Sveta Terezija Velika – mudra, pravedna, jaka i umjerena žena
Koliko ima blaženica i svetica s imenom Terezija? Prema popisu u zbirci Bibliotheca Sanctorum iz 1969., pretisak iz 1990., navodi ih dvanaest. Martirologij iz 2004. godine navodi dvadeset i devet što blaženih, što svetih Terezija. A nama je osobito poznato ovih pet:
– sv. Terezija od Isusa (1515.-1582.), karmelićanka, kojoj 15. listopada slavimo spomendan, odnosno prijelaz iz ovoga smrtnoga u onaj besmrtni život;
– blažena Terezija Tauscher (1855.-1938.), obraćenica s evangeličke konfesije, utemeljiteljica sestara karmelićanki Božanskoga Srca Isusova, beatificirana 2006.;
– sv. Mala Terezija (1873.-1897.), karmelićanka, kanonizirana 1925., naučiteljica Crkve od 1997.;
– sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein: 1891.-1942.), po vjeri židovka, obraćenica od 1922., karmelićanka, mučenica, kanonizirana 1998.;
– sv. Majka Terezija (1910.-1997.), Albanka iz Skoplja, utemeljiteljica sestara Misionarki ljubavi, proglašena svetom 2016.
Sveta Terezija od Isusa rođena je u Avili u Španjolskoj 1515. Zato su je prozvali Avilskom. A papa Ivan Pavao II., sveti, godine 1984. vratio joj je ime u ono koje je imala kao redovnica: Terezija od Isusa. Mi je znamo kao Tereziju Veliku. Jer je i ona Mala također od Isusa, doduše Maloga, Djeteta Isusa. Bila je židovskoga podrijetla, roditelji su joj već bili katolici, rođena u obitelji od jedanaestero djece, upravo kao i sv. Terezija Benedikta od Križa, i ona židovskoga podrijetla, i ona iz obitelji od jedanaestero djece, a kao karmelićanka podnijela je mučeništvo u plinskoj komori u Auschwitzu 1942.
Nakon prerane smrti svoje majke Beatriz, Terezija je Avilska ušla radi odgoja u samostan sestara augustinki. Nešto joj se nije svidjelo pa je nakon godinu dana, 1532., izišla. Zatražila je od oca Alonsa da je pusti u stroge karmelićanke, bosonoge.
Godine 1535. bijeg u samostan. Budući da nije imala dopuštenja, ni tada ni poslije, ona je u svojoj 20. godini pobjegla u samostan gdje je do dvije godine položila prve zavjete.
– Božji zakon uči da se roditelji ne trebaju miješati u naše životno zvanje, ni ženidbeno ni duhovno. Ako mogu, neka pomognu, osobito molitvom, savjetom i dobrim primjerom, ali neka ne odnemažu!
Zbog bolesti Terezija je morala ponovo napustiti samostan i zbog infarkta bila se nadvirila nad grob. Ali opet joj se Bog smilovao: malo je prizdravila i ponovo se vratila u samostan. Od tada bila je tri godine posve paralizirana. Malo se oporavila i vazda bila boležljiva do smrti. Jest tjelesno bila prilično krhka, ali je karakterom bila vrlo čvrsta.
– Sve se ovo navodi da se istakne kako joj je to bijedno tijelo kroz čitav život bilo boležljivo, paralizirano, u raspadanju. A kada je umrla, tijelo joj je ostalo očuvano, neraspadnuto, do danas. Eto tako: za života bolesna, nakon smrti čitava i „zdrava“!
Godine 1557. s. Terezija doživjela je pravo obraćenje i smirenje, u svojoj 42. godini života, nakon čitanja Augustinovih Ispovijesti. Bila je puna mistike i svakovrsnih viđenja, od Presvetoga Trojstva u raju do Lucifera u paklu, čak do te mjere da nije bio gotovo nijedan ispovjednik koji je nije osuđivao. Ali ju je, srećom, sv. Franjo Borja ili Borgija (1510.-1572.), isusovac, ohrabrio i sve te doživljaje nazvao „milošću“, „djelom Božjim“.
