Višeslavova krstionica

U članku se izlažu važnost i značenje krstionice kneza Višeslava za hrvatski katolički identitet. Prikazuje se njezino podrijetlo i različito nazivlje koje se rabi za taj obvezatni sastojak župnih crkava. Opisuje se od kojega je materijala napravljena i prvi se put objavljuju njezina istisnina i zapremnina. Razlaže se natpis na njoj, uspoređuju dosadašnji prijevodi na hrvatski i predlaže novi prijevod. Tumači se teološko značenje prvih dviju rečenica natpisa. Iznose se poteškoće oko datacije, nepostojanja drugih izvora o knezu Višeslavu i kako se kamenica našla u kapucinskom samostanu na Giudecci. Prilažu se opisi studenca dok je bio u Ninu i pokazuju primjeri njegova utjecaja na druge šestostranične krstionice. Popisuju se odljevci i kopije, gdje je naslikan na freski, na kojim je sve novčanicama otisnut i gdje se o njem poučava u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu.

Važnost

Najstariji očuvani pomični bazen za krštavanje u Hrvatskoj jest Višeslavova krstionica, krstionik s uklesanim imenom hrvatskoga kneza Višeslava, isklesan oko godine 800., na kraju VIII. stoljeća.

On je kao spomenik pokrštenja Hrvata – simbol pokršćanjenja hrvatskoga naroda i jedan od ključnih nacionalnih simbola.

Ujedno je:

  • najdrevnija baština hrvatske duhovnosti,
  • najstariji blagoslovljeni predmet bogoštovlja i bogoslužja hrvatskoga naroda,
  • prvi i najznamenitiji kršćanski spomenik Hrvatâ,
  • jedna od najvažnijih hrvatskih kulturnih i epigrafskih starina i
  • najstariji očuvani hrvatski primjerak crkvene opreme.

Postoji zatvoren krug čvrstih naznaka da se Višeslavova krstionica sve do 1746. nalazila u Ninu te da je tada potajice odnesena u Mletke. Od 1749. do 1853. bila je u kapucinskom samostanu Presvetoga Otkupitelja na otoku Giudecca [čita se: Đudȅka], južno od Venecije, dijelom ugrađena u zid, a služila je kao spremnik vode za zalijevanje samostanskoga vrta. Od travnja 1853. do svibnja 1942. bila je izložena u Muzeju Correr u Veneciji. Na poticaj bl. Alojzija Stepinca godine 1942. postignut je međudržavni dogovor o njezinoj repatrijaciji u zamjenu za dvije slike.[1] Od 1942. do 1958. bila je smještena u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1958. izložak je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

„Nema dvojbe da ta kamena krstionica za odrasle prekrasno ilustrira pokrštavanje Hrvata“.[2]

To je

„jedan od najznačajnijih kulturno-povijesnih spomenika Hrvata iz ranog srednjeg vijeka“.[3]

Ne može se reći da se njime pretjerano ponosimo jer o njem nema ni jednoga napisa na većini europskih jezika.

Nazivi

Hrvatski standardni jezik rabi isti izraz – krstiónica – i za posudu i za prostoriju u kojoj se obavlja krštenje. U slovenskom je takva posuda muškoga roda krstílnik, a prostorija ženskoga roda krstílnica. I pojedini su hrvatski pisci – najmanje u razdoblju od 1628. do 1962.[4] – očuvali uporabu muškoga roda krstiònīk za kameni sud u kojem se čuva krštena voda i na kojem se krsti.[5]

Prvotno se posebna prostorija kao krstionica ili baptisterij podizala samo uz stolne crkve u starije doba (Poreč, Zadar, Salona, Pula, Dubrovnik, Trogir, Split), a kasnije se u stolnim i župnim crkvama postavljala čvrsta ili pomična posuda. U prvom tisućljeću to je bio ìstočnīk, studénac, zdénac, kúpelj ili kȁmenica za krštavanje odrasle osobe uranjanjem, a kasnije kamena ili metalna školjka za krštavanje polijevanjem.

Jezik

Dio crkvene opreme

Simbol pokrštenja Hrvata

Ime kneza

hrvatski

istočnik, kladenac,
krstionica, krstionik,
krsni kamen,
krsni studenac,
krsni zdenac,
kamenica za uranjanje,
kamenica za krštenje

Višeslavova krstionica,
krstionica kneza Višeslava

Višeslav

slovenski

krstilnik, krstni kamen

krstilnik kneza Višeslava

Višeslav

slovački

krstiteľnica

krstiteľnica kniežaťa Vyšeslava

Vyšeslav

češki

křtitelnice

křtitelnice knížete Vyšeslava

Vyšeslav

poljski

chrzcielnica

chrzcielnica Wyszesława

Wyszesław

rumunjski

cristelniță

cristelniță a principelui Viseslav

Viseslav

ruski

купель / kupel’

купель князя Вишеслава /
kupel’ knjazja Višeslava

Вишеслав
/ Višeslav

ukrajinski

купіль хрестильна /
kupіl’ hrestil’na

купіль князя Вишеслава /
kupіl’ knjazja Višeslava

Вишеслав
/ Višeslav

bjeloruski

купель / kupel’

купель князя Вышаслава /
kupel’ knjazjaVyšaslava

Вышаслаў
/ Vyšaslaŭ

bugarski

купел / kupel

купел на княз Вишеслав /
kupel na knjaz Višeslav

Вишеслав
/ Višeslav

latinski

fons baptismalis

fons baptismalis ducis Visseslaui

Visseslaus

mađarski

keresztelőkút

Viseszláv keresztelőkútjának

Viseszláv

njemački

Taufbecken, Taufstein

Taufbecken des Fürsten Wyscheslaw

Wyscheslaw

engleski

baptismal font

Baptismal Font of Duke Vysheslav

Vysheslav

talijanski

fonte battesimale, vasca battesimale

fonte battesimale del duca Viscesslav

Viscesslav

kastilski

pila bautismal, fuente bautismal

fuente bautismal del duque Vischeslav

Vischeslav

francuski

fonts baptismaux, pierre baptismale, vasque baptismale, cuve baptismale

fonts baptismaux du duc Vichésslav

Vichésslav

portugalski

pia batismal

pia batismal do duque Viseslava

Viseslava

Opis

Krstionica je napravljena iz jedne gromade prokoneškoga mramora[6] (latinski marmor Proconnesium); to je vrsta mramora bijele boje s jednoličnim nijansama, s otoka Prokoneza u Mramornom moru (između Dardanela i Bospora), iz kamenoloma koji su stari Grci zvali Νέα Προκόννησος / Néa Prokónnēsos, Rimljani Prŏconnēsus nova, a Turci ga zovu Saraylar.

Gromada je iznutra izdubljena, a izvana isklesana. Šestokutna je. Izvana je visoka 88 – 89,5 cm, iznutra duboka 78 cm. Dužina gornjega dijela stranica je 67 – 73 cm. Dužina donjega dijela stranica je 59,5 – 67 cm. Široka je 139 – 140,3 cm.

Otvor je promjera 120 cm. Ukupan vanjski opseg krstionice iznosi 419 cm. Stijenke su debele 11 – 11,7 cm, a dno je debelo 10 cm.[7]

Njezina je istisnina (vanjski obujam) 1024 litre. Zapremina (unutarnji obujam) joj je 654 litre; toliko vode može primiti. Sama krstionica ima obujam od 370 litara i ukupno je teška 1194 kg.

Nekada je, o čemu svjedoče kovinske šipke na kruni krstionice, bila natkrivena kupolastim poklopcem, da bi se zaštitila od profanacije i onečišćenja krsne vode. U toj su se kupoli čuvala i sveta ulja. Izvorno su šipke mogle biti nosači zastora, kako bi se čuvala čednost krštenika, jer su u krsnu kupelj ulazili goli, a nakon krštenja su se odijevali u novo ruho, u bijele krsne haljine.

Na dnu kamenice nalazi se kružna rupa za otjecanje vode. Otvor iznutra počinje s promjerom od 26 cm i sužava se do promjera od 9 cm na dnu.

Na četvrtoj bočnoj plohi – nasuprot onoj s križem – nalazi se pravokutna rupa u mramoru, visoka 10,4, a široka 5 cm. Kroz nju je prolazila olovna cijev koja je uvodila vodu za obredno čišćenje. Otvor se nalazi malo iznad sredine krstionice, na 40,5 cm od dna. Pretpostavlja se da su na toj strani bile ljestve za ulazak i izlazak iz kupelji.

Uz brid svake stranice reljefno je isklesan po jedan tordirani stupić sa stiliziranim kapitelom. Po sredini prednje stranice isklesan je ophodni križ[8] na drški, ispunjen troprutim pleterom, sa zavojnicama na kraju triju krakova. Iznad višestrukoga oblikovanja istaka, po sredini kojih dominiraju biserolike izbočine (astragal), rubno je polje s uklesanim zavjetnim natpisom na latinskom koji teče duž svih šest stranica i nastavlja se u jednom retku na plohi pete te završava dvama redcima na plohi šeste stranice.

Podrijetlo

Pokrovitelj, obdarenik ili naslovnik krstionice jest knez Višeslav. U VIII. stoljeću, a sve do kraja X. stoljeća, Višeslav se u hrvatskom izgovarao Vyšeslav,[9] kako je dandanas u bjeloruskom. Naime, u korijenu viš- nalazi se praslavenski stražnji vokal jeri koji se u glagoljici i staroj ćirilici bilježio dvoslovom, a izgovarao kao stražnje ili muklo i (poput preglašenoga njemačkoga ü). Tako se izgovarao i u hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika. Danas se očuvao u nekoliko slavenskih jezika, a u većine se, pa tako i u hrvatskom, razvio u fonem /i/. Latinični zapis VV na Višeslavovu krstioniku ukazuje na izgovor stražnjega i [vü], što je znakom i jezične i tvarne starine samoga spomenika.

Višeslav je općeslavensko ime, tvoreno kao složenica na -slav. Takvih imena u hrvatskom jeziku ima više od 90, a s naglasnim inačicama više od 120.[10] Nositelji nekih od njih uzdignuti su u Katoličkoj Crkvina čast oltara: Stanislav, Vjenceslav, Ladislav, Zdislava, Česlav i Miroslav. Među hrvatskih narodnim vladarima bilo ih je dosta s imenom na -slav: Višeslav, Vladislav, Mislav, Zdeslav, Braslav, Tomislav, Miroslav, Držislav, Svetoslav i Gojslav.

Višeslav je

„dalmatinskohrvatski knez čije je ime klesano na krstionici koja se nekad nalazila u baptisteriju stolne crkve u Ninu. Većina historičara smatra ga prvim po imenu poznatim hrvatskim knezom i povezuje njegovo vladanje (oko godine 800.) s općim krštenjem Hrvata. Na temelju stilskih obilježja pleterne dekoracije na krstionici i činjenice da se Nin oko 800., aktivnošću franačkih misionara razvio u crkveni i politički centar Hrvata, njegovo se vladanje datira u vrijeme oko 800.“[11]

Prijeporno je je li upravo Višeslavova krstionica od svoga nastanka potkraj VIII. stoljeća, pa sve do XVIII. stoljeća, točnije do 1746., bila u Ninu. Na to ćemo se pitanje još osvrnuti.

Od VIII. stoljeća, kada podjela krštenja više nije bila isključivo povlastica biskupa i kada se krštenje više nije obavljalo samo u krstionicama nego i u župnim crkvama, krsne posude velikoga promjera, neukopane, namijenjene krštenju uranjanjem postavljaju se na tlo, ne više samo u stolnim (biskupovim), nego i u župnim (svećeničkim) crkvama, dovoljno duboke da katekumen ima vodu barem do koljena, a krštenje se obavlja potpunim ili djelomičnim uranjanjem. U predromaničkom razdoblju uranjanje se obavljalo okomito, a nakon pokrštenja odraslih visoki krsni studenci postali su nespretni i opasni za krštavanje djece, pa od romanike prevladavaju pliće krstionice u kojima je uranjanje moguće samo vodoravno.

Natpis

Natpis je isklesan pravilnom rustičnom kapitalom. Slova su visoka 6 do 6,5 cm. Klesar je dva ili više slova spajao jednim pisanim znakom (rabio je ligature), a riječi je kratio stezanjem (per contractionem) i ispuštanjem (per suspensionem). Zavjetni natpis uklesan oko kruništa krstionice glasi:

+ HEC FONS NE(M)PE SVM(M)IT INFIRMOS VT REDDAT ILLVMINATOS.

HIC EXPIANT SCELERA SVA QV(O)D [DE PRIMO] SVMPSERVNT PARENTE, VT EFFICIANTVR CHR(ISTI)COLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(M) P(ER)HENNE(M).

HOC IOH(ANNES) PR(ES)B(YTER) SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI OPVS BENE CO(M)PSIT DEVOTE IN HONORE[M] VIDELICET S(AN)C(T)I IOH(ANN)IS BAPTISTE VT INTERCEDAT P(RO) EO CLIENTVLOQVE SVO.

Crtež natpisa koji je objavila Vedrana Delonga 1996.

S razriješenim kraticama treba ga čitati:

In Christi nomine. Amen. Haec[12] fons nempe summit infirmos, ut reddat illuminatos.

Hic expiant scelera[13] sua, quod[14] de primo sumpserunt parente, ut efficiantur Christicolae[15] salubriter confitendo Trinum perhennem.

Hoc Iohannes presbyter sub tempore Vuissasclavo duci[16] opus bene compsit,[17] devote, in honorem[18] videlicet sancti Iohannis Baptistae, ut intercedat pro eo clientuloque[19] suo.

U prijevodu na hrvatski:

U ime Kristovo. Amen. Ovaj studenac odista prima nejake da ih vrati ozarene.

Ovdje se odrješuju od opačina svojih koje primiše od praroditelja, da se učine Kristovim štovateljima, spasonosno ispovijedajući Trojicu vjekovječnu.

Svećenik Ivan u Višeslavovo doba dobro ukrasi ovo djelo knezu s posvetom, na čast dakako svetomu Ivanu Krstitelju, da zagovora njega [kneza] i štićenika svoga [Ivana].

Natpis nije proza, nego poezija

Koliko je stil svečan i pomno biran pokazuje činjenica da svaka od rečenica počinje pokaznom zamjenicom: Hæc, Hic, Hoc, što podsjeća na tri najvažnije rečenice u Misnom kanonu (latinski – crkvenoslavenski – doslovan prijevod latinskoga):

Hoc est enim Corpus meum – Se bo jest Têlo moje. – Jer ovo je Tijelo moje.
Hic est enim Calix Sánguinis mei, novi et ætérni Testaménti, mystérium fídei: qui pro vobis et pro multis effundétur in remissiónem peccatórum. – Se bo jest Čaša Krve mojeje, novago i vêčnago zavêta: tajna vêri: jaže za vi i mnogije izlijet se v otpušćenje grêhov. – Jer ovo je čaša Krvi moje, novoga i vječnoga zavjeta, otajstvo vjere, koja će se za vas i za mnoge proliti na otpuštenje grijeha.
Hæc quotiescúmqe fecéritis, in mei memóriam faciétis. – Si jelikokrat tvoriti budete, v moju pamet stvorite. – Kolikogod puta ovo budete činili, činit ćete meni na spomen.

Da se lakše uoči ritam izgovora, Milenko Lončar je 2009.[20] označio naglaske u tekstu natpisa, utvrdio da je raspored naglasaka istovjetan u prvih deset slogova u prva tri retka, u zadnjih pet slogova prva tri i petoga retka i u zadnjih šest slogova četvrtoga i šestoga retka; da se dodatno poklapaju još dva sloga u prvom i trećem retku (réddat i confiténdo), četiri sloga u drugom i trećem retku (de prímo sumpsérunt i salúbriter) te zaključio kako je takav ritam plod namjere tekstopisca Ivana. Ako se tekst zapiše prema izgovoru, dobije se šest redaka, a kad se oni centriraju, dobije se šesterokut, lik sukladan tlocrtu krstionice, što znači da je broj slogova u pojedinom retku namjerno veći ili manji, kako bi se dobio tehnopegnij ili carmen figuratum, uobličena pjesma, koja ima određeni oblik složen od njezinih riječi.

+ Hæc fóns nempe súmmit infírmos, ut réddat ílluminátos.
Hic éxpiant scélera súa, quod de prímo sumpsérunt parénte,
ut éfficiántur Christícolæ salúbriter confiténdo Trínum perhénnem.
Hoc Iohánnes présbyter sub témpore Vuissásclavo dúci ópus béne cómpsit,
devóte, in honórem vidélicet sáncti Iohánnis Baptístæ,
ut intercédat pro éo clientulóque súo.

Usporedba prevoditeljskih rješenja na hrvatskom

Natpis na krstionici kneza Višeslava na hrvatski su preveli: Ferdo Šišić 1925.,[21] Lovre Katić 1928.,[22] Ljubo Karaman 1930., 1942. i 1944.,[23] Stjepan Ivšić 1942.,[24] Stjepan Krivošić 1943. (samo zadnju rečenicu),[25] Dominik Mandić 1957.,[26] Josip Lučić 1969.,[27] Nada Klaić 1972.,[28] Aleksa Benigar 1974.,[29] Dušan Jelovina 1976. i 1989.,[30] Vedrana Delonga 1979. i 1996.,[31] Josip Turčinović 1977. i 1984.,[32] Nikola Jakšić 1997.,[33] Radoslav Katičić 1998.,[34] Hrvoje Hitrec 1999.,[35] Stjepan Pantelić 2000.[36] i Ratko Perić 2024.[37]

Prijevodi nastali u XX. stoljeću nisu uzimali u obzir invokaciju na početku natpisa, označenu križem, što treba prevesti: U ime Kristovo. (Amen.)

Imenica fons prevođena je kao:

  • izvor (Šišić, Karaman, Ivšić, Jelovina, Delonga, Jakšić, Hitrec, Pantelić, Perić),
  • zdenac (Katić),
  • vrelo (Lučić, Klaić, Turčinović, Katičić),
  • krstionica (Mandić, Benigar) i
  • studenac (ovdje).

