Stjepan iz Jeruzalema

Carlo Crivelli, Sv. Stjepan đakon i prvomučenik, 1476., detalj

Prema biblijskom tekstu, Stjepan i prije primanja službe đakonata bijaše poznat prvotnoj kršćanskoj zajednici kao čovjek Božji: na dobru glasu, bistre pameti i velike govorničke sposobnosti. Propovijedaše po sinagogama u Jeruzalemu i tako privuče oveći broj Židova za Krista.[1] Broj se učenika iz dana u dan množio, a zavist neprijatelja razmjerno rasla. Kada se ukaza potreba da se predlože i rukopolože Sedmorica đakona za službu stolova, Stjepan bijaše na čelu. A kada Židovi, voditelji službene religije, primijetiše da im Stjepan govori o Mojsijevim običajima kao o nečem prevladanom, te da zauzeto svjedoči za Isusa Krista kao Božjega Sina i novoga Zakonodavca, prekipješe u svome bijesu i zasuše ga hrpom kamenja. Tako Stjepan posta prvi „svjedok“ – mučenik Gospoda Boga (Dj 22,20). Dogodi se to 34./35. godine. A pravo je mučeništvo, u crkvenom smislu, ako se dokaže mržnja neprijatelja prema vjeri mučenika, ako svjedok prihvati mučeništvo i ako postoji glas o njegovoj svetosti. U Stjepanovu slučaju sve troje je očito.[2]

Što nam Biblija govori o Stjepanu?

Đakonat

U starini ne bijaše nijedne nacije na ovome svijetu koja pokazivaše više obzirnosti prema slabima, nemoćnima, udovicama, hendikepiranima kao što to bijahu Židovi. Stjepan bijaše prvak u sabiranju i dijeljenju milodara takvim osobama.

– Crkva preuze ovaj hvalevrijedan običaj. Usavrši ga do organizirana i općepriznata Caritasa i po mnogim župama i biskupijama, i po cijeloj Crkvi. Caritas Svete Stolice naziva se Cor unum – Jedno srce, riječi uzete iz Djela (4,32).

Najprije neke razlike na razini židovske religije i nacije.

Židovi u Palestini i Židovi u dijaspori. Među Židovima u Jeruzalemu izbiše mučni problemi, jer bijahu dvije vrste Židova: Palestinski Židovi, „čistokrvni“, vrlo ponosni na sebe, a prezirahu druge. Židovi iz dijaspore, povezani s Grcima i Rimljanima raznim ženidbama, pomiješani i jezikom, „nečisti“. Jeruzalemski Židov uvijek s visoka gledaše na svoje sunarodnjake koji dolažahu iz raseljeništva. Ovi umni – oni neumni. Ovi pravi – oni iskvareni.

Ovi „pravi“ naučavahu da svaki novi kršćanin mora biti primljen po obredu obrezanja. Ovi drugi ne inzistirahu na tome.

Kada se za židovski blagdan Pedesetnice ili spomen uručenja Zakona Mojsiju, tj. na kršćansku svetkovina Silaska Duha Svetoga, nađoše brojni Židovi iz dijaspore u Jeruzalemu, otkriše veliku novost: činjenicu i nauku Isusa Krista. Povjerovaše i priključiše se Crkvi, apostolskoj zajednici. A kada skupljači donošahu milostinju, onda neki prezrivo gledahu na židovske udovice iz grčkoga svijeta, sirotice, štoviše, posve ih zanemarivahu, a domaće židovske udovice obdarivahu. Tako nasta pobuna u gradu upravo kod dijeljenja caritasa. Žene digoše viku.

– U pitanju je potrebnik, nemoćnik. I ljubav nas Kristova potiče, obuzima (2 Kor 5,14), da pomognemo svakomu nevoljniku koliko je moguće.

Ređenje

Da doskoče tim praktičnim problemima, Apostoli poduzeše dalekosežnu odluku u Crkvi: odlučiše zarediti đakone kao služitelje kod stolova – u karitativne svrhe.

