22. nedjelja kroz godinu (C): Koji se uzvisuje

22. nedjelja kroz godinu (C): Koji se uzvisuje


Tko ima strašnu potrebu reći: „Znaš li ti, tko sam ja?“ Nesiguran čovjek, kojemu treba nešto izvanjsko da ga pridrži i uzdrži na njemu umišljenoj visini. Pa onda sam „ja“ sin toga i toga ili čovjek kojemu je društvo omogućilo nekakav „položaj“, „vlast“, ili sam onaj koji ima velik račun u banci, brojne nekretnine… Upravo je u tome smislu tipična česta fraza političara koji žele „osvojiti vlast“. Osvojiti? Vlast?

Naprotiv, čovjek koji je istinski velik i u sebi bogat, kao na primjer, veliki znanstvenik, vrhunski umjetnik, istinski mecena nema potrebe isticati svoju veličinu. Njegova djela za nj govore. Mozart je uvijek Mozart, što god o njemu ljudi govorili. Einstein je uvijek Einstein, iako – kako vele – nije nosio čarape i nije baš znao zavezati kravatu. Vrhunski pisac ne mora nužno biti član cehovske udruge pisaca. Istinski velikom čovjeku nisu potrebni statusni simboli: skupi automobili, satovi ili dizajnerske ženske torbice. Zato Knjiga Sirahova mirno veli (Sir 3, 17-18.20.28-29): „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći to se većma ponizi…“

Biti ponizan ne znači omalovažavati samoga sebe. Ponizan čovjek jest jednostavno – realan čovjek. On je svjestan da su sve njegove sposobnosti, svi njegovi talenti po definiciji – dar. Prirodni dar ili Božji dar, kako želite. Prema tome, zašto bi se čovjek razmetao nečim što nije njegovo? Pa čak kad čovjek nešto postigne vlastitim zalaganjem i radom i te osobine – marljivost i ustrajnost, također su talent – dar. Konačno, moja stvarna vrijednost ne ovisi o tome koliko me ljudi takvim priznaju. Ako sam istinoljubiv i pouzdan, onda sam takav, bez obzira na to koliko to netko htio priznati. I onda dolazi paradoks. Isus veli (Lk 14, 1.7-14): „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ Upravo tako i bude u životu. Zato je temeljno i bitno da duboko u sebi budemo zadovoljni onim što jesmo i što činimo. U tome slučaju nas ljusko priznanje može razveseliti, a zlonamjerni komentari neće nas bitno pokolebati. Jer, činimo dobro iz uvjerenja i tako pronalazimo svoj mir i – svoju tihu sreću koju nam nitko ne može uzeti.