Četvrtak, 2 prosinca

1. nedjelja došašća (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Ušli smo danas u došašće, kada nas Crkva poziva na budnost. To znači da bismo u ovome vremenu trebali pozornije slušati i prihvaćati Božju riječ, da bismo trebali savjesnije promatrati svoj život, svoje postupke, svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je vrijeme priprave kada iščekujemo Božić, najradosniji blagdan, blagdan na poseban način ispunjen Božjom blizinom, Božjom nježnošću i Božjom toplinom. Zato bismo, naravno, htjeli ukloniti sve što nam priječi da u radosti i prostodušnosti srca dočekamo blagdane koji su pred nama. Stoga ćemo se pokajat za svoje grijehe, da i ova sveta otajstva mognemo dostojno proslaviti.

  • Gospodine, ti nam poklanjaš ovo milosno vrijeme došašća. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas pozivaš da budemo budni. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas po svome Sinu pozivaš da ustrajavamo u molitvi i svakovrsnim dobrim djelima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ako vinogradar uzgoji dobro grožđe, važno je taj urod i sačuvati. Oduvijek su nekoliko tjedana prije berbe u vinogradima bdjeli i stražarili čuvari, da sačuvaju urod od lopova. Jer, ako bi se tih dana vinogradar uspavao i ne bi bdio – ode jednogodišnji trud u vjetar. I u našem je životu važna budnost. Čovjek mora biti sabran i pribran na cesti, u školi, na poslu… Jer, u nekim situacijama dovoljan je, nažalost, djelić sekunde rastresenosti ili nepažnje pa da se dogodi velika nesreća. U nekim situacijama valja stvarno bdjeti. A bdjeti nije lako, jer se bdjenja znade produžiti. Ako putujemo automobilom na neko udaljenije odredište, u svakom trenutku vožnje trebamo biti sabrani. Jer, ako smo bili budni kroz cijelo vrijeme vožnje, a samo na trenutak zadrijemali u nekom odsudnom trenutku, događa se nesreća. Jednostavno, treba biti stalno budan, a to nije lako. Eto, i Isus nam danas govori o sabranosti, o budnosti (Lk 21, 25-28.34-36). On najavljuje teška vremena puna tjeskoba i kušnja, te potiče učenike na budnost.


“Pazite na se da vam srca ne otežaju”


Isus govori o vremenu koje će doći iza njega. Govori o nevoljama i tjeskobama, govori kako će se poljuljati nebeske sile. Zato je važno, veli Isus, da učenici budu budni, jer budu li budni dočekali njegov pojavak, bit će spašeni i otkupljeni. Isus to govori apostolima, koji su kroz tri godine bili Isusovi učenici, koji su bili svjedoci svih njegovih djela. Prisjetimo se: u ono vrijeme biti nečijim učenikom značilo je biti dan i noć uz učitelja, živjeti s njim kao što su nekada šegrti godine provodili u kući svoga majstora. I sada: Isus je svjestan opasnosti od koje apostoli nisu imuni. Makar su toliko dugo bili u Isusovoj školi, makar su sve vidjeli i čuli, makar će se ispuniti darovima Duha Svetoga, ipak trebaju biti budni, jer su zastranjenja moguća. Jer, kako se kasnije pokazalo, jedan od njih, Juda, jednostavno nije do konca izdržao, nego je Gospodina napustio i izdao. K tome, valja uzeti u obzir da je Luka ovo napisao kada je on sam već bio svjedokom određenih zastranjenja u prvoj kršćanskoj zajednici, tako da ove Isusove riječi imaju posebno značenje.

To je i za nas stalna pouka. Stoga Isus sasvim određeno veli i apostolima i nama: “Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.” Eto to. Ljudi smo. Podložni vremenu, podložni promjenama. Lako se može dogoditi, kako nas Isus opominje, da se zanesemo brigama i užicima i zaboravimo na ono što je najvažnije. Nestalni smo. Zato je isprazno junačenje i samouvjerenost kako se, eto, meni neke stvari nikad ne mogu dogoditi. Nažalost, i najbliži Isusov učenik kadar je zanijekati ga. Nitko od nas nije imun na grijehe i na pogreške. Svakome se od nas može dogoditi, a i događa se, da zanemarimo ljubav prema bližnjemu, da se prepuštamo srdžbi, oholosti, mržnji, lijenosti, užicima, ovisnostima. Veli pismo: “Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne”.


Budni budite


“Biti budan” prvenstveno znači biti budan u slušanju Božje riječi. To je naša snaga i naše pouzdanje. Božja riječ nas uvijek sokoli, prosvjetljava, vodi, ispunja snagom, pouzdanjem i radošću. Slušamo je svake nedjelje i ona je svjetlo na našem putu, ona nam je putokaz, ona nam je vodilja i snaga. Jer, prepušten samo svojoj mudrosti, samo svojoj pameti i samo svojoj snazi, čovjek bi brzo zastranio. Zato je silno, baš silno važno nedjeljom pokloniti posebnu pozornost Božjoj riječi. Jer, svećenik će možda protumačiti samo jedan dio pročitanog teksta, međutim, riječ koju vjernik čuje po Duhu Svetom u njemu može djelovati i bez kasnijeg tumačenja. Samo se tome Duhu treba otvoriti. Zato će biti veoma korisno tu istu Božju riječ i kod kuće čitati otvorena duha, dopuštajući da Božja pouka prodre u naše srce.


U svako doba molite


Isus nadalje veli: “U svako doba molite.” To je ona naša slaba točka. Tko sam ja? Kolika je moja snaga? Kolika je moja pamet? Kolika je moja vjera? Kolike su moje sposobnosti? Prah sam i u prah ću se obratiti. Bog je onaj koji sve čini. Zato je molitva u našem životu posebno važna. U svjetlu molitve gledam, motrim, uviđam, tražim svoje mjesto u Crkvi i u društvu. U svjetlu molitve jasno vidim, sigurnije koračam. I što još? Vapijem, tražim, zazivam. To je snaga svakog Božjeg čovjeka. To je bila i Isusova snaga. Sjećate li se? Isus nas je spasio po svojoj smrti i po svome uskrsnuću. A kada nas zapravo spašava. Po čemu njegova krvava žrtva postaje pravom duhovnom žrtvom po kojoj smo spašeni. Po molitvi. On je u Maslinskom vrtu molio: “Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež… Ali ne moja, nego neka tvoja volja bude…” Onaj koji je ušao u molitvu, sačuvao je vjeru, ušao je u bit odnosa Boga i čovjeka.

Došašće je. Evo nam programa: “Pazite na se; budni budite i u svako doba molite”. I bit će nam radostan Božić. I oni dani koji dolaze. I naći ćemo onu duboku, tihu radost koja dolazi od Boga, koja dolazi iz duše koja je u Bogu, baš kao što veli psalam: “Samo je u Bogu mir, dušo moja” (Ps 62,2)