Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (1): Kontekstualizacija obrednika
Uvod
O obredniku kao liturgijskoj knjizi Katoličke crkve koja sadrži obrede potrebne svećeniku pri dijeljenju sakramenata i sakramentala, u pravom smislu riječi možemo govoriti tek od vremena izdanja prvog Rimskog obrednika 1614. god. Od tada možemo pratiti i dva temeljna smjera razvoja obrednika, jedan koji je prilično statičan i relativno lako povijesno istraživ, a vezuje se uz Rimsku crkvu, te drugi koji se ne može unificirati, nego tek donekle grupirati, a riječ je o nastanku mnogih obrednika partikularnih Crkava, takvih koji su pridonijeli manjim ili većim liturgijskim posebnostima dotičnog područja. Tako je i na području današnje istočne Hrvatske i Srijema, između Tridentskog i Drugog vatikanskog sabora, bilo u upotrebi više latinskih i četiri hrvatska izdanja Rimskog obrednika, a također i nekoliko krajevnih obrednika, od kojih su opet neki imali veći broj izdanja. Svi će oni bitno pridonijeti nastanku svojevremenih obrednih specifičnosti Đakovačke i Srijemske biskupije, a osim što će imati značajnu ulogu u pastoralnom životu Crkve, imat će bitan utjecaj i na cjelokupan društveni život.
Općenito uzevši, svi su se obrednici sadržajno dijelili na dvije temeljne tematske cjeline, a to su s jedne strane sakramenti, a s druge sakramentali. Kako je obrednik liturgijska knjiga namijenjena svećeničkoj službi, razumljivo je zašto su se gotovo redovito izostavljali sakramenti potvrde i svetog reda, dok je sakrament euharistije bio zastupljen samo pod vidom pričesti i štovanja. S obzirom pak na nesakramentalna slavlja, obrednici su sadržavali obrede vezane uz sprovod, različite blagoslove, ophode, zaklinjanja, kao i neke druge blagoslovine.
Kako se u Hrvatskoj tek pokoji autor sustavnije pozabavio tematikom ponekih, kod nas korištenih potridentskih obrednika, čini nam se vrijednim i poželjnim zaorati zacrtanu brazdu, odnosno istražiti i zainteresiranom čitatelju što obuhvatnije predstaviti one obrednike koji su bili u upotrebi na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (a pod tim prvenstveno podrazumijevamo teritorij Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije) u vremenu između prvog izdanja Rimskog obrednika i Drugog vatikanskog sabora. To ćemo činiti postupno, kroz niz nastavaka, tako što ćemo najprije nastojati pružiti što preciznije povijesno-geografsko uokvirenje svih naznačenih obrednika, zatim te iste obrednike prikazati u konkretnijem vlastitom povijesnom kontekstu, te slijedeći temeljnu strukturu obrednika, ući dublje u njihov sadržaj, kao i u liturgijsko-pastoralnu primjenu. I na kraju ovog uvodnog dijela skrećemo pozornost na činjenicu kako je naš prikaz velikim dijelom rezultat pabirčenja mnogih fragmentarnih podataka, nerijetko nejasnih, nedorečenih, pa i međusobno oprečnih, te u tom smislu treba imati u vidu pretpostavku kako će se, s novim saznanjima, neki naši zaključci zasigurno trebati korigirati i nadopunjavati.
Prije no što pružimo povijesno-geografsko uokvirenje naših starih obrednika, donijet ćemo kratak prikaz nastanka i razvoja te liturgijske knjige, s određenim ostvrtom na šire područje Crkve u Hrvata.
1. Povijesni pregled nastanka i razvoja obrednika
U počecima Crkve nije bilo nekih propisanih molitvenih obrazaca, nego su apostoli, a kasnije i biskupi, izgovarali molitve kao izraz trenutne situacije i nadahnuća Duha Svetoga, no budući da nisu svi mogli tako improvizirati, uskoro se ustaljuju neki obredi. O tome svjedoče mnogi liturgijski spisi prvih stoljeća, a posebno se ističu Didachè i Traditio Apostolica Hipolita Rimskog. Između ostaloga, zbog otežane komunikacije među Crkvama, dolazi i do njihova međusobnog razlikovanja u liturgijskom vidu, a to je rezultiralo nastankom istočne i zapadne inačice, kao dva glavna liturgijska tipa, od kojih je svaki razvio niz podtipova. Nas ovdje zanima Zapadni tip, koji će s vremenom razviti dva temeljna podtipa: rimski i galikanski, a ni jedan neće ostati u čistom obliku, nego će međusobnim dodirima nastati mnogi miješani.
