Naputak Piam et constantem o spaljivanju mrtvih tijela

Naputak Piam et constantem Vrhovnoga svetoga zbora Svetoga Oficija od 5. srpnja 1963. dopušta spaljivanje trupala ondje gdje je teško ispuniti uvjete koje traže higijenski propisi za uređenje groblja ili gdje se pokapanje mrtvih tijela protivi religijskim osjećajima (primjerice u Indiji).

Vrhovni sveti zbor Svetoga Oficija

Naputak o spaljivanju trupala

Pobožnu i stalnu kršćansku naviku pokapanja trupala vjernika Crkva je uvijek nastojala poticati, bilo ojačavajući je prikladnim obredima kojima se jasnije pokazuje simbolično i vjersko značenje ukopa, bilo čak prijećenjem kaznama onima koji bi napadali takvu spasonosnu praksu. Crkva je to osobito činila kada god bi oni koji su, prožeti sektaškim duhom iz neprijateljstva protiv kršćanskoga ćudoređa i crkvenih predaja napadali i pokušavali zamijeniti pokop spaljivanjem u znak nasilnoga nijekanja kršćanskih vjerskih istina, ponajviše uskrsnuća mrtvih i besmrtnosti ljudske duše.

No sama ta namisao, što je očito, bila je nešto pristrano vlastito duhu pristaša spaljivanja, ali ona predmetno (nepristrano) nije vezana uz samo spaljivanje. Naime, upepeljivanje tijela, kao što ne dotiče dušu, ne sprječava Božju svemoć da vrati (obnovi) tijelo, tako u sebi ne sadržava ni predmetno nijekanje tih vjerskih istina.

Stoga nije riječ o stvari koja je u sebi zla ili od sebe neprijateljska prema kršćanskoj vjeri; kako je Crkva oduvijek osjećala jer se u određenim prilikama, naime kada je bilo ili jest sigurno da je spaljivanje mrtvaca činjeno s čestitom namjerom i iz ozbiljnijih razloga, osobito javnoga reda, tada se upepeljivanju nije protivila i ne protivi se.

Takva promjena mišljenja na bolje, kao i okolnosti koje se protive ukapanju, u posljednje se vrijeme pojavljuju češće i jasnije. Zbog toga se Svetoj Stolici češće podnose zamolbe da se ublaži crkvena stega u vezi sa spaljivanjem mrtvaca, a čini se da se to danas višestruko povećava, najmanje iz mržnje prema Crkvi ili kršćanskim običajima, nego samo zbog higijenskih ili gospodarskih razloga, ili zbog nekih drugih razloga javnoga reda ili privatne naravi.

Sveta Majka Crkva smatra da te zamolbe, koje su izravno namijenjene duhovnomu dobru vjernika, ali ne zanemarujući ni druge potrebe, treba dobrostivo primiti određujući sljedeće:

1. Treba se dakako skrbiti da se navika pokapanja tijela umrlih vjernika sveto obdržava. Radi toga, služeći se prikladnim naputcima i nagovaranjima neka ordinariji paze da se kršćanski puk suzdržava od spaljivanja mrtvaca i da ne odstupa, osim ako nije prisiljen nuždom, od običaja ukapanja, koji je Crkva uvijek zadržala i posvetila svečanijim obredima;

2. No, da se poteškoće koje proistječu iz današnjih prilika ne bi povećale više nego je potrebno i da se češće ne bi javljala potreba za odstupanjem od zakona koji su na snazi o ovom pitanju, činilo se prikladnijim donekle ublažiti propise kanonskoga prava koji se tiču ​​spaljivanja, tako da ono što je utvrđeno u kanonu 1203. paragrafu 2. (o neizvršavanju naloga o spaljivanju) i u kanonu 1240. paragrafu 1. točki 5. (o uskraćivanju crkvenoga sprovoda onima koji su naložili da im se tijelo preda da se spali) više ne bude obvezatno općenito, nego samo kada se utvrdi da je spaljivanje izabrano iz nijekanja kršćanskih vjerskih istina, ili iz duha sektašenja, ili iz mržnje prema katoličkoj vjeri i Crkvi;

3. Iz toga također slijedi da onima koji su izabrali spaljivanje vlastitoga tijela zbog toga razloga ne bi trebalo uskratiti sakramente ili javne molitve (za dušu), osim ako nije jasno da su oni napravili takav izbor iz gore navedenih razloga koji su suprotni kršćanskome življenju;

4. Kako se pak ne bi naštetilo pobožnomu osjećaju Kristovih vjernika prema crkvenoj predaji i kako bi bilo jasno da je spaljivanje tuđe crkvenomu duhu, obred crkvenoga sprovoda i susljedne molitve nikada se ne smiju obavljati na samom mjestu spaljivanja, čak ni kao jednostavna pratnja pri prijenosu mrtvaca.

