Rađanje zdrave sinodalnosti mimo one nametane
Vjerujemo da ne griješimo u procjeni ako kažemo da mnogi vjernici Sinodu o sinodalnosti doživljavaju nepotrebnom i štetnom, jer u njoj ne pronalaze ono plemenito iskrenje koje bi budilo duhovnost i osnaživalo ljubav prema Bogu i bližnjima. To se moglo jasno iščitati i iz ankete koju su pokrenuli pa nakon dobivenih rezultata odmah izbrisali organizatori Sinode, jer im nije odgovarala dobivena činjenica da je čak 88 % ispitanika izrazilo svoje neslaganje s onim što se nudi u sinodalnom hodu, a svega 12 % u njoj je vidjelo svijetlu budućnost Crkve. Iako ankete ne moraju odražavati stvarno stanje, uvjereni smo da bi omjer prihvaćanja i odbacivanja Sinode mogao biti realan.
Ono što se pokazuje kao sinodalna pogreška, i to vrlo velika, sastoji se u korištenju umilnog jezika koji stavlja naglasak na milosrđe, dijalog i bratsku ljubav, ali na način koji ne ostavlja dojam prave iskrenosti, niti obuhvaća sve vjernike, nego tek tzv. marginalne skupine, dok se svi ostali sada sa svojim ljudskim i vjerničkim potrebama smještaju na marginu. Sinodalnim se gibanjima tako ne vodi računa da svi današnji vjernici, osobito nakon nepreboljenih rana u vrijeme korona-histerije, trebaju puno ohrabrenja i snažnih poticaja po kojima će se učvrstiti u vjeri, ali to uglavnom ne dobivaju. Štoviše, forsiranje otvorenosti prema onim skupinama koje vjera, a pogotovo život po Božjim zapovijedima, slabo zanima ili uopće ne zanima, pravi je grijeh zanemarivanja svoga stada, a može se prikazati u slici pastira koji se ne brine za ovce iz svoga tora, one koje bi trebao čuvati, hraniti i njegovati, nego ih prepušta vukovima. Štoviše, njeguje i hrani vukove, dok ovce, bez sućuti, ostavlja gladne, sve do uginuća. Strašna je to slika, ali uopće ne sumnjamo da bi se mnogi složili s nama u njezinu ilustriranju sinodalnog hoda.
Drugim riječima, današnji vrh Katoličke Crkve svu svoju energiju troši u nastojanju da sav vjernički puk natjera na svoj novi put, ne osluškujući ni vapaje, ni kritike onih koji ne žele ići u tom smjeru, nego žele nastaviti hodati onim putem koji su s ljubavlju izgradili njihovi preci i ostavili im u nasljedstvo, kojim su sami hodili kroz sav svoj život i na kojem se osjećaju sigurno i domaće. Zašto to oni koji nameću sinodalni put odbacuju vidjeti i priznati, nije jasno. Zašto ne mogu uvidjeti da mnogi vjernici svim svojim srcem osjećaju ljepotu života po Svetom pismu i učenju Crkve kakvo je vrijedilo kroz svu njezinu povijest sve do pape Franje, također ostaje nepoznanica. Ono što boli, to je činjenica da pastiri guraju svoje ovce s puta kojim su svakodnevno išli na ispašu i na kojem su se osjećali povezani i s pastirom i međusobno, i tjeraju ih da se penju po kojekakvim opasnim klisurama s kojih će se gotovo sigurno strmoglaviti u smrt. Tako sinoda ne znači zajedno hodati, nego znači silom tjerati.
No, dok se na općoj razini Crkve odvija takav nesklad, istovremeno se na jednoj drugoj razini rađa pravi sinodalan hod, prava povezanost vjernika svih staleža: od kardinala do vjernika laika. Toliki se, naime, duhovno, a nerijetko i stvarno udružuju u neke oblike zajedništva u kojima se razvija međusobno duboko poštovanje. Ima tako i kardinala i biskupa koji s puno obzirnosti osluškuju bilo svoga stada – i laika i svećenika i redovnika – i u ovim vremenima nejasnoća pružaju jasnu i ohrabrujuću riječ, osnažuju im vjeru i svojim primjerom pokazuju što znači ljubiti Boga i čovjeka. Jednako tako ima i svećenika koji zbog sinodalnih stranputica još žarče i predanije vrše svoju svećeničku službu kako bi sačuvali vjeru naroda. Značajna je i uloga mnogih redovnika i redovnica. Štoviše, i laici pronalaze različite puteve naviještanja Božje riječi i širenja zdravog nauka – u svojoj kući, na poslu, u školi, u društvu, na društvenim mrežama i svuda gdje im se pokaže prilika – a u svemu tome svojom čvrstoćom i ljubavlju prema Bogu i čovjeku često bivaju učitelji svojim pastirima. To je pravi sinodalan hod u kojem se svi zajedno poštujemo i u kojem svi zajedno idemo prema Kristu! Doista je lijepo gledati rađanje takve zdrave sinodalnosti koja se razvija mimo one nametnute. Putevi Gospodnji nisu samo čudni, nego su i predivni!