S konkretnijim uobličenjem liturgije dolazi i do nastanka prvih liturgijskih knjiga, a s obzirom na nastanak obrednika, važnu su ulogu odigrali ponajprije sakramentari, a potom i benedikcionali, pontifikali i procesionali. Prvi su sakramentari nastali u 6. st., a u njima su se nalazile molitve koje bi svećenik ili biskup na misi čitao ili pjevao, a s vremenom su, prema potrebama, neki dijelovi bili izuzimani, te bi se od njih formirale nove liturgijske knjige. Tako su i blagoslovi najprije svoje mjesto imali u sakramentarima, ali kako je on postajao preglomazan, izdvojeni su u benedikcionale, a potom i u pontifikale. Iz sakramentara i pontifikala su pak sami sebi svećenici izrađivali male priručnike, potrebne za vršenje svećeničke službe, koji su se različito nazivali: Ordinarium, Obesquiale, Manuale, Liber agendorum, Agenda o Agendae, Pastorale itd. K njima treba pridodati i samostanske priručnike, koji su sadržavali iste obrede kao i Ordines, ali su bili namijenjeni redovničkom kleru. S vremenom su se ti priručnici ujedinjavali, te su tako nastajali biskupijski i provincijalni (pred)obrednici. Njihove se liturgijske posebnosti uglavnom neće održati u čistom obliku, nego će češće dolaziti do manjeg ili većeg ispreplitanja, napose onih koji su geografski bili bliži.
Zbog velike šarolikosti, a još više zbog činjenice kako su mnogi Ordines sadržavali praznovjerne elemente, javljaju se nastojanja oko izdavanja jednog obrednika za cijelu Zapadnu crkvu. U tom smislu posebno valja istaknuti Liber sacerdotalis Alberta Castellania (oko 1523.), Sacerdotale Francesca Samarina (1579.), te Rituale Giulia Antonia Santoria (1586.). Ipak, papa Pavao V. nije u potpunosti prihvatio ni jedan od navedenih, nego je povjerio nekolicini kardinala Kongregacije obreda zadaću da sastave novi obrednik. Konačno je taj novi, Rimski obrednik, izdao isti papa 1614. god., a on se, iako nije bio strogo obvezujući, uskoro proširio na cijelu Zapadnu crkvu. Premda je u narednim stoljećima imao nekoliko revizija, uočljivo je kako se obredi u Rituale Romanum iz 1614. gotovo uopće nisu mijenjali do Drugog vatikanskog sabora, a navedene su se revizije najvećim dijelom ticale dodavanja mnogih, i to vrlo šarolikih blagoslova. Svakako je vrijedno uočiti kako je prvi njegov cjeloviti prijevod na neki živi jezik bio prijevod baš na hrvatski, a načinio ga je isusovac Bartol Kašić već 1636. godine, iako ga je uspio objaviti tek četiri godine kasnije. Prijevodi Rituale Romanum na hrvatski jezik još će biti objavljeni 1827., 1893. i 1929. godine.
