Prava sućutnost: svi mole za Papu, ali traže „samo“ ozdravljenje
Pozivi na molitvu za tjelesno zdravlje Pape kao da zaboravljaju ono što je najvažnije za 88-godišnjaka koji se, prije ili kasnije, približava cilju svoga zemaljskoga putovanja: milosti potrebne da pobijedi u posljednjoj bitki. Onoj odlučujućoj za njega i za sve.
Zdravlje Svetoga Otca čini se da je ozbiljno ugroženo. Nova kompjutorizirana tomografija (CT) prsnoga koša, obavljena u utorak 18. veljače, otkrila je obostranu upalu pluća, što je liječnike natjeralo na promjenu terapije i znatno zakompliciralo kliničku sliku Prvosvećenika, koji će sigurno produljiti boravak u Poliklinici Gemelli i koji bi mogao označiti pad, možda i nepovratan, unatoč uvjeravanjima da se Papa već priprema za uskrsna slavlja.
Naravno je i primjetno da se u tom sklopu šire pozivi na molitvu za papu Franju; pozivi se uglavnom upućuju da se moli za milost njegova ozdravljenja. Očito to nije ono što ostavlja u nedoumici: zdravlje i bolest doista su u Božjim rukama i stoga je ispravno obratiti Mu se i moliti za ozdravljenje bolesne osobe, kako uči stalna praksa Crkve.
Ali… postoji ali. S obzirom na Papino kliničko stanje i njegovu časnu dob, bilo bi neodgovorno i znak puke vodoravne, svjetovne vjere stati na zahtjevu za ozdravljenjem. Zato što je Jorge Mario Bergoglio, prije nego što je postao papa Franjo, čovjek koji se, čini se, približava dvama ključnim trenutcima u ljudskom životu: konačnoj samrtnoj borbi i božanskomu sudu. Može se od dobroga Gospodina primiti milost ozdravljenja, čak i nekoliko puta u životu, s liječničkim zahvatom ili bez njega, ali nemoguće je izbjeći smrt, a s njom i Božji sud koji će odrediti naše vječno stanje.
Zbog toga kršćanska ljubav zahtijeva da se, osim za zdravlje bolesnika, i više od toga, moli Gospodina za sve milosti potrebne za odbacivanje grijeha, za čišćenje i potporu u posljednjoj velikoj odlučnoj bitki, tijekom koje Zli baca svoje posljednje karte. A nije teško zamisliti kako to lukavo, žestoko i „iskusno“ radi. Veće milosti trebaju svima onima kojima je u ovom životu povjerena javna odgovornost, osobito Poglavaru sveopće Crkve, jer će sud o njima uključivati i sud o načinu na koji su je obavljala i, kao što sveti Benedikt u svom Pravilu ozbiljno naznačuje o opatu:
„Neka se opat uvijek sjeća da će na strašnome Božjem sudu oboje biti ispitano: njegov nauk i posluh učenika. Opat mora znati da na pastira pada krivnja za sve što gospodar manje nađe na svojim ovcama“ (II, 6–7), ako nije „svu svoju pastirsku brigu posvećivao nemirnomu i neposlušnomu stadu te se bude protiv njegovih bolesnih čina služio svim svojim liječničkim znanjem“ (II, 8).[1]
Prigovorit će se kako papa Franjo nije na samrti: dobro spava, malo ustaje, doručkuje, čita novine, nešto radi. Možda je istina, ali nikako se ne može reći da boluje od dosadnoga i prolaznoga bronhitisa. Gotovo devedesetogodišnji muškarac u ovakvim uvjetima, koji su se pogoršali i početkom tjedna, objektivno je životno ugrožen.
Bilo bi poželjno i da Tiskovni ured donosi vijesti ne samo o Prvosvećenikovu zdravlju, nego i o kršćanskom načinu življenja s bolešću i približavanju danu velikoga prijelaska. Do danas se zna samo da je Papa primio svetu Pričest: nema vijesti da je neki svećenik za njega slavio Misu u njegovoj sobi ili u susjednoj joj kapelici, kao što se dogodilo za Ivana Pavla II. Ni je li Papa primio sakrament bolesničkoga pomazanja. Doista, tiskom se proširila vrlo tužna vijest da će Franjo prošle nedjelje pratiti Misu na televiziji. Je li se razmišljalo o tome da se za Papu koji je primljen u bolnicu u njegovoj bolesničkoj sobi postavi mali pokretni oltar i slavi za njega na Dan Gospodinov?
Nije riječ o tome da se gleda svoga posla. U vremenu kao što je naše, u kojemu se svećenika ne poziva iz straha da bolesnik ne shvati kako umire, a čak se ni kršćani ne sjećaju važnosti sakramenata, osobito ispovijedi, bolesničkoga pomazanja i Poputnine, te odgovarajućih blagoslovina kao što su molitva i blagoslov bolesnika, ali i jednostavno zaklinjanoga ulja, blagoslovljene vode itd., veliko je djelo evangelizacije prisjetiti se kako je kršćanin pozvan pripremati se za smrt koja se približava, to više ako je taj kršćanin Glava vidljive Crkve. I nadati se kako je ono što se nekoć nazivalo „utjehom vjere“ zapravo stiglo do Pape, s obzirom na propuštenu nedjeljnu Misu.
I neka bude dopušteno predložiti još jednu molitvenu nakanu, možda svetomu Mihovilu arkanđelu: da skrši svaki pokušaj da se u posljednji čas proguraju problematične odluke ili dokumenti koji su do sada ležali u ladicama stolova nekoga dikasterija.
talijanski izvornik
engleski prijevod
[1] Redovnička pravila, prir. Hadrijan Borak, Zagreb, 1985., str. 254.
