Poruka III. Opće Skupštine izvanredne Sinode biskupa, 18. 10. 2014.

U tijeku 14. Opće Kongregacije 18. listopada 2014., sinodalni Oci su odobrili Poruku III. Opće Skupštine izvanredne Sinode biskupa, na temu: Pastoralni izazovi o obitelji u kontekstu evangelizacije (5.-19. listopada 2014.). 

Objavljujemo ovdje njezin tekst.

PORUKA

Mi Sinodalni Oci okupljeni u Rimu oko pape Franje na Općoj Skupštini Izvanredne Sinode biskupa, obraćamo se svim obiteljima različitih kontinenata i posebice onim koji slijede Krista Put, Istinu i Život. Očitujemo naše divljenje i zahvalnost za svakodnevno svjedočenje koje pružate nama i svijetu svojom vjernošću, svojom vjerom, nadom i ljubavlju.

Mi, pastiri Crkve, također smo rođeni i rasli u obitelji s najrazličitijim pripovijestima i zbivanjima. Kao svećenici i biskupi susretali smo i živjeli pokraj obitelji koje su nam pripovijedale riječima i pokazivale djelima dugi niz divotâ ali također mukâ.

Sama priprava ove sinodalne skupštine, počevši od odgovorâ na upitnik koji je upućen Crkvi cijeloga svijeta, omogućio nam je da čujemo glas tolikih obiteljskih iskustava. Naš razgovor u danima Sinode nas je zatim uzajamno obogatio, pomažući nam da sagledamo svu živu i složenu zbilju u kojoj obitelji žive.

Predočavamo vam Kristove riječi: „Evo, stojim na vratima i kucam. Ako tko posluša moj glas i otvori mi vrata, ja ću unići k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20). Kao što je običavao činiti za vrijeme svojih proputovanja putovima Svete Zemlje, ulazeći u kuće po naseljima, Isus nastavlja prolaziti također danas putovima naših gradova. U vašim se kućama doživljavaju svjetlila i sjene, veličanstveni izazovi, ali katkada također dramatične kušnje. Tama postaje još gušća i postaje čak mrak, kada se u samo srce obitelji uvuče zlo i grijeh.

Postoji, prije svega, veliki izazov vjernosti u bračnoj ljubavi. Slabljenje vjere i vrijednosti, individualizam, osiromašenje odnosâ, stres bijesa koji ne zna za razbor, obilježavaju također obiteljski život. Događa se tako ne malo bračnih kriza, kojima se često pristupa brzopleto i bez odvažne strpljivosti, bliskosti, provjere, uzajamnog praštanja, pomirbe i također žrtve. Padovi tako proizvode nove odnose, nove parove, nove veze i nove brakove, stvarajući za kršćanski izbor složene i problematične obiteljske situacije.

Među tim izazovima želimo podsjetiti također na napor glede same opstojnosti. Mislimo na patnju koja se može pojaviti u djetetu inače vrijednom, u teškoj bolesti, u neurološkom degradiranju starosti, u smrti drage osobe. Zadivljujuća je plemenita vjernost mnogih obitelji koje žive te kušnje s odvažnošću, vjerom i ljubavlju, smatrajući ih ne kao nešto što biva otrgnuto ili nametnuto, nego kao nešto što im je darovano i što one daruju, vidjevši Krista patnika u onim bolesnim tijelima.

Mislimo na gospodarske poteškoće uzrokovane izopačenim sustavima, od „fetišizma novca i od diktature gospodarstva bez lica i bez svrhe uistinu ljudske“ (Radost Evanđelja, 55), koji ponižava dostojanstvo osobe. Mislimo na nezaposlene oca ili majku, nemoćne pred potrebama također primarnim njihove obitelji, i na mlade koji se nalaze pred praznim danima i bez očekivanja, i koji mogu postati plijen zastranjivanja u drogi i kriminalitetu.

Mislimo, isto tako, na mnoštvo siromašnih obitelji, na one koje se hvataju za neku barku da bi se domogle cilja preživljavanja, na obitelji izbjeglica koje bez nade sele u pustinje, na one jednostavno progonjene zbog njihove vjere i zbog njihovih duhovnih i ljudskih vrijednosti, na one pogođene brutalnošću ratova i tlačenja. Mislimo također na žene koje trpe nasilje i bivaju podvrgnute iskorištavanju, na trgovinu osobama, na djecu i dječake žrtve zloporaba čak od strane onih koji ih trebaju čuvati, omogućavati da rastu u povjerenju, i na članove tolikih obitelji poniženih i u poteškoći. „Kultura blagostanja nas omamljuje i /…/ svi ti životi uništeni zbog nedostatka mogućnosti izgledaju nam puka priredba koja nas ni na koji način ne uznemiruje“ (Radost Evanđelja, 54). Apeliramo na mlade i na međunarodne organizacije da promiču prava obitelji za opće dobro.

Krist je želio da njegova Crkva bude kuća s uvijek otvorenim vratima u prihvaćanju, bez da se ikoga isključi. Budimo stoga zahvalni pastirima, vjernicima i zajednicama spremnim da prate i da preuzmu teret unutarnjih i društvenih razdiranja parova i obitelji.

