Sila

Sila


Pismo izvještava kako je sila izlazila iz tebe. Bilo ih je puno koji su se željeli dotaknuti skuta tvoje haljine jer je sila iz tebe izlazila i sve ozdravljala. Postoje sile koje iz čovjeka izvlače snagu za preživljavanje. Majka oboljela od raka u tek rođenoj djeci koju ne želi napustiti pronalazi silu za borbu. Ona otkida od nečega negdje kako bi nastavila. Netko će to nazvati majčinskom ljubavlju. Plemenita i blagoslovljena sila!

Ima i ona druga nimalo plemenita, puna prokletstva. Ona u kojoj netko od nečega otkida kako bi nastavio činiti zlo. Izvitoperena sila nimalo nalik onoj majčinoj, njezina čista suprotnost. Tko ti je god pokušao priči želio je otkinuti od tebe nešto za što je mislio kako mu može pomoći. Spasiti ga.

Pismo spominje mnoštvo onih koje su morile različite bolesti i zli duhovi. Netko te želio dodirnuti jer je imao tumor, netko te želio dodirnuti jer je bolovao od zavisti, netko te želio dodirnuti jer je ljubomorom uništio samog sebe, netko te želio dodirnuti jer je duh zla nastanjen u njemu prijetio uništiti ne samo njega nego i ljude oko njega.

Jedna i jedinstvena sila kao lijek za sve nemoći i bolesti toliko međusobno različitih i suprotstavljenih ljudi. I svi su bili na rubu živaca jer se svatko od njih bojao kako je sila u tebi ograničena i kako je nemoguće da tolike ruke dodirnu tek jednu haljinu i da svaka ruka dobije ono što želi. Ozdravljenje. I spasenje.

Ali, ni nakon što su te toliki uspjeli dodirnuti nisu razumijevali narav sile u tebi. Poštenije je reći kako ih nije ni zanimalo. Oni su se svatko za sebe međusobno borili. Ti si im bio sredstvo. Instrument. I nije ti smetalo. Malo koga od njih zanimalo je ono što im imaš reći nakon što ozdrave. Oduvijek je to bilo tako. Reklo bi se tipično ljudski. Zaboraviti na smrt čim se od nas odmakne na sigurnu udaljenost. Kao i bolest. Kao i na zlo za koje smo odgovorni. Kao i na grijeh.

Koga briga ako je čudo tu negdje na dohvat ruke, a čovjek će pokušati u stanju beznađa sve, pa čak i nemoguće. Čovjek uvjerava sebe kako će kasnije zahvaliti za ono što je primio. Ne bude tako. Najbolja slika ljudske zahvalnosti ikad naslikana jesu onih deset gubavaca od kojih je tek jedan shvatio kako bi bilo pristojno reći hvala.

Kakva je sila koja ne računa na ljudsku zahvalnost, sila koja računa s ljudskom kratkovidnošću i slabim osjećajem za dugoročno pamćenje primljenog dobra? Kakva je sila koja očekuje čovjekov napad, čovjekovo podmetanje, optužbu, pa čak i pokušaj ubojstva? Kakva je sila koja pristaje na neki tajanstven način na zlo koje čovjek učini? I još se pri tom nimalo ne štedeći uporno razdaje tom istom čovjeku, i da stvar bude gora za tu silu sve je to izgleda besplatno s vrlo malo ili nimalo uvjeta koje treba ispuniti.

Nekakva je sila izlazila iz tebe i Pisma se ne bi usudila o tome lagati. Izmišljati. Naravno moguće je zamisliti sliku neke ravne njive s niskom travom gdje hodaš kroz masu bolesnika koji te se dotiču. Na njezinom početku dočekuje te nepregledna masa bolesnih, hromih, sakatih i kljastih, ali još više onih duhovno bolesnih i zakržljalih. I kako dolaziš do kraja njive nitko ne ostaje s tobom, možda samo onaj gubavac od njih deset, a i on kao da jedva čeka reći ti hvala i nestati za njima.