Hrvatski prijevodi knjigâ latinskoga obreda nazivaju taj predmet crkvenoga pokućstva:

  • istočnikь kršćeniê (od 1317.),[38]
  • studenac (od 1570.),[39] studenac od krštenja,[40] krsni studenac,[41]
  • kladenac (od 1640.),[42] kladenac od krštenja,[43] krsni kladenac,[44] kladenac krštenja,[45]
  • krstionica (od 1729.),[46]
  • vrutak,[47] vrutak krštenja (od 1775.),[48]
  • krsni zdenac (od 1966.),[49] zdenac.[50]

Prilog nempe prevođen je kao:

  • naime (Šišić, Karaman 1930. i 1942., Mandić, Lučić, Jelovina, Delonga, Jakšić, Perić),
  • doista (Katičić),
  • odista(ovdje),

a ostali prijevodi ga izostavljaju.

Objekt infirmos prevođen je kao:

  • slabe (Šišić, Karaman, Ivšić, Mandić, Jelovina, Delonga 1979., Jakšić, Hitrec),
  • bolesnike (Katić),
  • nemoćne (Lučić, Klaić, Delonga 1996.),
  • bolesne (Benigar, Perić),
  • nemoćnike (Turčinović),
  • nejake (Katičić i ovdje),
  • praznovjerne (Pantelić).

Posljedična surečenica ut reddat illuminatos prevođena je kao:

  • da ih učini prosvijetljenima (Šišić, Karaman 1942., Mandić, Jelovina, Delonga 1979., Jakšić, Katičić, Perić),
  • da ih prosvijetli (Katić, Karaman 1930. i 1944., Ivšić, Lučić, Klaić, Benigar, Delonga 1979.),
  • da ih vrati prosvijetljene (Turčinović),
  • da ih ispuni svjetlom (Hitrec),
  • da prime sakramenat vjere (Pantelić),
  • da ih vrati ozarene (ovdje).

Glagol expiant prevođen je kao:

  • se ispiraju (Šišić), se izpiraju (Karaman 1942.)
  • okajavaju (Katić),
  • se peru (Karaman, Ivšić, Benigar, Jelovina, Jakšić, Katičić),
  • čiste (Mandić, Pantelić),
  • se čiste (Lučić, Delonga 1996., Hitrec),
  • se čiste duše (Klaić),
  • se oni raskajani čiste (Turčinović),
  • se opraštaju (Perić),
  • se odrješuju (ovdje).

Objekt scelera sua prevođen je kao:

  • od svojih zločina (Šišić, Karaman, Lučić, Jelovina, Delonga, Katičić),
  • svoj grijeh (Katić),
  • od grijeha (Ivšić, Hitrec),
  • svoje grijehe (Mandić, Pantelić),
  • od zločina (Klaić),
  • grijesi (Benigar),
  • od nedjela svojih (Turčinović),
  • od svojih grijeha (Jakšić),
  • njihovi zločini (Perić),
  • od opačina svojih (ovdje).

Atributna surečenica quod de primo sumpserunt parente prevođena je kao:

  • što su ih primili od prvoga roditelja (Šišić, Karaman, Mandić, Katičić),
  • što ga baštiniše od prvog roditelja (Katić),
  • što su ih primili od prvoga oca (Ivšić),
  • što ih primiše od prvoga roditelja (Lučić, Delonga 1996.),
  • koji poprimiše od prvog roditelja (Klaić),
  • od praoca baštinjeni (Benigar),
  • što su ih primili od svog prvog roditelja (Jelovina),
  • što su ih primili od svog roditelja (Delonga 1979.),
  • što navukoše od prvog roditelja (Turčinović),
  • koje su primili od praroditelja (Jakšić),
  • primljenih od prvog roditelja (Hitrec),
  • koje primiše od praroditelja (Pantelić i ovdje),
  • što ih primiše od praroditelja (Perić).

Namjerna surečenica ut efficiantur Christicolae prevođena je kao:

  • da postanu kršćani (Šišić, Karaman, Ivšić, Mandić, Lučić, Klaić, Benigar, Jelovina, Delonga, Jakšić),
  • da postanu štovatelji Kristovi (Katić),
  • da budu učinjeni štovateljima Krista (Turčinović),
  • kako bi postali poštovatelji Kristovi (Katičić),
  • da postanu kršćanima (Hitrec, Perić),
  • da postanu Kristovi štovatelji (Pantelić),
  • da se učine Kristovim štovateljima (ovdje).

Načinska surečenica salubriter confitendo Trinum perhennem prevođen je kao:

  • spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo (Šišić, Katić, Karaman, Ivšić, Mandić, Lučić, Klaić, Jelovina, Delonga, Katičić, Pantelić),
  • koji će sebi na spas ispovijedati vječno Trojstvo (Benigar),
  • zdravo ispovijedajući vjekovječno Trojstvo (Turčinović 1984.),
  • spasonosno ispovijedajući sveto Trojstvo (Jakšić, Belošević),
  • za spas svoj ispovijedaju vječno Trojstvo (Hitrec),
  • spasonosno ispovijedajući Trojstvenoga vječnoga (Boga) (Perić),
  • spasonosno ispovijedajući Trojicu vjekovječnu (ovdje).

Glavna rečenica Hoc Iohannes presbyter sub tempore Vuissasclavo duci opus bene compsit, devote prevođena je kao:

  • Ovo je djelo pobožno načinio presbiter Ivan u vrijeme kneza Višeslava (Šišić, Karaman 1942.),
  • Ovu radnju dobro i pobožno izvrši za doba kneza Višeslava svećenik Ivan (Katić),
  • Ovo je djelo pobožno načinio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava (Karaman),
  • Ovo je djelo pobožno načinio prezbiter Ivan u vrijeme kneza Višeslava (Ivšić),
  • Ovo je djelo pobožno načinio svećenik Ivan za vrieme kneza Višeslava (Krivošić),
  • Ovo je djelo (i) pobožno načinio svećenik Ivan u vrijeme vojvode Višeslava (Mandić),
  • Ovo djelo vješto (majstorski) napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti (Lučić, Delonga 1996.),
  • Ovo djelo krasno napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti (Klaić),
  • Pod knezom Višeslavom dade Ivan svećenik ovo djelo lijepo izvesti (Benigar),
  • Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava (Jelovina, Delonga 1979.),
  • Ovo je djelo Ivan Prezbiter za vrijeme Višeslava izvrsno izradio za kneza, sa svom odanošću (Turčinović 1984.),
  • Ivan svećenik u vrijeme kneza Višeslava posveti ovo lijepo urešeno djelo (Jakšić),
  • Ovo je djelo dobro ukrasio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti (Katičić),
  • Ovo pobožno djelo učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava (Hitrec),
  • Ovo je djelo u pobožnosti lijepo načinio prezbiter Ivan, u doba Visana vojskovođe Slavena (Pantelić),
  • Prezbiter Ivan, u vrijeme kneza Višeslava, ovo dobro djelo iz pobožnosti izradi (Perić),
  • Svećenik Ivan u Višeslavovo doba dobro ukrasi ovo djelo knezu s posvetom (ovdje).

Posveta in honorem videlicet sancti Iohannis Baptistae prevođena je kao:

  • u čast naime sv. Ivanu Krstitelju (Šišić, Karaman),
  • a u čast svetoga Ivana Krstitelja (Katić, Hitrec),
  • i to na čast sv. Ivanu Krstitelju (Ivšić),
  • u čast naime sv. Ivana Krstitelja (Krivošić),
  • na čast sv. Ivana Krstitelja (Mandić, Pantelić, Perić),
  • pak u čast svetoga Ivana Krstitelja (Lučić, Delonga 1996.),
  • i na čast sv. Ivana Krstitelja (Klaić),
  • na čast svetom Ivanu Krstitelju (Benigar),
  • i to u čast sv. Ivana Krstitelja (Jelovina, Delonga 1979.),
  • u čast svetog Ivana Krstitelja (Jakšić),
  • u čast, naime, svetoga Ivana Krstitelja (Katičić),
  • na čast dakako svetomu Ivanu Krstitelju (ovdje).

Namjernu surečenicu ut intercedat pro eo clientuloque suo Turčinović je u Skazanju 1984. izostavio, a ostali su je preveli:

  • da zagovara njega i njegova štićenika (tj. krštenika) (Šišić, Karaman),
  • da odvjetuje za njega, svoga štićenika (Katić),
  • da brani njega i njegova štićenika (Ivšić),
  • da posreduje za njega (kneza Višeslava) i svoga štićenika (svećenika Ivana, štićenika sv. Ivana Krstitelja) (Krivošić),
  • da zagovara njega (vojvodu Višeslava) i njegova štićenika (svećenika Ivana) (Mandić),
  • da posreduje za nj i njegova štićenika (Lučić, Delonga 1996.),
  • da zagovara njega i njegova štićenika (Klaić, Jelovina 1989., Katičić, Hitrec),
  • da bi posredovao za svoga štićenika (Benigar),
  • da zagovara njega i njegove štićenike (Jelovina 1976., Delonga 1979.),
  • da ga zagovara zajedno s njegovim štićenicima (Jakšić),
  • da posreduje za njega, svoga štićenika (Pantelić),
  • da posreduje za njega (prezbitera) kao svoga štićenika (Perić),
  • da zagovora njega [kneza] i štićenika svoga [Ivana] (ovdje).

Značenje prvih dviju rečenica natpisa

Krštenje je:

  • sakrament nužan za spasenje,
  • „kupelj vode uz riječ“ (Efežanima 5, 26),
  • „kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom“ (Titu 3, 5),
  • biljeg „kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja“ (Efežanima 4, 30),
  • „sakramenat priporođenja po vodi u riječi“,[51]
  • „temelj cijeloga kršćanskoga života, ulazak u duhovni život i vrata koja otvaraju pristup ostalim svetootajstvima“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1213).

Taj pristup opisuje Poslanica Hebrejima 10, 22: „Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom.“

Grčki glagol βαπτίζεıν / baptízeın znači uranjati, uroniti, potopiti, očistiti uranjanjem ili potapanjem, oprati, očistiti vodom, umiti, okupati, preplaviti, krstiti. Od njega imenica βάπτισμα / báptisma, latinski baptismus, engleski baptism, francuski baptême. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u Kristovu smrt:

„koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. (Rimljanima 6, 3–4);

„s Njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih“ (Kološanima 2, 12).

Krštenik iz toga ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao „novi stvor“ (Druga Korinćanima 5, 17), „novo stvorenje“ (Galaćanima 6, 15).

U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima glagol kr̀stiti i imenice kȑst i kr̀štēnje znače unijeti u Krista, u-kristiti, učiniti (koga) Kristovim (prema starijem obliku za Krista – Krst, očuvano u Ìsukrst).

Budući da u krštenju primaju Riječ koja je „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka“ (Ivan 1, 9), nakon što su tako „prosvijetljeni“ (Hebrejima 10, 32), krštenici postaju „sinovi svjetlosti i sinovi dana“ (Prva Solunjanjima 5, 5), „svjetlost u Gospodinu“ i „djeca svjetlosti“ (Efežanima 5, 8).

Prije toga su bili slabi, jadni, bijedni, grješni, ali kad su uzvjerovali, spoznali Boga, odlučili se za Njega, krstili se – progledali su, spoznali su, dobili unutarnju snagom od vjere i milosti; prosvijećeni su, doživjeli su prosvjetljenje, obasjani su unutarnjim žarom, usrećeni, a to je sve obuhvaćeno riječju ozareni, koju predlažem umjesto dosadašnjega prijevoda prosvijetljeni.

U sakramentu krštenja voda se koristi za pranje tijela, čime se označava unutarnje pranje od grijeha.

Svrhu studenca krsne vode opisao je još prorok Izaija (765. pr. Kr. – 695. pr. Kr.):

„operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite… Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna. Htjednete l’ me poslušati, uživat ćete plodove zemaljske. U buntovništvu ako ustrajete, proždrijet će vas mač“ (Izaija 1, 16–20).

Tumačeći tu perikopu sveti je Justin godine 155. napisao:[52]

„Takvo značenje ove stvari primismo od apostola. Nakon što smo doista ne poznavajući svoj prvi naraštaj rođeni iz određene nužde iz vlažna sjemena po međusobnom sjedinjenju naših roditelja, i odgajani u zlim ponašanjima i opakim običajima, zato da ne ostanemo djeca nužde i neznanja, nego izbora i znanja, i da od Njega dobijemo oprost grijeha koje smo prije počinili, ulazimo u vodu.
Nad onim koji se želi preporoditi, a učinio je pokoru za svoje grijehe, izgovara se ime roditelja i Gospodina Boga svih, a tako Ga zovemo samo kada onoga [obraćenika] izvodimo u kupelj da se krsti. Jer nema nikoga tko može reći ime neizrecivom Bogu, ili ako se tko usudi reći da ima ime za Nj, očajnički je lud.
A ta se kupelj (lavacrum) zove prosvjetljenje (illuminatio), jer one koji prihvaćaju tu [katehetsku] pouku prosvjetljuje u pameti.
Ali se onaj koji se prosvjetljuje, krsti, pere i odrješuje od grijeha i u ime Isusa Krista, koji je bio razapet pod Poncijem Pilatom, i u ime Duha Svetoga, koji je po prorocima navijestio sve što se tiče Isusa“.

Sv. Grgur Nazijanski (329.–390.) kaže:[53]

„O dva rođenja, to jest o prvom [od majke na zemlji] i posljednjem [za nebo], sada nije mjesto za raspravu: nego ćemo govoriti o srednjem, i u ovom trenutku potrebnom za nas, po kojem je dan svjetla dobio svoje ime. Krštenje je, dakle,
razvedravanje duša,
mijenjanje života na bolje,
‘molitva za dobru savjest upravljena Bogu’ (Prva Petrova 3, 21).
Krštenje je pomoć za našu slabost.
Krštenje je:
odbacivanje pȕti,
pristajanje uz Duh,
sudjelovanje Riječi,
ispravljanje laži,
potapanje grijeha,
prenošenje svjetla,
suzbijanje tmina.
Krštenje je:
prijevozno sredstvo k Bogu,
hodočašćenje s Kristom,
oslonac vjeri,
usavršavanje pameti,
ključ kraljevstva nebeskoga,
razmjena života,
otjerivanje ropstva,
oslobađanje okova,
promjena spoja na bolje.
Što još spomenuti? Krštenje je najslavniji i najizvrsniji od svih Božjih dobročinstava. Doista, kako se određene stvari nazivaju Svetinja nad svetinjama i Pjesma nad pjesmama (to jest, one su otvorenije i uključuju više stvari, te imaju osobito dostojanstvo), na isti se način krštenje naziva i prosvjetljenjem, jer svetošću nadilazi sva druga prosvjetljenja.
I kao što se Krist, djelitelj ovoga dara, naziva mnogim i različitim imenima, tako se i sam dar naziva raznim imenima: bilo da nam se zbiva zbog nekoga divnoga veselja (jer se obično događa da onaj tko nešto silno voli, tomu rado sam nadijeva imena); bilo da je višestruka korisnost ovoga dobročinstva potaknula i mnoge naše nazive. Nazivamo ga darom, milošću, uranjanjem, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelju preporođenja, biljegom i kojim god najizvrsnijim imenom.
Zove se dar, jer se daje onima koji prije nisu ništa donijeli;
milost, jer se daje i dužnicima;
uranjanje, jer se u vodi pokapa grijeh;
pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi naime bivaju koji su pomazani); prosvjetljenje, zbog sjaja i jasnoće;
odjeća, jer ona pokriva našu sramotu;
kupelj, jer pere (čisti),
biljeg, jer je čuva i opečaćuje što pripada Božjemu gospodstvu.
Tomu se raduju nebesa, anđeli ga slave zbog ulaska u sjajno srodstvo; ono nosi sliku toga blaženstva. Htjeli bismo ga doista slaviti pohvalama i pjesmama, ali ne možemo zbog dostojanstva stvari“.

Sv. Toma Akvinski (1225.–1274.) kaže:[54]

„Duhovno blago Kristovo dijeli se svim kršćanima kao što glava djeluje na udove. To se djelovanje događa po sakramentima Crkve. U njima je djelotvorno prisutna snaga Kristove muke, koja posreduje milost za oproštenje grijehâ. Ima sedam sakramenata Crkve. Prvi je krštenje, koje je duhovno preporođenje. Naime, kao što se ne može imati tjelesni život ako se čovjek tjelesno ne rodi, tako se ne može dobiti duhovni život ili život milosti, ako se čovjek ponovo ne rodi duhovno. A to rađanje biva po krštenju: ‘ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Ivan 3, 5).
Valja znati da, kao što se čovjek ne rađa nego jedanput, tako se samo jedanput i krsti. Zato su sveti otci[55] dodali: ‘Ispovijedam jedno krštenje’.
Snaga krštenja sastoji se u tom da čisti od svih grijeha, i od njihove krivnje i od kazne za nju. Radi toga se krštenicima ne nalaže nikakva pokora, koliki god grješnici bili; a ako bi umrli odmah poslije krštenja, odmah bi ušli u život vječni. Radi toga, iako samo svećenicima priliči da krste po službi, u nuždi može krstiti bilo tko, samo treba izreći bitne riječi: ‘Ja te krstim u ime Otca, i Sina, i Duha Svetoga’.
Ovaj sakrament prima snagu od Kristove muke: ‘koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni’ (Rimljanima 6, 3). I stoga, kao što je Krist tijekom tri dana u grobu, tako se tri puta uranjanja u vodu.“

U Sumi teologije, III. dijelu, 69. pitanju, 5. članku, sv. Toma postavlja pitanje: „Pridijevaju li se određeni čini krjeposti – pritjelovljenje Kristu, prosvjetljenje i plodnost – prikladno upravo krštenju kao njegovi učinci?“ U odnosu na prosvjetljenje bilježi poteškoću: „Osim toga, prosvjetljenje biva po nauci, prema Efežanima 3, 8–9: ‘Meni, najmanjemu od svih…, dana je ova milost: … prosvijetliti sve…’ A nauka prethodi krštenju u vjerskoj pouci (katehizaciji). Stoga prosvjetljenje nije učinak krštenja“. Tomu suprotstavlja da Dionizije Pseudoareopagit (O crkvenoj hijerarhiji, II. poglavlje) prosvjetljenje pripisuje upravo krštenju. Akvinac odgovara:[56]

„Po krštenju se čovjek nanovo rađa za duhovni život, koji je svojstven Kristovim vjernicima… Život pak postoji samo u onim udovima koji su sjedinjeni s glavom, iz koje primaju smisao i kretanje. Stoga je nužno da se po krštenju netko pritjelovi Kristu, kao jedan od njegovih udova. A kao što od naravne glave udovi dobivaju smisao i kretanje, tako od duhovne glave, koja je Krist, udovi (Kristova tijela, članovi Crkve) dobivaju duhovni smisao, koji se sastoji u spoznaji istine, i duhovno kretanje, koje proistječe iz nagona milosti. Zato se u Ivanovu evanđelju 1, 14.16 kaže: ‘vidjesmo slavu… koju ima… pun milosti i istine. Doista, od punine njegove svi mi primismo’. I stoga slijedi da Krist prosvjetljuje krštenike oko spoznavanja istine i čini ih plodnima plodnošću dobrih djela po ulijevanju milosti
Odgovor na 2. razlog. Učitelj prosvjetljuje izvana po službi poučavajući vjeri (katehizirajući), ali Bog prosvjetljuje krštene iznutra, pripremajući njihova srca na prihvaćanje nauke istine, prema Ivanu 6, 45: ‘Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji (Izaija 45, 13).’

