (borac na konju) uspio kopljem više puta izbosti bika. Želio bih vidjeti te junačine kako se bore sa zdravim, a ne sa izmučenim bikom. Zanimljivo je gledati toreadora kad crvenom krpom (muleta) mami bika uz opasnost da ga životinja dohvati svojim rogovima. To je jedino što mi se učinilo „junačkim”.

– Vi ste romantik – prekinuo me Pero.

– Ovo je zemlja silnih suprotnosti – nastavio sam. – Zar nisi vidio kako otmjene gospođe i gospođice mašu rupcima i viču do iznemoglosti „Ole!”, „Ole!”. Čitao sam dramu Yerma Federica Garcíje Lorce, pak se ne čudim da Španjolke mogu biti onakve kakve sam ih gledao na koridi.

– Varate se! One su ne samo lijepe, nego nježne i dobre supruge.

– Možda zato nijedna udana žena ne smije otputovati iz zemlje bez pisana dopuštenja svojega muža?

– Možda je to bilo nekoć. Danas su se i one modernizirale, kao moja Rosa.

– Ali ona je iz Katalonije.

Svoje sam dojmove ispričao biskupu padre Albinu. Nije se začudio. Nikad nije prisustvovao koridi. On misli da će nogomet, malo-pomalo, istisnuti koridu. Sve su to uspomene na borbe s Maurima. Bolje je ubiti bika, nego čovjeka. Na žalost, previše je ljudi poginulo u građanskom ratu da bi korida mogla, ako ne istisnuti, onda barem ublažiti osjećaje mržnje i osvete što još traju.

Prošlo je nekoliko tjedana od našega susreta, kad me zapitao čime se bavim.

– Pišem.

– Mogu li znati što?

– Sređujem zbirku pjesama za tisak.

– Na kojem jeziku?

– Hrvatskom.

– Šteta što ne znam ni riječi vašega jezika, ali mi je ipak drago da govorim s pjesnikom. Kad će izići ta vaša knjiga?

– Kad nađem mecenu.

– Ja, doduše, nisam bogat kao onaj rimski bogataš, po kojemu su imenovani pokrovitelji umjetnosti, ali bih vam možda mogao pomoći. Javite mi kolika će biti cijena tiskanja. Šteta da ne objavite nešto i na španjolskom.

– Upravo se prevodi na španjolski moja drama Muka Kristova – Pasión de Cristo.

– E, to me više zanima. Računajte na moju pomoć!

– Najljepša hvala, padre Albino! Nemojte se začuditi da se u toj drami ne pojavljuju na sceni ni Isus, ni njegova majka, ni apostoli. Glavno je lice Baraba.

– Bit će to veoma zanimljivo. Samo naprijed!

Svoje je obećanje ispunio. Njegovom darežljivošću izišle su u Madridu dvije moje knjige: Na rijekama (1948.) i Pasión de Cristo (1948).

Muka Kristova imala je poteškoća s tiskom. Prema ondašnjem običaju, sve knjige koje su napisali od redovnici morale su biti predane ocu provincijalu, koji je rukopis proslijedio na procjenu nekom stručnjaku. Ovaj put to je bio njegov tajnik, pobožan i strog redovnik, pravi asket. Nakon nekoliko dana pozove me otac provincijal i reče:

– Na žalost, vašu knjigu ne mogu odobriti za tisak. Cenzor smatra da je čak i bogohulna, jer spominjete svetu Veroniku kao prijateljicu Jude, Kristova izdajice.

– Ali, oče Provincijale, u Evanđelju nema ni spomena o Veronici. To je lijepa kršćanska legenda. Osim toga, u mojoj drami baš je Veronika najjači dokaz Judine izdaje. Molim vas, dajte da rukopis pregleda neki stručnjak za Sveto Pismo.

Poslušao me je. Rukopis su ocijenili: Alberto Colunga Cueto [1879.–1962.], reformator biblijskih znanosti i prevoditelj Biblije na španjolski jezik, i Benedikt Celada, profesor orijentalistike na madridskom sveučilištu. Njihovo je mnijenje bilo pozitivno, tako da njihov nihil obstat (nema zamjerke) stoji na početku moje tiskane knjige.

Kad sam jednoga dana sreo o. Colungu, zahvalio sam mu na ocjeni knjige i zapitao ga:

– Kako se moglo dogoditi da tajnik Oca Provincijala, pobožan i svet čovjek, odbije moju knjigu?

O. Colunga se smijao govoreći:

– A recite vi meni, jesu li mistici ikada shvatili Sveto Pismo?

Bogu hvala, Pasión de Cristo imala je mnogo uspjeha u Španjolskoj i u Čileu. Njezino hrvatsko izdanje izišlo je tek 1981. u časopisu Marulić, a kasnije je pretiskano u mojoj knjizi Prebivao je među nama (Zagreb, 1985.) pod naslovom Muka Kristova. Rukopis te knjige prevela je na španjolski već spomenuta dr. Nevenka Dragičević-Belić, a stilski dotjerala pjesnikinja Maria Ontiveros, koja je napisala i predgovor (a modo de prefacio).

Što se tiče moga književnoga rada u Španjolskoj, surađivao sam u prvom broju glasnika Adelantados de Santiago (Jurišnici svetoga Jakova), što ga je bio pokrenuo o. Branko Marić želeći iznijeti povijesne veze Španjolske s Hrvatskom. Također sam iz Madrida poslao suradnju za prvi broj Hrvatske revije, zamoljen od njezina urednika, mog dobrog prijatelja, Vinka Nikolića.

Hrvati u Madridu nastojali su upoznati španjolsku kulturnu javnost s našom domovinom priredivši dvije izložbe koje su imale veliki odjek u tisku: izložbu umjetničke fotografije hrvatskih krajolika (mislim da su to bile fotografije Toša Dabca) i izložbu hrvatskih poštanskih maraka iz vremena N. D. H. Čini mi se da su te izložbe bile prije prikazane, jedna u Finskoj, a druga u Švicarskoj.

U najljepšoj mi je uspomeni ostalo naše hrvatsko hodočašće u Santiago de Compostela, 31. kolovoza 1948. Hrvatske zastave lepršale su na putu i u crkvi. Španjolci su nas srdačno pozdravljali i pljeskali. Bio je to naš prvi, javni nastup. Imao sam sreću služiti misu na Apostolovu grobu. Mnogo je legenda u narodu u vezi sa svetim Jakovom (Santiago). Meni su u nekom predjelu Galicije pokazali rupu u kamenu koju je učinilo kopito konja svetog Jakova. Mjesto je bilo ukrašeno cvijećem. Te legende „balade” nisu promaknule ni Federicu Garciji Lorci u opisu Svetčeva prolaza kroz Granadu u pjesmi Santiago. Njegov je konj bio „bijel kao led” (va en caballo blanco como el hielo). Kad će se uspostaviti ili, bolje rečeno, obnoviti stara hrvatska hodočašća u Compostelu?

Prolazili su dani i mjeseci, a mi hrvatski dominikanci čekali smo na konačna odredišta. Kad je, napokon, došao iz Rima otac general (o. Emmanuel Suárez, [1895.–1954.]), odredio je, bez našega znanja, da mi trojica svećenika (Nevenko, Jacint i ja) pođemo za misionare u Gvatemalu, u pokrajinu Cobán. Bili smo osupnuti tom naredbom, pogotovo što nitko od nas nije bio pripremljen za takvu misiju. A neki redovnici, koji su poznavali prilike u Cobánu, prestrašiše nas vijestima da u tamošnjoj golemoj katedrali zmije šeću kao po polju i da treba svladati težak urođenički jezik. Pričali su nam još štošta, a najgore što više nijedan Španjolac – dominikanac nije htio ići onamo. Zapovijed je zapovijed, i nas dvojica (Nevenko i ja) prihvatismo, dok je Jacinta tražila i zadržala kao profesora Aragonska provincija. Osim toga, on je s Lukom Brajnovićem već bio pripremio građu za novu reviju Osoba i duh, koja je bila veoma potrebna našim iseljenicima.

Počeli smo spremati potrebne isprave za ulaz u Gvatemalu. Na poslanstvu u Madridu rekoše nam da će dozvola za ulaz u njihovu zemlju trajati poduže, jer da moraju provjeriti tko smo, odakle smo, i zašto želimo baš u Gvatemalu. Poslije mjesec dana primismo obavijest da je naša molba odbijena, jer da dolazimo iz Jugoslavije, odakle su se mnogi komunisti uvukli u zemlju noseći svećeničko odijelo. Providnost je imala drukčije nakane s nama. Što sad? Čekati i čekati.

Jednoga je dana pokucao na moja vrata oniski gospodin, predstavnik Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Santiago de Chileu. On je tamo predavao kanonsko pravo, a u isto je vrijeme bio provincijal Čileanske dominikanske provincije. Poziva nas da mu pomognemo obnoviti tamošnju dominikansku provinciju i da budemo profesori na sveučilištu: Nevenko za Sveto Pismo (Stari Zavjet), a ja za teoriju vrjednota (aksiologiju) i teoriju umjetnosti (estetiku), jer da im ti profesori nedostaju. Ugovor je bio prihvatljiv: vrijedi za tri godine, uz plaćeni prijevoz zrakoplovom, a novac koji dobijemo možemo slati našim dominikancima u domovini.

Tako smo otputovali u Novi Svijet.

U ponutrici moje „patkice” stoji napisano: Santiago de Chile, 18. V. 1950.

—–

Zapisi u patkici

Zagreb 1. I. 1947.
Beograd 3. I. 1947.
Budimpešta 5. I. 1947.
Bratislava 5. I. 1947.
Olomouc 6. I. 1947.
Prag 21. I. 1947.
Jablona (Jablonné v Podještědí, Deutch Gabel) 20. V. 1947.
Košice 30. VIII. 1947.
[licencijat teologije Olomouc 17. X. 1947.]
Nürnberg 31. X. 1947.
Köln 1. XI. 1947.
Amsterdam 1. XI. 1947.
Nijmegen 1. XI. 1947.
Sjeverno more 6. XI. 1947.
Den Haag 22. XII. 1947.
Rotterdam 2. I. 1948.
Brussel 11. III. 1948.
Louvain 14. III. 1948.
Pariz 15. III. 1948.
Madrid 2. IV. 1948.
Santiago de Compostela 31. VIII. 1948.
Vigo 2. VIII. 1949.
Santiago de Chile 18. V. 1950.
Miami 7. X. 1952.
Chicago 8. X. 1952.
Basel 13. X. 1954.
Fontenlaus 28. IX. 1954.
Buenos Aires 14. VIII. 1957. – 19. VIII. 1957.
Montevideo (Uruguay) 19., 20. i 21. VIII. 1957.
Sao Paolo (Brasil) 21. – 22. VIII. 1957.
Rio de Janerio 23., 24., 25. i 26. VIII. 1957.
Lisabon 28. VIII. 1957.
Barcelona 29. VIII. 1957.
Nica 30. IX. 1957.
Rim 1.-2. IX. 1957.
Bolonja 3. IX. 1957.
Milano 4. IX. 1957.
Venecija 5., 6. i 7. IX. 1957.
Trst 8. IX. 1957.
Firenca 9. IX. 1957.
Napulj 19. IX. 1957.
Pariz 23. IX. 1957.
Chartres 2. X. 1957.
Versailles 12. X. 1957.
Fribourg 17. X. 1957.
Bern 18. X. 1957.
Ronchausp Audicaust 30. X. 1957.
Zürich 1. XI. 1957.
München 1. XI. 1957.
Beč 6. XI. 1957.
Madrid 14. XI. 1957.
Escorid, Avila 21. XI. 1957.
Toledo 23. XI. 1957.
Sevilla 27. XI. 1957.
London 2. XII. 1957.
Pasporx 6. XII. 1957.
New York 7. XII. 1957.
Houston 23. XII. 1957.
Chicago 11. XII. 1957.
Tacoma 18. XII. 1957.
Santiago 2. I. 1959.
New York 22. II. 1959.
Rim 14. IX. 1959.

——

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Patka priča: Uspomene na ljude i događaje, [prvo izdanje], Marulić (Zagreb), XXIV/1991., br. 1, str. 13–16; br. 2, str. 212–216; br. 3, str. 346–349.

Rajmund Kupareo, Patka priča: Uspomene jednog iseljenika [I.-VI.], [drugo izdanje], Forum (Zagreb), XXXIII (1994.) 9–10, str. 668–697.

Rajmund Kupareo, Patka priča: Uspomene jednoga iseljenika, [treće izdanje], u: Autobiografije hrvatskih pisaca, prir. Vinko Brešić, Zagreb: AGM, 1997., str. 1118–1147.

Crtice iz života i rada u Latinskoj Americi (1950.–1971.) fr. Rajmund je iznio u nizu pripovijesti.