Vrata

Očeva vrata uvijek su otvorena. Nijedna moja izgubljenost nije tako daleka. Očeva vrata ne poznaju vrijeme. Otvorena su i u trenutku moje smrti. Onda kad mi preostaje baciti prvi pogled na njih u čuđenju. Zar su još otvorena za mene?

Otac oduvijek stoji na dovratku. Gleda moj život kao na veliku kartu slobode i vidi sve što sam izabrao i što nisam izabrao. Nekako je utješno znati. Vrata uvijek otvorena. Dobrodošlica. I Očev osmijeh. Dobrodošao kući. Skini sa sebe sve što si putem natovario. Ništa ti od toga više ne treba.

Pomalo sam oprezan. Zar mi ništa ne treba, ama baš ništa? Ne, ništa ti ne treba. U mojoj kući ima mnogo stanova i pripravio sam ti mjesto. Skini sve sa sebe i uđi. Ali, Oče ima toliko toga čega se stidim i zbog čega se osjećam krivim, kako da prijeđem prag tvoje kuće? Znam da ima. I znam da se stidiš. I znam da se osjećaš krivim. Znam da ti je žao. Ne brini. Uđi. Ali, Oče toliko puta sam imao priliku svratiti u tvoju kuću, ali nisam, prošao sam pored tebe toliko puta i ne pozdravljajući te. Moja kuća je kao vinograd iz evanđelja, otvorena je, neki su tu već dugo, neki stalno dolaze i odlaze, neki dođu u zadnji čas, ali za sve ima mjesta, pa i za tebe.

Sumnjičav sam prema tolikoj velikodušnosti. Zar me neće zarobiti, zaključati, zar me neće kad me zatvori u svoju vječnu kuću početi kažnjavati? I Otac kao da zna što mislim. Ohrabrujuće me tapša po ramenu i onda me snažno grli. Govori mi na uho zar nisi čitao o izgubljenom sinu, zar nisi čitao o milosrđu, zar nisi čitao o kajanju i potrebi da se život iz temelja promijeni? Jesam, čitao sam.

Otac me dugo gleda u oči. Vrata kuće uvijek su otvorena. Ne zatvara ih Otac, zatvaram ih sam sebi kad se plašim kajanja, kad me je strah stati pred Oca i izgovoriti: oprosti mi. Osvrćem se na svijet koji ostavljam za sobom. Osvrćem se na život koji sam proživio.

S dovratka Očeve kuće vidim ono što je on vidio. Mene i moj život. Stojim tako i kao da gledam film u kojem igram glavnu ulogu. Tvrdoća srca, oholost, buntovništvo mladih i snažnih dana i godina kad kažem sam sebi i drugima: ne treba mi Otac, sve mogu bez njega.

Onda vidim otpor kad Otac pokušava doprijeti do mene. Gledam one koje mi je slao u život, gledam događaje, gledam životne okolnosti. Onda dolazi nešto što me potpuno slomi. Neka užasna tragedija, nešto zbog čega potpuno padam u mrak i odustajem od Očeve kuće. Otac je u tami sa mnom, u mraku šutke sjedi pored mene i drži moju glavu u svom krilu. Psujem ga i vrijeđam i tek sad vidim koliko ga sve to što izgovaram boli, ali vidim ga koliko je pun razumijevanja za moju bol, vidim ga koliko je strpljiv u svom čekanju.

U nekom trenutku dok tako u mraku ležim u njegovu naručju Otac pali jednu svijeću, malenu, iskričavu. Ispočetka svijeća mi ne privlači pogled, hladan sam, ravnodušan, tih i odsutan. Onda me to iskričavo svijetlo počinje živcirati, počinje me ljutiti, bijesan sam: tko se usudio upaliti svijetlo, nema svjetla, nema ničega.

Ali to maleno iskričavo svijetlo se ne predaje, ne posustaje, ne umire. Gori i pleše i ne umara se. Sad dok gledam s dovratka Očeve kuće svu tu tamu i to svjetlo vidim da je to nečija molitva. Netko je molio za mene. Onda se pojavi još nekoliko svjetlucavih iskri. Nečije molitve. I malo pomalo te molitve umiruju moj bijes i moju ljutnju. Trudim se biti ravnodušan prema njima. Ali, one ne posustaju.

Onda vidim kako mi Otac ubacuje misao u um. Možda su to molitve onih koji su prošli ono što ja sad prolazim, možda oni znaju nešto što ja ne znam, možda su i sami bili u tami i iz nje izišli nečijom molitvom?

Poslije ravnodušnosti i hladnoće dolazi zahvalnost. Hvala im. Tim malim iskričavim svjetlima, tim pobožnim i vjerničkim dušama koje su osjetile da sam nemoćan i slab. Gledam tako s dovratka Očeve kuće. Osjećam stid. Otac to zna. Spušta ruku na moju glavu.

Nemoj se sramiti. Ne stidi se. Uđi u Očevu kuću. Kako ću uči ovakav? Nisam zaslužio. Samo uđi, Otac me nježno gurka prema unutrašnjosti. Ne boj se. Uđi. A ti? Ja ću ostati na dovratku i gledati i čekati, reče Otac.

Dok sam ulazio Otac radosnim glasom prišapnu: vrata su uvijek otvorena. Zar nisi to znao? Zar nisi čitao o sinu koji pade pred Očeve noge i reče Oče oprosti mi sagriješih protiv neba i tebe. Nisam dostojan prijeći prag tvoje kuće. Čitao sam, da čitao sam.

Očeva vrata uvijek su otvorena. Nijedna izgubljenost nije tako daleka. Otac stoji na dovratku. Gleda. Čeka. Nada se. Treba samo barem jednom u životu okrenuti se u pravom smjeru i pogledati. Osjetiti. Doživjeti. Pad. Sramotu. Strah. Krivicu. Kajanje.

Onda radost i veselje koji dopiru iz kuće Očeve. Netko je smogao snage vratiti se. Netko je smogao snage reći: kajem se. Netko je zastao nad sobom i svojim životom. Duboko se zamislio kuda ide. Netko je tako zamišljen otvorio Pisma i pročitao prve retke: Neki otac je imao dva sina i mlađi reče ocu…