Rimski katekizam (1564.), u hrvatskom prijevodu objavljenom 1775.,[57] uči:

„sveti Oci služili se jesu drugijem imenima za zlamenvati istu stvar… zašto se prosvjetljuju srca naša s vjerom, koju spovijedaju u krštenju, ovi sakramenat zvali jesu prosvjetljenje. Jer i Apostô tako govori (Žudijima 10, 32): Spomenite se od dnevah davnijeh, u kojijeh prosvijetljeni podnesoste veliki boj mukah, to jest zlamenujući vrijeme u komu kršteni biše.“

Tumačenje hrvatskih biskupa iz 1976.

U poslanici Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata od 7. ožujka 1976. hrvatski biskupi (biskupi s područja današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije) ističu:[58]

„Krstionica kneza Višeslava – važnost osobne vjere

14. Na krstionici kneza Višeslava, tom sjajnom spomeniku i simbolu pokrštenja naših hrvatskih pradjedova, uklesane su riječi: »Ovo vrelo prima nemoćnike da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se oni raskajani čiste od nedjela svojih, što navukoše od prvog roditelja, da budu učinjeni štovateljima Krista, zdravo ispovijedajući vjekovječno Trojstvo.« Taj natpis, koji je možda nadahnut nekim tipološkim tumačenjem starokršćanske teologije evanđeoskog izvještaja o tome kako je Isus ozdravio slijepca od rođenja (Ivan 9), vrijedan je da i mi danas o njemu razmišljamo kao o poruci iz naše davnine za nas – članove hrvatske katoličke zajednice – u ova naša vremena.

Kad je prezbiter Ivan – spomenut u natpisu – sastavljao tekst koji će se uklesati u ograničen predviđen prostor na krstionici, bio je prisiljen da iz opsežnog kršćanskog učenja o krstu izabere ono što je on sam smatrao, i što se u tadašnjoj našoj sredini smatralo najznačajnijim i najvažnijim za otajstvo krsta, da to onda bude preko natpisa na kamenu stalno pred očima svih koji su se u toj krstionici krstili. Stoga nam taj natpis može poslužiti kao valjano svjedočanstvo o tome kako su naši davni pradjedovi shvaćali sveto krštenje i što su u krštenju držali bitnim. Svakako, na krštenju se čovjek čisti od svojih grijeha, poimence od istočnog grijeha: to natpis jasno kazuje. Ali, naš spomenik – da se izrazimo slikovito – upravo viče da je s krstom usko povezana živa osobna vjera; vjera koja daje pravu spoznaju i tvori to da čovjek bude prosvijetljen, a ne duhovno nemoćan i slijep; vjera koja se javno ispovijeda; jedino ispovijedanjem vječnoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga, kršteni čovjek biva pravi i istinski kršćanin, onaj koji »štuje Krista« (Christicola), a ne nosi ime kršćanina i katolika samo kao prazan titul i golo ime kojemu ne odgovara istinska životna zbilja! Kakve li goleme i važne teme za ispit savjesti hrvatskih katolika u ovoj našoj jubilejskoj godini! Ne krste se naša djeca, dragi roditelji, djedovi i bake, samo zato da im se oprosti istočni grijeh i da mogu doći u nebo ako slučajno umru u nejakoj dobi; još manje samo zato da se čisto naizvana pribroje ovoj grupi ljudi koja se naziva katolicima, ili da se posvjedoči njihova tradicionalna pripadnost hrvatskom narodu; a još najmanje da se nad njima obavi jedan lijep tradicionalni hrvatski običaj koji nam je od davnine srcu prirastao, a da se poslije propusti i zanemari ono najhitnije, tj. da ta djeca spoznaju pravu vjeru, da postanu prosvijetljeni štovatelji Krista Isusa, da se osposobe za »zdravo« i spasonosno ispovijedanje vječnoga Trojstva. Nismo mi vjerni ni Bogu ni našim pradjedovima ako smo se doduše pobrinuli da nam se dječica odnesu na krštenje, a poslije smo posve zanemarili da dobiju pravu evanđeosku poduku, kako bi ono svjetlo koje su u klici dobili u svetom krštenju, bljesnulo u njihovu srcu i umu, pa da bi mogli postati istinskim i živim štovateljima Gospodina našega Isusa Krista!

Vjeru treba uvijek dublje spoznavati

17. Kratak nas natpis na Višeslavovoj krstionici upozorava da su naši pradjedovi u primanju kršćanstva prvenstveno vidjeli jedno više prosvjetljenje, to jest dublju i svestraniju spoznaju o Bogu i o čovjeku, o smislu života, o pravom uzvišenom određenju čovjeka, o otajstvenoj vrijednosti ljudske osobe i njezina postojanja, koje se ne ograničava samo na mukotrpno vremenito trajanje, nego se ima rascvasti u prebujnoj punini života svake osobe u nedokučivu zajedništvu s trima Osobama vječnoga Trojstva. Tu dublju spoznaju Božjih i ljudskih stvarnosti može čovjek postići samo po milosnom daru krsne vjere, bez toga smo nemoćni i slijepi za pravu božansku zbilju. No, čovjek se ne smije zadovoljiti samo prihvaćanjem onoga minimalnoga u našoj kršćanskoj vjeri, toliko da se samo može smatrati kršćaninom, ali da ga svaki vjetar ljulja i da tapka kao u mraku. Naši nas pradjedovi upozoravaju da naša vjera mora biti prosvijetljena, da nije dosta samo slijepa vjera: treba da u svojoj vjeri hodamo radosno kao po danu, puni svjetla, sposobni da i drugima svijetlimo. Milost koja nam omogućuje takvo dublje spoznanje dana je u naša srca po Duhu Svetome koji se nastanio u nama, ali je potrebno da se stalno prosvjetljujemo spoznanjem Svetoga Pisma, da radosno i postojano slušamo Riječ Božju koju nam On upravlja preko svetih stranica i kroz tumačenje živoga učiteljstva, da prebiremo u sebi riječi poruke Božje neprekidno uspoređujući jedno s drugim, budeći stalno u sebi žudnju ‘za duhovnim, nepatvorenim mlijekom – kako kaže Prvak apostolski – da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste doista okusili kako je dobar Gospodin’ (Prva Petrova 2, 2–3).“

Datacija

U literaturi se kao prva poteškoća u tumačenju krstionice kneza Višeslava ističe kako ona nema dataciju. No, to je ni najmanje ne čini neautentičnom. Od godine 1888. većina povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti, paleografa i jezikoslovaca smješta njezin nastanak na kraj VIII. stoljeća.

Crtež koji je objavio Kukuljević Sakcinski 1857.

Evo kako su autori datirali Višeslavovu krstionicu.
Ivan Kukuljević Sakcinski (1853.): „sudeći po dielu i napisu iz 9. ili 10. stolietja“.[59]
Ivan Kukuljević Sakcinski (1854.): „iz 9. ili 10. stoljetja“.[60]
Ivan Kukuljević Sakcinski (1857.): „od 9. stoljetja“.[61]
Ivan Kukuljević Sakcinski (1874.): „oko g. 870. – 900.“ [62]
Antal Stöhr (1876.): „iz IX. stoljeća“.[63]
Franjo Rački (1877.): „upućuje na IX. stoljeće“.[64]
Ivan Mihajlovič Martinov (1879.): „s kraja IX. stoljeća ili početka X. stoljeća“.[65]
Raffaele Cattaneo (1888.): „iz VIII. stoljeća, a potječe s kopna“.[66]
Franjo Rački (1893.): „u IX. ili najranije pod konac VIII. vieka“.[67]
Ernst Alfred Stückelberg (1896.): „prijelaz iz VIII. u IX. stoljeće“.[68]
Luka Jelić (1911.): „oko godine 800.“ [69]
Ferdo Šišić (1914.): „knez Višeslav, čija… krstionica… pripada po mišljenju stručnjaka na osnovu tipa pojedinih pismena u napisu bezuvjetno koncu VIII., odnosno početku IX. vijeka“.[70]
Ferdo Šišić (1914. i 1925.): „oko 800.“ [71]
Miloje Vasić (1922.): „Višeslavljeva krstionica iz Nina… rađena je… za vreme hrvatskog kneza Višeslava koji je vladao na prelazu iz VIII u IX vek“.[72]
Ljubo Karaman (1925.): „Logično je pretpostaviti, da je pokrštenje Hrvata u masama uslijedilo tek iza organizacije Crkve u susjednim dalmatinskim latinskim gradovima; pretpostavka koja nalazi najbolju potvrdu u najstarijem kršćanskom hrvatskom spomeniku, kamenici za krštenje s natpisom kneza Višeslava, koja se zbog stila i dekoracije mora datirati oko g. 800.“ [73]
Josef Strzygowski (1927. i 1929.): „oko god. 800.“[74]
Ljubo Karaman (1930., 1939., 1942., 1943. i 1960.): „Krstionica kneza Višeslava, jednom u Ninu (oko g. 800.)“.[75]
Antun Grgin (1933.): „oko godine 800.“[76]
Oton Knezović (1935.): „oko god. 800.“ [77]
Viktor Živić (1935.): „iz konca VIII. stoljeća“.[78]
Miho Barada (1938.): „iz VIII. (osmog) stoljeća“.[79]
Emerich Schaffran (1941.): „Krstionica kneza Višeslava… nekoć u križnoj crkvi u Ninu, u slogu je langobardske umjetnosti oko 750. u ornamentu i u kapitelima stupova, a tomu čak odgovara i natpis u duktusu langobardskih opisa, kao što je onaj ciborija u San Giorgio di Valpolicella“.[80]
Stjepan Krivošić (1943.).: „iz doba oko god. 800.“[81]
Mirko Šeper (1943.): „vjerojatno pada u 8. viek“.[82]
Krunoslav Draganović i Josip Buturac (1944.): „iz 8. stoljeća“.[83]
Bogo Grafenauer (1952.): „glavno razdoblje pokrštavanja Hrvata spada u doba o. 800 i nekoliko decenija poslije toga. Tako možemo zaključiti bar po svim do danas poznatim arheološkim i pisanim spomenicima“.[84]
Mirko Šeper (1958.): „mišljenja sam da i krstionicu kneza Višeslava treba datirati u XI. stoljeće“.[85]
Ivan Ostojić (1963.): „oko 800. god.“ [86]
Vladimir Gvozdanović (1969.): „oko 800. godine“.[87]
Stjepan Gunjača (1973.): „Ako, što moramo, uzmemo da se Višeslavova krstionica po jedinom indikatoru, a to je stil njezine dekoracije, može jednako datirati do tri desetljeća prije g. 800. i do tri desetljeća poslije“; „pa je krstionica načinjena negdje pretkraj trećeg desetljeća 9. st.“[88]
Antun Ivandija i Josip Buturac (1973.): „iz VIII ili IX stolj.“ [89]
Mate Suić (1979.): „s uvjerenjem je krstionica nastala negdje oko god. 800.“ [90]
Giuseppe Cuscito (1985.): „iz početka 9. stoljeća“.[91]
Ivo Petricioli (1990.): „iz 9. st.“ [92]
Nikola Jakšić (1991.): „Višeslavova krstionica, 8/9. st.“ [93]
Miljenko Jurković (1992.): „8/9. st.“ [94]
Vladimir Posavec (1996.): „krstionica na kojoj je sačuvano ime kneza Višeslava svojim stilskim karakteristikama s vrlo mnogo vjerojatnosti upućuje da je nastala početkom 9. st. … krstionicu i vladavinu kneza Višeslava trebalo bi datirati trećim desetljećem 9. st.“[95]
Nikola Jakšić (1997.): „Krstionica svećenika Ivana iz vremena kneza Višeslava, 9. st.“.[96]
Janko Belošević (1997.): „iz početka 9. st.“.[97]
Tomislav Raukar (1997.): „u doba vladanja kneza Višeslava oko godine 800.“ [98]
Ivo Perić (1997.): „na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće“ [99]
Radoslav Katičić (1998.): „najvjerojatnije oko godine 800.“ [100]
Milko Brković (1998.): „oko 800.“ [101]
Vedrana Delonga (2000.): „pod sam konac 8. stoljeća, odnosno oko 800. godine.“ [102]
Nikola Jakšić (2002. i 2015.): „u razdoblje od 880. do 882. godine“.[103]
Josip Bratulić i Stjepan Damjanović (2005.): „VIII./IX. st.“.
Hrvoje Matković (2006.): „na razmeđu VIII. i IX. stoljeća… oko 800. godine“.[104]
Nikola Jakšić (2015.): „treba datirati u posljednju četvrtinu 9. stoljeća“.[105]
Mirjana Matijević Sokol (2020.): „može se smjestiti u početke IX. st.“.[106]
Ante Uglešić (2022.): „između 876. do 878. godine“.[107]

Crtež koji je objavio Eitelberger 1857.

Na VIII. stoljeću suglasno upućuju:

  • veličina krstionice kao dokaz njezine namjene: za krštavanje odraslih i to uranjanjem,
  • pleterna ornamentika i drugi ukrasni detalji,
  • način uklesivanja slova, ligature, stezanja i ispuštanja slova,
  • kasnoantički, a ne skolastički latinski,
  • spominjanje kneza (dux), a ne kralja (rex).

Zamisao iz 1958. da je krstionica iz XI. stoljeća, pobio je Ljubo Karaman 1960. Ponovljene tvrdnje Nade Klaić opovrgnuli su Hrvoje Šošić i Radoslav Katičić. Kasnije tvrdnje da ona potječe iz doba nakon Trpimira I. (koji je bio knez Hrvatâ od 845. od 864.) besmislenima je pokazao Tomislav Raukar (1933.–2020.):

„sumnje u datiranje tog spomenika nisu toliko utemeljene da bi mogle osporiti njegovu ulogu u pokrštenju Hrvata nakon godine 800. Krstionica je svjedočanstvo glavnoga vala pokrštenja Hrvata. Temeljna poruka njezina natpisa: ‘Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima’ bila bi nerazumljiva ako bismo krstionicu datirali u doba kada brojnijega pokrštavanja više nije moglo biti. Jer, valja postaviti pitanje: kako bismo sadržaj natpisa Višeslavove krstionice mogli objasniti nakon Trpimirova ili Branimirova doba?“[108]

Zagovaratelji teza o kasnijem podrijetlu krstionice polaze od toga da su svećenik Ivan koji je obavljao poslanstva za velikomoravskoga kneza Svatopluka i primorskohrvatskoga kneza Branimira i svećenik Ivan koji je izradio krstionicu ista osoba, iako je to prečesto ime da bi domišljaj bio vjerojatan. Osim toga, nepotrebno vezuju izradu krstionice za biskupsku crkvu; ako od VIII. stoljeća i svećenici dijele krštenje, nije trebalo čekati osnutak biskupije u Ninu da se ondje napravi kamenica za krštavanje. Konačno, pomicanje izrade krsnoga studenca u osmo ili deveto desetljeće IX. stoljeća dovodi do toga da ona kolidira s poslanstvom svete braće Ćirila i Metodija, pa onda nema smisla da natpis bude na latinskom i latinicom, kad su oni pisali glagoljicom i crkvenoslavenskim.

Crtež koji je objavio Cattaneo 1888.

U literaturi se kao sljedeća poteškoća o tumačenju Višeslavove krstionice ističe kako se knez Višeslav ne spominje nigdje drugdje u pisanim spomenicima, u rukopisima ni u kamenim natpisima. No, još je u prošlom stoljeću Raukar i na to odgovorio:

„činjenica da se knez s tim imenom ne spominje ni u jednom drugom vrelu prije bi mogla biti razlogom više njegovu svrstavanju, a po tome i datiranju krstionice, u što ranije doba, u početak IX. st., o kojemu općenito škrto govore sačuvana pisana vrela, nego dokazom njegova kasnijega datiranja“.[109]

Opisi krstionice u Ninu

Konačno, treća poteškoća u vezi s Višeslavovom krstionicom jest da se pouzdano ne zna odakle se ona našla u kapucinskom samostanu na Giudecci godine 1749. Tvrdnje nekih autora da je ona „oduvijek“ ili „od pamtivijeka“ sve do 1853. bila na Giudecci neosnovane su na prvi pogled jer je Kapucinski red nastao tek 1525. (papa Klement VII. priznao ga je 1528.), a kapucinski samostan na otoku Giudecci počeo se graditi 1576. Kapucini na Giudecci nisu imali kontinuitet jer su samostani u Mletcima bili ukinuti 1810., pa tako i taj, a fratri su ga ponovo naselili 1822.