Ovaj Naputak, koji su predložili uzoriti otci zaduženi za pitanja vjere i ćudoređa na plenarnoj skupštini dana 8. svibnja 1963., presveti gospodin naš gospodin papa Pavao VI., na primanju udijeljenu uzoritomu tajniku Svetoga Oficija dana 5. srpnja iste godine, dobrostivo se udostojio odobriti.

Sebastiano Masala, bilježnik

latinski izvornik

Suprema sacra congregatio sacri Officii

Instructio de cadaverum crematione

Piam et constantem christianorum consuetudinem fidelium cadavera humandi Ecclesia semper fovere studuit sive ipsam communiendo opportunis ritibus, quibus inhumationis symbolica et religiosa significatio clarior appareret, sive etiam poenas comminando contra eos qui tam salutarem praxim impeterent; quod praesertim praestitit Ecclesia quoties impugnatio fiebat ex infenso animo adversus christianos mores et ecclesiasticas traditiones ab iis qui, sectario spiritu imbuti, humationi cremationem substituere conabantur in signum violentae negationis christianorum dogmatum, maxime vero mortuorum hominum resurrectionis et humanae animae immortalitatis.

Quod vero propositum, uti patet, erat quid subiective inhaerens animo cremationis fautorum, obiective autem ipsi cremationi non adhaerens; corporis enim incineratio, sicut nec animam attingit nec Dei omnipotentiam impedit a corpore restituendo, ita in se non continet illorum dogmatum obiectivam negationem.

Non ergo agitur de re intrinsece mala vel christianae religioni ex se infensa; quod semper sensit Ecclesia, quippe quae, in quibusdam adiunctis, scilicet quando certo constabat vel constat cadaverum cremationem fieri honesto animo et gravioribus ex causis, praesertim ordinis publici, tunc incinerationi non obstabat nec obstat.

Huiusmodi animi in melius mutatio et rerum adiuncta inhumationi obstantia iam frequentiora his ultimis temporibus et clariora apparent, unde crebrae porriguntur S. Sedi preces ad obtinendam disciplinae ecclesiasticae mitigationem circa cadaverum cremationem, quam constat multoties hodie promoveri, minime ex odio contra Ecclesiam vel christianos mores, sed tantum ob rationes vel hygienicas, vel oeconomicas, vel alius etiam generis sive publici sive privati ordinis.

Quas preces Sancta Mater Ecclesia, spirituali quidem fidelium bono directe intenta, sed aliarum necessitatum non ignara, benigne suscipiendas censet, sequentia statuendo:

1. curandum omnino ut consuetudo fidelium, defunctorum corpora sepeliendi sancte servetur; quapropter, opportunis instructionibus et suasionibus adhibitis, caveant Ordinarii ut populus christianus a cadaverum crematione abstineat, nec recedat, nisi necessitate coactus, ab usu inhumationis, quem Ecclesia semper retinuit et sollemnioribus ritibus consecravit;

2. ne autem difficultates ex hodiernis rerum adiunctis exsurgentes plus aequo augeantur, et ne frequentior oriatur necessitas dispensandi a legibus in hac re vigentibus, consultius visum est aliquatenus mitigare iuris canonici praescripta, quae cremationem tangunt, ita scilicet ut quae statuuntur in can. 1203, par. 2 (de non exequendo mandato cremationis) et in can. 1240, par. 1, n. 5° (de deneganda sepultura ecclesiastica iis qui mandaverint suum corpus cremationi tradi) non iam universaliter urgeantur, sed tunc tantum quando constiterit cremationem electam fuisse ex negatione christianorum dogmatum, vel ex animo sectario, vel ex odio in catholicam religionem et Ecclesiam;

3. inde etiam sequitur, iis qui elegerint proprii cadaveris cremationem, non esse, ex hoc capite, deneganda sacramenta nec publica suffragia, nisi constet ipsos talem electionem fecisse ex supra indicates rationibus christianae vitae adversis;

4. ne autem pius christifidelium sensus erga ecclesiasticam traditionem detrimentum patiatur et ut Ecclesiae animus a crematione alienus clare pateat, ritus ecclesiasticae sepulturae et subsequentia suffragia numquam fieri poterunt in ipso loco cremationis, ne per modum quidem simplicis comitatus in translatione cadaveris.

Quam Instructionem, ab Emis Patribus rebus fidei et morum tutandis praepositis in plenario conventu diei 8 Maii 1963 recognitam, Ssmus D. N. D. Papa Paulus VI, in Audientia Emo Secretario S. Officii die 5 Iulii eiusdem anni concessa, benigne adprobare dignatus est.

Sebastianus Masala, Notarius

Acta Apostolicae Sedis, LVI/1964., br. 13 / 24.10.1964., str. 822–823.

Prijašnji hrvatski prijevodi: Nova et vetera (Sarajevo), XXX/1980., br. 1, str. 289–290; Denzinger, Đakovo, 2002., br. 4400, str. 880–881.