Pitanje Boga pred iskustvom patnje i zla u svijetu

Zlo je teško definirati. Neki će reći da je zlo odsutnost dobra. Svuda ondje gdje nema ljubavi, mira, dobrote…, vlada zlo.

Pitanje Boga pred iskustvom patnje i zla u svijetu jedno je od najtežih pitanja za vjeru, a često za njim posežu ateisti kako bi dokazali da Bog ni ne postoji. Za vjernike pak zlo i patnja imaju najdublji smisao života, jer se baš u toj naoko nelogičnosti nalazi bit smisla postojanja, otkupljenja i dara vječnoga života.

Iako na mnoga pitanja oko postojanja zla ni kršćanstvo neće moći dati odgovarajući i svima prihvatljiv odgovor, ipak ono nudi posebnu nadu, a koja je sažeta evanđeoskim aksiomom: ludost križa.

Što je uopće zlo, koji je njegov izvor, zašto Bog dopušta zlo, zašto Bog dopušta patnju nevinih, zašto je Krist baš morao za nas biti mučen i razapet itd., samo su neka od pitanja na koja je teško dati smislen odgovor, no s druge strane ponizno prihvaćanje istine da to spada na Božju volju, koju smo pozvani prihvaćati i onda kada ju ne razumijemo, vodi nas rastu u pravoj vjeri.

Načelno se može govoriti o tri vrste zla: metafizičkom, fizičkom i moralnom, a sva tri su međusobno povezana. Metafizičko zlo predstavlja nesavršenost svijeta, odnosno svijet u kojem postoje katastrofe poput poplava, potresa i sl., fizičko zlo se odnosi na tjelesnu patnju i bolest, a koje su često posljedica metafizičkog zla, a jednaku je tako povezano s moralnim zlom, koje se odnosi na unutrašnje patnje koje su posljedica grijeha.

Različita su razmišljanja zašto postoje patnje i zlo u svijetu. Neki će za njih optužiti Boga, drugi Sotonu, treći će opet biti dualisti (oni koji vjeruju u boga dobra i boga zla), četvrti će reći da je čovjek kriv jer zloupotrebljava svoju slobodu, itd.

Kršćanstvo postojanje zla vezuje uz Sotonu, palog anđela koji je nepovratno odbacio Božje prvenstvo i koji svojim lukavstvima zavodi ljude, ali jednako tako govori i o čovjekovoj slobodnoj volji, po kojoj se zbivaju mnoga zla stanja. Zlo nastaje zbog istočnog grijeha – sklonosti ljudske naravi prema činjenju onoga što će nas udaljiti od ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Iako ne priželjkuju patnju, kršćani vjeruju da svaka patnja ima smisao, jer je i sam Krist patio. Upravo smo po Kristovoj muci i smrti otkupljeni od grijeha i pozvani smo kroz to otajstvo razumijevati i svoje bolesti i patnje.

Kao što je Bog Otac uskrisio Isusa od mrtvih i tako ga nagradio za žrtvu križa koju je podnio za spasenje ljudi, tako smo i mi pozvani nadati se svojem vječnom spasenju i pronalaziti smisao zla i patnje u svom životu.

Sveto pismo o zlu i patnji posebno snažno govori u Knjizi o Jobu. U njoj nam pokazuje da je Job bio pravednik koji je u svemu izvršavao Božje zapovijedi. Takvog pravednog čovjeka nije bilo na zemlji. Bio je jako bogat i imao je 10-ero djece. Ipak, na nagovor Sotone, Bog je dozvolio da se iskuša njegova vjera. Dozvolio je da Sotona Jobu uništi sve – ostao je bez djece i bez ičega materijalnog. Ostavili su ga i prijatelji i rodbina, a uz to je i teško obolio. Samo je njegova žena ostala živa, a i ona se okrenula protiv Boga, jer ih je udario takvom nevoljom i nagovarala je Joba da prokune Boga. Job je ostao vjeran Bogu, bez obzira na svoje teško stanje i ništa ga nije moglo pokolebati u vjeri.

Došla su mu trojica prijatelja kad su čuli njegovu nevolju i nakon što su samo šutjeli s njim sedam dana počeli su ga uvjeravati da je on sigurno nešto kriv, jer ga Bog ne bi udario takvom nevoljom. Oni su mu još više takvim riječima zagorčali život, jer je znao da nije ništa sagriješio.

Na koncu je i Job posustao pa je počeo proklinjati svoj život i samo je molio Boga da umre, jer mu je život besmislen. Potom je u svojoj boli počeo tražiti odgovore od Boga: Zašto on koji je uvijek Bogu služio mora toliko patiti? Zar Bog koji je pravedan ne mari za njegovu bol? Na nekakav način poziva Boga na odgovornost.

Bog mu postavlja neka pitanja, poput: shvaća li on svijet, gdje je bio kod stvaranja, razumije li on dubinu postojanja, i sl., a Job tek tada shvaća da je zapravo pozvao na odgovornost Boga koji je iz ljubavi stvorio svijet i njega i svemu što se zbiva daje smisao. Shvaća da je čovjek pozvan pronaći smisao i Božju ljubav u svemu što se zbiva. Shvaća da se Bog brine za svakoga, pa je tako i njemu ostavio život i nadu, koja ga poziva da preko ponovnog oživljavanja vjere pronađe čvrsto uporište.

Kad je Job konačno shvatio Božju veličinu i svoju malenost, vraća mu se nada, a Bog mu obnavlja životnu radost: vraćaju mu se prijatelji i rodbina, vraća mu se zdravlje, rađa mu se novih 10-ero djece, ima još veće bogatstvo nego prije i Bog ga blagoslivlje svim dobrima.