Prvi dokaz da se Višeslavova krstionica našla na Giudecci potječe iz 1749., a spisi vizitacijâ Ninske biskupije iz 1499., 1536., 1579., 1603., 1625., 1654., 1668., 1678., 1710. i 1727.; jedan zapis iz 1793. i povjesničar zadarskoga kršćanstva 1880. dokazuju da je mramorna krstionica bila u Ninu sve do 1746.[110] U tim se svjedočanstvima ističe:

„S vanjske strane uz stolnu crkvu (sv. Anselma u Ninu) nalazi se kapelica sv. Ambrozija, koja je povezana s drugom kapelicom sv. Ivana u kojoj je krsni studenac. – Cui ecclesia cathedralis ab extra adheret capela Sancti Ambrosii, eiusdem Capella alia adheret Sancti Johannis, in qua est fons baptismalis“ (arhiprezbiter Marko Antun Rajmund, 21. siječnja 1499.).

„Pohođena je krstionica koja se nalazi u drevnoj sakristiji (stolne) crkve (u Ninu), a to je velika kamena pokrivena posuda – Visum est baptisterium quod est in antiqua sacristia ecclesiae et est vas magnum lapideum coopertum“ (biskup Agostino Valier, 21. svibnja 1579.).

„Pohodio je krstionicu u kapelici s lijeve strane glavnoga žrtvenika, koju je našao nedoličnom kao da je gustijerna [spremnik za vodu] – Visitavit baptisterium in quadam capella a parte sinistra altaris maioris, quod reperit indecens in modum cisternae“ (biskup Michele Priuli, 20. svibnja 1603.).

„Potom je pohodio krsni zdenac, koji se dolično održava, kao i sveta ulja – Deinde visitavit fontem baptismalem, decenter servatum, prout et sancta olea“ (nadbiskup Ottaviano Garzadori 22. ožujka 1625.).

„krsni studenac nalazi se u sakristiji stolne crkve – fons baptismalis in Sacristia cathedralis“ (biskup Franjo de Grassi, 15. svibnja 1670.)

„kamena posuda do koje se silazilo niz pet stuba, a bila je namijenjena da se voda za krštenje dijeli uranjanjem… Ovaj ostatak starine, s obzirom da je propadao i kako bi se napravilo mjesta, hirovito je zamijenjen i sravnjen sa zemljom godine 1746.; na njegovu je mjestu Predstavnik odredio prostor za podizanje nove sakristije iza velikoga žrtvenika, umjesto stare, premalene. Neka stoga ljubitelji ninskoga zavičaja oplakuju potpuno uništenje i posljednjega crkvenoga ostatka… i još više gubitak kamenice s natpisima i znakovima koja je iskopana i s drugim kamenjem iz ljudske pohlepe odnesena drugdje onom privatnom metodom, kradomice i potajice, što se obično primjećuje u sličnim samovoljnim raspolaganjima“ (Rukopis Filippi, 1793.).[111]

„Kako pripovijeda ugledni ninski povjesničar učeni Ivan Kašić [1620.–1692.]… uz stolnu crkvu (u Ninu) sa sjeverne strane nalazila se drevna krstionica okrugla oblika, koja je bila jedina u cijelom gradu. Iznutra su je krasile četiri male kapelice; u središtu je imala mramornu kamenicu ukrašenu vjerskim znakovima u plitkom reljefu, u koju se silazilo niz pet stepenica, što je nedvojbeno pokazatelj njezine starine koja je morala potjecati iz doba krštavanja uranjanjem, to jest prije desetoga stoljeća. Ova dragocjena građevina potpuno je i barbarski uklonjena godine 1746. i zamijenjena kamenom posudom koja stoji na čisto kamenom postolju, smještena u lijevi kut u crkvi“ (don Carlo Federico Bianchi, 1880.).[112]

Krstionica je iz Nina nestala u doba dok je ninski biskup bio Toma Nekić (1690.–1754.). Rođen je u jaseničkome zaseoku Nekići ispod brda Bobije (Podbobija) u Ninskoj biskupiji. Studirao je u Fermu (Italija) filozofiju i teologiju. Za podđakona, đakona i svećenika zaređen je u srpnju 1714. Bio je generalni vikar ninskoga biskupa Andrije Balbija od 1719., arhiđakon od 1720. i od rujna 1742. kapitularni vikar Ninske Crkve. Za ninskoga biskupa posvećen je 10. veljače 1743. Da bi proširio sakristiju stolne crkve u Ninu, dao je porušiti kapelicu/krstionicu sv. Ivana Krstitelja, iz koje je tada nestala kamenica kneza Višeslava. Po svoj prilici ona je tom prigodom odnesena u Mletke. Pod starost je oslijepio i stanovao u Zadru.[113]

Opis krstionice u Mletcima

Crkva Presvetoga Otkupitelja nalazi se na obali otoka Giudecca,[114] uz nju je kapucinski samostan, a iza njega je samostanski vrt koji je očuvao izvornu veličinu (oko jedan hektar); ondje se do danas uzgajaju masline i vinova loza, voćke, povrće i ljekovito bilje. Višeslavov krstionik, tada ugrađen u zid toga samostana kao spremnik vode, opisano je furlanski učenjak Federico Altan (1714.–1767.) na talijanskom 1749., pa na latinskom 1753. objavivši i veći dio njegova natpisa:

„određeni natpis, koji se može pročitati na drevnom krstioniku koji postoji u Mletcima u samostanu u vlasništvu vašega časnoga kapucinskoga redovništva… Počet ću od natpisa spomenutoga drevnoga krstionika, koji je šestokutna lika, ili bolje reći, sastavljen je od šest kosih pačetvorina uokolo i od dvije osnove, koje imaju onoliko stranica koliko ima samih kosih pačetvorina. Za žaliti je što se spomenuti natpis ne može u potpunosti pročitati jer je dio kamena na kojem je uklesan ugrađen u zid“ (1749.).[115]

„neki natpis koji se čita u Mletcima na nekom drevnom krstioniku, koji postoji u časnom samostanu Tvoga Reda… Počet ću od rečenoga natpisa drevnoga krstionika, koji se, nažalost, ne može pročitati u cijelosti, jer dio mramora na koji je urezan, zatvoren je među zidovima određene mase i skriven“ (1753.).[116]

Zagovornici zamisli da Višeslavov krstionik nikada nije bio u Ninu, nego da je „oduvijek“ bio u Veneciji, nisu obraćali pozornost da je samostan na Giudecci osnovan tek 1576., a taj otočić služio je za povrtlarstvo i odlagalište obližnjoj Veneciji. Na njemu je u srednjem vijeku i početkom novoga vijeka najpoznatnije bilo Monte dei corni – brdo rogova od životinjskih otpadaka. Ako nije sigurno da je baš Višeslavov studenac bio u Ninu do 1746., sigurno je i da nema dokaza da je on bio na Giudecci prije 1749. i da u samostan na Giudecci nije mogao dospjeti prije 1576.

I bez tih argumenata, Tomislav Raukar je zaključio:

„Mislim da bi se smjelo oprezno, ali i utemeljeno pretpostaviti da je krstionica s imenom kneza Višeslava mogla biti prenesena u Mletke samo s područja kojim je od XV. do XVIII. st. vladala Venecija, dakle prije svega s prostora između Zrmanje i Cetine, što znači s prostora na kojemu se u ranom srednjem vijeku nalazila jezgra hrvatske kneževine. To dalje upućuje na veoma vjerojatnu pretpostavku da je Višeslav mogao biti samo hrvatskim knezom… Koliko god se tumačenje Višeslavove krstionice nužno oslanja na više ili manje uvjerljive pretpostavke, ipak se zaključak da krstionica potječe iz vremena glavnog vala pokrštenja Hrvata, dakle iz početka IX. st., smije smatrati usmjeravajućim kronološkim uporištem u razlaganju o tom spomeniku. To samo po sebi isključuje datiranje krstionice u XI. st., kako se predlagalo u historiografiji, tim prije što u tom stoljeću ni hrvatski vladari ne nose naziv dux, izuzevši specifično razlikovanje naziva dux-rex u Zvonimirovoj zavjernici iz godine 1075. Zato se u lepezi suprotstavljenih teza o Višeslavovoj krstionici priklanjam gledištima starije hrvatske historiografije… Smatram najprihvatljivijim zaključak da glavni val pokrštenja Hrvata ‘pada u doba vladanja kneza Višeslava’ oko godine 800. i da je ‘krstionica spomen na taj važni događaj’ (Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, U Zagrebu 1914., str. 120)“.[117]

Višeslavov krstionik kao uzor drugima

Šestokutni krsni studenac iz župne crkve sv. Mihaela u mjestu Giornico (kanton Ticino, Švicarska), sada smješten u crkvi sv. Nikole u Giornicu, na prednjoj strani ima ophodni križ. Kao da je krstionica kneza Višeslava nadahnula samouka klesara da je takvu napravi u XII. stoljeću. I taj je krstionik nakon prestanka krštavanja odraslih dugo služio kao fontana i posuda za cvijeće dok nije premještena u crkvu sv. Nikole.

 

Šestostranični krsni studenac u stolnoj crkvi sv. Justa u Trstu iz XIII. stoljeća.

Odljevci i kopije

Kalup Višeslavove krstionice napravljen je 1944. u Zagrebu. Odljevak iz toga kalupa odliven je u srpnju 1948. u gipsu, armiran kudeljom i drvom i čuva se u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Kasnije su napravljeni odljevci koji se nalaze u Muzeju ninskih starina u Ninu (1958.), u bazilici sv. Stošije u Zadru (2003.) i u crkvi Hrvatskih mučenika na Udbini (2010.). Kopije Višeslavove kamenice postavljene su: u jugozapadnom dijelu stolne crkve sv. Stjepana I. u Hvaru (dar Ivana Zvonimira Čička, 1984.), u nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici (napravljena za Nacionalni euharistijski kongres 1984., bila za Skazanje uoči NEK-a u zagrebačkoj prvostolnici, bila kao podnožje oltara na Hipodromu u Zagrebu gdje je 11. rujna 1994. papa Ivan Pavao II. slavio Misu s milijun vjernika, posuđena u Bogoslužni prostor bl. Alojzija Stepinca na Kaptolu za Jubilej 2025.), ispred župne crkve sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu (sjeveroistočni dio Zagreba) 1985. (postavio župnik Krešimir Ivšić /1955.–1989./ kao živo vrelo u uređenom perivoju pred crkvom), u perivoju na Trgu Republike Hrvatske (Plaza República de Croacia) u Buenos Airesu u Argentini 1997., u crkvi Kraljice mira u Norvalu (Halton, Ontario, Kanada) 2008., u župnom dvorištu u Kruševu kod Mostara 2011. i u Hrvatskom kulturnom vrtu (Croatian Cultural Garden) u Clevelandu (Ohio, Sjedinjene Američke Države) 2014.

Na freski

Slikar Jozo Kljaković (1889.–1969.) na zavjetnom mjestu zagrebačkoga Gradeca, u kapelici sv. Fabijana i Sebastijana zborne crkve sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu naslikao je godine 1940. fresku „Pokrštenje Hrvata za kneza Višeslava“. U knezu Višeslavu, koji ponizno kleči pred svojom krstionicom da primi krštenje, Kljaković je prikazao samoga sebe. Svećenik-krstitelj u svečanom je ruhu kao i kneginja desno, a osam muškaraca, dvije žene i troje djece u prizoru odjeveni su u hrvatske narodne nošnje. Slikar je podjelu prvoga sakramenta zbog čednosti prikazao kao krštenje polijevanjem, ispred krstionice, iako je ona napravljena za krštenje u njoj, uranjanjem, da se krštenik, svučen od stare odjeće, krsti, očisti od iskonskoga grijeha i svih svojih osobnih grijeha, te nanovo ustane iz vode i potom odjene u novu odjeću.

Na novčanicama

Višeslavova krstionica pojavljuje se na licu novčanice od 5.000 kuna desno, koja je bila u optjecaju od 1. rujna 1943. do 9. srpnja 1945., a oblikovao ju je Vladimir Kirin (1894.–1963.).

Vodeni znak s motivom Višeslavove krstionice ugrađen je u bijeloj površini novčanicâ koje je oblikovao Zlatko Jakuš (r. 1945.):

i koje su sve bile u optjecaju do 30. svibnja 1994.

U odgojno-obrazovnom sustavu

Višeslavova krstionica dio je nastave katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi od 1991. godine. Spominje se u četvrtom razredu osnovne škole u Hrvatskoj, a do 2019. o njoj se učilo i u osmom razredu osnovne škole. Pri tom se razlikuje pet razdoblja, sukladno promjenama nastavnih planova i programa katoličkoga vjeronauka: prvo od 1991.[118] do 1998.; drugo od 1998.[119] do 2003.; treće od 2003.[120] do 2006., kada se isticalo:

„Vjeronaučni program za četvrti razred [osnovne škole]. III. nastavna cjelina S Bogom na putu života. Međupredmetne veze – Motivi iz hrvatske kulturne i narodne baštine: hrvatski pleter, Višeslavova krstionica…“;

četvrto od 2006.[121] do 2019., kada se isticalo:

„Katolički vjeronauk. 4. razred [osnovne škole]. VI. cjelina: Gradimo Kristovu Crkvu. Izborne teme. 3. Božja riječ i krštenje – hrvatski kršćanski korijeni. Ključni pojmovi: Hrvati, pokrštavanje, narodna baština. Odgojno–obrazovna postignuća: … upoznati kako su Hrvati kao narod primili krštenje i odlučili svoju domovinu graditi na Kristovu evanđelju i zakonu ljubavi; prepoznati Višeslavovu krstionicu i zavjetni križ kao hrvatske simbole primanja krštenja i vjernosti Kristu i Crkvi…“,

„Katolički vjeronauk. 8. razred [osnovne škole]. IV. cjelina: Katolička Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Tema 2. Pokrštenje Hrvata i ulazak u zajednicu kršćanskih naroda. Ključni pojmovi: Višeslavova krstionica… Odgojno–obrazovna postignuća: objasniti postupnost pokrštavanja Hrvata od 7. do 9. stoljeća; … jasno izraziti stav poštovanja prema najstarijim spomenicima vjere i kulture hrvatskog naroda; … imenovati načine kako trebamo čuvati i promicati hrvatsku kulturnu baštinu.“;

i peto od 2019.,[122] u kojem se ističe:

„Osnovna škola, Katolički vjeronauk, 4. razred. Domena D: Crkva u svijetu. Odgojno-obrazovni ishod: 4.2. Učenik opisuje i objašnjava… kršćanske motive u svom okruženju… Učenik upoznaje… najvažnije spomenike: Višeslavova krstionica i zavjetni križ…“

K tomu se u sklopu Građanskoga odgoja od 2014.[123] do 2019. isticalo:

„Integracija i korelacija Programa međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja Građanskog odgoja i obrazovanja s predmetnim temama u IV. razredu osnovne škole. Vjeronauk. V. cjelina Na Isusovu putu – slijedimo njegovo djelo! Tema 3. Božja riječ i krštenje – hrvatski kršćanski korijeni. Odgojno-obrazovna postignuća: … upoznati kako su Hrvati kao narod primili krštenje i odlučili svoju domovinu graditi na Kristovu evanđelju i zakonu ljubavi; prepoznati Višeslavovu krstionicu i zavjetni križ kao hrvatske simbole primanja krštenja i vjernosti Kristu i Crkvi…“

U srednjoj se školi o Višeslavovoj krstionici učilo na vjeronauku u drugom razredu srednjih škola od 2004. do 2019., a iako bi prema aktualnom uputniku iz 2019., trebalo, u udžbeniku za drugi razred gimnazije Višeslavova krstionica se ne spominje.[124]

Misao umjesto zaključka

„Mi kršćani pod imenom domovine ne ljubimo samo zemljište, ne samo krv, koja nam je zajednička, ne samo narodni genij; mi u imenu domovine ljubimo i mir evanđelja i krstionice… prošle uspomene, buduću nadu…“.[125]

Koga zanima više: Bibliografija o Višeslavovoj krstionici


engleski


[1] Usp. Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Rim: Ziral, 1974., str. 251–252; Juraj Batelja, Čemu osporavanje ninskog podrijetla Višeslavove krstionice: »Iz kojeg li si izvora, narode hrvatski?«, Blaženi Alojzije Stepinac (Zagreb), XXIII/2016. / 7. XII. 2016., str. 73–79; Vlaho Raić, Krstionica Višeslava. Netočan prikaz milanske „Letture“, Obzor (Zagreb), LXXVI/1936., br. 39 / ponedjeljak 17. veljače 1936., str. 2; Liturgos, Nekoliko sugestija za proslavu 1300 godišnjice krštenja Hrvata, Život s Crkvom (Hvar), VI/1939.–1940., br. 12, str. 326–329; Liturgos, Višeslavova krstionica treba da dođe u Hrvatsku. Zanimljivi prijedlozi Liturgosa u časopisu „Život s Crkvom“, Hrvatska straža (Zagreb), XII/1940., br. 244 / 25. listopada 1940., str. 4; Zakonska odredba o zamjeni dviju slika Vittoria Carpaccia iz Galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu za krstionicu hrvatskog kneza Višeslava iz Museo Civico Correr u Mletcima, Narodne novine, br. 114/42 od 22. svibnja 1942.; Krstionica kneza Višeslava predana predstavniku Hrvatske Akademije u zamjenu za dvije slike Vittora Carpaccia, Nova Hrvatska (Zagreb), II/1942., br. 121 / 27. svibnja 1942., str. 4; Krstionica hrvatskog kneza Visešlava vraćena je iz Mletaka Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu u zamjenu za dvije slike Vittoria Carpaccia, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 434 / srijeda, 27. svibnja 1942., str. 4; Značajna svečanost u Mletcima u duhu hrvatsko-talijanskog prijateljstva, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 434 / srijeda, 27. svibnja 1942., str. 4; Zakoni, zakonske odredbe i naredbe, knjiga XVII.: proglašene od 13. svibnja do 1. lipnja 1942., uređuje Adam Mataić, Zagreb: Kugli, 1942., str. 158–159; Ivan Bach, Značenje krstionice kneza Višeslava za povijest hrvatske uljudbe, Hrvatski narod (Zagreb), IV/1942., br. 444 / nedjelja 7. lipnja 1942., str. 6; Ljerka Dulibić – Iva Pasini Tržec, Dokumenti o zamjeni dviju slika Vittorea Carpaccia iz Strossmayerove galerije za Višeslavovu, odnosno Krstionicu svećenika Ivana iz Muzeja Correr, Ars Adriatica, 7/2017., str. 269–280.