Osim Rimskog obrednika, koji se odnosio općenito na cijelu Zapadnu crkvu, nastajali su i obrednici vezani uz partikularne Crkve, a njih je službena Crkva, ukoliko nisu sadržavali ništa nerazrješivo povezano s praznovjerjem i zabludama, prihvaćala kao hvalevrijedne običaje. U skladu s navedenim stavom službene Crkve, a slijedeći vlastitu tradiciju i pastoralne potrebe, nastajali su i mnogi krajevni obrednici, zapravo češće rimsko-krajevni, a neki su od njih doživjeli zavidan broj izdanja. U tom će smislu u narednim stoljećima, s obzirom na područje današnje istočne Hrvatske i Srijema, posebno značenje, uz Rimski obrednik, imati više izdanja obrednika Ostrogonske i Kaločke nadbiskupije, zatim dva obrednika Zagrebačke biskupije, te dva vlastita obrednika Đakovačke i Srijemske biskupije. O svima njima će kasnije biti više govora pa ih ovdje samo naznačujemo.[1] S obzirom pak na cjelokupno područje današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, važno je još spomenuti one obrednike koje su za područje svojih (nad)biskupija izdali senjsko-modruški biskupi Ivan Krstitelj Ježić i Mirko Ožegović[2] zatim zagrebački nadbiskup Antun Bauer,[3] te vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler u zajedništvu s ostalim biskupima Bosne i Hercegovine.[4]
Općenito govoreći, s vremenom su i krajevni i rimski obrednici postali slabo sadržajni i gotovo neprimjenjivi u pastoralu, što će posebno biti uočljivo na Drugom vatikanskom saboru, koji u tom smislu nalaže hitne promjene (SC 59-82). Naglasak je posebno stavljen na razumijevanju obreda, djelatnom sudjelovanju vjernika i zastupljenosti Svetog pisma, što je stoljećima bilo zanemarivano. Promjene koje je Sabor nalagao prvenstveno su se odnosile na rimski obred, odnosno u ovom slučaju Rimski obrednik, dok su krajevni obrednici i dalje prihvaćani kao hvalevrijedni, ali uz potrebu njihova preispitivanja u duhu zdrave predaje, kako bi im se dala nova snaga za današnje prilike i potrebe (SC 4). Nažalost, s izdanjima niza novih rimskih obrednika, unatoč poticajima Sabora, praktički dolazi do izumiranja krajevnih, a to je manje-više sudbina cijele Zapadne crkve.
Ipak, s obzirom na područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, a slično je i drugdje,[5] vidljivo je kako su neki obredi djelomično opstali, odnosno kako mnogi svećenici kadšto kombiniraju prijašnje i današnje obrednike. To se posebno odnosi na specifičnosti ovoga kraja kod obreda sprovoda, kod ophoda na Markovo i kod nekih blagoslova, o čemu će više govora biti poslije.[6] Sve u svemu, čini nam se vrijednim istražiti sadržaje naših starih obrednika, kako bi se na temelju njih dobio barem djelomičan uvid u posebnosti obreda ovog kraja, te kako bi ih se kao takve moglo valorizirati. No, prije svega nam se čini važnim pružiti povijesno-geografsku kontekstualizaciju ovdašnjih obrednika između Tridentskog i Drugog vatikanskog sabora, kako bismo dobili ispravnu sliku o raznolikosti obreda ovoga kraja. Da podsjetimo, riječ je o Rimskom, Kaločkom, Ostrogonskom i Zagrebačkom obredniku, te o dva vlastita obrednika Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije. Također da podsjetimo kako našim zaključcima valja ostaviti prostora za moguće preinake.
2. Povijesno-geografsko uokvirenje nekadašnjih obrednika s područja današnje istočne Hrvatske i Srijema
Od početka kršćanstva područje današnje istočne Hrvatske i Srijema bilo je pod Rimljanima, i to do 4. st. kao dio Panonije donje, a potom kao dio posebnog upravnog područja s nazivom Panonija srijemska (Panonnia Sirmiensis), sa sjedištem u Mitrovici (Sirmiumu). Iako legenda početak Srijemske biskupije smješta još u 1. st., a kao prve biskupe navodi Epeneta, učenika sv. Petra, i Andronika, učenika sv. Pavla, sigurni podaci govore kako ona postoji za vrijeme Dioklecijana, te da je u progonima 304./305. god. dala mnoge tzv. srijemske mučenike. Sa slobodom koju car Konstantin pruža kršćanstvu 313. god. dolazi do razvoja i ove biskupije, a uskoro i do uzdignuća na razinu metropolije. Uz druge njezine biskupije, posebno treba istaknuti one koje su se nalazile na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije: Cibalae (Vinkovci), Mursa (Osijek) i Bassiana (Donji Petrovci u Srijemu).
