Uvod u Smjer u život
Poseban položaj čovjeka u svemiru
1. „Potpuno usvajam mišljenje pisaca koji tvrde da je moralno osjećanje ili savjest najvažnija od svih razlika između čovjeka i nižih životinja“, priznao je i Darwin. I kamen opstoji; i biljka se hrani, raste i množi se; i životinja se rukovodi težnjama iznutra te reagira na podražaje izvana, i to determinirano, npr. jede hranu koju nađe. Čovjek naprotiv, promišlja, slobodan je da se sâm odluči, izabire razna sredstva, bira sredstva, reagira kako hoće ili nikako. Zašto? Jer čovjek nije samo čedo prirode, stvoren od Boga, on je na neki način stvaralac svoje i tuđe sreće ili nesreće, i to baš zbog toga što je obdaren sposobnošću rasuđivanja i slobodna samoodređenja. On je neki „kralj svemira“.
Čovjek nije posve autonoman
2. Filozof Kant isticao je da se osobito divi dvjema stvarima, naime „zvjezdanu nebu nad nama i moralnu zakonu u nama“. On je ispravno konstatirao da čovjek, netom dođe do uporabe razuma, sâm otkrije u sebi neki zakon, koji progovara kroz savjest. Taj isti zakon čovjeka potiče na dobro djelo, a nakon toga djela čovjeka hvali. Taj isti zakon prije zlodjela čovjeka od zlodjela odvraća, a poslije zlodjela čovjeka prekorava. Nije li ta činjenica najrječitiji dokaz čovječje ovisnosti o neovisnom Zakonodavcu? Zaključak je očit: čovjek mora tako urediti svoj život, svoje djelovanje, svoje postupanje, da dokaže i potvrdi tu svoju ovisnost o Bogu. Kao što nerazumni stvorovi dokazuju svoju ovisnost o Stvoritelju slijepim izvršavanjem postavljenih zakona, tako i čovjek mora svjesnim izvršavanjem moralnih zakona dokazati da časno ispunja svoju misiju u svemiru.
Čovjek je dužan znati pravila življenja
3. Grčki izraz „ethos“ (kojemu odgovara latinski izraz „mos, mores“) označuje određeni način postupanja, djelovanja po načelima nekoga reda. Iz tih je izraza nastao izraz „etika“, odnosno „moralka“. Što je hrvatski rečeno „nauka o ćudoređu“. Tako je u davnini Aristotel svjetlom samoga razuma napisao „Nikomahovu etiku“, koja je, po svjedočanstvu i današnjih mislilaca „svojom snagom, dubinom i profinjenošću daleko nadmašila izražajne mogućnosti njegovih suvremenika, prethodnika i mislilaca potonjih deset stoljeća“ (izdanje u Beogradu 1958., str. 282). Etika ili naravna moralka sadržava načela, pravila ili propise po kojima čovjek stavlja red u svojim činima, da ovi budu u skladu s razumom, s ljudskom naravi. Tim skladom čovjek živi po svojoj specifičnoj naravi, izdiže se iznad životinja, ide putem blaženstva ili sreće, promiče istinsku kulturu. Možemo li pred ovim zadatkom ustvrditi da je „teško biti čovjekom“? Ali čovjek to mora biti. Mjesto da prihvatimo aforizam „ništa manje ne naliči čovjeku nego čovjek“ (Balzac), moramo primjenjivati načela čovječjega poziva: ne slijedi niske porive nego svjetlo zdrava razuma, odgajaj plemenito srce i karakternu volju! To čovjeka stoji truda? Neka stoji. Recimo još više: „Životinje trpe zbog toga što nijesu ljudi. Čovjek trpi, jer nije Bog“ (Borghese).
