Protiv klerikalnog kastinstva
Krist nije nikada bio čovjek kaste, čovjek iz zatvorenoga kruga. Farizejski način mišljenja i nastupa, njihov pastoralni mentalitet, bio je Isusu onoliko mrzak, uz drugo, baš zbog farizejske ekskluzivnosti i uskoće. Gospodin je od njega ostentativno zazirao; on ga je javno i glasno osuđivao. Odurna mu je na farizejima bila njihova ohola staleška samosvijest i umišljenost, njihov prezir puka, — »turba haec, quiae non novit legem: maledicti sunt« (Iv 7, 49.), — njihovo ignoriranje žene (Iv 4, 27.), njihovo bježanje od grješnika, carinika, pogana (Mat 9, 11.; Mark 2, 16.; Luk 7, 39.; Iv 18, 28.), njihova bešćutnost i tvrdoća prema ljudskim nevoljama, duhovnim i tjelesnim (Miat 12, 12.; 15, 6.; 23, 14. 23.; Mark 2, 24.; Luk 10, 31. 32.; 11, 46.; 13, 15.; 14, 5.; 16. 14; Iv 8, 4. 5.), njihova kastinska začahurenost (Mat 23, 6. 7.; Luk 18, 11.; Iv 7, 48.), njihovo kruto insistiranje na formama, tradiciji, zakonu, običaju (Mat 15, 2. 6. 9.; Mark 7, 5. 7. 8. 9.), njihovo sitničavo nepovjerenje prema svakome, tko nije usvajao njihovih ideja ni pripadao njihovoj školi (Luk 18, 9.), njihovo osuđivanje i potcjenjivanje svega i svačega (Luk 18, 11.). Nijesu voljeli ljudi. A Bog ljude voli. Nijesu ih razumijevali, a Bog ih razumije. Rastavljali su ih i dijelili na razrede i kaste, a Bog želi, da ljudi budu braća i da se vole (Mat 23, 8.). Hladnoću su unosili u život, a Bog traži, da njegov svijet bude topao. S tvrdoćom su i ravnodušnošću tretirali ljudske probleme, a Bog suosjeća sa svakom ljudskom nevoljom i hoće, da vrhovni zakon života bude milosrđe i ljubav (Mat 5, 7.; 9, 13.; 12, 7.; 23, 23.; Luk 6, 35. 36.; 12, 33.). Škrti su bili i suhi (Luk 16, 14.), a Bog voli gostoljubive i podatne (Luk 6, 38.; 7, 44—47.; 12, 15.).
Krist je bio čovjek i »Sin čovječji«. On se nije zatvarao od široke rijeke života, što je oko njega tekla. Svijet je bio njegov, a on je bio svjetski, baš zato, što je u svijet i k svijeta bio i poslan (Iv 1, 9—12.; 3, 16. 17.; 9, 5.; 12, 47.; Hebr 10, 5.; 1 Iv 4, 9.). On se je među ljudima osjećao, — i osjećao i vladao, — po domaću, kao jedan od njih. Nije ih se klonio: tražio ih je (Mat 18, 12.; Luk 19, 10.), zvao ih je k sebi, dočekivao ih je raskriljenih ruku, pozdravljao ih je kao braću, grlio ih sve, blago i intimno (Mat 12, 18.).
Krist se nije povlačio od ljudi. A razlikovao se od njih, dakako, jest. Ali samo u jednoj stvari: po tome, što je bio od njih bolji. U svemu drugomu bio im je jednak (Hebr 4, 15.). Bio je Židov, Galilejac i pučanin, kao i oni oko njega. Govorio je njihovim jezikom i služio se njihovim idiomima. Jeo je s njima: sa farizejima i književnicma (Luk 7, 36.; 14, 1.), ali i sa cariničkom gospodom (Mat 9, 10. 11.; Mark 2. 15. 16.; Luk 5, 29. 30.; 19, 5. 6. 7.), i sa pobožnim ženama (Mat 26, 6. 7.; Mark. 14, 3.; Luk 10, 40.; Iv 12, 2.), i sa seljacima i ribarima (Mat 8, 15.; Mark 1, 31.; Iv 2, 2.). Dolazio je u njihovu zbornicu i sjedao, gdje bi ga slučajno zapalo mjesto (Mat 4, 23.; 9, 35.; 13, 54.; Mark 1, 21.; 3, 1.; 6, 2.; Luk 4, 16. 20.; 6, 6.; Iv 6, 60.). Ulazio je u njihove lađe i pekao s njima ribu (Mat 13, 2.; Mark 4, 1.; Luk 5, 3.; Iv 21, 9—13.). Pio iz njihova zdenca i iz njihova suda (Iv 4, 6. 7.). Jašio na njihovim magarcima (Mat 21, 7.; Mark 11, 7.; Luk 19, 35.; Iv 12, 14.). S njima, u skupini, hodočastio u Jeruzalem (Lulk 2, 44.). Noćivao po njihovim kućama i svratištima (Mat 21, 17.; Iv 1, 39.; 3, 2.; 12, 1. 12.). Plaćao porez kao i oni (Mat 17, 23—26.). Nije reflektirao na privilegije. Nije za sebe nikada tražio posebnog mjesta. Nije se nikada gurao na začelja (Luk 14, 7—10.). Njemu nije ništa smetalo, da se oko njega tiskaju mase i da ga povlače za rukav ili za skute (Mark 5, 31.; Luk 8, 42—45.). Bio je pravi narodni čovjek od glave do pete: demokrata, kojemu s te strane ne može ozbiljno prigovoriti ni najčistokrvniji proleter iz 19. ili 20. stoljeća.
Tako Krist. A mi, njegovi apostolski i svećenički nasljednici?
Nažalost, mi nijesmo baš uvijek tako blizu našim vjerničkim, lajičkim, masama. Mi se od njih puno manje od Gospodina razlikujemo finoćom i dobrotom duše, ali zato, često, puno više svojim gospodstvenim, da ne reknemo kastinskim, manirama. Mi kojiput samo što se nijesmo ogradili bodljikavom žicom od svoga stada, od katoličkog lajikata, od vjerničkih masa. Mi šale ne izlazimo iz svoga svećeničkoga bunkera. Držimo se, uglavnom, samo svoga staleškoga društva. Rijetko se umiješamo među one bez tonzure, kao njima jednaki. I previše smo potrčni, da sjedimo, dok drugi stoje. Ne branimo se puno od prvih mjesta: ni za stolom, na na priredbama. Dobro čuvamo svoju desnu stranu, kad šećemo s kojim svjetovnjakom. Pomno pazimo, da nam drugi na ulici prvi skinu šešir. Vjernici moraju osjetiti kao posebnu i rijetku počast, kad smiju s nama ručati. Oni obični, neposvećeni, valja da navuku rukavice, kad s nama govore. Nije nam mrsko, ni kad nam se mali ljudi, i previše učtivo i servilno, klanjaju, ni kad nas se boje i pred nama ustaju, ni kad nam, naivno, kade i laskaju.
A ipak bismo, čini se, bili bliže Gospodinu, kad bismo manje pazili na tu svoju svećeničku »čast« i »ugled« — u praktičnom vjerničkom ambijentu imat ćemo ga i bez toga dosta, i previše, — a više se i neposrednije miješali i izjednačivali sa svojim vjernicima. U društvenom životu prije svega. U civilnim stvarima. Za stolom. Na priredbama. Kad bismo tu, gdje oni ni po čemu nijesu manje vrijedni od nas, s njima, bratski, dijelili časnija mjesta. Ne vrijede tu pravila iz crkve ni iz kora u crkvenom prezbiteriju. I kad bismo se, življe i toplije, interesirali za njihove brige, radosti, probleme. I kad bismo, češće i slobodnije, s njima sjedali za sto. Zar nam nije Gospodin, sam, rekao u Evanđelju: »I u koji god grad uđete i prime vas, jedite, što se donese pred vas!« (Luk 10, 7. 8.; 9, 4.; Mat 10, 11.). I kad bismo se s njima spremnije upuštali u razgovor, u debatu, u savjetovanje. I kad bismo ih više pitali i više slušali i u duhovnoj pastvi. Veselili se njihovoj inicijativi. Puštali ih, i da kritikuju. Bolje, i da nam kojiput prigovore, nego da se pasiviziraju i da se osjete zapostavljenima i bespravnima u kući Božjoj. Da pomisle, da ih držimo pod kuratelom i u statusu maloljetnika. Pa da se od nas duhovno zatvore. Za njih smo tu; trebamo ih; upućeni smo na lajički apostolat. Bez njihove se pomoći danas uopće ne možemo afirmirati.
Gospodin nam je, po našoj službi, dao prvo, privilegovano, odijeljeno mjesto na oltaru i u crkvi, gdje smo drugima učitelji i oci, i ako im ni tu nijesmo gospodari (Luk 22, 25—27.; Mat 20, 25—28.; Mark 10, 42—45.; Iv 13, 4—15.; Ef 6, 4.; Kol 3, 21.). Sluge smo i djelitelji (1 Kor 4, 1.). Moramo prati noge braći (Iv 13, 14. 15.). Neka nam to bude dosta! Ne tražimo, civilnih, privilegija uime našega svećeništva! Ne ćemo ga tim uzvisiti; tim ćemo ga samo osiromašiti i ojaloviti. Što smo bliže ljudima i životu, to na njih više možemo i djelovati. Apostolski djelovati. Na korist njihovim dušama. Što nas se manje boje i što nas manje »respektiraju«, to će nas više voljeti. Bolje je, da nas štuju radi naše dobrote, nego radi našega talara i našega upetoga i nepovjerljivoga držanja.
Ne plediramo mi ovdje protiv plemenite svećeničke otmjenosti. Ona je dvojnik duhovnosti i nerazdvojan pratilac viših darova i viših duhovnih ambicija, oko kojih se moramo trsiti. Ne smije naše vladanje biti kao i u drugih; ne smije biti s ulice; ne smije biti vulgarno ni trivijalno. Bili gdje bili, vazda moramo biti, kao i naš Gospodin, bolji, plemenitiji, finiji, duhom veći, od onih, koji u nas gledaju ili oko nas stoje i prolaze. Mi ovdje plediramo samo protiv svećeničke zakopčanosti, začahurenosti, aristokratizma.
Bilo je u svim onim počastima, koje su se nekada davale kleru, puno više šuplje konvencionalnosti i ljudskoga duha, nego onoga evanđeoskoga i Božjega. Apostoli su bili demokrate. I Petar i Pavao (1 Petr 5, 3.; Dj Ap 10, 26.; 14, 14. 17.; 20, 37 38.). A demokrata je bio i onaj, koji ih je poslao: naš Gospodin. Demokratsko mora biti i naše kršćanstvo; i naše svećeništvo. A kastinstvo i klerikalizam nijesu nikada bili kršćanski. Ni onda, kad su, i u kršćanskom svijetu, i u crkvenom životu, bili u modi.
»Cavete a Scribis!« (Mark 12. 38. 39.; Mat 23, 6—8.; Luk 20, 46. 47.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 164-167. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