*          *          *

Ima, ipak, također svjetla koje uvečer svijetli iza prozora u kućama gradova, u skromnim prebivalištima na periferiji ili u selima, i čak u kolibama: ono sjaji i zagrijava tijela i duše. To svjetlo, u bračnom doživljaju supružnika, pali se susretom: dar je, milost koja se izražava – kao što kaže Knjiga postanka (2,18) – kada su dva lica jedno „nasuprot“ drugome, u „odgovarajućoj pomoći“, naime podjednakoj i uzajamnoj. Ljubav muškarca i žene poučava nas da svako od dvoga ima potrebu drugoga, da bi bio i sam ono što jest, iako ostaje različit od drugoga u svome identitetu, koji se otvara i objavljuje u uzajamnom daru. To je što izražava na sugestivan način žena iz Pjesme nad pjesmama: „Dragi moj pripada meni i ja pripadam njemu … ja pripadam dragome svom i moj dragi pripada meni“ (Pj 2,16; 6,3).

Itinerarij, da bi taj susret bio vjerodostojan, počinje zarukama, vrijeme iščekivanja i pripremanja. Ostvaruje se u punini u sakramentu u kojem Bog stavlja svoj pečat, svoju nazočnost i svoju milost. Taj hod poznaje također seksualnost, nježnost, ljepotu, koje traju dulje od mladenačke snage i svježine. Ljubav teži po svojoj naravi da traje zauvijek, sve do davanja života za osobu koju se ljubi (usp. Iv 15,13). U tom svjetlu bračna ljubav, jedina i nerazrješiva, traje unatoč tolikim poteškoćama ljudske ograničenosti; jedno je od najljepših čuda, mada je i najobičnije.

Ta ljubav se razlijeva kroz plodnost i rodnost, koja nije samo rađanje, nego je također dar božanskog života u krštenju, odgajanju i katehezi djece. Također je sposobnost ponuditi život, ljubav, vrijednosti, moguće iskustvo također onima koji nisu mogli rađati. Obitelji koje žive tu sjajnu pustolovinu postaju svjedočanstvo za sve, posebno za mlade.

Za vrijeme toga hoda, koji je katkad staza uspinjanja, s naporima i padovima, uvijek postoji nazočnost i pratnja Božja. Obitelj to iskusi u ljubavi i u dijalogu između muža i žene, između roditelja i djece, između braće i sestara. Zatim to živi u slušanju skupa Božje Riječi i u zajedničkoj molitvi, maloj oazi duha koji treba stvoriti kroz koji trenutak svakog dana. Postoji stoga svakodnevni napor odgajanja za vjeru i za dobar i lijep život Evanđelja, za svetost. Taj se zadatak često dijeli i izvršava s velikom ljubavlju i predanošću također djedova i baka. Tako se obitelj predstavlja kao autentična kućna Crkva, koja se širi na obitelj obiteljî, a ta je eklezijalna zajednica. Kršćanski supružnici su zatim pozvani da postanu učitelji u vjeri i ljubavi također za mlade parove.

Postoji, potom, jedan drugi izražaj bratskog zajedništva, a to je ona ljubavi, dara, bliskosti posljednjima, rubnima, siromašnima, osobama osamljenim, bolesnim, stranim, drugim obiteljima u krizi, svjesni riječi Gospodina: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20,35). To je dar dobara, druženja, ljubavi i milosrđa, i također svjedočenje istine, svjetla, smisla života.

Vrhunac koji obuhvaća i sažimlje sve niti zajedništva s Bogom i bližnjim je nedjeljna Euharistija, kada obitelj s cijelom Crkvom sjeda za stol s Gospodinom. On se dariva svima nama, hodočasnicima u povijesti prema cilju posljednjeg susreta, kada će „Krist biti sve u svima“ (Kol 3,11). Zato smo, u prvoj etapi našeg sinodalnog hoda, razmatrali o pastoralnoj pratnji i o pristupanju sakramentima razvedenih i ponovno vjenčanih.

Mi sinodalni Oci vas molimo da idete skupa s nama prema sljedećoj sinodi. Neka nad vama lebdi nazočnost obitelji Isusa, Marije i Josipa u njihovoj skromnoj kući. Mi također, ujedinjujući se s Nazaretskom obitelji, podižemo Ocu svih naš zaziv za obitelji zemlje:

Oče, daruj svim obiteljima nazočnost snažnih i mudrih zaručnika, da budu izvor jedne slobodne i ujedinjene obitelji.

Oče, daruj roditeljima da imaju kuću gdje se živi u miru s njihovom obitelji.

Oče, daruj djeci da budu znak povjerenja i nade, i mladima odvažnost postojane i vjerne obveze.

Oče, daruj svima da mogu zarađivati kruh svojim rukama, uživati vedrinu duha i držati živim plamen vjere također u vrijeme tame.

Oče, daruj svima nama da vidimo kako cvjeta Crkva uvijek vjernija i vjerodostojna, grad pravedan i ljudski, svijet koji ljubi istinu, pravdu i milosrđe.