26. nedjelja kroz godinu (B) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Veli naš pisac: Ni med cvjetjem ni pravice…[1] To nam zvuči kao gorka istina. I malena će se djeca žestoko pobuniti protiv nepravde i nejednakosti. A evo, otkako je svijeta i vijeka, ljudi nisi jednaki. Netko je zdrav, netko bolestan, neko manje, a netko više sposoban, netko je uspješan u poslu, a netko baš i nije, netko je vrijedan, a drugome je baš svejedno, netko je imućan, a drugi oskudijeva. Ima li načina da se na zemlji uspostavi pravda? Nije lako na to odgovoriti. Međutim, ono što sigurno znamo jest da je svatko od nas pozvan činiti ono što je pravo. Svatko od nas treba dati svoj doprinos da ovaj svijet bude ispunjen pažnjom, brigom, susretljivošću, ljubavlju. Htjeli bismo u tome smislu poslušati današnju Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva. Zazovimo na se Božje milosrđe!

• Gospodine, ti si nas stvorio kao suradnike stvaranja svijeta. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si radio svojim rukama i pokazivao ljubav prema siromasima. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da otvorimo svoje srce potrebitima i tako budemo tvoja prava djeca. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

I ove nedjelje čitamo odlomak iz poslanice svetoga Jakova (Jak 5, 1-6). I opet su mu riječi i ozbiljne i stroge. Ovaj bi odlomak mogao s puno uspjeha pročitati svaki sindikalni čelnik i obrušiti se na vladu, na krupni kapital, na sumnjive poduzetnike, na prevarante u pretvorbi i privatizaciji. Ukratko, mogli bismo i ovdje govoriti o grijehu struktura, o bankarima, o hrvatskoj vladi i europskim vladama koje štite interese velikih… Nećemo to činiti. Mi u jednostavnosti i poniznosti srca ipak želimo vidjeti što Bog nama, ovdje sabranima poručuje i na što nas upozorava po apostolu Jakovu.

De sada, bogataši, proplačite i zakukajte

Veli, dakle, danas apostol: De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti. Tko je to bogataš i zašto bi on trebao zakukati? Rekao bih da se ovdje trebamo čuvati pojednostavljivanja, onako kako su to činili komunisti: tko je god nešto posjedovao, bio je narodni neprijatelj, kulak i buržuj. Sâmo posjedovanje preko određene granice, bio je zločin. Zar je stvarno grijeh ako je čovjek poduzetnik, ako zarađuje i ima određeni životni standard? Naravno da nije. Prisjetimo se: Sveto pismo izvješćuje kako je Bog naredio prvim ljudima da obrađuju i čuvaju vrt u koji ih je stavio. Svatko je od nas pozvan raditi i privređivati za svoj život i život svoje obitelji. Svatko od nas može i smije uživati plodove svoga rada. Nadalje, rekao bih, bilo bi pretjerano očekivati da svi ljudi žive istim standardom. Jednostavno, neki znadu razboritije upravljati svojom zaradom, a neki ili ne rade dovoljno ili nerazborito troše ono što zarade. U čemu je onda problem? Što to misli sveti Jakov kada kaže da bogataši trebaju prokukati i zaplakati? Tko su ti ljudi? Oni koji imaju kuću i automobil. Oni koji idu dva tjedan na ljetovanje? Oni koji imaju internetski priključak i mobitel? Ili možda oni koji posjeduju perilicu posuđa, perilicu rublja pa čak i sušilicu? A što bismo rekli za Isusa koji nije imao običnu haljinu, nego otkanu odozgor do dolje? Što da kažemo za onu pomast koju je Marija izlila na Isusovu glavu, a koja je vrijedila tristo denara, to jest, godišnju plaću jednoga nadničara?

Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče

Pogledajmo na kakve bogataše misli apostol Jakov. Veli: Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama. Ovdje je, očito, riječ o teškim nepravdama. Bogataš se obogatio tako da je uskraćivao zasluženu plaću svojim radnicima. To je ono što nauk Crkve naziva u nebo vapijućim grijehom. Taj je grijeh, nažalost, veoma prisutan u našoj zemlji i trebali bi se doista teško zamisliti oni koji takvo što čine, odnosno oni koji omogućuju da se takvo što čini, oni koji ne sprječavaju takve postupke – a mogli bi, samo da hoće. Neka im se Bog smiluje! Međutim, uvijek se vraćamo na to da je ova Božja riječ danas upućena nama koji slavimo ovu svetu misu. Što mi ukraćujemo jedni drugima. Sigurno je – nemojmo se zavaravati! – da smo mogli i trebali materijalno više pomagati onima koji su potrebitiji od nas. Onaj koji ima oko i srce, lako će vidjeti gdje je prigoda da takvo što učini prema onome što veli Isus, da nam ne zna ljevica što čini desnica (Mt 6,3). Međutim, još je više sigurno da ne primjećujemo dovoljno potrebe naših bližnjih i najbližih. Tako onda uskraćujemo – ne plaću – nego vrijeme, pažnju i strpljivost onima koji su nam darovani, a to su u prvom redu članovi naše uže i šire obitelji. Toliko toga smo mogli učiniti one male ljudske usluge, ali nismo – jer smo gledali samo na sebe uvjereni da smo mi najugroženiji i najpotrebitiji pomoći drugih. Umjesto da gledamo na svoje bližnje, neprestano razmišljamo o tome što drugi mogu i trebaju meni učiniti. Tako postajemo bogataši u srcu, to jest osobe koje sebe stavljaju u središte svemira ne vidjevši i ne primjećujući vapaje i nevolje drugih, velim, počevši od naših najbližih.

A što dobivamo kad mislimo samo na sebe? Slično kao oni bogataši o kojima govori apostol. Stekli su veliko blago sebi na propast. Veli apostol: Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas… Tako je sa svime što je samo od ovoga svijeta. Kad čovjek traži isključivo ovozemni probitak, nikada nije zadovoljan i na koncu ostane duboko i razočaran i prazan: ništa ga nije moglo usrećiti i ništa od toga nije moglo unijeti trajni mir u njegovu dušu. Zaradio sam ovo i ono? Postigao sam ovaj ili onaj položaj? Sebe stavljao u središte svemira? Na koncu ostaje samo gorčina. Sve to odnosi rđa, prašina zaborava, bolest i smrt.

Tko vas napoji čašom vode

Isus nam na koncu danas daje jednostavnu i radosnu poruku, poruku nade (Mk 9, 38-43.45.47-48). Veli: Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća. Lako je i jednostavno činiti dobro, lako je i jednostavno unijeti sreću i mir u srce drugih ljudi i u vlastitu dušu. Kaže Isus da za to dostaje čak i obična čaša vode. Bilo koja gesta učinjena iz ljubavi. Lijepa riječ. Sitna usluga. Znak pažnje. Vrijeme koje posvetimo svome bližnjemu. To je ono zlatno evanđeosko pravilo: onaj tko uzima – gubi, onaj koji daje – dobiva, baš kako veli Isus: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt 16,25). To je naš put. Kako na drugom mjestu reče sveti Pavao, mi želimo u miru raditi i svoj kruh jesti (usp. 2 Sol 3,12), uživati plodove svoga rada, uživati u odmoru i obiteljskom životu. Pri svemu tome želimo uvijek imati otvoreno srce za svakoga čovjeka i činiti dobro u većim ili manjim stvarima, u svakodnevnim sitnim pažnjama, u tome da na ulici budemo uljudni, pristojni, strpljivi, puni razumijevanja za one koji su stariji ili nemoćni, pa i za one koji lako gube strpljenje. Ta mi smo pozvani prvenstveno izgrađivati Božje kraljevstvo, a ne izgrađivati veliko bogatstvo i položaj u društvu. Tako ćemo biti nositelji mira i radosti Božjega kraljevstva koje živi u nama i među nama.

[1] Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha