Ponedjeljak, 24 siječnja

Zašto živim?

Zašto živim? druga je od šest propovijedi iz knjige prof. dr. sc. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 6–12 (umnoženo ciklostilom).



Nekada to pitanje provaljuje iz pameti, koja traga za istinom; nekada je ono bolna jeka srca, koje traži melem svojim bolima. Isto pitanje kod mnogih, kod svih ljudi, a koliko različitih odgovora, kako oprječnih lijekova?!

Ne znamo, zašto živimo, i ne ćemo nikada znati. Posljednji će čovjek na zemlji upisati u led upitnik – tako odgovaraju oni kojima svjetlo razuma doživljuje pomrčinu, a kojima svjetlo vjere smeta. Možda su žrtve igre mašte.

Znamo, zašto živimo, naime da se hranimo i zabavljamo. Tijelo i vremenita egzistencija predstavljaju, najvišu i jedinu vrjednotu. Takvo su stajalište oduvijek zastupali duševni patuljci.

Znamo. Živimo, da udovoljimo krutoj sili koja nas je strpala u ovu jamu svijeta, da tu ispaštamo nepoznate grijehe, da igramo ulogu vječnih patnika – odgovaraju pesimistički dezerteri života.

Da plešemo luđački ples oko sreće, koja nam izmakne upravo onda, kada smo mislili, da ćemo je dohvatiti. Tako nespretno umuju, te romantički padaju izmoreni i razočarani lutaoci po ovoj zemlji, koja im uskraćuje, što žele, jer su možda nezasitna djeca.

Miljenici Sreće pak odgovaraju, da oni žive, da im čelo ovjenčaju vijencima, da osvoje: prijestolja ljudskih pameti, skrovišta njihovih srdaca, da ih ubroje u besmrtnike i tako dalje.

Jedan je stari filozof nalazio oko 288 odgovora na to postavljeno pitanje, koje se doista smatra najvažnijim pitanjem života (sveti Augustin, De civitate Dei, I. 19, 1, 1).

Protiv zlogukih narikača pozovimo se na činjenicu. Svaki čovjek, gdje god se nalazio, bio on nagi Zulu u slamnatoj potleušici ili hermetski obučeni Eskim u kolibi od leda, ili možda pomodno odjeveni gospodin na šetalištu ili u zadimljenom salonu, možda i on duboko i žarko želi biti sretan. Bio on veseo, žalostan, siromah ili bogat, zdrav ili bolestan, na smrtnoj postelji okružen od svojih dragih ili u samoći spreman na samoubojstvo – svejedno, svatko želi sreću. To je činjenica. To je dakle zakon. Tko pokuša zanijekati tu činjenicu ili zakon, mogli bismo mu bez uvrjede reći, da ili ne misli, što govori, ili ne govori, što misli.

Želja je za srećom u nama kao vatra. Njezin je plamen uvijek živ. Taj nam plamen ne dopušta ni pomisliti, da bi nas moglo nestati kao kapi vode u oceanu ili kao magle, koju tjera vjetar. Jest, stvoreni smo u vremenu. Mi osjećamo uske granice vremena; ali idemo iz beskrajnosti u beskrajnost, zato na putu razbijamo granice vremena. Život je naš neki, „Phase“, prolazak ptice kroz otvorena vrata i prozor ove sobe vremena.

Taj kratkotrajni prolaz, taj „somnium breve“ [kratki san], taj jednodnevni cvijet, ne označuje točku. Čovjek se želi naći i probuditi u bezgraničnoj vječnosti. Tamo se želi rascvasti i vječno cvjetati, a da lišće na stablu života nikada ne požuti, nikada ne otpadne. Ta želja i ta nada nutkaju onoga čovjeka, da preuzme teret očinstva, da ostane u svojoj djeci. Ne drži li ta ista želja pjesnika, da vadi iz svojega srca stihove, koja će naraštaji sa zanosom ponavljati? Pitajte umjetnike, oni će vam posvjedočiti, da brižljivo izrađuju svoja djela, jer žele vječno živjeti u spomenu ljudi. I osvajači će potvrditi, da ih ta želja jača, da dopru do pobjede. Svaki od tih smrtnika kao da stoji kod svoga djela i veli: „Non omnis moriar” [ne ću sav umrijeti], nikada me ne će nestati, „budućnost je moja“.

I danas kuca oko dvije milijarde srdaca na ovoj zemlji. Sva ta srca ritmički otkucavaju istu pjesmu: želimo biti sretni! Kolika je to snaga, a, koliko je ima neiskorištene, koliko se ludo gubi!

