Utorak, 30 studenoga

Pokloniti se euharistijskom Kristu – razmišljanje uz Tijelovo (A)


Čitanja: Pnz 8, 2-3.14b-16a; Ps 147, 12-15.19-20; 1Kor 10, 16-17; Iv 6, 51-58


Zaborav Boga je jedna od najpogubnijih bolesti naše uljudbe i suvremenoga čovjeka. I to ne samo zato što zaboravlja Boga, već što sebe vodi do pravoga apsurda: to čini svjesno i sustavno. Proturječje da netko želi svjesno zaboraviti Boga, da ga želi odbaciti, jer ga tim činom želje da ga zaboravi i učini nevažnim u svom životu ipak priznaje. To nije običan zaborav, već izopačen i grešan zaborav kojim suvremeni čovjek svjesno ulazi u suprotstavljanje i sukob s Bogom. Zaborav Boga se događao od početaka čovječanstva, u većoj ili manjoj mjeri, bilo na razini pojedinca bilo na razini cijeloga naroda ili društva, no naše vrijeme kao da je prevršilo mjeru otaca i njihove nevjere i bezboštva. Zato smo čitali u prvome čitanju kako je Mojsije poticao izraelski narod da se sjeća puta kojim ga je Gospodin Bog vodio, te napose upozorava: “Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan.”

Zaborav Boga vodi do otuđenja čovjeka i do osjećaja samodostatnosti koji se rađa u srcu, umjesto da se rodi osjećaj zajedništva i radosne upućenosti. Jer Bog nije među ljudima da ih porobljuje ili podčinjava sebi, već da ih obdari svojim životom, da skrbi o njima u svim njihovim potrebama, kao što je skrbio o izraelskom narodu. Zato je Isus to izričito objavio poučavajući svoje učenike: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” Zato se od nas očekuje da njega, svoga Gospodina, prihvaćamo kao živoga Boga koji ostaje među nama i jamči nam trajnu Božju prisutnost i onemogućuje pogubni zaborav Boga koji vodi u beznađe i smrt. Isus – kruh za život svijeta ostaje u nama kad ga primamo, te nam daje dar da i mi budemo u njemu. On nam ostaje u srcu da njime ne ovlada uznositost i ne dođe do zaborava. Njegova sveta prisutnost jamči i prisutnost Očevu, jer onaj tko njega prima, živi po njemu, kao što on živi po Ocu.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove nam stoga vraća živu svijest o Bogu prisutnome među nama, o Bogu koji nas ljubi i hodi s nama u našoj povijesti kao naš zaštitnik, pomoćnik i hrana kojom se hrani cijeli naš život. Staviti ga sa strane značilo bi osiromašiti vlastiti život, kao što mnogi ljudi danas čine, umjesto da mu zahvale i poklone mu se cijelim svojim bićem. Koliko je to važno, jasno nas je poučio Isus koji kategorički tvrdi da ne možemo imati života u sebi ako ne jedemo tijela Sina Čovječjega i ne pijemo njegove krvi. A nije Isus mislio samo na formalno, obredno blagovanje, već na onaj prisni odnos koji se uspostavlja s njime, a kojemu prethodi klanjanje i zahvalnost kao najdublji čin osobnosti koji možemo iskazati Bogu prisutnome u našem životu. Upravo jer nam je Bog tako bliz i blizak, jer nije htio da se klanjamo idejama, ispraznostima, fantazmama, već njemu koji nam daje život, ova je svetkovina izuzetno važna. Ona nas spašava od gubitka sjećanja i potiče da se ne zaboravimo klanjati najprije i jedino Bogu, jer on je Kruh našega života. Nevolje koje nam se dogode, kao što je Mojsije rekao Izraelcima, samo su kušnje u kojima se pokaže klanjamo li se istinski Bogu, je li nam tako važan kao što govorimo, ili pak njega prvoga odbacimo, a prionemo tražiti kruha zemaljskoga, kojemu dajemo prednost u odnosu pred Bogom.

Zato je današnja svetkovina prigoda i za kajanje i obraćenje zato što se klanjamo idolima i proizvodima ovoga svijeta, umjesto da se klanjamo Bogu živomu. Obratimo se jer počesto mislimo,  i tako se ponašamo, da čovjek živi samo od zemaljskoga kruha, umjesto da živimo od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, a napose od Riječi koja je Kruhom za nas postala kako bi nas nahranila životom vječnim. Pozvani smo trgnuti se duhovno pogotovo kad vidimo kako nam se u euharistijskom kruhu Bog “servirao kao na tanjuru”, kako se slikovito kaže, to jest omogućio nam da ga imamo na dohvat ruke, jer on se ne usteže ni ustručava nama dati, a mi se pred njim ponašamo tvrdokorno, te ne znamo napraviti ni koraka dobre volje za sebe i svoje spasenje. Ne trudimo se učiniti ni ono malo što se od nas traži, te zaboravismo i koljeno prigibati i dušom se do zemlje pred Bogom prignuti. Stavljamo ga u drugi plan kao da je pitanje euharistije pitanje funkcionalnosti, a ne života.

Obnovimo danas na ovu svetkovinu žar za utjelovljenim Kristom, Božjom Riječju i Božjim Kruhom koji hrani naš život smislom i vječnošću. Ne stavljajmo Krista u drugi plan, jer bi to značilo staviti život u drugi plani. Zanemariti euharistijskog Isusa znači zanemariti vlastiti život, jer bez njega ni naš život ne doseže pravu vrijednost za koju je stvoren. Klanjajmo mu se iskreno, primajmo ga ponizno, blagujmo ga u čistoći i živimo po njemu u jednostavnosti, jer samo on je Kruh života vječnoga i Kruh našega uskrsnuća, i tko njega jede, živjet će uvijeke.