Spomendan Djevice Marije – Kraljice (22. kolovoza)
Časni Sluga Božji Pio XII., papa (1939.-1958.), proglasio je godinu 1954. Marijanskom. Zašto? Te se godine obilježavala Stota obljetnica otkako je blaženi Pio IX., papa (1846.-1878.), na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1854., proglasio dogmom tu već ustaljenu predaju i vjersku istinu da je Marijino začeće bilo neoskvrnjeno, bez ikakve ljage iskonskoga grijeha.
U toj istoj Marijanskoj 1954. godini na spomendan Marijina bogomaterinstva, 11. listopada, Pio XII. objavio je marijansku encikliku pod naslovom Ad Caeli Reginam – Kraljici Neba. Ovdje slijedimo latinski izvornik.[1] Dva osobita biblijska navoda Papi služe kao oslonac za proglašenje Marije Kraljicom. A to je, prvo, Gabrielov navještaj u Nazaretu da će Djevica Marija, Milostipuna, roditi sina koji će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega, te Njegovu kraljevstvu ne će biti kraja (Lk 1,31.33). A druga je misao Elizabetina rečenica upućena Mariji u pozdravu u Ain Karimu: „Otkuda mi da Majka Gospodina mojega dođe k meni?“ (Lk 1,43). Mariji pripada naslov Kraljice na temelju njezina bogomaterinstva i njezina sudjelovanja u djelu Isusova spasenja. Ali kao što joj ovdje ne pripada naslov Su-kraljice, nego upravo Kraljice, tako joj u djelu spasenja ne pripada naslov ni Otkupiteljice ni Spasiteljice, pa ni Su-otkupiteljice ni Su-spasiteljice. „Jer jedan je Bog, jedan je i Posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve“ (1 Tim 2,5-6), kako propovijeda sv. Pavao, „učitelj narodâ u vjeri i istini“. Marija je poslužiteljica te Otkupiteljeve milosti čovječanstvu. „Zbog toga se – veli Koncil – Blažena Djevica zaziva naslovima Odvjetnica, Braniteljica, Pomoćnica i Posrednica. No to se shvaća tako da niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika”.[2]
Prema spomenutoj enciklici prvi u crkvenoj povijesti koji je Blaženu Djevicu Mariju nazvao Kraljicom bijaše sv. Efrem u IV. stoljeću (+373.), sirijski đakon, crkveni naučitelj, koji u svome XIX. himnu pjevajući moli:
… Uzvišena Djevice i Gospodarice,
Kraljice, Gospođo, svojim me okriljem štiti,
čuvaj me da nada mnom ne klikće satan,
koji pogibli sije, i da protivnik nepravedan
nada mnom ne likuje![3]
Efeški koncil 431. godine definira vjersku istinu da Blažena Djevica Marija jest Majka Božja ili Bogorodica – Theotokos – Deipara. Upravo iz toga bitnoga i matičnoga naslova, dogmatski najjačega, proizlazi i naslov Djevice Kraljice. Jer, kao što je njezin Sin, pravi Bog i pravi čovjek, Kralj svega stvorenoga, tako i ona, Njegova Majka, Djevica, Milostipuna, također zaslužuje naslov Kraljice jer porodom sudjeluje u njegovu kraljevskom dostojanstvu. Tako se već od vremena Efeškoga koncila izrađuju umjetničke slike i freske. One u liturgiji naznačuju Djevicu kao Kraljicu i Vladaricu koja ima zagovorničku moć kod Boga koji pobjeđuje prirodne sile i sotonske napasti. Tako će se tijekom vremena naslov razvijati u molitvene zazive, posebno litanijske: 13 puta naziv Kraljica, od „Kraljice anđela“ do „Kraljice mira“; zatim Zdravo, Kraljice; Kraljice neba, raduj se; u Petoj desetici slavnog otajstva krunjenja Uznesene na nebo: Koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio! Itd.
Djevica Marija – Kraljica:
s 31. svibnja na 22. kolovoza
Papa Pio XII. uveo je, već 1955. godine, spomendan Djevice Kraljice na dan 31. svibnja, kao krunu mjeseca posvećena pobožnosti Blažene Djevice Marije. I tako je to slavljenje potrajalo petnaest godina, do reforme liturgijskoga kalendara, Calendarium Romanum (1969.) godine, proglašen 1. siječnja 1970. Reforma ima u vidu koncilsku nauku: „U godišnjem ciklusu Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja sve do uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja blažene nade i dolaska Gospodinova“.[4] Koncilska konstitucija o liturgiji odmah u sljedećem broju dodaje: „U svetkovanju toga godišnjeg ciklusa Kristovih otajstava sveta Crkva s posebnom ljubavlju časti Blaženu Mariju Bogorodicu koja je nerazrješivom svezom povezana sa spasenjskim djelom svojega Sina; u njoj se divi i uzvisuje najizvrsniji plod otkupljenja te kao u najčišćoj slici s radošću u njoj [Crkva] promatra ono što ona želi biti i čemu se nada“.[5]
Nakon koncilske reforme od 1970. godine naslov Djevice Kraljice ima svoj spomendan na osminu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 22. kolovoza. A blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije Elizabeti s 2. srpnja prenesen je na 31. svibnja.