Međutim, uslijedilo je nekoliko udaraca koji će dovesti do uništenja metropolije. Prije svega, tomu je pridonijelo protjerivanje Arija u Panoniju donju, što je uz svesrdno zauzimanje biskupa Singidunuma (Beograda) i Murse, Ursacija i Valensa, dovelo do naglog širenja arijanizma i slabljenja metropolije. Sljedeći su joj udarac zadali Huni, uništivši Sirmium 441. godine. Nakon djelomičnog oporavka car Justinijan podiže Justinianu Primu na čast metropolije, a podlaže joj Sirmium i njezine sufraganske biskupije. Konačan pak udarac zadaju joj Avari, koji ju 582. god. opustošuju i pretvaraju u ruševine. Posljednji je pak bljesak Sirmiuma vidljiv u činjenici da je papa Hadrijan II. imenovao sv. Metoda sirmijskim nadbiskupom 870. god., s nakanom da obnovi ugaslu Crkvu. Vjerojatno je on ipak bio samo naslovni nadbiskup, a njegovom smrću 885. god. zauvijek prestaje postojati i metropolija.
S obnovom crkvene hijerarhije u Ugarskoj početkom 11. st., događaju se bitne promjene i na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Naime, ono je tada potpalo pod jurisdikciju kaločkog nadbiskupa, a bilo podijeljeno na četiri, odnosno pet arhiđakonata: Osuvački, Vukovski, Morovićki, Srijemski i Požeški (na čijem su se teritoriju nalazile tek četiri župe današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije). Osuvački se arhiđakonat prostirao od Viljeva na zapadu do Aljmaša na istoku, a na jug je išao sve do Ivankova i Cerne. Vukovski se prostirao oko Vukovara, Vinkovaca i Županje, Morovićki oko Morovića, Šarengrada, Iloka i Tovarnika, dok je Srijemski bio u približnim granicama današnje Srijemske biskupije. U prvoj polovici 13. st., zbog preglomaznosti Kaločke nadbiskupije i nemogućnosti njezina normalnog funkcioniranja, dolazi do crkvenoga preustroja, prema kojem se ponovno obnavlja stara Srijemska biskupija (u granicama dotadašnjeg Srijemskog arhiđakonata), kao sufraganska kaločkom nadbiskupu. Jesu li u to vrijeme, ili pak znatno ranije, Osuvački, Vukovski i Morovićki arhiđakonat pripali Pečuškoj biskupiji, a Kaločkoj nadbiskupiji, pitanje je koje bi valjalo istražiti.[7] Uz Srijemsku i Pečušku biskupiju, jedan manji teritorij, oko Đakova, pripadao je bosanskom biskupu. Naime, 1239. god. herceg Koloman je bosanskim biskupima darovao posjed Đakovo s okolicom, a kad je ovima zaprijetila pogibelj od bogumila, sklanjaju se na to svoje imanje, gdje će, stjecajem okolnosti, ostati za stalno.
Dakle, uočavamo kako je Pečuška biskupija zauzimala najveći dio teritorija današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije, da je Srijemska biskupija bila u približnim današnjim granicama, te da je bosansko-đakovački biskup imao jurisdikciju nad prilično malim područjem. Vjerski život je u to vrijeme bio iznimno bogat, što potvrđuje veliki broj župa i samostana raznih redova. Župe su, naime, bile u prosjeku udaljene jedna od druge kojih 5-8 km, a samostani 10-30. Uz njih su se redovito nalazile i škole. Iako nemamo dostupnih pisanih svjedočanstava iz tog vremena, pretpostavljamo kako su i ovdje i svjetovni i redovnički svećenici sami sebi izrađivali Ordines, priručnike s obredima potrebnima u vršenju svećeničke službe.
S turskim se osvajanjima cjelokupna slika ovog područja mijenja i u crkvenom pogledu. Arhiđakonati su se raspali, a biskupi i svećenstvo uglavnom sklonili u sigurnije krajeve, ostavljajući preostali narod praktički bez duhovnog vodstva. Stoga su franjevci Provincije Bosne Srebrene, uz nešto svjetovnih svećenika, preuzeli pastoralnu brigu nad župama cijelog teritorija današnje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, a i znatno šire, djelujući na ovim područjima iz tri svoja samostana: veličkog, našičkog i šarengradskog. Kakvim su se pri tome (pred)obrednikom služili do vremena izdanja Rimskog obrednika pape Pavla V., nije nam poznato. S druge strane, iz autobiografije Bartola Kašića saznajemo kako je on, kao apostolski vizitator u ovim područjima, dijelio sakramente i ostale obrede po Rimskom obredniku.[8] Uz njega se nešto kasnije, tj. nakon 1625. god., vjerojatno počinje upotrebljavati Ostrogonski obrednik,[9] a nakon 1640. god. i Kašićev prijevod Rimskog obrednika. U svjetlu onovremenih poteškoća oko nabavljanja knjiga možemo zaključiti kako su svećenici koristili onaj obrednik do kojega su uspjeli doći.
