Prah
Ernest Hello ispjevao je himan prahu. Prah, koji igra na zrakama sunca svoj radosni ples; prah, lako pokretljiv pod dahom vjetra; prah, čist od blata, ponizan i sitan, otkinut od zemlje i upravljen prema nebu – to je čovjek, koji je spoznao sebe, svoju ontološku strukturu, svoj cilj.
Onima, koji su zaboravili (a to zaboravljamo nerijetko svi) narav praha, pak ga se žele riješiti preuzimajući ulogu čistih duhova (oholost uma) ili ga poistovjećuju s blatom (požude tijela), dovikuje Crkva na blagdan Pepela:
„Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti.“
Ipak to još nije konačni udes praha. Iz toga će praha nastat novo tijelo na dan uskrsnuća. Mitološka priča o ptici Feniksu, koja uskrsava iz vlastitoga pepela, ima svoje duboko značenje.
Da prah postigne svoj cilj potrebno je da ne zaboravi da je prah, a to znači: biće ponizno, spremno na dah Vjetra (Duha Svetoga) i čisto od blata.
Poniznost
Iako se prah u svojoj igri diže u visine, te su visine još uvijek sitne u poredbi visina, na kojima igraju zvijezde. Čovjek je tjelesno i duševno ograničen. Ne samo da postoje „pragovi“, koje osjetila ne mogu prijeći (oko, na primjer, ne zamjećuje ultraljubičaste ni infracrvene zrake), nego je i sâm ljudski razum omeđen gornjim i donjim „pragom“ spoznaje. Empiriološka spoznaja otkriva nam bitnost fizičkih stvari, ali u znakovima koji su tek nadomjestak hitnosti. Nadsvijet čistih duhova dohvaća razum opet enigmatički, u odsjevu drugih naravi. Da sitnost čovjeka bude još veća, njegova se vlastita misao (podvrgnuta zabludi, zaboravi, snu, rastresenosti i tako dalje) mora boriti da postane jasna samoj sebi. – Poniznost se ne sastoji u nijekanju pozitivnoga u nama, pa ni onoga, čime smo se, milošću i radom uzdigli nad svojom okolinom. Prvotna smisao poniznosti jest spoznaja svoje ograničenosti, spoznaja leta sićušnoga praha.
Spremnost
Prah igra u ritmu vjetra. Duh Sveti se očitovao u sili vjetra (Djela apostolska 2, 2). Jedino taj Vjetar može nas otkinuti od zemlje. Razum želi naći mjeru u svim ljudskim činima – ali ta je mjera još uvijek ljudska, ograničena. U nebo se ne može ući samo s takvim mjerilom. Darovi Velikoga Duha čine nas spremnim na djela, koja nadilaze ljudska mjerila. Gledajte djecu: Tarzicija, Agnezu, Luciju i bezbroj mučenika, kojih djela nadilaze ljudske sile; motrite zaostale učenike: Alberta Velikoga, Katarinu Sijensku (a da ne spominjemo apostole), kojih spisi nadilaze znanost, koja se predaje na katedrama itd. Biti spreman na dah Božjega Duha, kao što je prah spreman na dah vjetra, to je uvjet za ulaz u vječnost. Jer ta spremnost ne prestaje ni u nebu. I tamo djeluju darovi Duha Svetoga. Nek nas oblaci prašine, koje susrećemo na životnom putu, sjete naše spremnosti nadahnućima Božjim!
Čistoća
Poznata je izrjeka: „Prah je čist, a voda je zlato; kad se spoje, nastaje blato.“ Blato zadržava prah u njegovu letu. Blato, to su ljudske strasti, ta degradacija naših nagona. Čovjek mora svoje instinkte podići u rang krjeposti: čistoće, jakosti, razboritosti i pravednosti, koje se očituju u tisuću nijansa. Krjepostan čovjek leti; strastven je prikovan uz predmet svoje strasti kao rob. Bludnik, pijanica, škrtac, tiranin itd., to su robovi koji pobuđuju samilost.
„Tko će uzići na Gospodinovu goru? – Onaj koji ima nevine ruke i čisto srce“ (Psalam 24, 3).
Prah, kojim svećenik posipa našu glavu na Pepelnicu, jest pepeo izgorenih palmi, koje bijahu blagoslovljene na Cvjetnicu i nošene u svečanom ophodu. Palme slave – postaju pepelom poniznosti, ali i zalogom uskrsnuća!
Rajmund Kupareo
Hrvatski katolički glasnik: Mjesečnik za duhovnu izgradnju američkih Hrvata (Chicago), ožujak 1954., godište XIV, broj 3.