Katolička etika ili moralka
4. Ona usvaja što je ispravno u Aristotelovoj etici, jer Aristotelov sistem „ostaje najčudesniji i najutjecajniji misleni sistem što ga je ikad jedan čovjek sastavio“ (Petronijević). Aristotel je doista predstavnik zdrava razuma. Kod njega se razum popeo do vrhunca, ali je ostao u granicama naravi ili prirode. Zato je u nekim naučavanjima i nepotpun, neispravan, npr. kad naučava da nije jasna konačna čovjekova sudbina; da o životu defektne djece mogu odlučiti roditelji itd.
Povijesna je činjenica da je Krist ljudima jasno ocrtao novi cilj života: sreću poslije smrti u životnom sjedinjenju s Bogom. U tu je svrhu ostavio ljudima sredstva na raspolaganju: sakramente, milost, dijeljenje tih sredstava pod vlašću Crkve. Time cilj čovjekova života kao i narav sredstava za postizanje toga cilja primaju nadnaravno obilježje. Čovjek postaje podložnikom i nosiocem nadnaravnoga reda. Kristov sljedbenik mora slijediti pravila ili propise nadnaravnoga morala, natprirodne etike. Ta su pravila sadržana u Svetom Pismu, u Predaji (tj. u nauci, praksi svetih otaca, prvih kršćana), i to sve prema naučavanju Crkvenoga Učiteljstva. Pravi sljedbenik Kristov jest predstavnik integralnoga čovještva. Ne čudimo se da je Chopin na času smrti, nakon što se ispovjedio, pričestio i primio zadnju pomast, izrekao odlučne riječi: „Hvala, dragi, zahvaljujući tebi ne ću crknuti poput svinje.“ Taj „dragi“ bio je Aleksander Jełowicki, njegov prijatelj, svećenik, koji mu je udijelio sredstva da se osjeti sretnim na zemlji te da poluči vječnu sreću.
Okosnica katoličke moralke
5. Bog kao stvoritelj – Bog kao zadnji cilj, eto nam dva pola između kojih se odvija čovjekov život na zemlji. Dok je Aristotel imao u vidu samo čovječji razum i čovječji ovozemni cilj života, time zastupao antropocentrički, poganski humanizam, kršćanstvo zastupa teocentrični humanizam, jer zamišlja čovjeka, kao što on doista i jest, ovisnim o Bogu, od koga je stvoren i komu se vraća kao sudcu čovjekovih djela na zemlji.
Veliki je Beethoven rekao: „Nema ništa ljepše nego približiti se Božanstvu i odatle na ljudski rod razasuti zrake.“ „Kršćanin se smatra Božjim stvorenjem, Božjim djetetom, pozvanim da bude građanin neba i ukućanin Božji“ (Efežanima 2, 19); da se ne samo približi Bogu nego da se nekako asimilira s Bogom (Prva Ivanova 3, 2). Zato čovjek mora na zemlji krjepošću, svetošću života preobraziti svoj život i svoje djelovanje tako da ono bude „bogooblično“. Takav je život pravi put k Bogu, sredstvo za postizanje vječne sreće.
Ideja, dakle, na koju svodimo naučavanje katoličke moralke jest ideja „put k Bogu“. Kao što je Krist rekao o sebi (Ivan 16, 28) tako i kršćanin može reći o sebi: „Izašao sam od Oca i došao na svijet. Sad ostavljam svijet i vraćam se Ocu.“ Čovjek je izišao od Boga kao stvorenje, vraća se k Bogu kao konačnomu cilju. Pune su dinamike ove riječi svetoga Pavla: „Zaboravljajući što je nazad, težeći prema onome što je naprijed, trčim prema cilju, da odnesem nagradu što pripada nebesko-božjemu pozivu u Kristu Isusu“ (Filipljanima 3, 14).
Ovaj put k Bogu uključuje dvije faze: negativnu i pozitivnu, izražene u Svetom Pismu ovako: Declina a malo et fac bonum (Psalam 36, 27), tj. čuvaj se zlih čina, čini dobre; drugim riječima: izbjegavaj grijeh, prigrli krjepost. To je rekao sveti Pavao još sočnije. On se odrekao svega što mu je smetalo na putu k Bogu (Filipljanima 3, 8), jer se svim snagama svoga bića utrkivao (Filipljanima 3, 13), natjecao se da dobije nagradu (Prva Korinćanima 9, 25).
