Sluga Božji Josip Lang – donositelj Božje ljubavi
Sluga Božji biskup Josip Lang veliki je, sveti i mnogima slabo poznati lik zagrebačke Crkve koji je preminuo 1. studenoga 1924., prije točno stotinu godina i tako ušao među one koji žive u Gospodinu. Iz njegova života nazire se svetost koja svoj temelj pronalazi u ljubavi prema Bogu i čovjeku.[1]
Josip Lang rođen je 25. siječnja 1857. godine u Lepšiću pokraj Ivanić Grada. Istoga dana rođen je i kao član Crkve, primivši krštenje. Godinu dana kasnije njegova obitelj seli u Zagreb, potom u Breganu te u Novake kod Jastrebarskog. Odmalena je volio samoću i molitvu. Sam je zapisao da mu je Bog dao posebnu milost da moli i da ljubi Mariju. Sa sedam godina ostaje bez oca pa je obitelj pala u oskudicu jer je majka teškom mukom privređivala da bi mogla nahraniti petero djece. Zbog situacije sele u Jastrebarsko, a na kraju u Zagreb. Tu je Josip ušao u orfanatorij, koji je u to vrijeme zamjenjivao sjemenište, a potom je stupio u bogosloviju. Vidjevši njegove intelektualne i duhovne kvalitete, na poseban poticaj svoga profesora Josipa Stadlera, za kojega se također vodi postupak za proglašenje svetim, bogoslov Josip Lang poslan je na studij u Rim gdje je boravio u zavodu Germanicum et Hungaricum, a studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje postiže doktorat. Za svećenika je zaređen 16. rujna 1883., a mladu Misu slavio je osam dana kasnije. Na početku svećeničke službe poslan je za kapelana u Zlatar, gdje se istaknuo kao vrli propovjednik i ispovjednik. Iduće godine imenovan je duhovnikom sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, a povjerena mu je i briga za bolesne u bolnici Sestara milosrdnica kao i predavanje Talijanskoga jezika i drugih predmeta u Ženskoj učiteljskoj i Višoj djevojačkoj školi. Godine 1890. imenovan je duhovnikom na zagrebačkoj bogosloviji na Kaptolu. Svećenike je okupio u Društvo svećenika klanjatelja, a bogoslove u Marijinu kongregaciju, čime se istaknulo njegovo štovanje Euharistije i Marije. Godine 1908. postaje kanonikom te izabire kaptolsku kuriju na broju 10, koja je bila najmanja i najsiromašnija. Ubrzo je imenovan rektorom bogoslovije. Tu je službu obnašao četiri godine da bi zbog jedne situacije (koja će biti niže spomenuta) bio primoran napustiti je te se vratio u kuriju na Kaptol 10. Kao najmlađi kanonik, kako je to onda bio običaj, imenovan je župnikom katedralne župe Svete Marije na Dolcu. Nadbiskup Antun Bauer 1914. godine traži dopuštenje cara Franje Josipa da Svetoj Stolici predloži Josipa Langa za zagrebačkoga pomoćnoga biskupa. Za biskupa je posvećen 18. travnja 1915. godine. Iz duhovnoga dnevnika može se iščitati njegova svetost koja se ogleda u duhovnim odlukama i samokritici. Bio je organizator euharistijskoga kongresa 1923. godine.
Pokopan je na Mirogoju, a samom sprovodu prisustvovalo je više od 20.000 vjernika. Godinu dana nakon smrti njegovo je tijelo preneseno u crkvu Svete Marije na Dolcu, gdje iščekuje uskrsnuće. Dana 1. studenoga 1943. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pokrenuo je kanonski postupak za proglašenje Josipa Langa svetim.
Iz ovog više-manje kronološkoga pregleda života Josipa Langa teško je uočiti elemente zbog kojih bi zaslužio biti u postupku proglašenja svetim i zašto bi se svaki vjernik, osobito klerik, trebao ugledati u njega. Ono što je poniznoga i samozatajnoga Langa krasilo kao posebna krepost bila je ljubav prema Bogu i čovjeku, i to ona konkretna, djelotvorna ljubav poradi koje su još za života mnogi govorili da je svetac. Njegovi suvremenici smatrali su ga jednim od najvećih Hrvata svih vremena i duhovnim velikanom. Bio je čovjek koji je čovjeka ljubio nadčovječnom ljubavlju jer je u svakome gledao Krista. Evo i nekoliko primjera te svetosti.