Kako srijemski i pečuški biskupi u to vrijeme uopće nisu zalazili na teritorij svojih biskupija, a bosansko-đakovački tek pokoji, Sveta je Stolica, ne htijući se zamjeriti dvoru, koji je imao od davnine povlasticu postavljati biskupe, imenovala za područje pod Turcima apostolskog vikara, ali je pri tom svom manevriranju bila nedosljedna, što je, između ostalih okolnosti, pridonijelo nastanku mnogostrukih napetosti. Te će napetosti pred kraj turskog razdoblja prerasti u oštre višestruke sukobe, posebno uočljive između slavonskih franjevaca i rezidencijalnih bosansko-đakovačkih biskupa, a završit će pripajanjem područja od Požege do Đakova zagrebačkom biskupu, iako je taj teritorij u predturskom razdoblju pripadao Pečuškoj biskupiji, a tada zakonitu biskupsku vlast vršio bosansko-đakovački biskup. Štoviše, nakon oslobođenja od Turaka i drugi će biskupi tražiti svoje pravo nad slavonskim župama, što će konačno završiti novom crkvenom organizacijom ovog područja. Tako će područje današnje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine biti podijeljeno između zagrebačkog biskupa na zapadu, pečuškog biskupa u sredini, srijemskog biskupa na istoku, dok će bosansko-đakovačkom biskupu pripasti uglavnom onaj teritorij koji je imao i prije Turaka. Sve su te biskupije u to vrijeme bile sufragani Kaločke nadbiskupije. Osim toga, valja istaknuti kako je ostrogonski primas 1701. god. Osijek (s Aljmašem), a 1703. god. Petrovaradin izravno podvrgnuo pod svoju jurisdikciju.[10] U to se vrijeme na cjelokupnom navedenom području koriste prilično izjednačeno i Rimski i Ostrogonski obrednik.
1729. god zagrebački biskup Juraj Branjug izdaje Rituale Zagrabiense, koji od tada, dakako za područje Zagrebačke biskupije, službeno zamjenjuje Ostrogonski obrednik, a ostaje na snazi do novog Zagrebačkog obrednika, kojega je 1798. god. izdao biskup Maksimilijan Vrhovac. Na ostalom su se području današnje istočne Hrvatske i Srijema i dalje upotrebljavali Ostrogonski i, nešto manje, Rimski obrednik, a tek uglavnom s njihovom dotrajalašću počinje se značajnije koristiti i Kaločki obrednik, koji će pak s vremenom preuzeti prvenstvo. Kako su se svećenici zapravo legitimno mogli služiti bilo kojim od tih, međusobno sličnih ali i različitih obrednika, a vjerojatno su ih nerijetko i kombinirali, dolazilo je do nastanka manjih obrednih posebnosti, po kojima bi se nerijetko razlikovale ne samo udaljenije, nego i susjedne župe.
Novi preustroj crkvenih granica dovest će i do nekih manjih promjena s obzirom na korištenje obrednika. Naime, na prijedlog kraljice Marije Terezije, 1773. god. Sveta Stolica sjedinjuje Srijemsku i Bosansko-đakovačku biskupiju, a kako se između njih prostirala Pečuška biskupija, 1780. god. donosi odluku kojom ispod vlasti pečuškog biskupa izuzima 21 župu i pripaja bosansko-srijemskom biskupu, dok i dalje u njezinu sastavu ostaju župe valpovačkog, donjomiholjačkog i južnobaranjskog područja. Na sličan je način od Zagrebačke biskupije bilo izuzeto 10 župa brodskog kraja, bitno udaljenih od matice, a koje je i tako do tada uglavnom administrirao bosansko-đakovački biskup. Nešto prije, točnije 1773. god. Petrovaradin i 1776. god. Osijek, bivaju oduzeti ostrogonskom primasu i pridodani sjedinjenim biskupijama. Time se obrednik Zagrebačke biskupije službeno prestaje upotrebljavati na ovom području, dok će se Ostrogonski obrednik i nadalje zadržati, iako će sve više prevladavati upotreba Kaločkog. Nešto poslije, točnije 1827. god., izlazi drugi prijevod Rituale Romanum na hrvatski jezik, te ga, uz Kašićev i niz latinskih izdanja, treba pridodati obrednicima korištenima na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije.