Bezgrješno Srce Marijino:
s 22. kolovoza na subotu po svetkovini Srca Isusova
Srce Marijino izričito se spominje dva puta u Svetom Pismu. I to oba puta kao neka škrinja ili svetište u kojem se čuvaju najdragocjeniji događaji i riječi (grčki: rhemata) Božjih otajstava. Nakon svega što se dogodilo u Betlehemu: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19). I nakon povratka Svete Obitelji s hodočašća u Jeruzalem kada Isusu bijaše dvanaest godina: „A majka njegova brižno čuvaše sve te uspomene u svom srcu“ (Lk 2,51).
Štovanje Bezgrješnoga Srca Marijina počinje tijekom vremena iz privatnih pobožnosti pojedinih Božjih ugodnika i nekih redovničkih kongregacija. A nakon što je uvedeno službeno štovanje Presvetoga Srca Isusova 1765. godine, uvodi se i čašćenje Srca Marijina u nekim mjestima od 1814. godine. Papa Pio XII., potaknut Gospinim ukazanjima u Fatimi 1917. posvetio je 1942. godine Crkvu i cio svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu, a 1944. uveo je njezin spomendan koji se sve do reforme slavio 22. kolovoza, na osminu Marijina uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu.
Sveta Stolica u liturgijskoj reformi premjestila je spomendan Srca Marijina s 22. kolovoza na drugu subotu nakon Silaska Duha Svetoga, tj. sutradan po svetkovini Presvetoga Srca Isusova. A spomendan Marije Kraljice stavila na osminu svetkovine Velike Gospe, 22. kolovoza, gdje joj je najčasnije mjesto.
Papa Ivan Pavao II., preživjevši atentat na Trgu sv. Petra 1981. godine, odredio je 13. svibnja 1982. da spomendan Bezgrješnoga Srca Marijina, sutradan po svetkovini Presvetoga Srca Isusova, bude obvezatan.
Marijino materinstvo:
s 11. listopada na 1. siječnja = Marija Bogorodica
Spomendan Marijina bogomaterinstva prešao je u svetkovinu Marije Bogorodice i ta je stavljena u oktavu Božića, tj. na početak Nove godine, 1. siječnja. A u tridentskoj tradiciji sve je ostalo nepromijenjeno.
Prema Evanđeljima Isus svojoj Majci ni u jednom trenutku ne „povlađuje“, štoviše, kao da je u svakoj evanđeoskoj prigodi božanski podsjeća da ostane dosljedna svojoj riječi izrečenoj arkanđelu Gabrielu u Nazaretu: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38), i rođakinji Elizabeti u Ain Karimu u svome himnu „Veliča“: „Dobrota je Njegova nad onima što se Njega boje“ (Lk 1,50). I Gabrielove riječi i Elizabetine pohvale mogle su joj pružiti priliku da se osjeća ponosnom, ali joj već na prikazanju maloga Isusa u Hramu u Jeruzalemu starac Šimun, nakon što za Isusa reče da je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – signum contradictionis“, proročki dodade da će i njoj samoj „mač probosti dušu – da se razotkriju namisli ljudskih srdaca“ (Lk 2,34-35). Pozvana je od Gospodina da raste u poniznosti: i prigodom upozorenja 12-godišnjega Isusa u Hramu: da mu je biti u kući Oca svojega; i u Kani: što je njima do toga što oni nemaju vina; i kada je ona žena pohvalila Gospu koja ga je rodila i odgojila, a on joj izreče još veće blaženstvo: blaženiji oni koji riječ Božju slušaju i opslužuju (Lk 11,28). Sve do Kalvarije kada svoju Majku predaje Ivanu apostolu ne samo radi životnog uzdržavanja, nego kudikamo više radi novoga duhovnog odnosa: Marijina općega majčinstva po milosti i Ivanu i svima nama.
Na 11. listopada spomendan sv. pape Ivana XXIII.
Kada je papa Ivan Pavao II. godine 2000. slugu Božjega Ivana XXIII., papu (1958.-1963.), proglasio blaženim, odredio mu je liturgijski spomendan 3. lipnja, tj. na obljetnicu njegove smrti. A kada je papa Franjo proglasio svetim blaženoga papu Ivana XXIII. godine 2014., odredio mu je konačan spomendan 11. listopada, dan kada je isti sv. Papa 1962. otvorio Drugi vatikanski koncil.
*Molimo Djevicu Mariju Kraljicu da svojim moćnim zagovorom kod Presvetoga Trojstva isprosi i nama potrebne milosti da u svome životu ispunimo vječni plan premudroga, predobroga i predivnoga Boga.
[1] https://www.vatican.va/content/pius-xii/la/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_11101954_ad-caeli-reginam.html
[2] Lumen Gentium 62.
[3] Vidi u Enciklici tekst koji završava bilješkom 11: „ … puella Augusta et hera, Regina, Domina sub alis tuis protege, custodi me ut ne contra me Satan exultet, qui perniciem creat, neque adversus me scelestus inimicus extollatur“.
[4] Sacrosanctum Concilium 102.
[5] SC 103.
