Srijeda 2. vazmenog tjedna: Da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne
Meditacija uz Evanđelje: Iv 3,16-21
U nastavku svoga razgovora s Nikodemom Isus dalje kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Zapazimo ovdje dvoje.
Prvo. Na koji način to Bog spašava svijet? Pogledajmo. Bog je svemoguć. Mogao nas je spasiti na bezbroj i bezbroj načina. A evo, veli Isus, Bog je tako ljubio svijet da je dao najbolje što ima. Svoga Sina. Nije mogao učiniti više. Svoga Sina predaje za nas! Pomislimo, Sin Božji, Bog od vječnosti, iste božanske naravi s Ocem i Duhom Svetim, uzima na se našu ljudsku narav, postaje pravim čovjekom – nama u svemu jednak osim u grijehu. I što čini utjelovljeni Sin Božji, naš Gospodin Isus Krist? Po svome spasenju čini nas dionicima svoje božanske naravi, tako da postajemo prava djeca Božja po posinstvu, tako da punim pravom možemo Bogu reći „Abba – Oče!“ Tko to može razumjeti? Tko može proniknuti dubine Božje ljubavi? Toliko smo Bogu važni!
Drugo. Bog je ljubio svijet tako da nijedan koji vjeruje u Sina Božjega ne propadne. Isus je jedini Spasitelj, baš kako je Petar na prve Duhove govorio o Isusu Kristu: „On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,11-12).
Zato s pouzdanje i zahvalom pristupamo našemu Spasitelju Kristu Gospodinu, na poseban način kada slavimo svetu misu u kojoj se ostvaruje i ponazočuje njegovo spasenje u kojoj kušamo darove njegove beskrajne i vječne ljubavi. Okupani Kristovom milošću ćutimo kako se na svakoga od nas odnosi ova proročka riječ: „Neće te više zvati Ostavljenom nego će te zvati Moja milina, jer ti si milje Gospodnje“ (Iz 62,4). Miljenici smo Božji! Neka tako i bude.
Puni zavisti: Dj 5,17-26
Apostoli su učinili očit znak: Po Isusovu imenu izliječili su čovjeka hroma od rođenja. To je bilo očito i nije se moglo zanijekati. Osim toga, veliko mnoštvo ljudi prihvaćalo je propovijedanje apostola. Ni to se nije moglo zanijekati. Gledano sa strane, ti obični ljudi, ribari, neugledni, neškolovani, neugledna roda i k tome tek Galilejci, čine velike stvari i narod ide za njima. Kako su na to gledali svećenici i njihove pristaše – saduceji, oni koji su bili učeni, koji su poznavali Zakon i izvršavali sve zapovijedi i odredbe njihove predaje? Kako su se ponijeli? Očekivano. Ljudski. Prizemljeno. Jadno. Veli današnje čitanje: „Onda se podiže veliki svećenik i sve njegove pristaše – sljedba saducejska. Puni zavisti, pohvataju apostole i strpaju ih u javnu tamnicu.“
Evo to. „Puni zavisti“. Ne možeš dokazati da si u pravu, ne možeš činiti ono što oni drugi mogu, ne možeš oduševiti ljude oko sebe, kao što to oni čine. I što činiš? Zavidiš. U tebi je čista žuč. Baš tako. I onda, kao da gledamo u vlastitu dušu. Zar ne, da i nas na sličan način ponekad hvata zavist: on može, a ja ne mogu; on zna, a ja ne zna; on je uspješan, a ja nisam…
A sve bi trebalo biti tako jednostavno. Veli Pavao: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin“. (1 Kor 12,4-5) Zar ću ja određivati Bogu koliko će komu dati darova i kakvi ti darovi trebaju biti? Zar ću ja Gospodina pozivati na odgovornost, jer je moj brat u poslu spretniji od mene? Ne. Zato se treba u molitvi okrenuti i pogledati, koje je darove Bog meni dao, pa mu na tome zahvaljivati. Nadalje, kada postanem svjestan nekih svojih darova, trebam pogledati kako ih mogu i trebam upotrijebiti, kao u onoj Isusovoj prispodobi o talentima. Zato je silno važno zahvaljivati Bogu za darove koje mi je udijelio, a onda ih vedro upotrebljavati da budu na blagoslov i meni i mojim bližnjima. To je čista, jednostavna, evanđeoska radost. Na to smo pozvani.