[2] Radoslav Katičić, Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998., str. 218.

[3] Janko Belošević, Počeci kršćanstva kod Hrvata u svjetlu arheološke građe, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti (Zadar), 1997., svezak 36, broj 23, str. 132.

[4] Franjo Glavinić, Czvit szvetih to yeszt sivot szvetih od kih Rimsska czrikua cini sspominak prenesen i sslosen na haruatsski yezik catholicansskim obicayem, Venetiis 1628., str. 257a; Jeronim Kavanjin, Bogatstvo i ubožtvo, U Zagrebu 1861., 306b; Mate Jurinović, Klesarska radionica, Naša sloga (Trst), XXIX/1898., br. 42 / 17. XI. 1898., str. 3; XXIX/1898., br. 43 / 24. XI. 1898., str. 3; XXIX/1898., br. 44 / 1. XII. 1898., str. 5; XXIX/1898., br. 45 / 8. XII. 1898., str. 5; XXIX/1898., br. 47 / 22. XII. 1898., str. 4; XXIX/1898., br. 48 / 29. XII. 1898., str. 4; Sv. mjesta i kuća Marijina, Ružičnjak svetoga Franje Serafskoga (Trsat), IV/1899., br. 4, str. 57; Talijani opisani od jednoga svojega, Naša sloga (Pula), XXXII/1901., br. 82 / 18. X. 1901., str. 1; Iz Novevasi, Naša sloga (Pula), XXXIII/1902., br. 47 / 20. VI. 1902., str. 3; Andro C. Janković, Hrvatsko-englezki razgovori i riečnik, Chicago, Illionis, 1901., str. 89:„Krstionik baptismal font“; Skok po Dalmaciji g. 1901., Naša sloga (Pula), XXXIX/1906., br. 42 / 18. X. 1906., str. 1; Voloski kotar: Kastavske vijesti, Naša sloga (Pula), XLI/1908., br. 48 / 24. IX. 1908., str. 2; Kako je negda bilo u Istri, Hrvatski list (Pula) I/1915., br. 14 / 16. srpnja 1915., str. 1; Francis Aloysius Bogadek, Najveći hrvatsko-engleski i englesko-hrvatski riječnik, Pittsburgh, Pa., Hrvatska knjižara Josip Marohnić, 1917., str. 56: „Krstionik baptismal font“; Josef Strzygowski, O razvitku starohrvatske umjetnosti, Zagreb: Matica hrvatska, 1927., str. 49, 50, 161, 170, 191, 226, 228; Josip Frančišković, Posveta stolne crkve u Senju, Bogoslovska smotra (Zagreb), 19/1931., br. 3, str. 342; Branko Fučić, Glagoljski natpis iz Šterne, Slovo (Zagreb), 11-12/1962., str. 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 176 i 179

[5] Dočetak -onik označava stvar. Istu tvorbu imaju imenice: goriònīk, hladiònīk, kadiònīk, praònīk, pržiònīk, smrzavaònīk, svjetiònīk, točiònīk i umivaònīk.

[6] Po narudžbi Hrvatskoga restauratorskoga zavoda Fabrizio Antonelli, redoviti profesor primijenjene petrografije i arheometrije na Sveučilištu Iuav u Veneciji, utvrdio je 28. listopada 2022. mineraloško-petrografske i izotopske značajke uzorka Višeslavove krstionice i zaključio da potječe iz Saraylara.

[7] Odsjek za kamenu plastiku u Splitu Hrvatskoga restauratorskog zavoda godine 2021. snimio je krstionicu pod ultraljubičastim svjetlom i obavio laboratorijske analize otkrivenoga pigmenta, žbuke i kamena (Godišnji izvještaj Hrvatskog restauratorskog zavoda za 2021. godinu, Zagreb, 2021., str. 137), a godine 2022. utvrdio je da na Višeslavovoj krstionici postoje naslage od kalcita, dolomita i gipsa te kvarca u tragovima. Provedeno je i 3D lasersko snimanje zatečenoga stanja krstionice (Godišnji izvještaj Hrvatskog restauratorskog zavoda za 2022. godinu, Zagreb, 2022., str. 122).

[8] Engleski processional cross, francuski croix de procession, kastilski cruz procesional (ophodni križ), njemački Vortragekreuz (predvodnički križ), talijanski croce astile (križ na motki). U rimskom obredu drži se s Raspetim okrenutim prema naprijed, a u ambrozijanskom obredu okrenuto natrag, prema svećeniku. Na Višeslavovoj krstionici isklesan je ophodni križ kakav se nosio u povorci u kojoj su katekumeni išli prema krstionici. Idući za njim mogli su gledati samo naličje ophodnoga križa, što je potvrda da je riječ o krstionici za rimski obred. Lik Krista na križu bio bi suvišan u prizoru krštavanja, kad Bog tu djeluje u osobi krstitelja, kao onaj koji odrješuje, oprašta i posinjuje.

[9] Stjepan Ivšić, Grafija imena kneza Višeslava na njegovoj krstionici, Nastavni vjesnik (Zagreb), 50 (1941.–1942.), br. 6, srpanj-kolovoz 1942., str. 411: „Glas i u našem imenu Višeslav reflektira stari glas y (jery). Taj se glas, postajući od indoevropskoga dugog u, izgovarao nekad kao visoko srednjojezično delabijalizirano u, kako se još danas izgovara u ruskom jeziku. U poljskom se jeziku nekadašnji glas y pomakao prema naprijed, pa se danas obično izgovara kao nešto natrag povučeno zatvoreno e, a u našem se i češkom jeziku, gdje se piše y, a izgovara kao svako drugo i ne palatalizirajući konsonant pred sobom, pomakao još dalje na­prijed i potpuno izjednačio s vokalom i. Glas y u našem jeziku počeo je, dakako ne svagdje u isto vrijeme i jednako, prela­ziti u i negdje pod kraj X. stoljeća, pa zato već u najstarijim hrvatskim glagoljskim spomenicima, i to Mihanovićevu »Apostolu« i »Bečkim listićima« iz XII. stoljeća, nalazimo samo i na mjestu nekadašnjega y. … u natpisu na rubu pete i šeste strane čita (se) upravo Vuissasclavo, iz čega vidimo, da je nekadašnje naše Vyšeslav preneseno ovim latinskim slovima: v kao v, y kao ui, š kao ss, e kao a zbog asimilacije idućemu vokalu a i skup sl kao scl, kako se inače prenosio (ispor. Sclavus za Slavus)“; usp. Radoslav Katičić, Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998., str. 218; Ana Mihaljević, Onomastička analiza imena na latinskim epigrafskim spomenicima prvih stoljeća hrvatske pismenosti, Zagreb, 2011., str. 21–22.

[10] Muška imena na -slav u hrvatskom: Bèrislav, Bjèloslav, Bògoslav, Bȍgoslav, Bòjislav, Bòrislav, Brànislav, Brȁslav, Bràtislav, Brȁtoslav, Bùdislav, Cvètislav, Čȁslav, Čàstislav, Čȅslav, Dàroslav, Dȁroslav, Dòbrislav, Dòbroslav, Dȍbroslav, Dràgislav, Dràgoslav, Drȁgoslav, Dràžeslav, Drȁžeslav, Dȑžislav, Gòjislav, Gòjslav, Gòrislav, Gràdislav, Hrànislav, Hr̀voslav, Ìnoslav, Ȉnoslav, Jȁroslav, Krànislav, Kr̀stislav, Krùnislav, Krùnoslav, Krȕnoslav, Kȕzmoslav, Làdislav, Lȁvoslav, Ljùbislav, Ljùboslav, Ljȕboslav, Màrislav, Mìlislav, Milòslav, Mìloslav, Mȉloslav, Mìoslav, Mȉoslav, Mìroslav, Mȉroslav, Mȉslav, Mȏjslav, Nìnoslav, Nȉnoslav, Njègoslav, Njȅgoslav, Ògnjeslav, Ȍgnjeslav, Pèrislav, Pȍlislav, Prèdislav, Prèvislav, Prìbislav, Prìmislav, Pr̀vislav, Pȑvoslav, Ràdislav, Rȁdoslav, Rànislav, Ràstislav, Ràtoslav, Rȁtoslav, Sȅbeslav, Sèbislav, Seìslav, Slàvislav, Slàvoslav, Slȁvoslav, Sòbjeslav, Srètislav, Stànislav, Stòjislav, Svètislav, Svètoslav, Svȅtoslav, Tìhoslav, Tȉhoslav, Tìoslav, Tȉoslav, Tòmislav, Tvȓdislav, Vȁtroslav, Vàzmoslav, Vèćeslav, Vèlislav, Vidòslav, Vìdoslav, Vȉdoslav, Vìšeslav, Vȉšeslav, Vjèčeslav, Vjèkoslav, Vjȅkoslav, Vjènceslav, Vjèroslav, Vjȅroslav, Vlàdislav, Vlàjislav, Vòjislav, Vùkoslav, Vȕkoslav, Zdȅslav, Zlàtislav, Zlatòslav, Zlàtoslav, Zlȁtoslav, Zrȉnoslav, Zòrislav, Žèlislav, Žìvislav, Živòslav, Žìvoslav i Žȉvoslav.

U drugim slavenskim jezicima, uključujući grafemske inačice, postoji još najmanje 133 muška imena na -slav: Beloslav, Blahoslav, Boguslav, Bogusław, Bohuslav, Boleslav, Boleslaw, Boronislav, Boryslav, Borzysław, Bretislav, Břetislav, Brjačislav, Bronislav, Bronisław, Bronyslav, Chwalisław, Ciechosław, Ctislav, Czesław, Denislav, Desislav, Dobiesław, Dobrosław, Domasław, Drogosław, Dzierżysław, Garnoslav, Gatuslav, Godzisław, Gorislav, Gorzysław, Gościsław, Hodislav, Hostislav, Hviezdoslav, Iziaslav, Izyaslav, Jarosław, Jugoslav, Kvetoslav, Květoslav, Lechosław, Lesław, Lubosław, Ľudoslav, Lutosław, Lyuboslav, Mechyslav, Mecislav, Mieczysław, Miłosław, Mirosław, Mścisław, Mstislav, Mstyslav, Myloslav, Myroslav, Niegosław, Přemyslav, Preslav, Přibyslav, Przemysław, Przybysław, Putislav, Racisław, Radosław, Rościsław, Rasław, Rodislav, Rościsław, Rościsław, Rostislav, Rostislaw, Rostyslav, Siemisław, Siemysław, Sobeslav, Soběslav, Sobiesław, Spycisław, Srboslav, Stanislaw, Stanisław, Stanoslav, Stanyslav, Subisłôw, Sulësław, Sulisław, Svatoslav, Svätoslav, Sviatoslav, Svojslav, Svyatoslav Świętosław, Techoslav, Uniesław, Vácslav, Vekoslav, Veleslav, Venceslav, Ventseslav, Ventsislav, Vernislav, Věroslav, Viacheslav, Viroslav, Vítězslav, Vitislav, Vjačeslav, Vladyslav, Vlastimir, Vlastislav, Volodyslav, Vorotislav, Vratislav, Vseslav, Vyacheslav, Vysheslav, Wiesław, Wińczysław, Witosław, Władysław, Włodzisław, Wojsław, Wolisław, Yaroslav, Zbyslav, Zdislav, Zdzisław, Żelisław, Żyrosław i Žiroslav.

[11] Enciklopedija Leksikografskog zavoda, svezak 7, ur. Marko Kostrenčić i Miljenko Protega, Zagreb, 1954., str. 669–670; usp. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, II. izdanje, svezak 6, Zagreb, 1969., str. 631; Opća enciklopedija, svezak 8, gl. ur. Josip Šentija, Zagreb: Leksikografski zavod, 1982., str. 538; Veliki školski leksikon, gl. ur. Josip Šentija, Zagreb: Školska knjiga; Naklada Leksikon, 2003., str. 1045.

[12] Uklesano je srednjovjekovnim latinskim HEC umjesto klasičnoga haec (ova), ali kako je susljedna imenica fons u latinskom muškoga roda pravilno bi trebalo pisati hic (ovaj). No, Albert Blaise (Dictionnaire latin français des auteurs chrétiens, Turnhout: Brepols, 1954., str. 358) navodi da neki kršćanski pisci rabe fons i kao imenicu ženskoga roda, upravo s primjerom haec fons. Alfred Ernout i Alfred Meillet (Dictionnaire étymologique de la langue latine: histoire des mots, Paris: Klincksieck, 2001., str. 244) kažu da je fons ženskoga roda u kasnoantičkom latinskom (en bas latin), nakon klasičnoga, a prije skolastičkoga. I u talijanskom je fonte službeno muškoga roda, barem u izrazu fonte battismale, ali je svejedno dokumentirana uporaba ženskoga roda u tom izrazu neprekidno od XIV. stoljeća do danas (izvor).

[13] „krštenjem se čovjek oslobađa od svake ljage, ali se u natpisu Višeslavove krstionice umjesto izričaja grijeh (peccatum) upotrebljava mnogo oštriji izraz: zločin (scelus). Dapače, u srednjovjekovnom latinitetu ta se dva pojma izjednačavaju: scelus je i grijeh i zločin. Isti duhovni obzor i jednaku izričajnost nalazimo i na Radovanovu portalu, pet stoljeća poslije. Natpis na luneti, ispod postelje Bogorodice, ističe da Djevica povija „onoga koji odrješuje zločine“ (qui crimina solvit); drugi ističe da Isus „pere sva zla djela“ (diluit scelera cuncta). A ta zlodjela (crimina, scelera) na Radovanovu portalu ikonografski simboliziraju goli likovi Adama i Eve. Prvotni grijeh ljudi vizualno je suprotstavljen Isusovu životu, od rođenja do žrtve i uskrsnuća…. Od Višeslavove krstionice do romaničke plastike duhovni je obzor jednak: od prvotnog grijeha prema spasenju“ (Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 335).

[14] Budući da je u latinskom scelus (opačina, nedjelo, zločin, zloba, gnusoba, pokvarenost) srednjega roda, i ovdje dolazi u množini scelera sua, neobično je da odnosna zamjenica qui nakon toga dolazi sklonjena kao quod (akuzativ jednine srednjega roda); očekivalo bi se quae (koje opakosti svoje), akuzativ množine srednjega roda: scelera sua quae. No, kako i današnji hrvatski na tom mjestu rabi što, a ne koje, ta bi pogrješka mogla biti potvrda kako sastavljač natpisa svećenik Ivan nije ni Mlečanin ni Latin, nego Hrvat, koji ne razmišlja na latinskom.

[15] Krštenjem se postaje kršćanin (lat. Christĭānus), Kristov vjernik (lat. Christĭfĭdēlis), ali sastavljač natpisa ovdje je istaknuo više od činjenice da je netko kršten, koja se upisuje u maticu krštenih; krštenjem se prima milost da se učvrsti vjera u Krista i da se postane Njegov štovatelj.

Opće imenice složene od -cola u latinskom su: agrĭcŏla težak, ratar, poljodjelac, poljoprivrednik; caelĭcŏla štovatelj nebesa, nebesnik; montĭcŏla goranin, brđanin, planinar; noctĭcŏla noćoljubac, noćobdija; plēbĭcŏla prijatelj puka; rūrĭcŏla težak, seljak, zemljoradnik; să̄crĭcŏla žrec, svećenik, predvoditelj obreda žrtvovanja; silvĭcŏla stanovnik šume, goranin; terrĭcŏla stanovnik zemlje, zemljanin; umbrātĭcŏla štovatelj hladovine, lijenčina.

Vlastite imenice složene od -cola u latinskom su: daemŏnĭcŏla štovatelj vraga, neznabožac; Iūnōnĭcŏla štovatelj Junone; Christĭcŏla štovatelj Krista.

[16] Imenica dux (knez, vođa, vojvoda, veliki župan, herceg, glavar) sklanja se po trećoj suglasničkoj sklonidbi i trebala bi u ablativu glasiti duce, a ne ducī. Duci je dativ. Dočetak -i u ablativu treće sklonidbe imaju samo imenice srednjega roda, a dux je muškoga roda. Moguća su dva objašnjenja. Prvo, što je malo vjerojatno, da pisac nije znao kako ablativ treba biti duce, pa ju je sklonio kao riječ maris (more), koja, u ablativu treće sklonidbe ima dočetak -i: mari. Drugo, da je pretpostavljao kako je svima bilo poznato da je Višeslav tada knez, pa je dataciju stavio samo ovlaš: sub tempore Vuissasclavo (u Višeslavovo vrijeme), ne ističući u tome kako je on tada bio knez, a tek nakon toga dativom istaknuo da (tomu) knezu dobro ukrasi ovo djelo. Tako je prevedeno u Turčinovića i ovdje.

[17] Od glagola cōmo 3, compsi, comptum uresiti, ukrasiti, opremiti, okititi. Namjesto dotadašnjega čitanja composuit, takvo čitanje COPSIT predložio je Mate Suić, Prilog tumačenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit?, Zbornik Narodnog muzeja, 9-10, Beograd, 1979., str. 197–202.