Dvanaestorica na to sazvaše mnoštvo učenika i rekoše:

Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi. Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke (Dj 6,1–7).

Tri uvjeta

Apostoli za izbor poslužitelja kod stolova postaviše tri uvjeta:

Prvo, da su takvi kandidati na dobru glasu: čisti u ponašanju, u rječniku, u svakodnevnom životu; čestiti, tj. pošteni, časni, poslušni, da se drže ljudskoga reda i moralnoga ćudoređa.

Drugo, da su puni Duha Svetoga: da im je na prvom mjestu duhovno, a ne materijalno; jutarnja molitva Bogu, pa tek onda karitativna košara po kućama.

– Najbolje ćeš prepoznati da netko ima Duha Božjega ako voli Crkvu, ako sluša svoje pretpostavljene, roditelje i poglavare, ako se drži odgovorne crkvene hijerarhije, a ne svoje neodgovorne anarhije misli, riječi i djela!

Treće, da su mudri i razboriti: da ne gledaju svoju svrhu, nego svoj svršetak, kraj svoga djelovanja i života, i tako se vladaju. Neki progledaju tek u plamičku samrtne svijeće. Mudri su oni koji ono vječno pretpostavljaju vremenitomu, božansko ljudskomu, nebesko zemaljskomu. Mudri kao zmije koje čuvaju glavu, a rep, koliko god bio otkinut, ionako će opet narasti. Glava ne će. Drži glavnicu, kamate će narasti. To je mudrost!

Diakonoi, tako nazvani jer služe, bijahu izabrani ne da propovijedaju novost kršćanske nauke, nego da praktično poslužuju, obilaze stare i nemoćne, uviđaju njihove potrebe, traže prave potrebnike, skupljaju milodare, raznose ih po nekom načelu i rasporedu.

Stjepan ne mogaše samo kod stola razmještati stolice i tanjure. Nađe se u vatri da brani interese i grčkih udovica Židovki, da razjasni što je to kršćanski caritas. Da iznese onu Isusovu rečenicu u kojoj se Gospodin poistovjetio sa svima gladnima, žednima, zatvorenima, neukima (Mt 25,40). I tako poče, istodobno s đakonskim poslom, spontano produbljivati Sveto Pismo i pozornije slušati prava tumačenja od drugih, osobito od Apostola.

A u svemu tome duša ili život bijaše i ostaje Duh Sveti, koji inspirira, bira, vodi. Ovdje se navodi da ta ideja o izboru đakonâ bijaše draga svemu puku. Eto zašto se u izvidima javno pita za mišljenje i narod kada se đakonski i prezbiterski kandidati približavaju sakramentu ređenja. I tako Apostoli položiše na njih ruke – hirotonija – te primiše „sedmoliku milost“ Duha Svetoga za službu, kao što prezbiteri primaju „Duha obnovljene svetosti“, a biskupi „Duha vodstva“, kao što čitamo u posvetnim molitvama ređenja.

Stjepanova besjeda

Djela apostolska donose primjernu svjedočku i svetačku katehezu koja se razvi u Jeruzalemu na trgu koju godinu poslije Isusova uzlaska na nebo i silaska Duha Svetoga. Pisac sv. Luka opisuje đakona Stjepana, koji zna i služiti kod udovičkih stolova i propovijedati Židovima, domaćima i raseljenima. Čovjek za kojega se izričito kaže da je „pun vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6,5), koji na taj način izaziva zavist lijenih i nevjernih.