Glavna briga Josipa Langa bila je da svi osjete Božju ljubav. U bolnici Sestara milosrdnica brinuo se za bolesnike na duhovnom području. Ipak, ni tjelesno djelo milosrđa nije mu bilo strano pa je onima koji gladuju sam kupovao i donosio hranu. Prema Langovim životopiscima, dok je on bio zadužen za bolnicu nijedan bolesnik nije u njoj preminuo, a da nije primio sakramente. Velik broj bolesnika ispratio je s ovoga svijeta, bivajući i po nekoliko sati s njima dok bi prelazili u vječnost. Kao profesor imao je osjećaj za potrebite. Nerijetko bi siromašnim djevojkama dao svoj ručak, zbog čega sam ne bi ništa jeo. Dok je obavljao službu rektora bogoslovije nije kažnjavao bogoslove nego je uvijek tražio rješenje, a financijski je pomagao one koji bi napustili bogosloviju. Godine 1912. mađarske su vlasti umirovile nekoliko profesora na hrvatskom sveučilištu pa su studenti organizirali prosvjed na koji su bili pozvani i bogoslovi. Neki su bogoslovi tražili dopuštenje rektora Langa da sudjeluju u prosvjedu, a rektor je otišao potražiti savjet kod nadbiskupa. Vjerojatno očekujući pozitivan odgovor, bogoslovi nisu čekali rektora Langa da se vrati nego su otišli na prosvjed. Kasnije su mnogi klerici bili mišljenja da treba kazniti i otpustiti one koji su sudjelovali na prosvjedu, ali rektor Lang to nije htio učiniti. Zbog toga je Lang bio primoran podnijeti ostavku na mjesto rektora, što je učinio po poslušnosti. Rektor Lang žrtvovao je sebe da bi spasio bogoslove. Ovaj čovjek iskrene ljubavi prema svakom čovjeku skrbio se o djevojkama koje bi došle sa sela u grad da im nađe smještaj kod dobrih i pobožnih ljudi. Mnogima je sâm materijalno pomagao da ne bi upale u moralne zamke koje su prijetile tijelu i duši tih djevojaka. Nadbiskup Bauer je nakon smrti biskupa Langa rekao da ga je ponizni kanonik na koljenima molio da ne traži njegovo imenovanje biskupom. Kada je nadbiskup Bauer rekao da je to njegova volja, a da sigurno i Bog to želi, Lang se podložio toj volji i prihvatio biskupsko imenovanje. Papinski nuncij, koji je u to vrijeme bio u Beču, glavnom gradu Austro-Ugarske monarhije, nakon dobivenih mišljenja i razgovora s Josipom Langom je rekao:
„Ovo nije proces za konsekraciju, ovo je proces za kanonizaciju!“[2]
Na kojoj god da se službi nalazio, povorke siromaha stajale su pred Langovim stanom. Prosjaci su dobro znali kad mu stiže mjesečna nagrada koju bi isti dan razdijelio siromasima. Već je spomenuto da je izabrao najmanju, najtrošniju i najsiromašniju kuriju na Kaptolu 10, da bude siromašan sa siromašnima. No, bio je tu još jedan razlog. Ta je kurija u susjedstvu franjevačke crkve sv. Franje, a iz svoje sobe u potkrovlju mogao je vidjeti oltarni prostor i svetohranište pa je često provodio vrijeme u tom tihom i skrovitom poklonstvu euharistijskomu Isusu.
