10. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

10. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Mi vjerujemo i znamo da je Sin Božji došao na svijet da nas spasi od grijeha i smrti i da za nas otvori vrata nebeskog kraljevstva. No u isto vrijeme Isus je, naravno, bio nama u svemu jednak, osim u grijehu. Zato nam je on uzor u svemu što je ljudsko i plemenito. A mi, eto, u svakodnevnom životu prečesto griješimo u stvarima koje izgledaju malene: nestrpljivi smo, sebični, svadljivi. Neka nam Gospodin oprosti naše grijehe i neka učini naša srca po svojemu srcu.

  • Gospodine, ti ljubiš svoj narod kao mati svoje dojenče. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, iz ljubavi prema nama postao si poslušan sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas činiš kadrima da jedni drugima iskazujemo tvoju ljubav i tvoje milosrđe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Nije lako s bešćutnim ljudima. Onima koji tuđu muku ne žele vidjeti. Koji nemaju sažaljenja. Nije lako s onima koji čvrsto idu za nekom idejom, pa onda se ne obaziru na malene ljude koji zbog toga trpe. A osobito je tužno – čini mi se – kad netko u ime vjere i evanđelja i nekih nazovi viših ideala ne vide suze, bol, tugu i nesreću drugih. Tako će neki vjernik kad vidi tragičnu smrt mirno kazati da je to volja Božja, da je pokojnik sada s Bogom i da je grijeh za njim plakati. Kako li je samo lako i kako bešćutno tako gaziti po ljudskoj muci…


Ne plači!


A gle danas Isusa (Lk 7, 11-17)! Na vratima grada Naina vidi tužnu povorku. Sprovod. Umro je mladić, jedinac u majke, majke udovice. Prvo, tragedija je da je mlad čovjek umro. Drugo, jedinac je. Treće, mati je udovica. Ostala bez muža i bez jedinog sina. U ono vrijeme je to značilo da je žena bez ikakve zaštite. Strašno. Mnogi su se sažalili. Veli evanđelist, da ju je pratilo veliko mnoštvo.

Isus dolazi sa strane. Nitko ne obraća pozornost na njega. Nitko ga ništa ne pita. Nitko ništa ne moli. Možda ga i ne poznaju. Isus sam prilazi toj ženi. Jednostavno veli: Ne plači! Zapazimo ovo. Ne govori Isus od prve da treba gledati na nebo na uskrsnuće, da se ne treba žalostiti, da je život ionako prolazan, da samo Bog ostaje. Ne. Žena je beskrajno tužna i ucviljena. Isus joj pruža onu redovitu, običnu, toplu utjehu. Mogao je Isus odmah učiniti čudo. Ali čini ono što je hitno. Tješi ženu.

Koliko je topline i koliko je pouke sadržano u ovoj Isusovoj gesti! Isus je imao razumijevanja, sućuti i ljubavi prema tužnima (sam je plakao na Lazarovu grobu), prema slabima i grešnima. Nikome se nije rugao, nikoga nije odbacio. Bio je pravi čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu. U tom pravom čovjeku bio je onda i pravi Bog. I nas Isus poziva da kao prvo budemo ljudi. Važno je zato imati oko za nevolju bližnjega. Pristupiti. Reći lijepu riječ. Biti blizak svome bližnjem.


Dotače se nosila


Veli dalje evanđelje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše. Ovo je bilo veoma čudno. Naime, za Židove je bila izuzetno važna obredna čistoća. Čovjek koji bi bio obredno nečist nije moga ući ni u hram ni u sinagogu, nije se mogao moliti, nije smio objedovati. Nečistoća se za njih nalazila na tržnici, u poganskim, dakle, nežidovskim kućama. Ako bi se onečistio, čovjek se morao temeljito oprati, da bi opet mogao među svijet. Međutim, izvor svake nečistoće je bilo mrtvo tijelo – čovjeka ili životinje. Zato, bez velike potrebe nitko nije doticao mrtvaca niti mrtvačka nosila. Isus se na to ne obazire. Dotiče nosila s mrtvacem i time se onečišćuje na najveći mogući način.

Braćo i sestre, to je slika i to je tajna našega spasenja. Sin Božji silazi na zemlju, postaje čovjekom. Ulazi u naš svijet, nama u svemu sličan osim u grijehu. Štoviše, on na sebe uzima grijeh svijeta. On se priginje čovjeku i ne okreće glave od naše patnje. Isus se ne libi staviti ruke na našu ranu. Nije umanjio svoje božanske veličine time što je zašao među slabe i grešne.

Naravno da se i mi trebamo u tome vidjeti. To smo više kršćani, to smo više Božji ljudi koliko više imamo razumijevanja, sućuti i ljubavi prema potrebitima, slabima, grešnima. Pri tome ne želimo gledati na to da ćemo se možda onečistiti, da će nam pasti ugled, da nećemo biti poštovani. Nećemo se obazirati na komentare i mišljenje drugih koji će nas možda prezreti zbog naše ljubavi, susretljivosti i dobrote govoreći da smo glupi. Veli Pavao jednostavno: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon (Rim 13,8).


I mrtvac se podiže


I evo sretnog završetka: Reče Isus: Mladiću, kažem ti, ustani! I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Dogodilo se čudo. Mladić je bio mrtav, nosili su ga na groblje, a evo ga živa i zdrava. I još nešto valja zapaziti. Isus dade mladića njegovoj majci. Onoj kojoj je to bila najvažnije. Opet se brine za onu koja je trebala ostati sama i bespomoćna. Braćo i sestre, Bog želi isto činiti i preko nas. Bog nam daje snagu da možemo djelatno pomoći, da možemo biti bliski jedni drugima, da možemo donositi mir, praštanje, slogu… Čovjek čovjeku puno može pomoći. A kada čovjek iskrena srca i s ljubavlju čini dobro, onda po njemu i u njemu djeluje milosni Duh Isusa Krista. Mi smo kadri puno više učiniti nego što u prvi mah možemo zamisliti. Na koncu današnjeg odlomka veli se kako su ljudi zbog ovog silnog Isusova čuda slavili Boga govoreći: Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj! Neka to danas bude zaključna misao: što god mi dobroga učinili – a kadri smo ga činiti! – sve se to događa silom i snagom Božjom. Bog djeluje u nama i po nama. Zato se nitko ne bi smio isprazno hvastati svojim dobrim djelima. Ako zbog svojih ljudskih i kršćanskih postupaka dobijemo i priznanje ljudi, recimo prostodušno i u sebi i naglas: „Bogu hvala!“ Njemu jedinomu pripada hvala sada i u sve vijeke vjekova. Amen.