Radovahu se
Lukin opis rođenja Ivana Krstitelja odiše posebnom ljepotom i ljudskom toplinom. Evo, njegova mati Elizabeta, gospođa u godinama, već prozvana nerotkinjom, ipak je ostala trudna i rodila sina. I što se tom prigodom dogodilo u njezinom malom selu u judejskom gorju? Veli Luka: „Elizabeti se međutim navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.“
Kao prvo, njezinu su susjedi vjerovali su da je Bog Elizabeti obilno, baš obilno iskazao milost da je mogla roditi dijete. Evo to, Čovjek je vrhunac stvorenja. Sve stvoreno: i sunce i mjesec i bilo koje drugo živo biće ne može se mjeriti s čovjekom. Samo je čovjek stvoren na sliku Božju, a Sin je Božji uzeo na sebe ljudsku narav i rodio se kao čovjek. E sada, danas ostaje otvoreno pitanje, smatramo li mi danas rođenje djeteta velikom Božjom milošću? Ili će među nama biti onih koji će doslovno računati koliko košta jedno dijete od prve do dvadesete godine života? Možda naše društvo ipak na žrtvenik životnog standarda, potrošačkom mentaliteta i sebičnosti žrtvuje ono najvrjednije – rođenje čovjeka?
Drugo, Elizabetini susjedi i rođaci radovali su se Elizabetinom djetetu. Možda bismo se ipak mogli zapitati, čemu se mi radujemo? Onome što se neprestano vrti u reklamama ili onomu što se obilno nameće na društvenim mrežama? U Bibliji sama Božja Mudrost ovako govori: „Moja su radost djeca čovjekova“ (Izr 8,21). Djeca su čovjekova Božja radost! Unatoč svega, vjerujem da su djeca na radost i svima nama. Na radost njihovim obiteljima, na radost i blagoslov i Crkvi i domovini.
