Vazmena osmina

Vazmeno vrijeme započinje svetkovinom Nedjelje uskrsnuća Gospodnjeg, a završava svetkovinom Duhova. Kroz to vrijeme Crkva nas po svojem kalendaru vodi dubljem razumijevanju otajstva Kristova uskrsnuća. Dani od Uskrsa do Druge vazmene nedjelje nazivaju se Vazmena osmina, a riječ je o svojevrsnom produženju slavlja Vazma. Iako je danas to slabo uočljivo, osim u Časoslovu, u starini se cijela oktava gledala kao sastavni dio uskrsne proslave, a osobito je bila usmjerena na novokrštenike. Naime, nakon što su se kao katekumeni intenzivno pripremali za krštenje kroz korizmu i nakon što su kršteni u noći Vazmenoga bdjenja, kroz Vazmenu osminu postupno su uvođeni u kršćansku zajednicu dodatnim katehezama i sudjelovanjem u svetim Misama, svaki dan u nekoj drugoj crkvi. Na krštenju su obukli bijele haljine kao znak čistoće i otkupljenosti te ih nosili sve do Vazmene subote. Po tom činu i zadnji dan Vazmene osmine – Druga vazmena nedjelja – dobila je svoj naziv: Dominica in albis (Bijela nedjelja).

Uz novokrštenike vezan je i običaj u Rimu po kojem bi pape prve i svake sedme godine svoga pontifikata na Vazmenu srijedu posvetile okrugle ili ovalne pločice načinjene od voska zvane Agnus Dei i na dan odlaganja albi, tj. na Vazmenu subotu, darovale ih novokrštenicima kao uspomenu na krštenje i kao predmet zaštite i pobožnosti. Te su pločice načinjene od preostalih prošlogodišnjih uskrsnih svijeća, a imale su s prednje strane otisnut lik Jaganjca Božjeg pa im odatle i dolazi ime. Običaj njihove pripreme, blagoslova i podjele zadržao se i nakon što je nestalo odraslih krštenika i prešlo se na praksu krštavanja djece, ali su tada pape Agnus Dei davali kardinalima, (nad)biskupima i drugim crkvenim dostojanstvenicima, a ponekad i svjetovnim vladarima. Zadnji put se taj obred mogao vidjeti 1. travnja 1964., za vrijeme pontifikata pape Pavla VI.  

Počevši od 9. st., Vazmena osmina sve više gubi na značenju pa će se produženo slavlje Uskrsa, unatoč zalaganju mnogih biskupa i sabora da očuvaju njezinu važnost, uskoro svesti na Vazmeni ponedjeljak i Vazmeni utorak. Tako će ostati sve do 19. st. kada se javlja želja za obnovom Vazmene osmine.

Prema današnjem stupnjevanju liturgijskih slavlja, dani Vazmene osmine pripadaju I. stupnju, tj. svetkovinama koje po važnosti dolaze nakon dana Velikog tjedna od ponedjeljka do četvrtka, a prije svetkovina Gospodnjih, ali se takva važnost više zadržala u teoriji nego u zbilji. U stvarnosti je slavlje Uskrsa produženo tek na Vazmeni ponedjeljak, osim u Časoslovu, u kojem je zadržano kroz cijelu Vazmenu osminu.

Ipak, i danas ima veliko značenje Druga vazmena nedjelja, čijom Večernjom završava Vazmena osmina. Ona se naziva i Mladi Uskrs, Mali Uskrs, Bijela nedjelja, Tomina nedjelja i Nedjelja Božjeg milosrđa. Nazivi Mali i Mladi Uskrs upućuju nas na povezanost s Nedjeljom uskrsnuća Gospodnjega, a Bijela nedjelja, kako je rečeno, priziva u sjećanje vrijeme kada su novokrštenici odlagali svoje bijele haljine i postajali punopravni članovi Crkve. Tomina je nedjelja svoj naziv dobila po Evanđelju toga dana u kojem se čita odlomak o Isusovu ukazanju učenicima u Tominoj odsutnosti i o njegovoj nevjeri. Na poticaj pape Ivana Pavla II. od 2000. god. ta se nedjelja naziva i Nedjelja Božjeg milosrđa, a vezana je uz ukazanja Milosrdnog Isusa poljskoj redovnici svetoj Faustini Kowalskoj.

Sav nam ovaj prikaz pokazuje koliko je nekada bila važna Vazmena osmina i opominje nas da se kao vjernici ne prepustimo svjetovnim trendovima, nego da držimo do svojih svetinja, a u ovom ćemo liturgijskom vremenu to najbolje učiniti tako da molitvom, djelima pobožnosti, sudjelovanjem na svetim Misama i na druge pobožne načine doista pokažemo kako Uskrs ne traje jedan, nego osam dana, štoviše da uskrsno otajstvo slavimo kroz cijelo vazmeno vrijeme, sve do Duhova. Zapravo, ono biva uprisutnjeno na svakoj nedjeljnoj svetoj Misi.