Sluge Božje, ne ljudske
Nijesu nam ništa novo rekli oni »moderni« katolici, koji govore, da je jedan od prvih uslova reforme Crkve, da se ona, pokajnički, deklarira kao Crkva služenja čovječanstvu, mjesto da, kao dosada, nastupa na pozornici svijeta u ulozi učiteljice i vladarice. Oni su tim samo okrnjili i simplificirali jednu prastaru evanđeosku istinu, koja je oduvijek nadahnjivala autentični život Crkve, Zaručnice Božje. Pomalo su i smiješni, ako zbilja misle, da Crkvi sugeriraju »nove ideje«. Sve, što je, eventualno, u tim njihovim idejama dobro i pozitivno, pravednici su i sveci Crkve i znali i praktikovali još puno bolje i od njih i od nas. Ako tko toga u Crkvi nije »znao«, to su bili samo ljudi, koji nijesu njezinim duhom ni živjeli: koji su bili kršćani i crkveni ljudi samo imenom i, možda, službom, a ljudi svijeta srcem.
Svetoga Pavla nije nitko trebao učiti, da je njegova zadaća služenje. On, na svakoj stranici svojih poslanica, govori, kako je on »sluga Isusa Krista među narodima« (Rim 15, 16.). »Iako sam. slobodan od sviju, svima sebe učinih slugom, da ih što više predobijem!« (1 Kor 9, 19.). Njegovo je gospodovanje bilo tkalački stan (Dj Ap 18, 3.; 20, 34.), a njegov glavni posjed zavežanj sa kabanicom i sa knjigama (2 Tim 4, 13.). Ni sv. Grgura Velikog. On je sebi, kao papa, iz vlastite pobude, izabrao ime, koje je najbolje odgovaralo njegovoj vrhovnoj pastirskoj službi u Crkvi: »sluga sluga Božjih«. A nije toga trebalo sjećati ni sv. Karla Boromejskog, ni kardinala Manninga, ni sv. Pija X., ni kardinala. Fernarija. Svi su oni služili, i kad su zapovijedali i učili.
Tko hoće, da, bilo u toj točki, bilo u kojoj drugoj, reformira današnje ili buduće kršćanstvo, treba samo da nas, mjesto svih drugih savjeta, vrati k Evanđelju. Treba da nas, jednostavno, pošalje u školu Gospodinu i njegovim apostolima i svecima. I, što je glavno, treba da se sam odmah upiše u tu njihovu školu. Sve ćemo onda razumjeti. I sve ćemo učiniti, što treba. Sve, što od nas traži Bog; sve, što od nas, s pravom, očekuje čovječanstvo.
Zar se uopće misao služenja u Crkvi može bolje, ali i točnije, i snažnije, i impresivnije, formulirati, nego što je to učinio Krist, onom svojom velikom riječi: »Sin čovječji nije došao, da mu služe, nego da služi i da život svoj dadne u otkup za mnoge!« (Mat 20, 28.; Mark 10, 45.)? A ako je trebalo izrijekom reći, da ta njegova, spasiteljska, funkcija služenja prelazi i na druge oko njega, on je to rekao tako jasno, da je svako izmicanje i svako protivljenje naprosto nemoguće. On je to i formalno kodificirao: za sve službenike i vjesnike Evanđelja, za sve nositelje vlasti i auktoriteta u Crkvi. Treba samo pročitati, kako on, na Posljednjoj večeri, poučava apostole o smislu i karakteru njihova starješinskog poslanstva i funkcije. »Kraljevi neznabožački gospodare narodima, i koji imaju vlast (po smislu: čine samovolju) nad njima, zovu se dobrotvori. A vi nemojte tako; nego, koji je veći među vama, neka bude kao manji, i koji je starješina, neka bude kao sluga!« (Luk 22, 25. 26.; Mat 23. 11.). A nije on to apostolima rekao samo tada. Kadgod su oni pokazivali volju da gospoduju i gospodare, on im tu ambiciju drastično izbija iz glave. I doslovce ih vraća na funkciju i dužnost služenja. Služenja svima. I onoga, koji je među njima najveći i prvi! Što mu je viši auktoritet, to mu je i veća, i šira, obveza služenja. »Koji hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga!« (Mark 10, 43. 44.; Mat 20, 25—28.). I sasvim konkretno ih on uvodi u tu funkciju služenja. Na svom vlastitom primjeru. S jednim neočekivanim i nevjerojatnom radikalizmom. I noge moraju prati djeci Božjoj, kako ih je i on njima oprao. »Dadoh vam primjer, da, kao što ja učinih vama, i vi tako činite!« (Iv 13, 1—16.).
Samo, Krist se je pobrinuo, i da tu svoju nauku o služenju zaštiti od svih falzifikata. On je nije ostavio interpretaciji nezvanih i naivnih. On ju je sam autentično interpretirao.
To je božansko služenje. To je služenje, kojim Bog »služi«. Služenje od dobrote i ljubavi, ali auktoritativno i puno dostojanstva. I dostojanstva, i samosvijesti. Nema u tom služenju ni raisona ni mjesta servilnosti. Nije to služenje ljudskim mušicama i samovolji, nego ljudskome spasenju. Nije to služenje zemlji, tijelu, ljudima, nego nebu, duhu, Bogu u ljudima. Nije to podaničko služenje, nego očinsko. Otac služi svojoj djeci, ali ih i odgaja, i upućuje, i kara, i kažnjava. On je opet u kući prvi; nije zadnji. Njega svi štuju i slušaju. On ima ne samo pravo, nego i dužnost da govori. Ne smije ni za tren izgubiti samosvijesti ni samopouzdanja.