Ipak smo uvjereni, da se ni ova sveta vatra potpuno ne izgubi, jer se u vječno stvaralačkom procesu prirode ništa ne gubi. Uvjereni smo, da u tu vatru ne smijemo sumnjati, jer bi se ta silna vatra pretvorila u crnu smrt, kada bismo počeli, kako kaže Kranjčević, u „ideale svoje sumnjati“. Znajmo, međutim, da je vatra pogibeljnija upravo onda, kada je odveć jaka. Uvjereni smo, da se Tvorac s nama ne igra, niti nas vara, jer smo tu svetu vatru usisali s majčinim mlijekom, a ono nas ne izdaje.

Jedno je najvažnije: tražiti sreću života ondje, gdje se ona doista i nalazi. Ima li fatalnije pogrješke, u životu nego skrenuti s puta životne sreće? Neka nam govori razum, srce, pa zaključimo.


Što nas uči razum?


Ima mnogo poslova, kojih se čovjek nevoljko laća. To je znao Svemogući, zato je po mnogim zemaljskim dobrima razasuo obilato čara i slatkoće poput šećera, da ljudska djeca radije uzmu te gorke napitke života. Svi su ti čari ipak nesavršeni, ograničeni, bijedni. Svi stvorovi, sa svim svojim čarima, pate i jecaju, dok se ne vrate, svojemu Stvoritelju (usp. Rimljanima 8, 22). Ako se čovjek zaustavi na njima te od njih zatraži sreću, on ih time obeščašćuje, unesrećuje nekako njih i sebe. Zar nije i za njih nesreća, ako ih netko odvrati od njihove svrhe? Kada čovjek od njih očekuje potpunu sreću, oni ga muče, dok on za njima neuredno čezne; ne zadovoljavaju ga, kada ih postigne; bacaju ga u očaj, kada ih izgubi.

Možda, ukleti lutaoče po ovoj zemlji, tražiš sreću u nasladama tijela. Sjeti se onoga spomenika u starom Korintu: lavica, to jest razvratnost, drži u šapama ovna, to jest razvratnika, liže ga; prije nego što će ga proždrijeti. Zar je sreća za čovjeka u tome, da ne bude čovjek? Može li čovjek polučiti svrhu u tome, da se izjednači s nerazumnim bićima? Mogu li biti izvorom sreće one naslade, koje su toliko pojedinaca i naroda bacile u propast? Zar je sreća u onim kapima čemera, što se nalaze na dnu svake čaše zemnih užitaka?

Ne može se čovjek nadati sreći ni od slave, ni od časti. Moćna je ona pouka staroga babilonskoga kralja. Imao je tri sina. Pred njih iznese tri kovčega, da biraju. Stariji izabra kovčeg s natpisom „kraljevstvo“, drugi izabra onaj s natpisom „slava“, a trećemu osta zadnji, s natpisom „Bog“. Kralj pozva svoje pomoćnike i savjetnike, da vide, koji je od njegovih sinova izabrao životnu sreću.

Kovčeg kraljevstva bio je iznutra okrvavljen, jer vlast na zemlji često donosi suze i krv, propast i smrt. U kovčegu s natpisom „slava“ nalazila se pregršt praha. Gdje je je slava Aleksandra Velikoga? Gdje slava Cezara i drugih velikana? Uski prostor groba, malo drva, malo zemnoga praha i „sic transit gloria mundi“ [tako prolazi slava svijeta]. A neiskrenost ljudska, koja prati ta iskazivanja časti? A prevrtljivost sreće?

Otvoren je i treći kovčeg s natpisom „Bog“. Na dnu kovčega nalazio se predragocjen dragulj. Pouka je bila očita. Razum nas uči, da se stvor ima vratiti svojemu Počelu, učinak svojemu Uzroku, prolazan Neprolaznomu, nesavršen Presavršenomu, putnik luci spasa, prognanik domovini, u jednu riječ; čovjek svojemu Bogu, Počelu i Svrsi svega.

Razum dakle brzo zaključuje. Ne budi dezerterom života na zemlji. Nastoj ga učiniti vrijednim. Ispuni svoju dužnost tako, da zavrijediš vremenitu i vječnu sreću. U Bogu, na drugom svijetu, ta je potpuna sreća. Pozvan si na gozbu vječne sreće. Pamet će ti se hraniti vječnom istinom kao što se oko hrani svjetlom. Srce će kucati u vječnoj ekstazi sreće. I tijelo će, vječno pomlađeno i nepropadljivo, sudjelovati na toj gozbi života, jer je i ono rođeno za uzvišene ciljeve.


Što srce naslućuje?