[18] Prijedlog in može ići s ablativom i tada znači: u, na, za, među, ili s akuzativom i tada znači: u, na, za, protiv. Budući da nema znaka za kraćenje, čini se da piše in honore, tj. da je riječ o ablativu: u časti. No, glagol uresiti traži akuzativ, na čast. Stoga je trebalo pisati in honorem. Klesar je uklesao riječ HONOR, onda je pod R uklesao i E i više nije imao mjesta za M.

[19] Naslonjenica (enklitika) -que u latinskom može biti veznik (a i, pa i, te) ili pojačivač značenja (eksplikacija: i to, naime, to jest, pače, dapače, štoviše, isto tako, ukratko). Sukladno tomu, moguća su četiri značenja završnoga dijela natpisa na krstionici.

Ako se uzme da je -que veznik, onda se pro eo (za njega) može odnositi na svećenika Ivana ili na kneza Višeslava, a susljedni niz clientuloque suo obrnuto od toga u jednom slučaju na kneza Višeslava, a u drugom na svećenika Ivana. Ako se pro eo odnosi na svećenika Ivana, onda to znači da je knez Višeslav clientulus (u smislu: štićenik, branjenik, poklonik) sv. Ivana Krstitelja (on mu je patron u klasičnorimskom i liturgijskom smislu) jer je Višeslav novokrštenik, a sv. Ivan Krstitelj je zaštitnik krštenika. Tako su shvatili Ferdo Šišić i Ljubo Karaman.

Ako se pro eo odnosi na kneza Višeslava, onda su moguća dva značenja daljnjega nabrajanja: 1. da je svećenik Ivan clientulus (u smislu: podanik, branjenik, skromni poslužitelj, štićenik) sv. Ivana Krstitelja jer je, kao i on, djelitelj sakramenta krštenja, a Kristov Preteča mu je u tom poslu zaštitnik (taku su shvatili Stjepan Krivošić, Dominik Mandić i tomu se ovdje priklanjam i ja) i 2. da je Ivan clientulus (u smislu: poslušnik, mali, neznatni podanik, vazal) kneza Višeslava (još se nitko nije opredijelio za takvo tumačenje).

Ako se uzme da -que nije veznik, nego dodavanje pojedinosti ili objašnjenja, onda se cijeli sklop odnosi samo na svećenika Ivana i znači zavjetnu molitvu da sv. Ivan Krstitelj „zagovora njega, štićenika svoga“. Tako su shvatili Lovre Katić, Aleksa Benigar, Stjepan Pantelić i Ratko Perić.

[20] Pavuša Vežić – Milenko Lončar, Hoc tigmen: Ciboriji ranoga srednjeg vijeka na tlu Istre i Dalmacije, Zadar: Sveučilište u Zadru, 2009., str. 240–242.

[21] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., str. 308–309: „Ovaj izvor naime prima slabe, da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se ispiraju od svojih zločina, što su ih primili od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo pobožno načinio presbiter Ivan u vrijeme kneza Višeslava, u čast naime sv. Ivanu Krstitelju, da zagovara njega i njegova štićenika (tj. krštenika).“

[22] Frano Bulić – Lovre Katić, Stopama hrvatskih narodnih vladara, Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1928., str. 11–12 i Lovro Katić, Borba Hrvata za državnu samostalnost u IX. stoljeću, Znanje i radost: enciklopedijski zbornik, knjiga prva, gl. ur. Ivo Horvat, Zagreb, 1942., str. 181: „Eto, ovaj zdenac prima bolesnike da ih prosvijetli. Ovdje okajavaju svoj grijeh, što ga baštiniše od prvoga roditelja, da postanu štovatelji Kristovi spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovu radnju dobro i pobožno izvrši za doba kneza Višeslava svećenik Ivan, a u čast svetoga Ivana Krstitelja, da odvjetuje za njega, svoga štićenika.“

[23] Ljubo Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb: Matica hrvatska, 1930., str. 79: „Ovaj izvor naime prima slabe, da ih prosvijetli. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo pobožno načinio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, u čast naime sv. Ivanu Krstitelju, da zagovara njega i njegova štićenika (t. j. krštenika).“;

Ljubo Karaman, Živi kamen povjesti. Krstionica hrvatskih knezova u glavnom gradu Hrvatske države, Spremnost (Zagreb), I/1942., br. 16 / 14. lipnja 1942., str. 9; Ljubo Karaman, Živi kamen povjesti, krstionica hrvatskih knezova u glavnom gradu hrvatske države, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 112; Stanko Gašparović, Svečana predaja krstionice kneza Višeslava Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 142: „Ovaj izvor naime prima slabe, da ih učini prosvietljenima. Ovdje se izpiraju od svojih zločina, što su ih primili od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno izpoviedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo pobožno načinio presbiter Ivan u vrieme kneza Višeslava, u čast naime sv. Ivanu Krstitelju, da zagovara njega i njegova štićenika.“;

Ljubo Karaman, Baština djedova, Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1944., str. [9]: „Ovaj izvor prima slabe, da ih prosvietli. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispoviedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo pobožno načinio svećenik Ivan u vrieme kneza Višeslava, u čast sv. Ivanu Krstitelju, da zagovara njega i njegova štićenika.“

[24] Stjepan Ivšić, Grafija imena kneza Višeslava na njegovoj krstionici, Nastavni vjesnik (Zagreb), 50 (1941.–1942.), br. 6 / srpanj-kolovoz 1942., str. 410: „Ovaj izvor prima slabe, da ih prosvijetli. Ovdje se peru od grijeha, što su ih primili od prvoga oca, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo pobožno načinio prezbiter Ivan u vrijeme kneza Višeslava, i to na čast sv. Ivanu Krstitelju, da brani njega i njegova štićenika.“

[25] Stjepan Krivošić, Dalekim tragovima. Ima li krstionica kneza Višeslava veze s pokrštenjem Hrvata?, Spremnost (Zagreb), II/1943., br. 89 / 7. studenoga 1943., str. 9: „Ovo je djelo pobožno načinio svećenik Ivan za vrieme kneza Višeslava, u čast naime sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za njega (kneza Višeslava) i svoga štićenika (svećenika Ivana, štićenika sv. Ivana Krstitelja).“

[26] Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, Chicago: The Croatian Historical Institute, 1957., str. 256; Chicago-Rim: Ziral, 21972., 31973., str. 273: „Ova naime krstionica prima slabe, da ih učini prosvijetljenima. Ovdje čiste svoje grijehe, koje su primili od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo (i) pobožno načinio svećenik Ivan u vrijeme vojvode Višeslava na čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega (vojvodu Višeslava) i njegova štićenika (svećenika Ivana).“

[27] Josip Lučić, Nin u IX. stoljeću, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 16–17 (Povijest grada Nina), Zadar, 1969., str. 378: „Ovo vrelo (izvor) prima naime nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste od svojih zločina što ih primiše od prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo vješto (majstorski) napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti pak u čast svetoga Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova štićenika.“ Prijevod preuzimaju: Šime Batović – Mate Suić – Janko Belošević, Nin: povijesni i umjetnički spomenici, Zadar: Arheološki muzej, 11979., 21986., str. 105–107; Janko Belošević, Mramorna krstionica iz vremena kneza Višeslava, Grad Nin (Nin), I/1997., br. 1 / travanj 1997., str. 20–21; Janko Belošević, Počeci kršćanstva kod Hrvata u svjetlu arheološke građe, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti (Zadar), 1997., svezak 36, broj 23, str. 134 (mijenja „prvog“ u „svojih“ (roditelja).

[28] Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 15: „Ovo vrelo prima nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste duše od zločina, koji poprimiše od prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo krasno napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti i na čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.“

[29] Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Rim: Ziral, 1974., str. 252: „Ova krstionica bolesne prima da ih prosvijetli. Grijesi od praoca baštinjeni ovdje se peru da postanu kršćani koji će sebi na spas ispovijedati vječno Trojstvo. Pod knezom Višeslavom dade Ivan svećenik ovo djelo lijepo izvesti na čast svetom Ivanu Krstitelju da bi posredovao za svoga štićenika.“

[30] Dušan Jelovina, Starohrvatska baština, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1976., str. 93: „Ovaj izvor naime prima slabe, da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegove štićenike.“ Autor je 1989. ispravio množinu zadnjih dviju riječi u jedninu: „njegovog štićenika“ (Dušan Jelovina, Starohrvatsko kulturno blago, Zagreb: Mladost, 1989., str. 20).

[31] Muzej hrvatskih arheoloških spomenika: Vodič, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, 1979., str. 8: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegove štićenike.“;

Vedrana Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 1996., str. 205: „Ovo (vrelo) izvor prima naime nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste od svojih zločina što ih primiše od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo vješto (majstorski) napravio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti pak u čast Sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova štićenika.“

[32] Snagom Duha: uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice: priprava za sakramenat potvrde (krizmu), ur. Josip Baričević, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 11977., 21978., 31979., 41980., 51982., 61983., 71984., 81985., 91986., 101987., 111988., 121989., 131990., 141991., 151992., 161993., 171994., 181995., 191996., 201997., 211998., 221999., 232000., 242001., 252002., 262003., 272004., str. 87: „Ovo vrelo prima nemoćnike da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se oni raskajani čiste od nedjela svojih, što navukoše od prvog roditelja, da budu učinjeni štovateljima Krista, spasonosno ispovijedajući vjekovječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.“;

Josip Turčinović, Skazanje – spomen trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1984., str. 5; Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, ur. Eduard Peričić i Antun Škvorčević, Zagreb: Središnji odbor za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa, 1986., str. 139–140: „Ovo vrelo prima nemoćnike da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se oni raskajani čiste od nedjela svojih, što navukoše od prvog roditelja, da budu učinjeni štovateljima Krista, zdravo ispovijedajući vjekovječno Trojstvo. Ovo je djelo Ivan Prezbiter za vrijeme Višeslava izvrsno izradio za kneza, sa svom odanošću.“ Prijevod zadnjih šest riječi nedostaje.

[33] Nikola Jakšić, Predromaničko kiparstvo, u: Tisuću godina hrvatskog kiparstva, ur. Igor Fisković, Zagreb: Muzejski galerijski centar, 1997., str. 28: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih grijeha koje su primili od praroditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući sveto Trojstvo. Ivan svećenik u vrijeme kneza Višeslava posveti ovo lijepo urešeno djelo u čast svetog Ivana Krstitelja da ga zagovara zajedno s njegovim štićenicima.“

[34] Radoslav Katičić, Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998., str. 321: „Ovo vrelo doista prima nejake da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina što su ih primili od prvoga roditelja kako bi postali poštovatelji Kristovi spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo dobro ukrasio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti, u čast, naime, svetoga Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.“

[35] Hrvoje Hitrec, Hrvatska povjesnica, Zagreb: Mosta, 1999., str. 17: „Ovaj izvor prima slabe da ih ispuni svjetlom. Ovdje se čiste od grijeha primljenih od prvog roditelja, da postanu kršćanima i za spas svoj ispovijedaju vječno Trojstvo. Ovo pobožno djelo učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava, a u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.“

[36] Stjepan Pantelić, Hrvatska krstionica, Split: Laus; Mainz: Croatia antiqua, 2000., str. 40: „Ovaj izvor uzima praznovjerne da prime sakramenat vjere. Ovdje čiste svoje grijehe koje primiše od praroditelja da postanu Kristovi štovatelji, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo u pobožnosti lijepo načinio prezbiter Ivan, u doba Visana vojskovođe Slavena, na čast sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za njega, svoga štićenika.“

[37] U e-pismu potpisanomu 23. studenoga 2024.: „U ime Kristovo. Amen. Ovaj naime izvor prima bolesne da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se opraštaju njihovi zločini što ih primiše od praroditelja, da postanu kršćanima spasonosno ispovijedajući Trojstvenoga vječnoga (Boga). Prezbiter Ivan, u vrijeme kneza Višeslava, ovo dobro djelo iz pobožnosti izradi, na čast sv. Ivana Krstitelja da posreduje za njega (prezbitera) kao svoga štićenika.“

[38] Vatikanski misal Illirico 4 (XIV. st.): dai prosim’ da paki poroženim’ istočnikom’ kr’ĉeniê (prema latinskome: da ut renatis fonte baptismatis) (114c); Misal kneza Novaka (1368.): istočnikь kršĉeniê raždaetь; Missale Hervoiae ducis Spalatensis croatico-glagoliticum [1404.]: Transcriptio et commentarium, ur. Vjekoslav Štefanić, Graz, 1973.: paki poroĵьše se istočnikomь kršĉeniê (str. 172c), istočnikь kršĉeniê raĵaet’ (str. 473b); Baromićev brevijar (1493.): da vsi ka istočniku krĉeniê prišli bi (prema latinskome: ut omnes ad baptismum convolarent) (418d); Akademijin krnji ritual (XV. st.): ke tebê istočnikь krĉeniê raĵaetь se (5v); Klimantovićev obrednik (1502.): i paki otvrzaeši istočnikь kr’ĉeniê v’semu okrišlju zemalskomu (150v); Senjski ritual (1508.): eže tebê istočnikь krĉeniê raêetь se (36v); Misal hruacki Šimuna Kožičića Benje, Rijeka, 1531.: da prêporoeni istočnikomь kršĉeniê (list 81b), da prêporoenimь kršĉeniê istočnikomь (list 107b), očisitilь esi svetim kršĉêniê istočnikomь (list 161b). Podatci pribavljeni ljubaznošću dr. Ane Mihaljević sa Staroslavenskoga instituta.

[39] Ivan Drkoličić Ričić, Misal po običaju Rimskoga dvora (1570.), str. 203; Ciro Giannelli i Sante Graciotti, Il Messale Croato-Raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano: Biblioteca Apostolica Vaticana, 2003., str. 173; Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa, a oblašću g. n. pape Pija XI. udešen prema Zborniku kanonskoga prava, Zagreb, 1929., str. 10 i 45; Josip Tinodi, Liturgika prvi dio: Sveti čini, Mostar, 1932., str. 202; Dragutin Kniewald, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 196; Rimski obrednik: Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1974., str. 113 i 169; Biskupski ceremonijal.. proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987., str. 102, br. 369; str. 104, br. 371.

[40] Ivan Drkoličić Ričić, Misal po običaju Rimskoga dvora (1570.), str. 185; Ciro Giannelli i Sante Graciotti, Il Messale Croato-Raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano: Biblioteca Apostolica Vaticana, 2003., str. 152.

[41] Rimski misal za privatnu upotrebu, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 21930., str. 382; Dragutin Kniewald, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 157, 167, 191, 196 i 338; Rimski misal za privatnu upotrebu, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 41942., str. 291; Obnovljeni obred Svete sedmice, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1957., str. 105, 144, 146, 147, 151, 152, 153; Nedjeljni i blagdanski misal za narod, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 11976., 21992., 32000., 42002., 52004., 62012., 72015., 82017., 92024., str. 129, 132 i 804; Biskupski ceremonijal… proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987., str. 123, br. 441, str. 232, br. 998 i str. 234, br. 1005; Vjerujem: Mali katolički katekizam, Königstein im Taunus: Kirche in not, 2005., str. 124.

[42] Ritval rimski istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichiu Popu Bogoslovçu, V Riimu, Iz Vtieſteniçæ Sfet: Skuppa od Razplodyenya S. Vierræ, 1640., str. 5, 6, 7, 46, 48 i 411; Bartol Kašić, Vanghielia i pistule, Romae 1641., str. 122, 143, 144 i 146; Vandjelja i kgnighe apostolske, Ragusa, 1784., str. 143, 144, 145, 146 i 149; Ritual rimski utiʃten po naredbi s. otca pape Pavla petoga a sada umnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu naʃemu Benediktu XIV., U Mletcim 1827., str. 13, 14, 17, 26, 43, 47, 52, 53, 54 i 228; Evangeglja i kgnighe apostolske, U Dubrovniku 1841., str. 113, 115, 116;, 133, 134 i 135; Obredi Velike sedmice po novom misalu i brevijaru, prir. Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 227, 228, 230, 232 i 233.

[43] Ritval rimski istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichiu Popu Bogoslovçu, V Riimu, Iz Vtieſteniçæ Sfet: Skuppa od Razplodyenya S. Vierræ, 1640., str. 46 i 47; Bartol Kašić, Vanghielia i pistule, Romae 1641., str. 122, 123 i 133; Vandjelja i kgnighe apostolske, Ragusa, 1784., str. 144 i 157; Ritual rimski utiʃten po naredbi s. otca pape Pavla petoga a sada umnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu naʃemu Benediktu XIV., U Mletcim 1827., str. 17, 38, 53 i 368.

[44] Ritual rimski utiʃten po naredbi s. otca pape Pavla petoga a sada umnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu naʃemu Benediktu XIV., U Mletcim 1827., str. 17; Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa, a oblašću g. n. pape Pija XI. udešen prema Zborniku kanonskoga prava, Zagreb, 1929., str. 10 i 74.

[45] Vandjelja i kgnighe apostolske, Ragusa, 1784., str. 169; Ritual rimski utiʃten po naredbi s. otca pape Pavla petoga a sada umnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu naʃemu Benediktu XIV., U Mletcim 1827., str. 23; Evangeglja i kgnighe apostolske, U Dubrovniku 1841., str. 113, 114 i 134.