S jedne strane đakon Stjepan, koji je zaređen i zadužen za služenje, ali i za potrebno naviještanje, a i jedno i drugo za svjedočenje novosti Isusa Krista. Na drugoj su strani židovski pripadnici Slobodnjaka iz Cirene, Aleksandrije [Sjeverna Afrika], Cilicije i Azije, sila neviđena. Stjepan stao na trgu sam, a oko njega mnoštvo protivnika, koji ga vrebahu u sitnicama. Ali Stjepan nije uopće sam. On napeo uši i sluša Duha Božjega, njegove savjete i poruke. Optužen je da govori „pogrdne riječi protiv Mojsija i protiv Boga“ (Dj 6,11). I protiv Hrama. A nema nigdje jedne naznake da je takvo što govorio. Otpoče rasprava o Isusovu životu, svršetku i uzašašću. Na pitanje Velikoga svećenika jesu li te iznesene optužbe istinite, Stjepan iskazuje vlastito uvjerenje u opsežnu govoru u cijelom poglavlju (Dj 7,1–60), valjda najcjelovitijem govoru u Svetom Pismu. U njemu prelazi glavne povijesne faze izraelskog naroda. Mojsija promatra u tri njegove životne etape, a svaka obuhvaća po četrdeset godina: njegov boravak u Egiptu (prvih 40), boravak u pustinji i susret s Bogom na Horebu (drugih 40) izlazak naroda iz Egipta, prolazak kroz Crveno more i pustinju (trećih 40). Govornik dokazuje da su „zakon“ anđeli dali (7,52), ali da se izraelski narod u svome povijesnom traženju udaljavaše od pravoga Boga priklanjajući se idolima; da u vrijeme hodočašćenja kroz pustinju ne bijaše ni žrtava ni prikazanja (7,42b) i da Bog ne stanuje „u hramovima koje su sagradile ljudske ruke“ (7,48–50). Govor završava oštrim prigovorom židovskim glavešinama: Oduvijek ste progonili proroke, navjestitelje Mesijine, i sada ste izdali i ubili „Pravednika“ (7,51–53), Mesiju. Pomazanika, Krista.

Stjepan dokazuje biblijskim navodima. To je za Židova bilo jače nego bilo kakva filozofska argumentacija. Ima ih koje uvjerava. Ali ima ih koje još više raspaljuje da budu još goropadniji. Sv. Luka, sastavljač Djela apostolskih, piše da „ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim govoraše“ vrijedni Stjepan đakon (Dj 6,10). On osluškuje Duhove zvukove. Navio kazaljku na pravu postaju. Zametnuo raspravu o Isusu pretkazanom, mučenom, umrlom, uskrslom i uzašlom na nebo. Dokazuje i uvjerava naveliko one koji su otvoreni Duhu. A tko se ne želi uvjeriti, ne možeš ga nikakvim dokazom razglaviti.

Stjepanova pobjeda

Ne mogoše odoljeti, nego pribjegoše drugim metodama. Energija se mržnje pretvori u masu psovke, a ova u fizički atentat. Tko nema istine i savjesti, ima pri ruci fizičko nasilje: klip i kolac, kamen i konopac. Ista metoda u rukama nesavjesnih nasilnika kako onda tako i sada. Ne gledaju hoće li biti sve po „zakonu“, koji navodno brane, puno je važnije da se čovjeka likvidira, prividno sudski ili masovno ulički. Misle: kada neprijatelja likvidaraš, možeš mirno spavati. Ali što ćeš ako ti dođe na san? Ili ti ne da oka stisnuti? Zgrabe Stjepana, rastrgaju mu đakonsku haljinu, uvuku ga u Vijeće, razdraže starješine i pismoznance, namjeste mu klopke i lažne svjedoke: Ovako ćemo se napokon riješiti ove nazaretske sljedbe! Dvije su, dakle, ekipe ljudi za Stjepanovo likvidiranje: prva je Veliko vijeće s lažnim svjedocima, a druga je izbezumljena masa koja se sprema kamenovati Stjepana.

A oni koji sjeđahu u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše – lice mu kao u anđela. Njega Duh ne napušta, nego ga vodi do vrhunskoga svjedočanstva.

I Isus najprije bijaše preobražen i pokaza svoje božansko Lice na Taboru, a domalo bȋ premlaćen i dospje izvan grada Jeruzalema, na Kalvariju i u smrt.