Ostali su se već razišli obećavajući ti sigurno da će već sutra doći, vratit će se da ti se zahvale što si im pomogao. Obećali su ti donijeti i darove. Većina ih je rekla donijeti one najskuplje: zlato, tamjan i smirnu. Također su ti obećali kako će te sutra postaviti sebi za kralja. Nije njima toliko do toga da im budeš kralj oni se ionako nadaju kako će oni s tobom upravljati kako oni zamisle, požele i tebi odrede i narede.

Njima je više do toga da ta sila iz tebe ne pripadne drugima ili da drugi ne saznaju kako je ta sila izgleda neograničena. Nema kako Pismo piše ni visinu, ni dubinu, ni širinu. Neiscrpna je. I što je za njih istovremeno i najbolje i najlošije besplatna je. Oni bi ipak htjeli nekako tu silu u tebi ograničiti. Uvesti nekakav sustav naplate za sve bolesne od bilo koje bolesti koji bi došli sa svih strana svijeta kad bi konačno čuli o kakvoj je sili riječ.

Ipak, ti si im pokvario plan. Polio si ih hladnim tušem kad si im rekao besplatno primiste, besplatno dajte i zatražio od njih da idu po svem svijetu i propovijedaju silu koja ih je ozdravila. Od tih tvojih riječi neki odmah tu na licu mjesta ponovno se razbolješe još gore nego prvi put. Postadoše ljubomorni. Uskogrudni. Zatvoreni. Uskih pogleda. Počeše i tebe mrziti, a ti si se kako Pismo piše čudio njihovoj nevjeri, a čak i ona naoko svemoguća i svemoćna sila u tebi im ne mogaše pomoći, osim što si na neke od njih položio ruke i bilo im je bolje kako spominje Pismo. Ali, ne piše kako su stvarno ozdravili od svojih bolesti.

I vrlo brzo čemu si se i ti, poslovično nesklon čuđenju jer si kako te Pismo opisuje znao što je u čovjekovom srcu, počeo čuditi kako se više ne žele dotaknuti tvoje haljine, nego namjeravaju za nju baciti kocku, a kocka se bacala samo za haljinu onoga čovjeka koga se planiralo ubiti.

Ili se bacala jer se svatko od njih nadao da će kockom pripasti samo i apsolutno njemu jer i Pismo kaže da su se dogovorili baciti za nju kocku pa kome dopadne. Toliki sebični da su čim su je svukli s tebe odmah odlučili da ne smije nikom pripadati, nego tek jednom. Možda onom koji je među njima najlukaviji i najprepredeniji, varalica i prijetvoran u svemu, pogotovo kad se treba kockati s dobrotom i ljubavlju?

I ona ozdravljujuća sila u tebi koja ih je sve redom i bez razlike ozdravljala bez obzira na njihove međusobne razlike do kojih su toliko držali i zbog kojih su se i međusobno ubijali, postade objekt ćudljivih pogleda i šutljivih usana, kao da se u njima počela rađati mržnja protiv te sile.

Zaboravili su oni brzo na sve što su besplatno dobili dodirujuću tvoju haljinu i brzo su počeli zamišljati kako će najbolje biti kad haljina bude krvava, a njezin vlasnik mrtav i zakopan. Sila u tebi ostala je čvrsta. Nimalo osvetoljubiva što me i dan danas čudi.

Kakva je to sila koja na planirano ubojstvo ostaje mirna, kao da se čak i malo raduje što će moći biti zlostavljana i izručena zlu milost i nemilost? Razumijem strahopoštovanje pisca Pisma koji ne pokušava definirati tu silu iz straha pred njom. Ne onog ljudskog straha koji sapinje i sputava, nego iz onog straha od kojega čovjek istovremeno biva i uplašen i privučen, straha da neka sila i netko u kome prebiva nije od ovoga svijeta.

U tu silu ili se vjeruje. Ili ne vjeruje. Ili je čovjek voli. Ili je mrzi. Ili želi da se svi dotaknu skuta tvoje haljine, ili je želi samo za sebe i to ne samo po cijenu života drugih, nego čak i po cijenu tvog života u kojem se ta sila nastanila.