Oznaka: 4. nedjelja došašća (C)

Kao ljudi svi smo podložni utjecajima jednih na druge, kao i utjecajima okruženja u kojemu živimo. Nikome stoga ne pada na pamet osporavati utjecaj okoline na nas. Oni s kojima živimo i kojima smo okruženi prenose na nas svoja raspoloženja, kako dobra, tako i loša, kako pozitivna tako i negativna. Nije stoga nebitno s kime se susrećemo i družimo, to jest u kakvom okruženju živimo. Jer utjecaj koji osjećamo i koji se događa, utjecaj je na našu dušu u koju se utiskuju podražaji izvana. Nije svejedno hoćemo li biti samo podložni utjecaju ili ćemo biti u isto vrijeme izloženu utjecaju zla i grijeha. Neizbježno je biti okružen drugima, ali nije za poželjeti biti okužen zloćom i prljavštinom. Današnje Evanđelje (Lk 1, 39-45) opisuje jedan takav susret i utjecaj osoba jedne na drugu. Nai...

Uvod i pokajnički čin Božić nam je pred vratima. Iako smo užurbani i pomalo nervozni, ipak je Božić za nas nekako najljepši obiteljski blagdan. Obuzima nas milina i nježnost. Eto, Božji Sin se rađa među nama kao milo i drago dijete. Širi svoje nevine ručice da nas blagoslovi. I stvarno je tako. Međutim, današnja nas Božja riječ podsjeća da se Sin Božji rodio među nama da bi se žrtvovao i predao za nas. On je došao vršiti volju svoga nebeskoga Oca. A upravo u tome mi pokazujemo svoju tromost i svoju grešnost. Zanemarujemo volju Božju i tražimo svoju ugodu. Zato ćemo se na početku pokajati za svoje grije da budemo dostojni ovih svetih otajstava. Gospodine, poslao si svoga Sina iz ljubavi prema nama, a mi smo tako puni sebeljublja. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si ...

Uvod i pokajnički čin "Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost" (Jak 4,6; 1 Pt 5,5) uče nas apostoli Petar i Jakov. Nitko, naravno, ne može zabljesnuti Boga nekom svojom veličinom ili sposobnošću. Ta sve je do njega! A ono u nama što zasigurno nije od Boga, naša je oholost i umišljenost. Zato danas na početku ove svete mise, imajući pred očima Mariju, neznatnu službenicu Gospodnju, želimo u poniznosti priznati svoje slabosti i zazvati na nas Božje milosrđe, pa ćemo tako biti dostojni ovih svetih otajstava. Gospodine, ti si Davida, najmlađega među svojom braćom, izabrao za kralja čiji će potomak po tijelu biti tvoj jedinorođeni Sin. Gospodine, smiluj se! Kriste, Božji Sine, ti si se udostojao roditi od Marije, neznatne službenice Gospodnje. Kriste smil...

Lk 1,39-45 Marija pohiti u Gorje, u grad Judin. Ona čini sve da dođe do susreta: napušta svoju kuću, prevaljuje put, prelazi preko uspona, spušta se niz padine – savladava mnoge prepreke da dođe do Elizabete. Ostavlja sve što ju je do jučer okruživalo i ide prema Elizabeti. Kao što ljubav nikad ne kasni, uvijek žuri ljubljenom, tako je i Marija žena u žurbi, u pokretu. Ona je jednostavno žena u hodu prema drugima. Nikada nije u Evanđelju sama, nikad se ne povlači od drugih u osamu, nego stalno ide prema drugima. Radost, kao i mir, kao i ljubav, živi su jedino ako ih dijelimo (E.M. Ronchi). Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu… Marijin pozdrav nije bio običan jer nakon njega Elizabeti zaigra čedo u utrobi. Za Izraelce mir nije bilo stanje mirovanja, kad se ništa ne...

U središtu današnjeg čitanja je lik Nazaretske Djevice koja dolazi u pohode svojoj rođakinji Elizabeti noseći u svome krilu začetog Spasitelja. Sveti Luka tek jednom rečenicom opisuje njezin odlazak iz Nazareta u Judeju, ali tako sadržajnom da nam prenosi vjerodostojne osjećaje svega što se dogodilo: U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Sveti Evanđelist nam tako prenosi osjećaje Nazaretske Djevice koja prepoznaje svojom žurnom zadaćom biti na usluzi svojoj rodici Elizabeti. Marija koja u svome krilu već nosi Spasitelja najbolje može osjetiti potrebu onih kojima treba prisutnost živoga Boga, kako bi se još više okrijepili njegovom blizinom, te kako bi otkrili svoje poslanje u svijetu. Pred ovim događajem Marijina dolas...

Otkuda meni? Kako li je lijepo kad nas prijatelji ugodno iznenade. Dogodi se naime da i ne pomišljamo da bi se netko sjetio nekog važnog trenutka u mom životu, a kad tamo, svi moji prijatelji sabrani, širokih osmijeha čestitaju i donose svoje malene darove. Bog se ni u tome ne da nadmašiti. Kakva li tek on znade ugodna iznenađenja prirediti svojim prijateljima! Evo nekoliko primjera. Sjetimo se Noe koji je izabran i određen. Bog ga čudesno spašava od općeg potopa i čini ga novim ocem svega svijeta. Štoviše, postavlja dugu na nebo kao znak vječnog smilovanja. Zašto upravo Noa? To samo Bog zna. Možemo samo zamišljati kako li je tekao Božji poziv Abrahamu. Zar nije mogao Abraham u sebi pomišljati: „Otkud si mene, starca, našao? Ja trebam razmišljati o odlasku s ovoga svijeta,...

U četvrtu nedjelju došašća Crkva nam stavlja na razmišljanje tekst iz Lukina Evanđelja koji govori o pohodu nebeske Majke Marije svojoj rođakinji Elizabeti. A što se tiče sadržaja, u ovom odlomku je opisana prije svega Elizabetina reakcija u trenutku Marijina dolaska. Elizabeta potaknuta Duhom Svetim u radosnom oduševljenju uzvikuje riječi blagoslivljanja. Ona blagoslivlje Mariju među svim ženama, ali blagoslivlje i plod njezine utrobe, jer ona nosi onoga koji je zaslužio da ga se počasti božanskim nazivom Gospodin. Ali Marija može biti nazvana blagoslovljenom i primila je blagoslov od Gospodina zato jer je povjerovala, te je njezin čin vjere izvor svega dobra koje joj je Gospodin iskazao. Blaženstvo vjere u kojoj živi i od koje živi razlog je da ju se može nazvati blagoslovljenom,...