Zaodjeven u Silu odozgor, opremljen snagom Obećanoga Duha, Stjepanu ne preosta drugo doli direktno, pa neka se ili osvijeste ili osvete.

Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši, tako i vi! Kojega od proroka ne progoniše oci vaši? I pobiše one koji pretkazaše dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga ne uščuvaste (Dj 7,51–53).

Kroz sve to vrijeme Stjepana prati i krijepi Duh Božji, za kojega on glasno svjedoči. Štoviše ukazuje mu se cijelo Presveto Trojstvo: Otac, Sin koji mu stoji zdesna i Duh Sveti.

A kakva je jeka i reakcija slušatelja? Oni zatisnuše čepovima uši da ne čuju Stjepanovu bogohvalu koju oni u svojoj izopačenosti nazvaše „bogohulom“. Svi ga kamenovahu. Prava kolektivna odgovornost i udruženi zločinački pothvat. A Stjepan, prije nego ga poveća hrpa drvlja i kamenja zatrpa, izreče još dvije svetačke Isusove:

Gospodine Isuse, primi moj duh, i,
Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7,59–60).

Učeništvo i mučeništvo do savršenstva. U riječima i djelima. Ne znamo ništa pobliže o mjestu kamenovanja, nego da je bio kidnapiran i izbačen „iz grada“ (Dj 7,58). I da „bogobojazni ljudi pokopaše Stjepana i održaše veliko žalovanje za njim“ (Dj 8,2), iako se ni to nije smjelo učiniti prema propisima. Svečani sprovod izazvat će još veću mržnju u neukrotivih mrzitelja.

Dvije su posljedice Stjepanova mučeništva:

Prva, da je iz toga progona nastao pravi rascvat Crkve, njezina eksplozija i ekspanzija po Palestini i po cijelom Rimskom Carstvu, jer su se učenici morali raspršiti da očuvaju živu glavu, ali su istodobno osjećali instinkt naviještanja onoga što su čuli i vidjeli. Nije, znači, svako zlo za zlo. Pogotovo što je Bog kadar i naše rugobe pretvoriti u ljepote. Nakon Stjepanova kamenovanja i smrti buknuo je, dakle, nesmiljen progon njegovih sljedbenika (Dj 8,1) sve do Samarije.

Druga velika posljedica bijaše početak obraćenja Savla u Pavla, jedno od najvećih moralnih čudesa u prvoj Crkvi.[3]

Savlov pristanak

Pokraj one gomile kamenja i svjetine stajaše mladi Savao, revnitelj Zakona i protivnik Isusova djela. I on kipti bijesom protiv Stjepana koji uživo ponazočuje golgotskog Isusa. Možda se, ipak, ta Stjepanova mučenička kateheza najdublje zasjekla u svijest upravo tomu Savlu koji je „pristao da se Stjepan smakne“ (Dj 8,1) i koji je čuvao haljine onih koji su ga kamenovali (Dj 22,20). Stjepanova mučenička molitva obrati Savla.[4]

Štovanje

Od samih početaka ime sv. Stjepana nalazi se u (prvom) misnom kanonu među apostolima i mučenicima: „Ivana (Krstitelja), Stjepana, Matije…“. U Božićno vrijeme pjevamo: „Po njemu slijedi sv. Stjepan, prvi mučenik Gospoda Boga“. Crkva je stavila blagdan sv. Stjepana odmah sutradan po Božiću, 26. prosinca.


Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 15–31.


[1] Stefano, diacono, santo, u: Bibliotheca Sanctorum, XI., Rim, 2. pretisak 1990., str. 1376–1392.

[2] Stefano, in: Enciclopedia Cattolica, XI., 1953., 1298–1304.

[3] Benedikt XVI., Kateheza o sv. Stjepanu, prvomučeniku, u audijenciji 10. siječnja 2007.

[4] Sv. Augustin, Sermo, 382: „Si martyr Stephanus non sic orasset, Ecclesia Paulum non haberet“ – Da mučenik Stjepan nije tako molio, Crkva ne bi imala Pavla.