Postavši biskupom postao je otac svima, najviše siromašnima. Saznao je da u nekom potkrovlju živi nepokretna starica o kojoj se nitko nije posebno brinuo. Odlučio joj je podmiriti troškove stanovanja, omogućio joj je svakodnevni ručak, a osobno joj je donosio Pričest, iako je kao biskup mogao i koga drugoga poslati. Ipak, htio je osobno biti uz patnike i siromahe. Dok su mnogi njegovi suvremenici, baš kao nerijetko i mi danas, prolazili pored bolesnih, siromašnih, pijanaca, kockara i moralno potonulih, biskup Lang u svakome je vidio Isusa i pomagao im svime čime je raspolagao. S jednim je svećenikom prolazio gradom te je vidio prosjakinju. Svećenik je Langu rekao da je u gradu ta žena poznata kao moralno problematična i da joj ništa ne dâ kao milostinju. Biskup Lang nastavio je hodati sa svećenikom do odredišta, a kada su se rastali svećenik je vidio da se Lang vraća i pomaže toj jadnoj ženi. Jedan je poštar posvjedočio možda i najupečatljivijem dokazu ljubavi, a samim time i svetosti biskupa Langa. Bio je ožujak, snijeg se polako topio, a biskup Lang prolazio je Jurišićevom ulicom prema glavnom gradskom trgu. Ovdje je naišao na mlađega čovjeka koji nije imao cipele, nego su mu noge bile umotane u nekakve krpe. Mladić je stao psovati i grditi biskupa koji mu je na uvredu odgovorio tako što mu je dao novac i rekao mu da ne psuje. Na to mu je mladić rekao da je lako biskupu kad ima obuću na nogama, a on se smrzava. Čovjekoljubivi Lang je na tu primjedbu odmah reagirao: izuo je svoje cipele i dao ih prosjaku, koji je ostao zatečen onime što se upravo dogodilo. A biskup Lang je mirno, samo u čarapama, po snijegu koji se topio, otišao do svoje kurije na Kaptolu, kao da se ništa nije dogodilo. Zabilježen je još jedan sličan slučaj kada je zamijenio svoje cipele s poderanim cipelama jednoga prosjaka. Bilo je svjedoka koji su vidjeli kako je s jednim prosjakom, koji je bio u poderanim hlačama, ušao u haustor jedne zgrade iz koje su brzo izašli, s time da je sada prosjak imao lijepe i čitave hlače, dok se ispod biskupove reverende nije moglo zamijetiti da je obukao prosjakove poderane hlače. Među simpatičnijim, ali opet vrlo velikodušnim gestama ističe se ona kada je na njegova vrata pokucala žena koja je kod kuće imala bolesnu majku te je zatražila od biskupa nešto da može dati majci za ručak. Biskupova sestra, koja mu je bila domaćica, bila je odsutna, a na štednjaku je ostavila lonac u kojoj se kuhala kokoš. Biskup Lang je uzeo papir kojim je uhvatio lonac s kokoši i sve zajedno dao ženi. Jednom je izlazio iz katedrale i vidio promrzla prosjaka pa je skinuo svoj kaput i ogrnuo ga njime. Drugi put je na vrata njegova stana došao siromašni student koji se tresao od hladnoće pa je i on dobio Langov kaput. Mnogi studenti privremeno su kod njega besplatno stanovali, dok bi drugima našao smještaj u nekoj obitelji, a nekima je plaćao stanarinu.
Što god da je biskup Josip Lang imao, dijelio je s drugima, a nerijetko bi se i zaduživao da bi mogao pomoći onima koji su u potrebi. Svojim je propovijedima, za koje se uvijek pomno pripremao, i blagim pristupom i suosjećanjem u ispovijedi, mnoge priveo k Bogu i pokazao im da ih Bog ljubi. Ništa mu nije bilo teško učiniti za druge, a mnogi su u njemu prepoznali svetca. Iz njega je zračila dobrota, svojim je životom propovijedao evanđelje. Resila ga je velika poniznost i poslušnost, a posebno ljubav prema Euharistiji, Mariji i bližnjemu.
Takav je bio sluga Božji biskup Josip Lang.
Takav je bio naš premalo poznati, ali nadasve veliki, zasigurno i sveti Josip Lang.
Vlč. Krunoslav Kolar
[1] Pregled života sluge Božjega biskupa Josipa Langa napravljen je prema knjizi Ante Katalinića, Naš veliki Lang, Zagreb, 2004.
[2] Isto, str. 57.