[46] Anton Kadčić, Boggoslovje dilloredno, Bononiae 1729., str. 121; Jerolim Filipović, Pripovidagnie nauka karstjanskoga kgnighe trecchie, U Mlecih 1765., str. 20a; Katekism rimski, preveo Josip Matović, U Mlezieh 1775., str. 144; Anđeo dalla Costa, Zakon czarkovni, knjiga I, U Mneczi 1778., str. 175; François-Aimé Pouget, Uputjenja katolicsanska u razgovore sloxena, dio trechi, preveo Ivan Velikanović, U Ossiku 1788., str. 25; Anselmo Ricker, Obredoslovnica ili obredi i običaji katoličke cèrkve, U Zagrebu 1865., str. 12; Rimski ritual (obrednik)izdan po zapoviedi sv. otca pape Pavla V a pomnožan i poizpravljen Benediktom XIV čestite uspomene, U Rimu, Tisak Sv. Sbora „de Propaganda Fide“ 1893., str. 4, 5, 8, 15, 16, 42, 43, 45, 50, 51, 53; Cvjetko Rubetić, Katolička liturgika ili obredoslovlje za srednja učilišta, Zagreb, 1901., str. 9, 35, 94 i 116; Fran Barac, Liturgika ili nauka o bogoštovnim obredima Katoličke Crkve, U Zagrebu 1908., str. 52; Ignaz Schüch – Amand Polz, Pastirsko bogoslovlje, preveli Stjepan Gjanić i Bogoljub Strižić, U Zagrebu 1917., str. 284, 285, 496 i 497; Stjepan Gjanić, Priručnik za vršenje službe Božje po propisima rimskoga obreda, Zagreb, 1919., str. 172, 173, 174 i 175; Josip Tinodi, Liturgika prvi dio: Sveti čini, Mostar, 1932., str. 42, 43 i 200; Dragutin Peček, Liturgika ili nauka o bogoštovnim obredima katoličke Crkve, Zagreb, 1939., str. 13; Matija Markov, Katolička liturgika, Zagreb, 1944., str. 13 i 68; Ante Crnica, Priručnik kanonskoga prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., str. 157, 158 i 273; Biskupski ceremonijal… proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987., str. 232, br. 995; Kodeks kanonskog prava uređen po odredbi sv. oca pape Pija X. proglašen po nalogu pape Benedikta XV., preveo Franjo Herman, Zagreb: Glas Koncila, 2007., kanon 774. § 1. i 2. i kanon 775; Zakonik crkvenog prava: uređen po odredbi pape Pija X., proglašen po nalogu pape Benedikta XV. (1917.), preveo Josip Pazman, Zagreb: Tkalčić, 2014., kanon 774. § 1. i 2. i kanon 775.

[47] François-Aimé Pouget, Uputjenja katolicsanska u razgovore sloxena, dio trechi, preveo Ivan Velikanović, U Ossiku 1788., str. 25.

[48] Katekism rimski, preveo Josip Matović, U Mlezieh 1775., str. 154, 156, 171 i 173.

[49] Nedjeljni i blagdanski Misal, prir. Fabijan Veraja, Rim: Hrvatska iseljenička dušobrižnička služba, 1966., str. 246; Obnovljeni obred svete sedmice, prir. Petar Čule, Vatikanska tiskara Polyglotta, 1967., str. 104 i 133; Misal za sve dane u godini, prir. Jure Radić, Makarska, 1967., str. 231; Biskupski ceremonijal… proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987., str. 101, br. 356 i 360, str. 202, br. 864, str. 233, br. 1002; Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb: Glas Koncila, 1996., kanon 530. točka 6. i kanon 858. § 1. i 2.

[50] Biskupski ceremonijal… proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987., str. 232, br. 997.

[51] Katekism rimski, preveo Josip Matović, U Mlezieh 1775., str. 144 (dio 2., poglavlje II., točka 5).

[52] Sv. Justin, Prva apologija, 1, 61 (Patrologia Graeca, svezak 6, stupac 421): „Hunc autem hujus rei rationem ab apostolis accepimus. Quando quidem primam nostram generationem ignorantes, necessitate quadam ex humido semine per mutuam parentum mistionem geniti sumus, atque in pravis moribus et nefariis institutis educati: ut necessitatis et ignorationis filii non maneamus, sed electionis et scientiae, ei remissionem peccatorum, quae prius commisimus, consequamur in aqua; super eo qui regenerari voluerit, et peccatorum poenitentiam egerit, parentis omnium et Domini Dei nomen pronuntiatur, atque hoc ipsum tantummodo appellamus, cum eum baptizandum ad lavacrum deducimus. Nemo est enim qui nomen dicere non enarrabili Deo possit, aut si quis dicere audeat nomen illi inesse, is perdite insanit. Vocatur autem lavacrum illud illuminatio, eo quod mente illuminentur qui haec discunt. Sed et in nomine Jesu Christi sub Pontio Pilato crucifixi, ei in nomine Spiritus Sancti, qui per prophetas omnia ad Jesum spectantia praenuntiavit, is qui illuminatur, abluitur.“

[53] Sv. Grgur Nazijanski, Oratio 40, 3–4 (Patrologia Graeca, svezak 36, stupci 361–364): „III. Ac de duabus quidem nativitatibus, hoc est, de prima et ultima, non est nunc disputandi locus: verum de media, et hoc tempore nobis necessaria, a qua luminum dies nomen accepit, tractabimus. Baptismus igitur, splendor est animarum, vitae in melius mutatio, conscientiae ad Deum interrogatio (I Petr. III, 21). Baptismus, infirmitatis nostrae adjumentum. Baptismus, carnis est abjectio, Spiritus assectatio, Verbi participatio, figmenti correctio, peccati diluvium, lucis communicatio, tenebrarum oppressio. Baptismus, vehiculum ad Deum, peregrinatio cum Christo, fidei adminiculum, mentis perfectio, coelestis regni clavis, vitae commutatio, servitutis depulsio, vinculorum solutio, compositionis in meliorem statum conversio. Quid plura commemorare attinet? Baptismus, omnium Dei beneficiorum praeclarissimum est et praestantissimum. Etenim, ut quaedam Sancta sanctorum vocantur, et Cantica canticorum (quod scilicet latius pateant ac plura complectantur, praecipuamque dignitatem habeant); eodem modo baptismus quoque illuminatio dicitur, quod omnes alias illuminationes sanctitate superet.

IV. Quemadmodum autem Christus, hujus doni dator, multis ac diversis nominibus appellatur, ita ipsum quoque donum varia nomina sortitur: sive id nobis ob miram quamdam rei laetitiam accidat (fit enim fere, ut qui rem aliquam impensissime amant, nomina quoque ipsa libenter usurpent); sive quod multiplex hujus beneficii utilitas, multas quoque appellationes nobis pepererit. Donum vocamus, gratiam, baptismum, unctionem, illuminationem, incorruptionis indumentum, regenerationis lavacrum, sigillum, ac denique excellentissimo quovis nomine appellamus. Donum dicitur, quia iis, qui nihil prius contulerunt, datur; gratia, quia etiam debentibus; baptismus, quia peccatum in aqua sepelitur; unctio, quia sacer et regius (hac enim erant, quae ungebantur); illuminatio, quia splendor et claritas; indumentum, quia ignominiae nostrae velamen est; lavacrum, quia abluit; sigillum, quia conservatio est, ac dominationis obsignatio. Huic gratulantur coeli; hunc angeli propter splendoris cognationem celebrant: hic beatitudinis illius imaginem gerit; hunc laudibus quidem et hymnis celebrare volumus, verum pro rei dignitate non possumus.“

[54] Sv. Toma Akvinski, Izlaganje o Apostolskom vjerovanju (Expositio in Symbolum Apostolorum), 10. članak (Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, preveo Augustin Pavlović, Split: Symposion, 1981., str. 87–88): „Bonum ergo Christi communicatur omnibus Christianis, sicut virtus capitis omnibus membris; et haec communicatio fit per sacramenta Ecclesiae, in quibus operatur virtus passionis Christi, quae operatur ad conferendam gratiam in remissionem peccatorum. Huiusmodi autem sacramenta Ecclesiae sunt septem. Primum est Baptismus, qui est regeneratio quaedam spiritualis. Sicut enim vita carnalis non potest haberi nisi homo carnaliter nascatur: ita vita spiritualis, vel gratiae, non potest haberi nisi homo renascatur spiritualiter. Haec autem generatio fit per Baptismum: Ioan. III, 5: nisi quis renatus fuerit ex aqua et Spiritu Sancto, non potest introire in regnum Dei. Et est sciendum, quod sicut homo non nascitur nisi semel, sic et semel tantum baptizatur: unde et sancti addiderunt: confiteor unum Baptisma. Virtus autem Baptismi est quod purgat ab omnibus peccatis et quantum ad culpam et quantum ad poenam: et inde est quod nulla poenitentia imponitur baptizatis, quantumcumque fuerint peccatores; et si statim moriantur post Baptismum, immediate evolant in vitam aeternam. Inde est etiam quod licet soli sacerdotes ex officio baptizent, ex necessitate tamen cuilibet licet baptizare, servata tamen forma Baptismi, quae est: ego te baptizo in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Sumit autem hoc sacramentum virtutem a passione Christi: Rom. VI, 5: quicumque baptizati sumus in Christo Iesu, in morte ipsius baptizati sumus. Et inde est quod sicut Christus fuit tribus diebus in sepulcro, ita fit trina immersio in aqua.“ Slično: Summa contra gentiles, IV. knjiga, 59. poglavlje (Suma protiv pogana, svezak drugi, preveo Augustin Pavlović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1042–1044); sustavno o krštenju: Summa theologiae, III. dio, 66.–71. pitanje.

[55] Salaminski biskup Epifanije godine 374. i Prvi carigradski sabor (Sabor 150 otaca) 30. srpnja 381. (Heinrich Denzinger, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2022., br. 42, str. 14 i br. 150, str. 43–45).

[56] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, III. dio, 69. pitanje, 5. članak, odgovor: „per Baptismum aliquis regeneratur in spiritualem vitam, quae est propria fidelium Christi… Vita autem non est nisi membrorum capiti unitorum, a quo sensum et motum suscipiunt. Et ideo necesse est quod per Baptismum aliquis incorporetur Christo quasi membrum ipsius. Sicut autem a capite naturali derivatur ad membra sensus et motus, ita a capite spirituali, quod est Christus, derivatur ad membra eius sensus spiritualis, qui consistit in cognitione veritatis, et motus spiritualis, qui est per gratiae instinctum. Unde Ioan. I dicitur, vidimus eum plenum gratiae et veritatis, et de plenitudine eius omnes accepimus. Et ideo consequens est quod baptizati illuminentur a Christo circa cognitionem veritatis, et fecundentur ab eo fecunditate bonorum operum per gratiae infusionem.“; Odgovor na 2. razlog: „Ad secundum dicendum quod doctor illuminat exterius per ministerium catechizando, sed Deus illuminat interius baptizatos, praeparans corda eorum ad recipiendam doctrinam veritatis, secundum illud Ioan. VI, scriptum est in prophetis, erunt omnes docibiles Dei.“

[57] Katekism rimski, preveo Josip Matović, U Mlezieh 1775., str. 143 (dio 2., poglavlje II., točka 4).

[58] Biskupska poslanica Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1976., br. 14, str. 18–19; br. 17, str. 22–23.

[59] Ivan Kukuljević Sakcinski, u: Narodne novine (Zagreb), XIX/1853., br. 217, 23. rujna 1853., str. 605.

[60] Ivan Kukuljević Sakcinski, Izviestje načelnika družtva g. Ivana Kukuljevića Sakcinskog o svom putovanju u Mletke i Beč god. 1853., Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga III, U Zagrebu 1854., str. 336.

[61] Ivan Kukuljević Sakcinski, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga IV, U Zagrebu 1857., str. 390.

[62] Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae = Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, dio I, izdaje Ivan Kukuljević Sakcinski, U Zagrebu 1874., str. 217.

[63] Antal Stöhr, A Felső-magyarországi Muzeum-egylet második évkönyve, Kassa, 1876., str. 6: „egy IX-dik századbeli, hat oldalú, fehér márványból készült keresztelő kút“.

[64] Franjo Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabriae 1877., str. 376: „una eum sculpturae stylo et ornamentis monumentum hoc aeque ad saeculum IX referunt.“

[65] Ivan Mihajlovič Martinov, Notice sur un monument illyrien, Revue de l’art chrétien (Arras – Paris), XXVII/1879., str. 434: „daterait de la fin du IXe siècle ou du commencement du Xe“.

[66] Raffaele Cattaneo, L’architecture en Italia dal sec. VI al mille circa, Venezia, 1888., str. 100: „del secolo VIII proveniente da terra ferma“.

[67] Franjo Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Rad JAZU, CXVI, Zagreb, 1893., str. 210.

[68] Ernst Alfred Stückelberg, Langobardische Plastik, Zurich, 1896., str. 96: „als Datum mag die Wende des VIII. und IX. Jahrhunderts gelten“.

[69] Luka Jelić, Najznamenitije starohrvatsko otkriće, Vienac (Zagreb), 2/1911., br. 1 / siječanj 1911., str. 20; Luka Jelić, Dvorska kapela sv. Križa u Ninu, Zagreb, 1911., str. 5 i prilog VIII.

[70] Ferdo Šišić, Genealoški prilozi о hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (Zagreb), nova serija, XIII/1914., str. 46.

[71] Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, U Zagrebu 1914., str. 120; Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., str. 308.

[72] Miloje M. Vasić, Arhitektura i skulptura u Dalmaciji, Beograd, 1922., str. 154: „Вишеслављева крстионица из Нина… рађена је… за време хрватског кнеза Вишеслава који је владао на прелазу из VIII у IX век.“

[73] Ljubo Karaman, Sarkofag Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosrednjovjekovna pleterna ornamentika u Dalmaciji, Starinar (Beograd), 3. serija, knjiga III, 1925., str. 55.

[74] Josef Strzygowski, O razvitku starohrvatske umjetnosti, Zagreb: Matica hrvatska, 1927., str. 49; Joseph Strzygowski, Die altslavische Kunst. Ein Versuch ihres Nachweises, Augsburg: Benno Filser, 1929., str. 92.

[75] Ljubo Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb: Matica hrvatska, 1930., slika 50; Ljubo Karaman, Eseji i članci, Zagreb: Matica hrvatska, 1939., str. 10 i slika 1; Ljubo Karaman, O spomenicima VII i VIII stoljeća u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata, Viestnik hrvatskoga arheoložkoga družtva (Zagreb), nova serija, XXII-XXIII/1941.–1942., br. 1, str. 104; Ljubo Karaman, Živi kamen povjesti. Krstionica hrvatskih knezova u glavnom gradu Hrvatske države, Spremnost (Zagreb), I/1942., br. 16 / 14. lipnja 1942., str. 9; Ljubo Karaman, Živi kamen povjesti, krstionica hrvatskih knezova u glavnom gradu hrvatske države, Prosvjetni život (Zagreb), I/1942., br. 3 / rujan 1942., str. 113; Ljubo Karaman, Živa starina: petdeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, Zagreb: Hrvatski izdavački bibliografski zavod, 1943., str. 40–44; Ljubo Karaman, Starohrvatski spomenici, Naša Domovina: zbornik, knjiga I, gl. ur. Filip Lukas, Zagreb, 1943., str. 240/241; Ljubo Karaman, O vremenu krstionice kneza Višeslava, Peristil, 3, 1960., str. 107, 108 i 109.

[76] Antun Grgin, Istraživanje starohrvatskih spomenika po splitskoj okolici, Narodna starina (Zagreb), 12/1933., br. 31, str. 113.

[77] Oton Knezović, Hrvatska povijest od najstarijeg doba do godine 1918., Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1935., str. 38

[78] Viktor Živić, Stare slave djedovina: Duhovni vodič kroz Muzej hrvatskih spomenika u Kninu, U Zagrebu: Hrvatski radiša, 1935., str. 25.

[79] Miho Barada, Bašćanska ploča, Zlatno klasje (Zagreb), I/1938., br. 1, str. 4.

[80] Emerich Schaffran, Die Kunst der Langobarden in Italien, Jena: Diederichs, 1941., str. 168 – 169: „das Taufbecken des Fürsten Viceslav, heute in Venedig, Museum Correr (Tafel 25/d), einst in der Kreuzkirche in Nin, ist im Ornament und in den Säulenkapitellen auf der Stilstufe der langobardischen Kunst um 750, und hier entspricht sogar die Inschrift (Hoc Johannes presbyter sub tempore Wissasclavo duci opus bene composuit devote) dem Duktus langobardischer Beschriftungen, so jener des Ziboriums in S. Giorgio di Valpolicella.“

[81] Stjepan Krivošić, Dalekim tragovima. Ima li krstionica kneza Višeslava veze s pokrštenjem Hrvata?, Spremnost (Zagreb), II/1943., br. 89 / 7. studenoga 1943., str. 9.

[82] Mirko Šeper, Relief iz Zadra s prikazom Kristova rođenja, Hrvatska smotra (Zagreb), 11/1943., br. 11–12, str. 649.

[83] Krunoslav Draganović – Josip Buturac, Poviest Crkve u Hrvatskoj: Priegled od najstarijih vremena do danas, Zagreb: Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, 1944., str. 148.

[84] Bogo Grafenauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik (Zagreb), V/1952., br. 1–2, str. 27.

[85] Mirko Šeper, Der Taufstein des Kroatischen Fürsten Višeslav aus dem Frühen Mittelalter, Erlangen, 1958. (Nachrichten des Deutschen Instituts für merowingisch-karolingische Kunstforschung (Archiv Paulus), Heft 14–16), str. 21: „bin ich der Meinung, daß auch der Taufstein des Fürsten Višeslav in das XI. Jahrdt. zu datieren sei.“

[86] Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I, Split, 1963., str. 82.

[87] Vladimir Gvozdanović, Starohrvatska arhitektura, Zagreb: Izdavačka djelatnost Saveza arhitekata Hrvatske, 1969., str. 18 i 86.

[88] Stjepan Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knjiga II, Zagreb: Školska knjiga, 1973., str. 139 i 140.

[89] Antun Ivandija – Josip Buturac, Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima, Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1973., str. 36.

[90] Mate Suić, Prilog tumačenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit?, Zbornik Narodnog muzeja, 9-10, Beograd, 1979., str. 200.

[91] Slavko Kovačić, Kronika. Drugi međunarodni simpozij o crkvenoj povijesti Hrvata, Croatica Christiana periodica (Zagreb), 10/1986., br. 17, str. 177.

[92] Ivo Petricioli, Od Donata do Radovana: pregled umjetnosti u Dalmaciji od 9. do 13. stoljeća, Split, 1990., str. 54.

