Pravo i zahvalnost
Ponekad sam takav prema ljudima. Kao da bi uvijek trebali biti meni na raspolaganju. Kao da imam pravo na njihovo vrijeme. Njihove riječi. Njihovu blizinu. Njihovu dobru volju. Dužni su mi. Moraju.
Gdje god mislim kako ljudi nešto moraju za mene kako su to dužni otkrivao sam kako nemam zahvalnosti za njih. Nemam zahvalnosti za ono što čine za mene. Ne vidim ih kao dar od tebe. Ne vidim ih kao slobodne. Uvjeren sam kako u svemu moraju biti meni podređeni.
Kad je u pitanju moje vrijeme za njih, moja podrška i moja ljubav onda sam slobodan odbiti i reći neću, ne dam, ne želim. No, oni nisu slobodni u odnosu prema meni. Oni moraju i ne mogu mi reći ne mogu, nemam snage, iscrpljena sam, umoran sam, trebam vrijeme za sebe.
Tretirajući ljude kao stvari, predmete i alatke umislio sam sebi kako i s tobom mogu tako. Ti moraš Isuse, obvezan si, dužan si mi. Ne smiješ reći ne.
I onda u Pismima naiđem na onih deset gubavaca, od kojih je samo jedan shvatio što treba učiniti. Ostalih devet su poput mene ili su slični meni. Kao oni koji uvjere sebe kako imaju pravo na tebe, imaju pravo reći ti i odrediti što ćeš učiniti. Onih devet koji kažu samima sebi molit ćemo ga i mora nam dati, ne može i ne smije nas odbiti.
I u svojoj beskrajnoj dobroti i darežljivosti ne odbijaš ničiju molitvu, čak niti molitvu onih koji je svode na pravo da traže od tebe jer misle kako moraš učiniti. Tek je jedan shvatio kako u molitvi koju ti upućuje treba biti i zahvalnost.
Jedan koji shvaća kako je Bog slobodan reći da nečijoj molitvi, ali ponekad reći i ne iz razloga koji su Bogu poznati, a čovjek će ih tek kasnije shvatiti i razumjeti da je Bog i kad je rekao ne njegovoj molitvi imao plan s čovjekom.
Jedan od njih shvatio je kako njegova molitva treba u sebi nositi i zahvalnost uslišanja jer se Bogu ne može nametnuti i odrediti što će učiniti i kako će učiniti, komu će dati i na koji način će dati.
Taj jedan se vraća Isusu, jedan koji je usput rečeno stranac, ali i stranac u nekom trenutku shvati i otkrije kako je najbolji odgovor na božansko uslišanje zahvalnost za primljeno, a ne zaborav Boga i odlazak od njega jer si netko umisli kako ima pravo na sve ono što od Boga moli.
Jer Bog nije sluga koji je beskoristan i učini ono što bijaše dužan učiniti. Bog je neizmjerno iznad svakog i svih slugu, a to što je postao sluga kako bi čovjeku pokazao kako se služi trebalo bi biti uvijek razlog da mu se zahvaljuje. Što je postao jedan od nas.
Tako gubavac koji je Samarijanac, dakle onaj koji bi na neki način bio stranac Bogu i Bog njemu, prije onih koji su bili blizu Bogu otkrio najvažniji smisao odnosa s Bogom i prema Bogu. Zahvaliti.
Tako bih i ja i trebao. Možda čak i morao. Prije nego uputim Isusu molitvu u kojoj ću ga napomenuti koja su svoja moja prava, a koje su njegove obveze i dužnosti prema meni, trebao bih i morao bih mu prvo reći: za sve ovo dosad hvala ti i neka u ovom trenutku to bude moja molitva tebi.
Tako ću se očistiti od svoje oholosti i prava na sve. Tako ću otkriti poniznost i misao o tome kako je toliko toga što imam, što primam, što jesam Isusov dar, a ne moje pravo. Ili prava.
Tako ću očistiti sebe od prava. Očistiti svoju nutrinu da se u njoj nastani razumijevanje dara. I zahvalnost što mi je Isus već toliko toga darovao iako vjerojatno i nisam to baš uvijek zaslužio kao što niti sad ne zaslužujem.