S te je strane scena sa Posljednje večere upravo klasičan komentar Kristovoj i kršćanskoj ideji služenja. Krist, kad služi, »zna, da mu je Otac sve dao u ruke i da je od Boga izašao i k Bogu da ide« (Iv 13, 3.). On je i u tom času Učitelj i Gospodin. Svjestan je toga. Emfatično to naglašuje. »Vi zovete mene Učiteljem i Gospodinom, i pravo velite, jer jesam!« (Iv 13, 13.). Spasiteljska je i Otkupiteljska funkcija to njegovo služenje; to je božansko poslanje odozgor. Samodiktat ljubavi s neba. Evanđelista scenu kako i uvodi. Daje joj odmah od početka jedinu pravu intonaciju i najefektniji uvod i proslov: »Kako je ljubio svoje, — do kraja ih je ljubio!« (Iv 13, 1.).
Crkva, u svom služenju čovječanstvu, samo nasljeduje, imitira. Gospodina. Ona je čovječanstvu majka, nije služavka. Ne služi ona nikome od straha ni za plaću. Njezino je služenje odgajanje i spašavanje: učenje, svjetovanje, opominjanje, pomaganje. Ali, kad treba, i protest. Ne služi ona začepljenih usta ni sa lokotom i brnjicom na nosu. Nije zadaća kršćanstva armiranje i kimanje; njegova je funkcija ispravljanje, obnova, otkupljenje, duhovno hranjenje. Nije Crkva tu, da bude, — bilo kojemu od svjetovnih faktora, foruma, veličina, — sudski glasnik, ovrhovoditelj, korteš, organ za reklamu i propagandu. Ne će ona nikada biti ni ideolog modernom ekonomizmu, koji bi htio da svu inteligenciju, kulturu i energiju čovječanstva upregne isključivo pod kola »idealu« standarda i materijalno-socijalnog blagostanja. Crkva je nosilac duha, propagator viših, duhovnih i nadnaravnih vrijednosti, propovjednik vječnosti i Kraljevstva Božjega: predstavnik Boga u čovječanstvu; zastupnik i branitelj Božjih interesa i interesa Otkupljenja na zemlji i među ljudima (Hebr 10, 14.). Njezin je humanitet nadnaravni humanitet. A njezino služenje isto tako. Ona direktno služi samo nebu, zemlji jedino indirektno. Tko njezinu misiju naturalizira i svodi u činovničko-poslovne kategorije i paragrafe, profanirao ju je i ponizio.
Moramo i mi svećenici služiti. Ne samo Bogu, nego i ljudima i čovječanstvu: svojoj ljudskoj braći. Moramo, u toj službi, biti ponizni, i nesebični, i požrtvovni. Ne smijemo prvotno živjeti za sebe: »non sibiipsi vivere«. Ne smijemo ni gospodovati ni gospodariti. Sluge smo i sami; nijesmo gospodari. »Servi inutiles!« (Luk 17, 10.). Ljudi smo, nijesmo nadljudi. Ne smijemo tući svojih drugova (Luk 12, 4. 5.): ni nemilim riječima, ni teškim nametima, ni prevelikim zahtjevima i strogošću. A ni krutim, hladnim, diktatorskim nastupom s visoka. »Neque ut dominantes in cleris!« (1 Petr 5, 3.). Radi ljudi smo i za ljude postali svećenici. »Omnis — pontifex — pro hominibus constituitur!« (Hebr 5, 1.). Posrednici smo i djelitelji božanskih darova (1 Kor 4, 1.), nijesmo im vlasnici. »Hic iam quaeritur inter dispensatores, ut fidelis quis inveniatur!« (1 Kor 4, 2.; Mat 24, 45.; Luk 12, 42.). Satrapski i begovski tip u svetištu spada u nj isto onako kao i šaka na oko. Njega čeka gorki prijekor Gospodinov, kroz prorokova usta: »Vae pastoribus Israel, qui pascebant semetipsos! — cum austeritate imperabatis eis et cum potentia!« (Ezek 34, 2. 4.).
Samo to ne znači, ni da se svećenik smije uvući u kut i sam sebe staviti u ulogu slugana, koji samo šuti i čeka, u redu, na komandu. Ne smijemo nikada zaboraviti, da predstavljamo »Učitelja i Gospodina« u čovječanstvu. I da u njegovo ime govorimo i nastupamo. I pred vjernicima i pred onima vani. I pred velikima i pred malima. Nijesmo mi ni kuhari i konobari u blagovaoni svijeta, ni lakaji u njegovim salonima, ni inženjeri u njegovim bureauima i tvornicama. »Non est aequum nos — ministrare mansis!« (Dj Ap 6, 2.). A još smo manje izvikivači parola i kuriri u predsobljima. Nije naše miješati beton za zgradu budućega svijeta; naše je ubacivati Božje misli u njegove planove. Naše je posvećivati sebe za svijet (Iv 17, 19.) i svijet za Boga i u Bogu. Po uputama božanskog projektanta i arhitekta. S Božjom legitimacijom u ruci! Sa dobrotom, ali i sa auktoritetom oca! Sa neustrašivošću suca!
Nadničarenje na tuđim njivama stalo je Crkvu već mnogo puta i slobode i ugleda. Služimo, i služit ćemo, čovječanstvu, ali uvijek samo na strani našega Gospodina: na poslu Otkupljenja!
»Nolite fieri servi hominum!« (1 Kor 7, 23.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 198-201. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