– Nije se nikada kasno obratiti. Pa ni u 42. godini. Netko dođe u 3 sata ujutro, netko u 6 ili u 9, a netko u 11 u vinograd. Gospodar svoje radnike prima u svaka doba. Ali, za svaki slučaj, bolje je obratiti se ranije negoli kasnije.
Godine 1560. karmelićanka Terezija odlučila je oživiti izvorno samostansko Pravilo, zatrpano običajima, i slijediti ga na najsavršeniji mogući način. Željela je korjenito obnoviti Red Blažene Djevice Marije od brda Karmela. Počeli su nicati novoutemeljeni samostani. Prvi, na čast sv. Josipa, počeo je funkcionirati već 1562. godine, a ona priorica, s imenom Teresa de Jesus. Obnoviteljsko djelo pratile su i unutrašnje tjeskobe i vanjske nevolje i prijetnje.
Godine 1567. susrela je Ivana od sv. Matije (1542.-1591.), koji je prihvatio biti prvi bosonogi karmelićanin. Godinu dana kasnije nazvat će se Ivan od Križa koji će osnivati samostane muške loze. Novi karmeli stalno su rasli i narasli do broja 30.
Godine 1575. stiže Tereziji nalog iz vrhovne uprave Reda da prekine s novim utemeljenjima kuća i da se vrati u prijašnji samostan koji god želi izabrati. Poslušala i izabrala Toledo kao svoj “zatvor,” gdje je doživljavala plamen viđenja i izrađivala svoje remek djelo: Zamak duše. Sveta ju je inkvizicija oslobodila raznih optužaba. Vratila se u Avilu 1577.
U međuvremenu i mušku je granu zahvatila oluja iz Rima. I oni su se bosonogi morali “obuti” i vratiti na prijašnji način života. U jednom od najdramatičnijih dana, u prosincu 1575., uhvatili su brata Ivana od Križa i bacili ga u pravi zatvor u Toledu, gdje je ostao 8 mjeseci. Odatle je pobjegao, ne bez Terezijine intervencije. Vjerojatno ona nije čitala što je nuncij u Španjolskoj Filippo Sega (1577.-1581.) o njoj pisao: “Ženska nemirna, skitnica, nepokorna i tvrdokorna, koja je pod krinkom pobožnosti izmišljala loše nauke, izlazeći iz klauzure protiv odredaba Tridentskoga koncila i poglavara, i naučavajući kao učiteljica, suprotno onomu što je sv. Pavao zabranjivao ženama da poučavaju”,[1] nego da šute u Crkvi.
Ali živi svjedoci pod prisegom posvjedočili su da se nije micala s mjesta bez dopuštenja poglavara i da je bila poslušnija od najuzornije novakinje. I nuncij, očito, naletio na krive informacije. A svatko je i onda i sada priznavao da je imala “poseban dar Duha”.
– Nerijetko se upravo tako dogodi. Da te čitava vijeka kleveću, optužuju, okrivljuju i progone, a ti prava – zdrava. Ali doći će trenutak kada će Bog podignuti svoj glas u obranu nedužnih i pravednih. Ti samo budi razumna, pravedna, jaka, umjerena i poslušna u herojskom stupnju, kao sv. Terezija, pa ćeš vidjeti kako Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga!
Godine 1582., “vrlo stara i umorna”, kako sama piše – bilo joj je 67 godina – večer, u četvrtak 4. listopada preminula je u Gospodinu, u Albi, s riječima na usnama: “Zahvaljujem Ti, Gospodine, što umirem kao kći Crkve”. A sutradan, nakon ispuštenih deset dana iz povijesti, osvanuo je petak 15. listopada, jer je Grgur XIII., papa (1572.-1585.), ispravio julijanski kalendar (od tada do našega vremena, razlika između julijanskoga i gregorijanskoga kalendara narasla je na 13 dana, a ne dođe li do neke reforme, početkom sljedećega stoljeća povećat će se za još jedan dan). Svi su priznavali da je bila radosna u svoj trnovini patnje, nerazumijevanja, klevete i osude. Privržena zakonima Crkve, bila je spremna dati svoj život i za najmanji zakončić. Pokazala je herojski stupanj poslušnosti prema svojim poglavarima i crkvenim osobama a ne svojim viđenjima, ukazanjima, objavama, tajnama, ekstazama i porukama. Po toj je poslušnosti i spašena i postala svetica i uzor svima koji žele živjeti u Crkvi Kristovoj a ne provoditi svoju samovolju i svoja “viđenja” i „ukazanja“. Mila joj bila Gospa i sv. Josip. Značajna joj je ona izreka: „Ne sjećam se do sada da sam sv. Josipa išta zamolila što bi on propustio učiniti“. A s Isusom je ionako svakodnevno drugovala kao s kućnim domaćinom. Uostalom njezinim se imenom prezivala.