[93] Nikola Jakšić, Predromaničko kiparstvo, u: Tisuću godina hrvatske skulpture, ur. Igor Fisković, Zagreb: Muzejsko-galerijski centar, 1991., str. 15.

[94] Miljenko Jurković, Od Nina do Knina: iz hrvatske spomeničke baštine od 9. do 11. stoljeća, Zagreb: Muzej Mimara: Gliptoteka HAZU, 1992., str. 26.

[95] Vladimir Posavec, Krstionica kneza Višeslava i njegovo mjesto u kronologiji hrvatskih vladara, Historijski zbornik (Zagreb), 49/1996., str. 32.

[96] Nikola Jakšić, Predromaničko kiparstvo, u: Tisuću godina hrvatskog kiparstva, ur. Igor Fisković, Zagreb: Muzejski galerijski centar, 1997., str. 27.

[97] Janko Belošević, Počeci kršćanstva kod Hrvata u svjetlu arheološke građe, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti (Zadar), 1997., svezak 36, broj 23, str. 135.

[98] Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 26.

[99] Ivo Perić, Povijest Hrvata, Zagreb: Centar za transfer tehnologije, 1997., str. 21.

[100] Radoslav Katičić, Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998., str. 219.

[101] Milko Brković, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske sprave bosansko-humskih vladara i velmoža, Zadar – Mostar, 1998., str. 41 i 351.

[102] Vedrana Delonga, krsni zdenac, kraj 8. ili početak 9. stoljeća, u: Hrvati i Karolinzi: Katalog, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2000., str. 311.

[103] Nikola Jakšić, On the Origin of the Baptismal Font with the Name of Prince Višeslav, Hortus Artium Medievalum (Zagreb), 8/2002., str. 243; Nikola Jakšić, Klesarstvo u službi evangelizacije: studije iz predromaničke skulpture na Jadranu, Split, 2015., str. 385.

[104] Hrvoje Matković, Na vratima hrvatske povijesti, Zagreb: Golden marketing; Tehnička knjiga, 2006., str. 32–33.

[105] Nikola Jakšić, Klesarstvo u službi evangelizacije: studije iz predromaničke skulpture na Jadranu, Split, 2015., str. 394.

[106] Mirjana Matijević Sokol, Studia mediaevalia selecta: Rasprave i prinosi iz hrvatske srednjovjekovne povijesti, Zagreb: FF-press, 2020., str. 15.

[107] Ante Uglešić, U potrazi za Višeslavovom krstionicom, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 12022., 22024., str. 97 i 119.

[108] Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 291.

[109] Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 26.

[110] Hrvoje Morović, Jedan nestali izvor za kulturnu povijest grada Zadra, Zadarska revija (Zadar), I/1952., br. 4, str. 36–43; Josip Kolanović, Zbornik ninskih isprava od XIII do XVII stoljeća, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 16–17 (Povijest grada Nina), Zadar, 1969., str. 507–526; Filip Amos-Rube, Ninske crkve u dokumentima iz godine 1579. i 1603., Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru (Zadar), sv. 16–17/1969., str. 559; Spisi apostolskih vizitacija Ninske biskupije iz godina 1579., 1603. i 1625., Zadar: Državni arhiv u Zadru; Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije Zmajević; Rim: Hrvatski povijesni institut u Rimu, 2022., str. 50 (biskup Valier), 85 (biskup Priuli) i 172 (nadbiskup Garzadori); Ante Uglešić, U potrazi za Višeslavovom krstionicom = In search of Višeslav’s baptistery, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 22024., str. 56–66.

[111] Giuseppe Ferrari-Cupilli, Su d’un antica vasca battesimale nel Museo Correr, La Voce Dalmatica (Zara), I (1860.), br. 22, 27.10.1860., str. 178; La Domenica (Zara), III/1890., br. 23, 8.6.1890., str. 174.: „una vasca di pietra a cui si discendeva per cinque gradini, ed era destinata per amministrare le acque battesimali per modo d’immersione… Questo rimasuglio di antichità, perche cadente e per dar luogo alla piazza, fù capricciosamente alterato e atterrato l’anno 1746; per il sito del quale fu accordato dal Rappresentante lo spazio per erigere dietro l’altar maggiore una nuova sagrestia, in luogo alla vecchia, ch’era assai ristretta. Piangasi dunque dagli amatori della patria nonense la distruzione totale anche dell’ultimo ecclesiastico rimasuglio… e molto più la perdita della vasca con isrizioni e stemmi dissoterrata, ad altrove dell’umana avidità con altre lapidi asportata con quel privato metodo e profondo silenzio, che è solito d’essere osservato in simili arbitrarie disposizioni.“

[112] Carlo Federico Bianchi, Zara cristiana, 2, Zara: Woditzka, 1880., str. 244 i 247–248: „Come narra l’egregio storico di Nona dottor Giovanni Cassio… Adiacente alla cattedrale dal lato di norra esisteva l’antichissimo Battistero di forma rotonda il quale era l’unico in tutta la città. Quattro cappelette lo adornavano internamente; nel centro aveva una vasca marmorea ornata di religiosi emblemi in bassorilievo, nella quale discendevasi mediante cinque gradini, indizio questo non dubbio della sua antichità che risalir doveva all’epoca del battesimo per immersione, inanzi cioè al decimo secolo. Questo prezioso edificio fu totalmente e barbaramente distrutto nel 1746, e fu sostituito da una vasca di pietra, sorreta da un piedistallo pure di pietra, situata nell’ angolo sinistro interno della chiesa.“

[113] Daniele Farlati, Illyricum sacrum, IV, Venetiis 1769., str. 237–238; Bishop Thomas Nechich (4.12.2024.); Zvjezdan Strika, Catalogus episcoporum Ecclesiae Nonensis zadarskog kanonika Ivana A. Gurata, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (Zadar), 49/2007., str. 146; Tomislav Šarlija, Jasenice pod vlašću Osmanlija i Mlečana od XVI. do konca XVIII. stoljeća, Povijesni prilozi (Zagreb), 31/2012., br. 43, str. 166; Zdenko Dundović, Ninski biskup Toma Nekić (1743. – 1754.), Croatica Christiana periodica (Zagreb), 40/2016., br. 77, str. 129–142; Spisi apostolskih vizitacija Ninske biskupije iz godina 1579., 1603. i 1625., Zadar: Državni arhiv u Zadru, 2022., str. 205 i 208.

[114] O prošlosti Giudecce: Michele Battagia, Cenni storici e statistici sopra l’isola della Giudecca, Venezia, 1832.; Pompeo Molmenti – Dino Mantovani, Le isole della Laguna Veneta, Venezia 1895., str. 21–28; Giulio Lorenzetti, Venezia e il suo estuario. Guida storico-artistica, Venezia, 1926.; Trieste, 1974., str. 773–778; Sicinio Bonfanti, La Giudecca: nella storia, nell’arte, nella vita, Venezia, 1930.; Francesco Basaldella, Giudecca, storia e testimonianze, Venezia, 1983. O kapucinima na Guidecci: Davide Maria da Portogruaro, Storia dei cappuccini veneti, vol. 2: Primi sviluppi, 1560–1580, Venezia, 1957.; Arturo Maria da Carmignano di Brenta, Storia dei cappuccini veneti, vol. 3: Conventi fondati dal 1582 al 1585 e loro vicende fino alla soppressione, Venezia-Mestre, 1979.

[115] Federigo Altan, Lettera del sig. abate conte Federigo Altan De’ Conti di Salvarolo al molto rev. padre Filippo da Verona cappucino, contenente la spiegazione di un celebre battesimale geroglifico, ed alcuni inediti documenti sopra le ceremonie del Battesimo, In Padova, Nella Stamperia del Seminario appresso Giovanni Manfrè, 1749., str. XVIII–XIX: „certa iscrizione, che leggasi in antico Battistero esistente a Venezia nel convento appunto posseduto dalla venerabile vostra Religione Capucina… Comincerò dalla iscrizione del sopramenzionato antico battisterio, che è di figura essagona, o a meglio dire, è composto di sei parallellogrami intorno, e di due basi, che hanno tanti lati, quanti sono i pallallelogrami medesimi. È da dolersi, che la suddeta iscrizione non si possa interamente legere a motivo, che parte della pietra su cui sta scolpita, è incastrata nel muro…“

[116] Fridericus Althanus, Baptismale hieroglyphicum: Epistolica dissertatione explanatum, cui accedunt nonnula vetusta documenta ad baptismum quoque spectantia, S. Viti ad Tilamentum, IV. Kal. Aprilis 1749., [Padova, 1753.], str. 17–18: „inscriptio quaedam, quae Venetiis in vetusto quodam Baptisterio legitur, quod in venerandi tui Ordinis caenobio existit… Ab antiqui Baptisterii praedicti inscriptione incipiam, quam dolendum profecto est, totam legi non posse, quod pars marmoris, cui insculpta est, intra parietis cujusdam molem compacta est, et abscondita.“

[117] Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 26.

[118] Plan i program vjerskog odgoja i obrazovanja, ur. Stjepko Težak, Zagreb: Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Hrvatske; Školske novine, 1991. „Plan i program katoličkog vjerskog odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi“ (str. 5), „Nacrt Plana i programa izradila Radna grupa za osnovnu školu Komisije Katehetskog vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije za katehetski plan i program; Plan i program odobrila Biskupska konferencija hrvatskog jezičnog područja na proljetnom zasjedanju Sabora BKJ u Zadru, 11. travnja 1991.“ (str. 6), „za prijelazno razdoblje od pet godina, najprikladniji su, kao temeljni vjeronaučni udžbenici oni u izdanju »Kršćanska sadašnjost«… Katekizam 4 (za IV. razred) … Snagom Duha (za VII. i VIII. razred)“ (str. 13), „Pregled tematskih cjelina po razredima s predviđenim brojem sati“ (str. 16), „Četvrti razred… 15. Naša Crkva 2 sata“ (str. 18), „XV. tematska cjelina: Naša Crkva 61. Katolička Crkva među Hrvatima u domovini (usp. Katekizam 4, str. 114–122)“ (str. 45); „Osmi razred. 7. Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (O prošlosti i sadašnjosti Katoličke crkve među Hrvatima) 12 sati“ (str. 20).

Sukladno tomu udžbenik za 4. razred bio je Katekizam 4, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 11973., 21974., 31975., 41976., 51977., 61978., 71979., 81980., 91981., 101982., 111983., 121984., 131985., 141986., 151987., 161988., 171989., 181990., 191991., 201992., 211992., 221993., 231994., 241995., 251996., 261997., 271998., 281999., 292000., 302001., 312002., 322003., a u njemu se ove teme tiče cjelina Naša Crkva (str. 114–122) i poglavlje Prije 1300 godina (str. 120–121).

Sukladno tomu udžbenik za 8. razred bio Snagom Duha: uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice: priprava za sakramenat potvrde (krizmu), ur. Josip Baričević, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 11977., 21978., 31979., 41980., 51982., 61983., 71984., 81985., 91986., 101987., 111988., 121989., 131990., 141991., 151992., 161993., 171994., 181995., 191996., 201997., 211998., 221999., 232000., 242001., 252002., 262003., 272004., a u njemu na str. 87 je fotografija Višeslavove krstionice s objašnjenjem: „Krstionica kneza Višeslava iz Nina, simbol ulaska Hrvata u Crkvu. Krstionica je izrađena oko 800. godine. Na njoj su uklesane ove riječi (slijedi prijevod).“

[119] Plan i program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost: Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije: Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske, 1998. (Plan i program odobrila je Hrvatska biskupska konferencija 14. listopada 1997., a verificiralo ga Ministarstvo prosvjete i športa 29. lipnja 1998.): „Vjeronaučni plan za četvrti razred“ (str. 87), „Nastavna cjelina XV. Naša Crkva – 2 sata, Nastavna jedinica 61) Katolička crkva medu Hrvatima u domovini Hrvatskoj“ (str. 90); „Vjeronaučni plan za osmi razred“ (str. 105), „Nastavna cjelina VII. Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata – 9 sati. Nastavna jedinica 36) O postupnom pokrštavanju Hrvata tijekom dva stoljeća (od VI. do IX. stoljeća)“ (str. 107), „VII. nastavna cjelina: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Glavna svrha VII. nastavne cjeline jest sustavnije osnovno upoznavanje… s važnim događajima i osobama (likovima) iz povijesti i sadašnjosti Crkve u Hrvata tijekom njezina trinaeststoljetnoga postojanja. Pri ostvarivanju te svrhe valja voditi osobitu brigu o korelaciji sa sličnim sadržajima iz nastave povijesti i o specifičnosti ciljeva učenja crkvene povijesti… Pritom se posebna pozornost posvećuje vjerničkom prepoznavanju povijesnospasenjskih aspekata u povijesti naše Crkve u domovini Hrvatskoj i u drugim zemljama gdje žive i djeluju vjernici pripadnici hrvatskoga naroda… učenjem povijesti Crkve u Hrvata vjeroučenicima se istodobno omogućuje upoznavanje i daljnje njegovanje vlastitoga kulturno-nacionalnoga ali i specifično kršćanskoga vjerničkoga identiteta.“ (str. 261).

[120] Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi, Narodne novine, br. 156/03 od 3.10.2013.

[121] Nastavni plan i program za osnovnu školu, Narodne novine, br. 102/06 od 15.9.2006., str. 7011 i 7021 (Katolički vjeronauk); Nastavni plan i program za osnovnu školu, Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2006., str. 349 i 361.

[122] Odluka o donošenju kurikula za nastavni predmet Katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, br. 10/19 od 29.1.2019. Odobrila Hrvatska biskupska konferencija 23. siječnja 2019.

[123] Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja Građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole, Narodne novine, br. 104/14 od 28.8.2014. Stavljen izvan snage Odlukom o donošenju kurikula za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 10/19 od 29.1.2019.).

[124] Plan i program katoličkog vjeronauka za četverogodišnje srednje škole, Zagreb: Nacionalni katehetski ured, 2009., koji je odobrila Hrvatska biskupska konferencija 7. studenoga 2008., ne spominje Višeslava ni krstionicu.

Plan i program katoličkog vjeronauka za trogodišnje srednje škole (Narodne novine, br. 86/14), koji je odobrila Hrvatska biskupska konferencija 15. svibnja 2014., ne spominje Višeslava ni krstionicu.

U Kurikulu za nastavni predmet Katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, br. 10/19 od 29.1.2019., koji je Hrvatska biskupska konferencija odobrila 23. siječnja 2019., ističe se: „Srednja škola, Katolički vjeronauk, 2. razred – 70 sati godišnje (…) Domena D: Crkva u svijetu (…) Odgojno-obrazovni ishod 2.3. Učenik prikazuje doprinos i vrednuje suodnos kršćanstva i hrvatske, europske i svjetske kulture, znanosti i tradicije te obrazlaže doprinos Crkve u izgradnji hrvatske znanosti i školstva, kulture, graditeljstva, književnosti i umjetnosti. (…) Preporuke za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda: (…) Projektna nastava »Doprinos Crkve u Hrvatskoj u srednjem vijeku« kroz koju će učenici istražiti i vrednovati važnost glagoljice, Bašćanske ploče, Višeslavove krstionice…“

Prvi hrvatski vjeronaučni udžbenik za drugi srednje: Marko Pranjić – Anto Stojić, Zov slobode: vjeronaučni udžbenik za drugo godište srednjih škola, Zagreb: Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 11992., 21995., 31996., koji je bio u uporabi od školske godine 1992./1993. do 2003./2004., ne spominje Višeslavovu krstionicu.

Drugi hrvatski vjeronaučni udžbenik za drugi srednje: Viktorija Gadža – Nikola Milanović – Rudi Paloš – Dušan Vuletić, Odvažni svjedoci: vjeronaučni udžbenik za drugi razred srednje škole, Zagreb: Katehetski salezijanski centar, 12004., 22005., 32006., 42007., 52008.; Zagreb: Salesiana, 62009., 72011., 82012., 92013., 102015., o Višeslavovoj krstionici piše na str. 66–68. Udžbenik je odobrila Hrvatska biskupska konferencija 10. svibnja 2004. Bio je u uporabi od školske godine 2004./2005. do 2015./2016., a i danas se rabi u strukovnim školama.

Treći hrvatski vjeronaučni udžbenik za drugi srednje: Viktorija Gadža – Nikola Milanović – Mirjana Vučica – Dušan Vuletić, Odvažni svjedoci: udžbenik katoličkoga vjeronauka za 2. razred srednjih škola, Zagreb: Salesiana, jedanaesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje 2016., piše o pokrštenju Hrvata i donosi natpis Višeslavove krstionice na str. 114. Do danas je ostao u uporabi u strukovnim školama iako se ne dotiskuje.

Četvrti hrvatski vjeronaučni udžbenik za drugi srednje: Ivo Džeba – Mario Milovac – Hrvoje Vargić – Šime Zupčić, Dođi i vidi 2: udžbenik katoličkoga vjeronauka za 2. razred srednjih škola, Zagreb: Salesiana, 12019., 22020., 32021. u uporabi je od 2020., ali samo u gimnazijama, a ne i u strukovnim školama i ne spominje Višeslavovu krstionicu, pa nije jasno kako se provodi preporuka uputnika iz 2019. za ostvarenje odgojno-obrazovnoga postignuća D.2.3. Na stranici 74 udžbenik donosi fotografiju Višeslavove krstionice, ali bez legende o čem je riječ, a u dodatnim materijalima, dostupnima samo uz kȏd na stranici Multimedija 19 u PDF-u 7.3. ističe se: „Od drugih dokaza o pokrštavanju Hrvata znakovita je Višeslavova krstionica, nastala na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće (valja naglasiti kako se posljednjih godina razvila znanstvena rasprava u kojoj dio povjesničara pokušava osporiti ovo dosad uvriježeno stajalište).“

[125] Agostino da Montefeltro [1839.–1921.], Domovina, List Dubrovačke biskupije (Dubrovnik), VII/1907., br. 9 / 1. IX. 1907., str. 77.