1878. god. biskup J. J. Strossmayer, vođen mišlju kako stari obrednici izdadoše, poduzima pothvat izdavanja novog obrednika, prvog vlastitog obrednika Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije, i to na hrvatskom jeziku, a koji će 1922. godine doživjeti djelomično ponovljeno izdanje. Samo je po sebi razumljivo kako će se on od tada, možda ipak uz Rimski, koristiti na cijelom području biskupije. S druge strane, u preostalom dijelu Pečuške biskupije i dalje će se upotrebljavati Kaločki i Ostrogonski obrednik.
1893. god. izlazi i treći prijevod Rimskog obrednika na hrvatski jezik, a 1929. god. četvrti, koji će ostati u upotrebi sve do Drugog vatikanskog sabora, i to na području cijele tadašnje Jugoslavije, a to dakako podrazumijeva i područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Ipak, biskup Antun Akšamović, vrednujući obredne specifičnosti ovoga kraja, izdaje 1933. god. Priručni obrednik, kao dodatak Rimskom obredniku, a on od tada obvezuje sve svećenike sjedinjenih biskupija i Apostolske administrature, tj. i navedenog područja Pečuške biskupije. Naime, 1923. god. tom je području bosansko-srijemski biskup proglašen apostolskim administratorom, dok je tek 1971. god. ujedinjen sav teritorij Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, tako preimenovane 1963. god. Kako bi se što više očuvao Priručni obrednik, 1939. god. bit će izdan njegov izvadak, tj. Obrednik za pokope, a taj se stari obred sahranjivanja djelomično sačuvao i u današnjoj praksi.
S novim izdanjima niza Rimskih obrednika, nakon Drugog vatikanskog sabora, naši stari obrednici zvanično odlaze u povijest, iako zapravo preko parcijalno sačuvanih obreda pokazuju snagu kakvu, usuđujemo se reći, današnji obrednici nemaju.
[1] U daljnjem ćemo tekstu, samo zbog jednostavnosti, iako bez liturgijske opravdanosti, koristiti uvriježene nazive poput: Kaločki obrednik, Zagrebački obrednik, Ostrogonski obrednik, Kašićev obrednik, Vrhovčev obrednik, Branjugov obrednik, Strossmayerov obrednik, đakovački obrednici i sl.
[2] Obicaji i molitve iz Rimske katolicanske knjige nauka duhovnoga izvadjene, koje najvech potribne jesu k-sluxbi Redovnika, i Pastira; za mochi dostojno polak Nauka Svete Crakve Rimske Katolicanske sluxiti Svete Sakramente, za pomochi Nemochnike, za Blagoslove podiliti. i ostala Bogo-ljubna Dila u Jeziku Slovinskomu izvarsiti, koja na Duhovne Skarbnike spadahu, Pritiskano slovima Osipa i Antona Karletzky, U Rici 1824.; Ritual ili obrednik Biskupije Senjske i Modruške, tiskan po naredbi i zapovijedi njegove preuzvišenosti, presvijetloga i prečastnoga gospodina gospodina Mirka Barona Ožegovića Barbalaševačkoga, biskupa Senjskoga i Modruškoga, Papinske Stolice Prijestolnika Rimskoga grofa, Austrianskoga reda Leopoldova komandera; njih. C. K. I. Ap. veličanstva pravoga deržavnoga savjetnika, Afrikanskoga družtva začastnoga predsjednika i t d., Berzotiskom Karla Albrechta, U Zagrebu 1859.
[3] Priručnik Rimskoga obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke naredbom i oblašću dra Antuna Bauera, nadbiskupa, Tiskom nadbiskupske tiskare, Zagreb 1933. S obzirom na Zagrebačku (nad)biskupiju, valja spomenuti i neke kompendije, male obrednike, koji su češće izlazili u ponovljenim izdanjima, npr. Compendium Ritualis seu formula agendorum in administratione sacramentorum cum additamento pro infirmis et moribundis. In pium animarum zelum, Apud Franciscum Suppan, Zagrabiae (bez godine izdanja); Compendium Ritualis in usum Cleri Archidioecesis Zagrabiensis curam animarum gerentis ex Ritualibus Romano et Dioecesano concinnavit Georgius Šimončić, presbyter Archid. Zagrab., Editio ab Eminentissimo D. Ordinario adprobata, Zagrabiae 1885.
