Veliki došašćni predpjevi
Predpjevi[1] na o (jer sve počinju uzvikom o) ili veliki došašćni[2] predpjevi (velike adventske antifone) usklici su Kristu kojima počinje i završava Gospin hvalospjev na večernjoj posljednjih sedam dana došašća, od 17. do 23. prosinca (koji su posvećeni iščekivanju trostrukoga Isusova rođenja, za razliku od prethodnih koji su posvećeni iščekivanju Kristova drugoga dolaska na kraju vremena, od tuda došašće ili prišašće u starini).
Veliki došašćni predpjevi uvijek počinju usklikom „O“, nakon čega slijedi mesijanski (kristološki) naslov s proširenjem; zatim uvijek slijedi riječ veni (latinski „dođi“), također s proširenjem. Ti su predpjevi veličanstveno bogoslovlje koja se služi drevnim svetopisamskim slikama izvučenima iz mesijanskih nada Staroga Zavjeta kako bi proglasili dolazak Krista kao ispunjenje ne samo starozavjetnih, nego i sadašnjih nada. Njihovo stalno ponavljanje poziva „Dođi!“ iskazuje čežnju za Božjim Pomazanikom.
Raspodjela začinki za posljednje dane došašća jest sljedeća: 17. prosinca O Sapientia [O, Mudrosti]; 18. prosinca O Adonai [O, Adonaju/Gospodine]; 19. prosinca O radix Iesse [O, korijenu Jišajev]; 20. prosinca O clavis David [O, ključu Davidov]; 21. prosinca O Oriens [O, Istoče]; 22. prosinca O Rex gentium [O, Kralju narodâ] i 23. prosinca O Emmanuel [O, Emanuele].
Njihovo postojanje početkom VI. stoljeća potvrđuje Boetije u Utjesi mudroljublja, što znači da potječu sa samoga početka srednjega vijeka.
Sastavljanjem akrostiha od prvih slova mesijanskih naslova pročitanih obrnutih redoslijedom: Emmanuel, Rex, Oriens, clavis, radix, Adonai i Sapientia, dobiva se rečenica ERO CRAS (latinski: bit ću sutra), koja se odnosi na božićne proslave koje počinju 24. prosinca navečer (I. večernja svetkovine Božića).
Akrostih Mesijinih odrednica: Sapientia, Adonai, radix, clavis, Oriens, Rex i Emmanuel – koje daju riječ SARCORE, napisan grčkim slovima na grčkom tvori kraticu od σαρκὸς ὥρα / sarkòs hṓra (pȕti čas, doba tijela, trenutak Čovjeka).
17. prosinca: O, Mudrosti
18. prosinca: O, Gospodine
19. prosinca: O, korijenu Jišajev
20. prosinca: O, ključu Davidov
21. prosinca: O, Istoče
22. prosinca: O, Kralju naroda
23. prosinca: O, Emanuele
[1] Latinska riječ antiphona dolazi od grčkoga ἀντίφωνον/antíphōnon, od ἀντί/antí nasuprot i φωνή/phōnḗ glas: koji zvuči nasuprot, odgovarajući zvuk, pjevanje nasuprot, naizmjenično pjevanje. Jeronim Šetka ističe kako uz jedan naziv grčkoga podrijetla (antifona, s inačicama antifan i antifon) u hrvatskom jeziku postoji više njih slavenskoga podrijetla i to: načelka, òtpjev, otpijevanje, načelka, predpjesan, predpjev, predpjevak, priglasje, sprednica, začinka, začinjanje i jedan romansko-delmatskoga: kòlēnda (Hrvatska kršćanska terminologija, Split, 1976., str. 14, 30, 128, 167, 197, 233, 236, 287 i 341).
Predpjev se u časoslovu pjeva ili jednostavno recitira prije i poslije svakoga psalma i hvalospjeva tijekom jutarnje, večernje i povečerja. Tekst predpjeva sadržava temeljnu misao uz sveti tekst kojemu prethodi i kojega zaključuje i ukazuje na gledište s kojega ga treba razumijevati. Drugim riječima, daje ključ bogoslužnoga i mističnoga značenja psalma ili hvalospjeva. U širem smislu, naziv antifona u davnini se primjenjivao i na ulaznu (introit), prikaznu (ofertorij) i pričesnu pjesmu u sv. Misi.
Golema većina predpjeva uzeta je iz Svetoga Pisma, a neki su i posebno spjevani. Među njima se ističu marijanski: Alma Redemptoris Mater (Slavna Majko Spasitelja), Salve Regina (Zdravo Kraljice), Ave Regina Coelorum (Rajska kruno, rajska slavo) i Regina Coeli (Kraljice neba). Napjevi tih tekstova među najljepšima su u cijelom grgurovskom pjevanju, odišu duboko vjerničkim duhom i učinkovito su sredstvo kojim se pjevaču otkrivaju mistični sadržaji tekstova koje glazbeno tumači.
[2] Latinska riječ adventus (od ad-venio idem k) znači dolazak, dohod, prilazak, pristup, stanje dolaska, nazočnost dolaskom, a kao razdoblje crkvene godine od četvrte nedjelje prije Božića do Badnjaka popodne znači došášće. Stariji hrvatski izrazi za advent kao došašće su:
- prišastje (Vatikanski hrvatski molitvenik, oko 1400., Akademijin dubrovački molitvenik),
- prišašće (Bernardin Drvodilić Splićanin 1498., Jakov Mikalja 1649.),
- prišastvo (Vatikanski hrvatski molitvenik, Šimun Kožičić Benja 1531., Šime Budinić),
- dòšastje (Akademijin dubrovački molitvenik, Nikša Ranjina, Ambroz Gučetić, Matija Divković, Bartol Kašić 1641., Ivan Gundulić, Džono Palmotić, Ignjat Đurđević) i
- dòšastvo (Akademijin dubrovački molitvenik, Džono Palmotić, Ignacije Akvilini, Stijepo Rusić, Arkanđeo Kalić).
Koliko je poznato, riječ došašće, koja je plod druge jotacije od došastje, prvi su zabilježili dubrovački dominikanac Ignacije Akvilini (1642.–1715.) i kotorski svećenik Josip Matović (1732.–1811.).
Imenica došašće pripada u zbirne imenice. Te imenice označavaju skup istovrsnih bića ili predmeta shvaćenih kao cjelina. Tvore se na nekoliko načina, a na -je to su: brijȇšće, bȓšće, cvijȇće, došášće, dr̀vēće, grȃnje, gȓmlje, grȏžđe, hrȃšće, ìvērje, kàmēnje, klȃsje, lijȇšće, lȋšće, pȇrje, pòsuđe, pòvrće, pr̀stēnje, prȗće, òrūđe, sjèmēnje, šȋblje, trijȇšće, tȓnje, vòće, vodòkr̄šte, zȑnovlje, žbȗnje. Iako znače (nebrojivu) množinu, uvijek su u jednini, pa se i pridjevi izvedeni od njih – neodređeni i određeni – polazno slažu u jednini. Takve imenice srednjega roda na -je tvore pridjeve od osnove različitim tvorbenim nastavcima (-an, -ast, -at). Neodređeni pridjevi od njih jesu primjerice: došášćan, pòvrtan, vȍćan, vȍćast, vodòkr̄stan, žbȕnat, žbȕnast, a određeni: došášćnī, pòvrtnī, vȍćnī, vȍćastī, vodòkr̄stnī, žbȕnatī, žbȕnastī.
Tvorbeno, riječ došašće ukazuje na mnogostrukost Kristovih dolazaka: od Otca kao Sin u vječnosti, od Majke kao Pomazanik u vremenu, po milosti u ljudsko srce kao Otkupitelj te po proroštvu, vjeri i pravednosti kao Sudac na svršetku svijeta i vijeka (tvarnoga i vremena).
U XXI. stoljeću mnogi hrvatski gradovi u prosincu pod naslovom Advent u… priređuju društvena zbivanja, prigodne prijeblagdanske prodaje, jelo, piće i zabavu na otvorenom. Time riječ advent sve više poprima svjetovno, turističko i ugostiteljsko značenje, a došašće ostaje vezano uz katolički kalendar i bogoslužje.
Pridjev od advent je àdventskī, a od došašće – došášćnī. Logika takve tvorbe slaže se s pridjevima od drugih zbirnih imenica srednjega roda, a uklapa se i s tvorbom drugih pridjeva za razdoblja crkvene godine: bòžićnī, ùskrsnī. Na mreži su zabilježeni primjeri porabe: došašćna (15.9.2025.), došašćni (20.12.2016. i 25.12.2024.), došašćno (4.12.2020. i 22.10.2025.) i došašćnog (15.9.2025.). Stoga se nije moguće složiti s tvrdnjom nekih jezikoslovaca kako u suvremenom hrvatskom jeziku ne postoji pridjev od imenice došašće.
Pridjevi došasni i došašći, koji se u hrvatskom jeziku više ne rabe, u svijesti suvremenoga govornika hrvatskoga ne mogu se, ni tvorbeno ni značenjski, povezati s riječju došašće. Zato je postojala potreba da se imenici došašće pridjene odgovarajući pridjev, a on je već neovisno ovjeren kod više porabnika.
