Što i kako objedujemo? Kojim je emocijama začinjena hrana?
Naš glavni grad, Velegrad, Bijeli grad, Metropola, Sveučilišni grad – epiteti! Svakako tepamo ovome lijepom gradu. Ljubav je to velika utkana u prostor. I tako se dogodi da i ja, Slavonka dođem povremeno u Zagreb. Tijekom ovoga posjeta zatekla sam se u finom restoranu sa bijelim ispeglanim stolnjakom. Dok čekam prijatelje koji će mi se pridružiti promatram ljude. Stara je to i dobra zanimacija koja je bila popularna davno prije „pametnih telefona“.
Vrijeme je gableca, kako ovdje kažu. Na objed stiže „majstor“. U radnom odijelu, s jasnim logotipom firme i udobnim radnim cipelama. Poslužen je s osmjehom. Lijepo servirana hrana. Gotovo kućno izdanje obroka. Ali, drugih gostiju nema. Nikoga nema – osim mene. Oba konobara šetaju u bijelim košuljama, otpuhuju salvetama listiće koje vjetrić donese na stolnjake, ali više od tri sata vremena nitko novi nije došao. Ne pojavljuju se. Zamalo sam počela s razgovarati s njima kao onomad s gospođom Milkom Babović koja je ovdje imala svoj stol i koju smo susretali s dužnim poštovanjem.
No, u susjedstvu je vrlo živo. Preko ceste, vrlo mala vrata, a pred vratima stalno dolaze po dva ili tri dostavljača. Sve moguće dostavne službe su se izmijenile. I svi u najlonskim vrećicama preuzimaju stiroporske zdjelice s hranom i ulažu ih u plave, žute, zelene kutije na svojim leđima i hitro odlaze svojim biciklima, motorima, čak i automobilima. Nisam niti znala koliko ima različitih boja kutija i službene odjeće dostavljača.
Što i kako objeduju ljudi? Bez kontakta s kuharom, konobarom ili s lijepo uređenim stolom. Objeduju li u uredima, bez izlaska s posla? Sasvim sigurno ne objeduju hranu koju su jučer ili jutros sami pripremili. Gledam mladu djevojku koja u rukavicama prvo pogleda u mobitel dostavljača, a onda mu predaje najlon vrećicu. Bez riječi. Bez osmjeha. Svi gledaju u mobitele, svi s kacigama. Ozbiljno skidaju i stavljaju kacige na glavu. Preuzimaju i spremaju hranu u svoje naprtnjače i transportne kutije. Nitko mi u svemu tome ne izgleda sretno. Kojim su to emocijama natopljeni obroci što ih dostavljači odnose? Koje emocije primaju oni koji će tu hranu blagovati? Nije mi poznato.
Što to objedujemo? Koje emocije gutamo dok mislimo da hranimo tijelo? Zar naše tijelo, taj hram Duha Svetoga, nije zavrijedio hranu zdravu, pripremljenu s osmjehom, zalivenu zadovoljstvom? Zar doista nemamo vremena dati sebi ili drugima ljubav u hrani koju spremamo? Zar doista sve kulinarske emisije, video zapisi o kratkim spremanjima hrane baš nikoga ne potiču na brigu o zdravlju svoga tijela? A o emocijama ne vrijedi mnogo govoriti. Zar ne zaslužuje taj hram Duha Svetoga više od onoga što mi se čini da dobiva ovom hranom?
A o vezi sa našom zemljom koja se hranom prenosi u naše duše, o ljubavi našega tla koje je hranu darovalo, o ljudima koji su uzgojili namirnice ovom prilikom ne želim ni misliti. Razmišljam samo o onim najlon vrećicama i stiroporskim zdjelicama. Ugušiti će ovaj grad.
Ako imate baku, mamu, tatu ili djeda koji još uvijek kuhaju i gule krastavce, rezuckaju mrkvu i stavljaju komad mesa u hladnu vodu za juhu, smatrajte se bogatim ljudima. Ako imate košaru i rado ju koristite prigodom nabavke hrane za svoje obroke, znate već dobro da ste izuzetak. Ako kupujete povrće i voće od lokalnog OPG-a ili od susjede koju vidite kako u vrtu ubere tri salate, jednu spremi za svoje unuke, jednu za svoga muže i sebe, a jednu ponudi vama, nemojte odbiti, primite sa zahvalnošću. Znate da ste itekako izuzetak u ovom užurbanom i „nevidećem“ svijetu. I budite ponosni jer ne činite kao što drugi čine. Samo budite ponosni što ste izuzetak.
Za vrijeme svog posjeta Zagrebu ne odoljeh porivu ovo zapisati. A sad je vrijeme da se vratim kući. Ponosno. U Slavoniju.