Napisala je više djela vrijednih s duhovno-mistično-teološkoga motrišta: Moj život (1562.), Put k savršenosti (1566.) i Zamak duše (1577.) već su bili prevedeni na hrvatski, a 2015. u Zagrebu doživjeli drugo izdanje u svesku Sabranih djela s još devet drugih.[2] Svega skupa 1112 stranica. A njezina Pisma, njih oko 400, tvore drugi svezak oko 750 stranica.
Beatificirana je 1614., a kanonizirana 1622. Papa Pavao VI. apostolskim pismom Multiformis sapientia (Mnogovrsna mudrost), godine 1970., nakon što je čuo stručno mišljenje da i žene mogu biti crkveni naučitelji i „govoriti u Crkvi“, proglasio je sv. Tereziju općom naučiteljicom Crkve, prvom između svih svetica, i to osobito zbog njezine “spoznaje i nauka o božanskim stvarima”. Prema 12 svezaka Bibliothecae Sanctorum danas u Crkvi ima oko 30.000 priznatih slugu i službenica Božjih, blaženika i svetaca, a samo su 33 crkvena naučitelja i 4 naučiteljice.
Dvije su vrste sestara karmelićanki u Hrvatskoj, otvorene i zatvorene.
– Otvorene ili s vanjskim apostolatom karmelićanke Božanskoga Srca Isusova osnovane su 1891. u Njemačkoj. Osnovala ih je Marija Terezija Tauscher van den Bosch, koja je željela biti stroga i bosonoga karmelićanka. Uspjela je zadržati kontemplaciju i poći u akciju, skupljajući siročad. Priključila se Redu karmelićanki, kao samostalna Kongregacija 1911. U Hrvatsku ih je pozvao zagrebački nadbiskup Antun Bauer i došle su 1917. Postale su provincija 1942. M. Terezija Tauscher proglašena je blaženom 2006. Samostani u Hrvatskoj: Hrvatski Leskovac, Vrhovec u Zagrebu, Bibinje, Poredje, Punat, Slavonski Brod, Split, Strmec Samoborski, Misije u Brazilu od 1985. i u Nigeriji od 2002.
– Zatvorene/stroge/klauzurne karmelićanke pozvao je nadbiskup Alojzije Stepinac, blaženi, 1939. iz austrijskih samostana. Od tada su se od Brezovice „narojili“ (to je njihov izraz) samostani: Kloštar Ivanić, Breznica Đakovačka, Marija Bistrica, Gospić, te u BiH u župi Stup kod Sarajeva i u Nȅnshatu, biskupiji Sapa, u Albaniji.
* I sestrama karmelićankama i braći karmelićanima kao i svima koji časte sv. Tereziju Avilsku ili od Isusa izmolila velika Svetica i crkvena naučiteljica obilje milosti od Presvetoga Trojstva u svakom pogledu!
[1] „Teresa di Gesù“, u: Bibliotheca Sanctorum, vol. XII., pretisak 1990., str. 395-419, citat: 400-401: „femmina inquieta, vagabonda, disobbediente e contumace, che sotto colore di devozione inventava cattive dottrine, uscendo di clausura contro gli ordini del Concilio di Trento e dei superiori, e insegnando come maestra, in opposizione a quanto ha scritto san Paolo proibendo alle donne di insegnare…“.
[2] Naslovi tih djela: Osnutci, Duhovna izvješća, Misli o ljubavi Božjoj, Vapaji duše k Bogu, Konstitucije, Način vizitacije samostana, Prigovor i odgovor na jedan izazov, Pjesme te Misli, bilješke i sjećanja.