Voljeni ne umiru

Opet i iznova: Svi Sveti, Dušni dan, spomen na pokojnike. Prepuna groblja živih. Ćudljiva jesen prosula uvelo lišće. List do lista, grob do groba. Jesen i smrt, smrt i jesen. Umiranje do proljeća i novih klijanja. Kult pokojnika propisuju sve religije svijeta, ne samo kršćanska, ali i obvezu da za života budemo jedni drugima radost.

Što se to događa svake godine oko ova dva blagdana? Je li to spomen na pokojne ili zakašnjela ljubav od živih?

Mnogi nose cvijeće i pale svijeće voljenima za života i nakon smrti, a neki sebi, da se opravdaju, sada kada je sve kasno, da savjest umire.

Tragično zvuči, ne daj Bože da je istinita, jedna njemačka izreka: “Za života mu nisu dali dasku, a kada je umro darovali mu sanduk.” Koliko iskrenih suza, sjećanja i tuge, a ponekad običaja; tek tako da svi vide? Danima se uređuju grobovi. Groblja postaju mjesta susreta.

Ovih će blagdana najviše zaraditi prodavači cvijeća i svijeća, a mrtvi najmanje.

Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena, ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Zašto sam tako zajedljiv? Mislite li da sam protiv pažnje koju iskazujemo pokojnicima? Bože sačuvaj. Nisam! Ovo je lijepo, a ono prije važnije i potrebnije.

Usudio bih se reći i ovo, makar se to nekima i neće svidjeti: kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima, starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija. Inače, ovo je još jedna lakrdija koju samo čovjek može izmisliti. Što vrijedi život ako nije besmrtan? Ako traje samo između prvog daha i zadnjeg uzdaha, nije li to prekratko vrijeme za sve što jesmo i želimo?

U Misi iskazujemo ljubav pokojnicima prizivajući Isusa gospodara života i smrti, moleći za njihovu besmrtnu dušu. Tu je jedino mogući susret pokojnikovih prijatelja i rodbine “s onima na drugoj obali”.

Kakve se sve drame ne odvijaju oko bolesnika.

Poneki se tuže i kukaju, računajući koliko košta bolesnik u obitelji.

Treba potrošiti na bolnicu, lijekove, posjete, darove i higijenu. Malo ih je koji s radošću prihvaćaju bolesnikovu nemoć zaboravljajući pritom da ćemo i sami biti razapeti na četvorini kreveta kao na križu. Nažalost!

Bio sam u kući pokojnice i ne samo jednom, gdje s neskrivenim osmijehom kažu: “Umrla je, sišla je s križa”, kao da žele reći: i njezine i naše patnje su minule.

Ima i onih kojima je tuđa bolest prilika da pokažu koliko su veliki u vjeri, ljubavi, dobroti. Bogoliki.

Bolesnicima sam vječnost s Kristom donosio, a zaobilazili su ih i rodbina i prijatelji. Kažu: “Nemamo im što reći? O čemu bismo mogli razgovarati?”

Pitam se: što je s vjerom, što je s Isusom i besmrtnošću o kojoj govori, što je s ponovnim susretom s onima koji su „otišli s ovoga svijeta obilježeni znakom vjere“? Nije li to prava tema za razgovor? U susretu s umirućim, u nadi u uskrsnuće ili beznađu, naša vjera stoji ili pada.

Davno je zapisao apostol Pavao: “Ako mi vjerujemo u Krista zemaljskoga, onda smo najbjedniji od svih ljudi… ali Krist je uskrsnuo!“ Vjernik treba znati da ćemo smrću izgubiti drage svoje, ali i dobiti molitelje i zagovornike kod Boga.

Isus reče: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje ako i umre živjet će.“ Ne bismo smjeli „tugovati kao oni koji nemaju nade“ . Tako kaže vjera Crkve.

Što poneki kršćani pišu na grobovima, glasno nariču? Okrenite se oko sebe, pročitajte natpise: “Otišao si zauvijek”, “Nikad više”, “Izgubili smo te za sva vremena”. Nisam nigdje pročitao: “Do susreta u vječnosti!”

Ako je tako, čemu križ uklesan na spomeniku? Jedno s drugim ne ide.

Istina, mi kršćani ne znamo kako će to biti, vjerujemo da je daleka “druga obala” postala blizu po Isusu. On je “most i put” za vječnost. Nama ostaje vjera i povjerenje u Njegovu moćnu riječ. Nema odgovora na sva pitanja.

Svaka granica je novi početak. Dotle je u nama nada da život ima smisla, jer se “ni kap vode ne gubi, a zašto bi se izgubilo sve čovjekovo”?

Umjesto da pišem o mrtvima, pišem živima, pokojnima je ionako svejedno. Oni ne čuju naše korake, a možda su ih očekivali za života, neće vidjeti upaljeni svijeću i skupi buket. To im je trebalo dok su bili živi.

Pa, kome pališ svijeću i kitiš grob? Njima ili sebi? Život je kratak i nestalan. Budi čovjek za one koji te za života trebaju! Odvoji nešto svoga vremena za patnike, bolesnike, prijatelje u nevolji kojima nije do voća, već do tebe.

Na Sve svete i Dušni dan donesi mali cvijet i upali svijeću, pomoli se i kaži: “Do ponovnog susreta u nebu.”

Što je s Misom nakon pogreba? Vidim i znam, na žalost, dolaze samo rodbina i poneki prijatelj. Malobrojni. Zašto? Valjda zato što je za neke smrću sve gotovo. Počesto im se ljubav prema pokojniku gasi kad i svijeća koju su zapalili i sjećanje vene uz cvijet u buketu. Toliki su živi mrtvi u njima pa jedan mrtvac više manje.

A što je logičnije od ovoga: “Na kraju noći zora, na kraju očaja nada, na kraju puta – cilj, na kraju smrti život.”

Na prigovor da iza smrti nema ništa jedan je sveti čovjek odgovorio: “Ništa za to! Cio sam život živio u nadi, a to je daleko bolje nego u beznađu!“

Možeš li za sebe reći: moji su u meni voljeni i za života, a bit će i nakon smrti?