Srce je čovječje doista velik pronalazač istina. Razum umuje, muči se i traži, a nakon, duga traganja možda srce osvoji istinu. „In omnibus requiem quaesivi“ (Ecclesiasticus 24, 11) [U svem sam tražio spokoj (Sirah 24, 7)]. Pitao sam i prevrtljivo lišće, nemirne leptiriće, trepetljive zvijezde, čiste anđele, sve i posvuda, ali sam naslutio i zaključio, da samo „in haereditate Domini morabor“ [u Gospodinovoj ću baštini boraviti (Sirah 24, 7)].

Srce tu istinu osjeća. Čudesno je satkano to srce. Reagira na najmanji podražaj, odziva se na najmanji poziv dobra ili čara, u kojem bi našlo ma i malo sreće. Ono pak osjeća, da ga nijedno od tih dobara ne ispunja, jer ima korijen u Beskrajnomu; zato je sve, što je stvoreno – maleno i prolazno. Koliko puta čovjek osjeti besmislenost ludoga trkanja stazom u nedogled, a bila je to slijepa ulica. Mahnito juri za svjetlom u daljini, kroz guštare i preko kamenja, niz brjegove i jaruge, kao da je tamo grad sreće, a nađe maglu nad pustim krajem. Varava su ta zemaljska dobra, to čovjeka uči iskustvo srca.

Pitajmo kojega miljenika sreće na zemlji. Goethe je jedan od njih. Iskusio je slasti života, pio je punim usnama iz čaše užitaka. Kada mu se pričini, da je život neizdrživ, zapisa i Mefistu dušu, samo neka ga pomladi, neka ga učini sretnim. Pošao je čas, kako mu se činilo, da može uskliknuti: „Zastaj trena, ovako krasan i ovako slastan“, ali pade mrtav na zemlju. Goethe je izjavio, da je u svojem dugom životu bio sretan samo četiri sedmice. Umire s poklikom „mehr Licht“ [više svjetla], a u Faustu ostavlja oporuku svim bolnim srcima, da ne traže od stvorova sreću, jer da su oni prolazni i varavi.

To srce i te kako osjeća. Gorčina i otrov, što se nalaze na dnu pehara zemaljskih užitaka moćno ga uče. „U mnogom nježnom cvjetiću je dvoje: I otrov ljut i lijek od boli koje” (Shakespeare). Otrov je ljut očekivati sreću od nejaka djeteta, jer što brže raste, brže stari, brže se primiče smrti. Otrov su ljut naslade tijela, govore nam bolnice unesrećenih. Otrov je ljut „auri sacra fames“ [prokleta glad za zlatom], govore nam plejade osiromašenih bijednika. Otrov je ljut težnja za gospodstvom, govore nam u crno zavijena majke sestre i vjerenice, a potvrđuju nam garišta kuća, razvaline gradova. Otrov je ljut uzdati se u čovjeka, jer će lako izdati ljubav, pogaziti zadanu riječ, vratiti nezahvalnost za dobročinstva, osvetu za ljubav.

Astronomi su otkrili zakon privlačnosti nebeskih tjelesa. Mnogo je važniji i jači zakon privlačnosti, koji vlada između Boga i čovječjega srca. Srce daleko od Boga sliči ribi izvan mora, novorođenčetu daleko od majčinih grudi, prognaniku daleko od domovine, meteoru daleko od svoga sunca. To je tajna, zašto ljudsko srce na zemlji osjeća, pati, umire, što ne može umrijeti, da pamet što prije nađe svu istinu, da oko nađe svu ljepotu, da uho čuje svu harmoniju, da uroni u bezdan sreće (Prva Korinćanima 2, 9).

„Napunit ćemo se dobara kuće Tvoje“ (Psalam 64, 5). Tako govori srce, zaljubljeno u svoga Boga. „Oh, kako mi zaudara zemlja, kada pogledam nebo“, kliče sveti Ignacije. Umirem zato, što ne mogu umrijeti“, vapilo je umorno srce svete Terezije. Prije njih je sveti Pavao želio „umrijeti i biti s Kristom“ (Filipljanima 1, 23). Još prije njega, predstavnica svih u Boga zaljubljenih duša od zanosa je klicala: „Obaspite me cvijećem, opkolite me jabukama, jer od ljubavi – za Bogom – ginem” (Pjesma nad pjesmama 2, 5).


Zaključimo


Srce ne voli sreće, ako do nje ne dođe patnjama. Činjenica je da je ljudsko srce nekako povezano s boli. Sreća, koju vidimo kroz suze i postignemo bolima; samo sreća Uskrsa poslije Velikoga Petka ispunja srce do najzabitnijih kutića njegova bića. Srce se u boli hrani, odgaja, preobrazuje, usrećuje. Putevi se srca i boli susreću, prepleću, upotpunjuju. Svršetak im je na brdu veličine, na brdu sreće. Zato je i taktika premudroga Boga, da ljudsko srce vodi preko trnja boli do brda Preobraženja.