[4] Rituale in usum cleri regularis et saecularis totius Bosniae et Hercegovinae jussu et auctoritate Josephi Stadler metropolitae et archiepiscopi Vrhbosniensis, Paschalis Buconjić episcopi Mandetriensis et Dumnensis, Mariani Marković episcopi Danabensis et administratoris Banjalucensis atque Matthaei Vodopić episcopi Ragusani et administratoris dioecesis Merkanensis et Tribuniensis editum, Typis Soc. Styriae, Graecii 1887.
[5] U tom smislu ističemo i dva takva obrednika: Obrednik Biskupije Senjske i Modruške izdan naredbom i oblašću dr. Viktora Burića biskupa, Tisak “Tipografije” d. d., Zagreb (bez godine izdanja); Josip SALAČ (prir.), Mali red sprovoda. Priručnik Zagrebačke nadbiskupije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973.
[6] Ovdje, kurioziteta radi, spominjemo kako o. V. Frkin, trenutno na službi u Franjevačkom samostanu u Vukovaru, javno dijeli blagoslov bračne ložnice (sobe) prema Rimskom obredniku iz 1929., a riječ je o istom blagoslovu kojega pronalazimo još u Rituale Romanum iz 1614. god. Usp. Vatroslav FRKIN, Izmoljena djeca, Tonimir, Varaždinske Toplice 2006.
[7] Moguće je, kako navode neki autori, da su ti arhiđakonati bili u sklopu Pečuške biskupije još od vremena kada ju je sv. Stjepan utemeljio 1009. god., dok je samo Srijemski arhiđakonat bio izravno pod kaločkim nadbiskupom.
[8] Usp. Vladimir HORVAT (prev. i prir.), Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.-1625.), Školska knjiga, Zagreb 2006., npr. str. 78, 82, 99.
[9] Među potpisnicima na provincijalnoj sinodi, održanoj u Trnavi 1611. god., a na kojoj je bila naložena potreba izdavanja provincijalnog obrednika, bili su, između ostalih, i pečuški, zagrebački, te naslovni bosanski i srijemski biskupi. Usp. Decreta et sacntiones synodi provincialis, ab illvstrissimo atqve reverendissimo in Christo Patre Francisco Forgacz de Ghimes, S. R. E. Presbytero Cardinale, Archiepiscopo Strigoniensi, lociq; ejusdem Comite perpetuo, Primate Vngariae, ac summo Cancellario, Secretario, & Sacrae Regiae Majestatis Consiliario, celebratae Tirnauiae. Anno Salutis M. DC. XI. Octauo. Idus Ianuarij, In Aula Archiepiscopali, Posonii MDCXI (1611.). Navedeni se dokument nalazi i u dadatku različitih izdanja Ostrogonskog obrednika.
[10] Iako neki tvrde kako Petrovaradin nije bio pod ostrogonskim primasom, Diarium missionis Petrovaradinensis ab anno 1729, kojega su vodili petrovaradinski isusovci, a kopija se njegova prevedena i komentirana izdanja, nastalog u vrijeme đakovačkog i srijemskog biskupa Stjepana Bäuerleina (1951.-1973.), čuva u Nadbiskupskom arhivu u Đakovu, spominjući nadbiskupe Esterhazija i Kolonića kao vlastite nadbiskupe (usp. npr. srijeda, 5. listopada 1729., 1. prosinca 1730., 15. veljače 1731.), a biskupa Gabrijela Hermana Patačića ne kao svojega, nego kao nasilnoga srijemskoga (usp. 27., 28., 29., 30. i 31. svibnja 1731.), to ipak potvrđuje. Isto se vidi i iz kanonskih vizitacija: Stjepan SRŠAN (prir.), Visitationes Canonicae. Syrmium 1735.-1768., IV, Državni arhiv u Osijeku – Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek 2006., npr. str. 15, 55, 113, 117 itd.
