25. nedjelja kroz godinu (B) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Može nam izgledati neobično da nas se u ispitivanju naših grijeha upućuje da razmislimo što smo sagriješili mišlju. Je li uopće moguće da nekoga povrijedim mišlju? Ta kakvo zlo time mogu učiniti? Danas nam Božja riječ govori upravo o tome da trebamo čuvati svoje srce i svoje misli čistima od svakoga zla, pa će onda i naša djela biti čestita. Ta iz dobrih namisli izlazi dobro, a iz zlih zlo.

• Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, pozivaš nas da se odreknemo svakoga zla u mislima, riječima i djelima. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, budi nam milostiv i oprosti sve naše grijehe, da te možemo dostojno slaviti u ovoj svetoj misi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Apostol Jakov bio je poglavar jeruzalemske Crkve. I kao što svaki iskusan roditelj zna kako i gdje mladi ljudi znadu upasti u nevolje, tako je i Jakov dobro znao koje poteškoće i pogreške mogu opterećivati crkvenu zajednicu. Naime, ako su vjernici kršteni, poučeni i poučavani, nisu time bili oslobođeni napasti, pa i grijeha. Zato u današnjoj poslanici Jakov upozorava svoje vjernike (Jak 3, 16 – 4,3).

Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo

Veli: Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. Zavist je grijeh koji, rekao bih, dolazi od slabe i manjkave vjere. Zavidnik griješi protiv svoga bližnjega, ali još više protiv Boga. Kako to? Evo. Na primjer, ja kao svećenik mogu zapaziti kako je moj kolega rječitiji od mene, kako se ophodi s ljudima bolje nego ja. Mlađi je, zdraviji, okretniji, sposobniji. Čini mi se da me u mnogo čemu nadvisuje. I što se događa? Počinjem mu zavidjeti. A kad pogledamo malo bolje, ako je neki svećenik stvarno sposoban u svakom pogledu, ako je srdačan i dobra srca, ako je iskreno pobožan, otkuda njemu sve to? Nije li to jedino i isključivo Božji dar? Pa onda, ako sam mu zavidan, to jest, ako je meni krivo što on ima toliko puno darova, onda time prekoravam Boga koji mu je sve to dao. Ili, nadalje, prigovaram Bogu što je meni, po mom mišljenju, dao manje ili što ljudi ne zapažaju mojih kvaliteta. Jasno je: kada zavidimo svome bližnjemu, svjesno i nesvjesno Boga preziremo. I onda, veli Jakov, od zavisti dolazi nered i svakovrsno zlo djelo. Onda dolazi nesloga, svađe, podmetanja, spletke, zakulisne igre, mržnja… Jedno zlo vuče drugo zlo, grijeh rađa još većim grijehom… Zato Jakov danas veli: Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Upravo tako: pohota je u nama. Ne radi se ovdje, naravno, isključivo o nećudorednoj pohoti, nego o bilo kojoj strasti koji zavlada nama, do te mjere da sve činimo da bismo joj udovoljili. Tako od zle misli i namisli dolazi i zao čin. Činimo zlo drugome ne bismo li nešto u ovome svijetu postigli: veći položaj u društvu, veću zaradu, ne bismo li ponizili onoga drugoga vjerujući da ćemo time mi sami postati veći… Kako li samo znamo biti dosjetljivi i maštoviti u provođenju svojih zlih nauma! I sve to započinje u srcu čovjeka, od zavisti i zle namisli. Upravo tako nas i Isus poučava: Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,19). Štoviše, ozbiljno nas danas upozorava apostol Jakov, iz naših neurednih želja i pohota izviru ratovi i borbe sve do toga da čovjek ubija i ratuje. Koji puta ratujemo bez oružja, a koji puta i oružjem…

A mudrost odozgor čista je

Jakov nam govori da se toga trebamo lišiti. Jednostavan je pravi Božji put. Veli: A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. To je Kristov put. Apostol kaže da je mudrost odozgor ponajprije čista. To znači da je bez loših misli i primisli. Sve je čisto čistima, veli apostol Pavao (Tit 1,15). Pogledajmo: Isus koji je savršena slika Boga nevidljivoga, on koji je bez ikakve mane, on u svakom čovjeku vidi i pronalazi zrnce dobrote: i u nadcariniku Zakeju i u desnom razbojniku. Tako milostivo gleda i na mene, slabog i grešnog čovjeka. Prema tome, biti čist, znači nasljedovati Isusa u njegovom dobrohotnom gledanju na bližnje. Nadalje, veli apostol Jakov, mudrost Božja je mirotvorna i milostiva, upravo zato što je i sam Bog mirotvoran i milostiv. Takvi bismo trebali, onda, biti i mi, Božja djeca. Mi smo skloni misliti da je sama pravednost najvažnija. Nipošto. Pomislimo, što bi bilo sa svijetom da je Bog prema nama samo pravedan, bez imalo milosrđa i milosti? Što bi sa mnom bilo da su svi – uključujući i Boga – prema meni uvijek bili isključivo pravedni? Pravednost je, naravno, važna, ali se na nju uvijek nadograđuje ljubav, baš kao što smo mi prema svojoj djeci, istina, pravedni, ali iznad svega puni strpljivosti i ljubavi. Takva bi onda naša mudrost trebala biti prema našim bližnjima – počevši od vlastitog doma! – mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena… To je Božji put za nas i za one s kojima živimo. Kad toga nema, onda nastupa i mržnja i razdori i ratovi… Ta pogledajmo današnji svijet!

Plod se pravednosti u miru sije

Veli dalje apostol: Plod se pravednosti u miru sije onima koji tvore mir. Kada čovjek ne traži svoje pravo po svaku cijenu, kada pokaže strpljivost i samilost, kada prašta, kada je milostiv i milosrdan, dobrohotan i dobronamjeran, onda on u očima ovoga svijeta može izgledati kao slabić i gubitnik, kao osoba koja je nesposobna braniti svoje interese. Međutim, gledajući Isusovim očima, takav čovjek postiže svoj mir. Mir, jer je nalik Isusu blaga i ponizna srca, Isusu koji sebe za nas predaje – a to čini i u ovoj svetoj misi! – Isusu koji je samoga sebe ponizio sve do smrti na križu. Takav čovjek se onda pridružuje Kristu u spasenju ovoga svijeta. Takvi su ljudi nositelji Božjega kraljevstva na zemlji, takvi su ljudi stupovi nebeske Crkve. Jer, što je u očima ovoga svijeta maleno, slabo i ludo, u Božjem je kraljevstvu veliko i uzvišeno. Božja je mudrost istinska, trajna i vječna, dok je ljudska mudrost isprazna, jer već u ovome životu naše srce ispunja mržnjom, zavišću i besmislom, a u vječnosti nam ne daje ništa osim gorčine.

Za tim mirom i Božjom milošću težimo. Zato, uz pomoć Božjeg milosrđa, odbacimo od sebe svaku zlu primisao, svaku zavist, oholost, netrpeljivost, želju za nadmetanjem i isticanjem. Naprotiv, težimo za strpljivošću, ljubavlju, milosrđem, vjernošću, a iznad svega za ljubavlju prema Bogu i ljudima. Tako ćemo svoje srce ispuniti trajnim mirom sve do sretne vječnosti.