Presveto Trojstvo (A): Sveti cjelov
Čitanja: Izl 34, 4b-6.8-9; Otp. pj.: Dn 3, 52-56; 2Kor 13, 11-13; Iv 3, 16-18
Svoju Drugu poslanicu Korinćanima Pavao završava riječima: „Pozdravite jedni druge svetim cjelovom.“ Reklo bi se, posve razumljivo u pobožnom načinu govora. Međutim, u ono je vrijeme ta Pavlova rečenica bila posve revolucionarna. O čemu se radi? U nekim obiteljima – pogotovo prije – bio je običaj da se pri susretu poljube članovi šire obitelji. Tako kada netko ženidbom ili udajom ulazi u jednu širu obitelj, njega se pozdravlja poljupcem. Do jučer stranac, a od danas – jedan od naših. Kada Pavao kaže da se kršćani u Korintu trebaju poljubiti, to znači da se oni imaju smatrati članovima jedne obitelji. Za nekršćane – Grke i Židove – bilo je to neshvatljivo. Naime, kršćanska je zajednica bila vrlo šarolika. Korint je bio kozmopolitski, lučki grad. Bilo je tu Židova, Grka, Rimljana i različitih drugih naroda. Po društvenom statusu bilo je bogatih i siromašnih, robova i robovlasnika, filozofa i lučkih radnika, školovanih i nepismenih… Osim toga, neki su od njih bili pobožni Židovi, drugi su – prije vlastitog krštenja – živjeli posve drugačije od kršćanskih načela. Konačno, bilo je među njima muškaraca i žena, mladih i starih. I Pavao insistira da se svi oni trebaju smatrati braćom i sestrama, da se trebaju osjećati kao jedna obitelj, što bi Crkva i trebala biti. Pavlova kršćanska poruka nadilazi sve društvene, vjerske i nacionalne podjele. Zato Pavao govori o „svetom cjelovu“ u sklopu kršćanskog bogoslužja. Ono što je danas na misi „znak mira“, to jest rukovanje, u starini je bio spomenuti poljubac mira (pri tome su, ipak, pazili da ne daju povoda klevetama, pa su poljubac izmjenjivali muškarci muškarcima, a žene ženama). Kršćani su, naime, smatrali da po krštenju postaju djeca Božja, a međusobno braća i sestre. Pavao u tome smislu naglašava da se nakon toga ne smije gledati na to tko je Grk, a tko Židov, tko rob, a tko slobodnjak, tko je muško, a tko žensko.
I danas se u tome – barem načelno slažemo. Svi su ljudi međusobno jednaki po dostojanstvu, bez obzira na boju kože ili na bilo što drugo po čemu bi se mogli razlikovati. To jamči ustav svake iole demokratske zemlje. I stvarno, kada bismo se doista doživljavali kao jedna ljudska obitelj – sa svim manama i neugodnostima – sve bi bilo drugačije. Jer, ako razmjerno lako prihvaćam, podnosim i opravdavam krive poteze onih koje volim, tako bih i mogao i trebao postupati i kada su drugi u pitanju. Gotovo da sve zlo dolazi (kao što nas i povijest uči) od toga da se ljudi lako i olako dijele na naše i njihove po svim osnovama. A ljubav je ona koja nas prihvaća u različitostima. Naravno, možemo i trebamo osuditi loše postupke, ali nikada ne odbaciti čovjeka. Samo Bog dopire do dubina čovjekova srca, a mi – obični ljudi – trebamo imati strpljivosti i razumijevanja za slabe ljude, kao što očekujemo da i drugi razumiju nas. To je cijena mira, sreće pa i raja na zemlji.