Zapovijedi su da se krše?
„Znam ali ne marim. Živjet ću po svome, po pravilima koja mi trenutačno gode, daju snagu, ugodu.“ Koliki ovako razmišljaju i toga se drže. „Bog je velik i milosrdan“, kažu, “oprostit će.“ Jeli baš tako? I maloumnima je jasno da uređeno društvo ne može bez zakonskog okvira.
Jesu li kršćani vidljivo bolji od onih koji za sebe kažu da nisu vjernici, da se Boga ne boje, da ne priznaju nikakve okvire ni Božje zakone?
Na brdu Sinaju, mjestu primanja zapovijedi, nalazi se veliki samostan svete Katarine Aleksandrijske. Znamo što se tu dogodilo. Prema Bibliji, u Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu, tu se odigrao presudni susret između Boga Jahve i njegova naroda predvođena Mojsijem.
Nakon izlaska iz ropstva u slobodu, nakon lutanja pustinjom i sazrijevanja u vjeri, Bog daje Mojsiju zapovijedi po kojima bi ta zajednica i svaka buduća trebala živjeti. Zapovijedi postaju temelj morala u objavljenim religijama: kršćanstvu, judaizmu, islamu.
Prve tri zapovijedi su regulirale odnos prema Bogu, drugih sedam suživot među ljudima. Prisutne su kod svih naroda i vjera u ovom ili drugačijem obliku. Upisane su u svim katekizmima Katoličke Crkve. Isklesane su i na velikom zidu veličanstvenog ulaza zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. Uz ostale molitve njih polaznici vjeronauka uče napamet. Moglo bi se reći da su za sve ljude jako važne.
Praksa to ne potvrđuje, nažalost. Zapovijedi su temelj stabilnom društvu, zajednici ljudi bez obzira na rasu, spol, i godine, čak i različite vjere i vjerske pokrete.
Svima je jedinstveno da bi trebali najprije štovati Boga, a potom ljude oko sebe, njihovu imovinu i život.
Reče netko da su “zapovijedi tu zato da se krše”.
Malo će se naći ljudi na svijetu koji nisu prekršili bar jednu od njih.
Ratovi diljem svijeta, otimačine, laž, nepravde, posezanje za tuđim dobrom, bračne nevjere… Sve to pokazuje da se Božje zapovijedi ne uzimaju ozbiljno, još manje da se živi po njima.
Kako vratiti vrijednost zapovijedima?
Netko je napisao: “Zabranjivati nam nešto znači pobuđivati nam želju za tim.“ „Nemoj!“ „E baš hoću!“
Crkva ima svoje načine od opomene do ispovijedi, ukazivanja na to da je kršenje zapovijedi grijeh. Svima je predočila biblijski niz od „sedam smrtnih grijeha“. Što o tome misle roditelji djece koji im sve olako dozvoljavaju, parovi koji ne poštuju život od začeća, političari koji obećavaju i ne ispunjavaju jer se „na laž ne plaća PDV”, kako reče jedan vjerujući da je duhovit?
Bog nas neće pitati za ono što su drugi učinili, koje zapovijedi nisu održavali, nego što smo mi prekršili i učinili. Iskreni će priznati da rijetko zamjećujemo vlastite poroke, grijehe, pogreške, a tako olako zamjećujemo i osuđujemo tuđe.
Svaki od nas znade da postoje Božji i ljudski zakoni da bi ljudi lakše živjeli, uživali u svojim pravima i odnosima.
Svjesni smo što znači nepoštivanje zadanih pravila. Što mislite i zašto su se, unutar i u okruženju kršćanske Europe, dogodili toliki ratovi, iako je većim dijelom katolička?
Što bi tek bilo kad bi svaki narod, pojedinac, stvarao svoja pravila, okvire svoga ponašanja i odnosa prema Bogu i ljudima? Božje su zapovijedi dane ljudima svih rasa i zemalja. Prisutne su u svim religijama svijeta. Unatoč svemu, kažu da je na pomolu treći svjetski rat. Zaključak: pravila nisu za to da se krše, nego da osiguraju dostojanstven život ljudima na zemlji.
