Sveti Josip iz Arimateje – učenik u tišini, junak u odlučnosti

U danima Gospodinove muke, dok su mnogi učenici obuzeti strahom nestali u sjeni, jedan se čovjek uspravio, tiho, ali odlučno. Josip iz Arimateje, bogati član Velikoga vijeća, postaje svjedok hrabrosti koja se rađa ne iz snage, nego iz vjere i ljubavi prema Isusu. Njegova gesta – spuštanje s križa i ukop Kristova tijela – čin je koji je ostao zabilježen u sva četiri evanđelja i zauvijek urezan u srce Crkve.

Čovjek savjeta, ali i čovjek srca

Josip iz Arimateje opisuje se kao član židovskog Velikog vijeća (Sinedrija, ali i kao čovjek koji „iščekivaše kraljevstvo Božje“ (Mk 15,43). Unatoč visokom položaju, ostao je nutarnje slobodan – nije se povodio za nepravdom, nije pristao na osudu Nevinoga. Luka bilježi da se nije složio s odlukom i postupkom Vijeća (Lk 23,51), čime pokazuje unutarnju pravednost i duhovnu jasnoću.

Ono što ga čini svetim nije samo položaj, nego djelo ljubavi koje čini kad je Krist već razapet, kada izgleda da je sve izgubljeno. Njegova tiha vjernost u trenutku tame ono je što ga uzdiže u red onih koji su zaslužili naziv „prijatelji Zaručnika“.

Gesta ljubavi i dostojanstva

Nakon što je Isus izdahnuo na križu, Josip se odlučuje na iznimno hrabar čin: traži od Pilata tijelo Raspetoga. Učiniti tako nešto značilo je izložiti se preziru, nerazumijevanju i mogućim posljedicama – jer priznati Isusa čak i nakon smrti značilo je povezati se s onim kojega je svijet osudio. No Josip ne kalkulira. Ljubav je jača od straha.

Uzevši tijelo, Josip ga polaže u svoj vlastiti novi grob, isklesan u stijeni (Mt 27,60) – proročki znak da Smrt neće imati posljednju riječ, jer upravo iz tog groba u zoru trećega dana zasjat će svjetlo Uskrsnuća.

U tome činu Josip postaje predslika Crkve koja brižno prima Tijelo Kristovo, njeguje ga, štiti ga, i s ljubavlju pripravlja mjesto gdje će se uskrsna slava objaviti svijetu. On postaje čuvar svetih otajstava, prvi liturg posljednjeg počinka.

Svetac onih koji služe tiho

Sveti Josip iz Arimateje nikada ne propovijeda, ne piše poslanice, ne čini čuda. Njegova svetost nije u riječima, nego u djelu – u dostojanstvenoj tišini i konkretnoj ljubavi. On je svetac onih koji služe u pozadini, koji ne traže priznanje, ali u pravom trenutku učine ono što nitko drugi ne bi.

Njegov lik nadahnjuje osobito vjernike laike, one koji, premda uronjeni u svijet, čuvaju svoje srce slobodnim za Krista. Također, on je poseban zaštitnik onih koji se bave ukopom mrtvih, radnika groblja, onih koji brinu za bolesnike i napuštene, jer u njegovu srcu odzvanja duboka istina: svaki čovjek zaslužuje dostojanstvo, osobito u smrti.

Pobožnost prema svetom Josipu iz Arimateje posebno se njeguje u nekim istočnim Crkvama, ali i u mnogim zapadnim zajednicama koje žele istaknuti ljepotu tihe hrabrosti, odanosti Kristu čak i kad svi drugi šute.

Tišina vjernosti jača je od buke svijeta

U svijetu koji slavi vidljivost, Josip iz Arimateje nas uči vrijednosti nevidljivog služenja. On ne traži pozornicu – on traži Gospodina. I kada ga nalazi, daruje mu sve: i grobnicu, i svoje srce, i svoj mir.

U razmatranju njegova lika, i mi smo pozvani na hrabru ljubav: onu koja ne odustaje kad nastupi noć, onu koja ljubi i kad se Kristovo lice čini skrivenim, onu koja zna da uskrsnuće dolazi kroz tamu groba.

Neka svetac tišine i djela, Josip iz Arimateje, čiji se spomendan slavi 31. kolovoza, bude zagovornik svima nama – da u trenutcima tame budemo hrabri, blagi i vjerni. Da znamo prepoznati lice Raspetoga i, poput njega, učiniti sve što je potrebno da se to lice više nikada ne sakrije od svijeta.