Neke značajke katoličke moralke
6. Ima li važnije nauke nego li je ona koja nam stavlja pred oči konačni cilj života te nam određuje sredstva potrebita da se taj cilj postigne? Zato je vjera ono svjetlo koje podiže razum da se vine do tako uzvišenih istina, bez straha da će pogriješiti.
A tko nema vjere? Lako se osjeti izgubljenim pa se „grčevito hvata za ništavilo s očajanjem ili pak u trijumfu uništavanja“ (Jaspers). Moralka iskorišćuje ispravno svjetlo razuma, a pušta se vodstvu vjere. Njezina je prednost neosporna.
Priznajmo joj naslov znanosti, filozofske znanosti, koja za svaku tvrdnju iznosi razloge, dokaze, koje će svaki razum spreman da primi istinu svladati, uvesti u njezino carstvo, time ga osloboditi od neznanja. Ona polazi od prvoga OTKUD i svršava sa zadnjim KAMO.
Resi je i čast nauke. Tko se želi uvjeriti kako katolička moralka predstavlja zaokružen sistem, izgrađen na nekoliko osnovnih tvrdnja a bezbroj izvoda, zaključaka i primjena, neka poviri u glavno djelo svetoga Tome Akvinca, pa će naći o moralu 303 rasprave i oko 1.546 članaka. To opsežno gradivo odgovara samo na dva upita: koji je konačni cilj čovječjega života i kako će ga čovjek postići.
Ponosimo se, da je katolička moralka teocentrična, tj. u Božjem svjetlu vjere prosuđuje što je dobro, što je zlo; – oko Boga kao oko centra upravlja čovječje misli, želje i nastojanja; – po Bogu se nada polučiti svoju životnu sreću; – Boga smatra konačnim ciljem života.
Ipak je i personalistička, jer traži od čovjeka potpuno angažiranje, zauzimanje, nastojanje, da krjeposnim djelovanjem dokaže svoju superiornost nad nerazumnim bićima, još više, da zasluži postati stalnim građaninom neba i Božjim ukućaninom (Efežanima 2, 19). Tako shvaćen čovjek postaje pun dinamike jer tko. vjeruje da će vidjeti Boga onakva kakav jest, taj „se posvećuje, kao što je i on svet“ (Prva Ivanova 3, 3).
Katolička moralka je doista mudrost života. Mudre su djevice uzele ulje u posudama i svjetiljke (Matej 25, 1–13). Bile su svjesne cilja i sredstava. Ušle su na svadbu. Mudri graditelj prema cilju odmjerava sredstva (Luka 14, 28–34), a mudri kralj se ne će ni zaratiti ako mu nedostaju sredstva za ratovanje. Tko ne posjeduje mudrost života, tj. znanje o dobru i zlu i ne uređuje prema tom znanju svoj život – taj gubi smisao života, „izbacit će se van“. Naučimo od onoga mladića, da pitamo što nam je činiti, što izbjegavati da postignemo vječnu sreću (Matej 19, 16), ali, još važnije, usvojimo uputu: „Vrši zapovijedi.“ To su zapovijedi morala – putokaz k Bogu.
Učenje je moralke kao neka katarza, pročišćenje, jer nas uvodi u realnost života. Poziva nas da stišamo strasti ako želimo čuti glas savjesti kao izaslanika, koji nas uči što Bog voli, a što mrzi. Anticipira u mladosti zrelo, iskustveno poznavanje života. Ne zaboravimo da je Aristotel nijekao mladosti sposobnost da se ona okoristi naukom o moralu, i to zbog strasti koje joj smetaju mirno prosuđivanje. Istina je da „takvim ljudima znanje o moralu uopće ne koristi, jer mu nijesu dorasli“ (Aristotel), ali znajmo da iskrena poučljivost i ljubav prema istini osposobljuju i mladost da se okoristi poučavanjem o moralu.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 6–10.