To možemo potvrditi iz iskustva. Ni dijete ne voli, da mu se „daruje“ nešto, što ono „zaslužuje“, na što ima neko „pravo“. Čovjek je ljubomoran na svoje zasluge. Zašto bi primio kao dar, ako je to zaslužio svojim žuljevima? U srcu je čovječjem veličina. Ono teži za velikim stvarima, a zar ima teže stvari do sreće? Ne bi li dakle bilo neprirodno, da čovjek dođe do sreće bez truda? Jedno je srce, koje je stvoreno i za sreću i za suze.

Sreća je života na vrhuncu visoka brda. Pozvani smo, da na najviši vrhunac toga brda zataknemo zastavu, to je vrhunac sreće. Što je osvajanje Himalaje prema ovom osvajanju, na koje je svaki čovjek pozvan? Ne zavaravajmo se. Nailazi pri tom uspinjanju na mrkle, paklene boje još neistraženih predjela, ali zove ga svjetlo visina. Muklo šumi i straši ga razorna bujica potoka, tutnji ponornica, ali gore na brdu val je vječnoga života, koji ne ruši niti usmrćuje, nego usrećuje. Na tom putu prema brdu sreće zjape čeljusti ponora, ali zovu vrhunci obasjani suncem slobode, svježine i života. Teško je penjanje, žuljevi bole, ali je slatka pobjeda. Nije li zalogaj umornosti slađi od zalogaja lijenosti?! Ima još poteškoća. Iz dvorova šumskih vila dopiru ljupki i zamamljivi glasovi sirena. Možda je ova poteškoća i najteža, samo joj junaci odolijevaju. Dopire struja toplih srdaca, ali čovjek, svjestan svoga poziva ide dalje; zovu ga visovi, tamo gore je sreća, koju oko nije vidjelo, niti je uho čulo (Prva Korinćanima 2, 9). Uspon je dakle pretežak, ali silnici ga osvajaju. Svaki je čovjek pozvan, da bude taj silnik (Matej 11, 12).

Kršćanin je putnik, on nije dezerter života. On je pozvan, da i na ovom svijetu ostvari visoke ideale čovjeka i kršćanina. Mora iskoristiti sve svoje energije na dobro duše i tijela, na procvat kulture, u korist svoje obitelji, svoga naroda, čovječanstva. Ali to ne znači, da ga dom nebeski ne vabi. Prirodno je, da putnika sve podsjeća na njegov dom. Težak mu je tuđi kruh, ledena mu je tuđina. Po pticama šalje domu pozdrav, po morskom mu valu šalje poljubac. Nije li ta antinomija kršćanina, ovo njegovo vremenito – vječno, zemaljsko – nebesko, tjelesno – duhovno uzrokom, da je on posebno biće, neki kamen smutnje? Nije čudo, takav je bio i njegov brat i Spasitelj.

Gore srca! Kršćani to ponavljaju svaki dan. Zvonici crkava upućuju kršćanina prema nebu. Pjesma ga u crkvi podiže, svećenik ga na oltaru na to potiče, dim ga tamjana predvodi. Nije pitanje raspoloženja, jer srcu vezanom uz Boga sve služi na dobro (Rimljanima 8, 1-28): časovi radosti i časovi boli, cvijeće mirisnih ruža i ubodi trnja, slavlje pobjede i bijeda poraza.

Ugledajmo se u srce velikoga Augustina! Ono je iskusilo slasti zemlje, ali je osjetilo zov visina. Možda je to bilo u suton dana, kada se osjeti teret minuloga dana, zov mistične noći. Pitao je zlatnu obalu Afrike: možeš li mi, pozlaćeni rube svijeta, dati, što nedostaje mojoj duši? Valovi su u trajnom ritornelu ponavljali: traži iznad nas. Kada se plavo nebo napunilo ognjenim leptirićima zvijezda, pitao je i njih, ali i one su mu jednoglasno odgovorile: traži iznad nas. Otvori svojom dušom nebeske dvore i zapita anđele mogu li ga oni usrećiti, ali i oni ga uputiše više. Zakon privlačnosti stupio je na snagu snažno, kako samo može biti jaka ljubav. Augustin je izgovorio riječi, koje opisuju povijest ljudskoga srca: „Stvorio si nas, Bože, za sebe, i nemirno je srce naše, dok ne otpočine u Tebi“ (Ispovijesti 1. 1, 1).


Jordan Kuničić