26. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju

26. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Čovjek je velik u onoj mjeri u kojoj u svome životu uspijeva odražavati Božju sliku na koju je stvoren i u kojoj mjeri uspijeva biti vjeran Božjem duhu. Svatko od nas je, k tome, po krštenju i po ostalim sakramentima dobio Kristov pečat, Kristovu snagu tako da može i treba biti ne samo bogolik, nego zapravo kristolik. Hvala Bogu, povijest spasenja je puna onih divnih ljudi koji su u velikoj mjeri bili Božja slika na zemlji. Jedan od najdivnijih primjera iz Starog zavjeta jest Mojsije za kojeg samo Pismo veli da je bio najskromniji čovjek na zemlji. Htjeli bismo i mi učiti od takvih sjajnih primjera. Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si nekoć na Mojsija i proroke izlijevao u obilju svojega Duha. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si Duha Svetoga poslao svojim učenicima. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i danas izlijevaš svojega Duha na svakog čovjeka dobre volje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ne tako jako davno, u našim je krajevima bilo važno je li čovjek u partiji ili nije. Ako nije bio, onda su mu bila zatvorena vrata za neku političku ili značajniju društvenu karijeru. Nije dakle bila važna sposobnost, nego podobnost, kako to danas rado političari navode. Takva su bila pravila igre i pojedinac tu nije ništa mogao. Međutim, ta potreba da se gleda na pripadnost određenoj skupini, dakle, na podobnost, nije nipošto bila komunistički iznalazak. U jako davnoj prošlosti problem je bio istovjetan.


Eldad i Medad prorokuju u taboru!


Evo, čuli smo u prvom čitanju (Br 11, 25-29). Duh je Gospodnji počinuo na Mojsiju, ali onoga je dana Bog uzeo od duha Mojsijeva i stavio na još sedamdesetoricu muževa koji su onda počeli prorokovati. Međutim, dvojica ljudi, Eldad i Medad, nisu došli do Mojsijeva šatora kako je bilo rečeno. Ostali su u taboru. I gle, i na njih je sišao duh Božji, iako nisu došli do Mojsijeva šatora. Kako je Bog čudesan. Ne znamo zašto ona dvojica nisu došla do Mojsijeva šatora, a pogotovo ne znamo zašto je Bog dao da i oni prorokuju. Tko će to razumjeti? Međutim, oni kod Mojsija uskomešaše se. I ona dvojica prorokuju! Oni koji se nisu udostojali doći! Oni koji nisu poštivali dogovor! Oni koji su prezreli Mojsija! Zacijelo su tako mislili. Međutim, mislili oni što mislili, Bog je toj dvojici dao da prorokuju.


Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih


I sad se javi Jošua. Ne bilo tko, nego Jošua, čovjek koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti. Jošua, dakle reče Mojsiju: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ Kako je to bilo ludo! Ta tko može ušutkati one kojima je Bog dao da govore? A Jošua, čovjek koji je tolike godine bio uz Mojsija, htio ih je ušutkati! Još je samo trebalo da Bogu podastre popis podobnih i nepodobnih. Nadalje, bio je to znak i Jošuine nesigurnosti, njegova osjećaja manje vrijednosti. Ako Bog tako „kapom i šakom“ dijeli svoga duha, koju onda svrhu ima tolike godine vjerno služiti Mojsiju. Zar da ti skorojevići uzmu udjela u istom daru kao i oni koji su ponizno došli do Mojsija i, konačno, jednako kao i Jošua, vjerni sluga?

Doista, kako nas uči sama Božja riječ, naše misli nisu Božje misli i naši puti nisu Božji puti. A Mojsije, koji je posvema bio Božji čovjek, Mojsije „najskromniji čovjek na svijetu“, kako veli Sveto pismo, nalazi pravi odgovor.


Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok!


Mojsije odgovara Jošui: „Zar si zavidan zbog mene! Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!“ Trostruka je mudrost u ovom Mojsijevom odgovoru. Kao prvo, Božja milost nije ograničena, pa da se troši što se više daje. Božja je milost zapravo Božja ljubav. Što se više daje, tim je veća. Prema tome, nije Mojsije nipošto ugrožen time što Bog daje svoju milost i drugima. Konačno, Bog svoju milost daje kome želi i Mojsije nipošto njome ne može i ne treba raspolagati.

Nadalje, Duh koji je na Mojsiju počinuo, Božji je dar, dar koji je on dobio da bi mogao bolje služiti Bogu i narodu. Nije to bilo puko odlikovanje da bi se Mojsije time mogao isprazno hvastati.

U trećem se na poseban način pokazuje Mojsijeva prava veličina. On je skroman čovjek. On je Božji čovjek. Ne osjeća se ugroženim. On zna da ga ništa i nitko ne može odvojiti od ljubavi Božje. Miran je. Zato se on raduje svakom dobru, svakom dobrom daru. Bio je Mojsije ispunjen Božjom ljubavlju, tako da na nj svakako možemo primijeniti riječi iz onog predivnog hvalospjeva ljubavi: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini…“


Duh Božji u nama


I mi se želimo radovati svakom dobrom daru u nama samima i u našim bližnjima. Jer, mi smo tijelo Kristovo, pa ako napreduje jedan pojedini član, svi napredujemo. Htjeli bismo, Božjom milošću, rasti u prostodušnosti, dobroti ljubavi, bez bilo kakve zavisti ili oholosti. Jer gdje je Duh Božji, tamo je mir, tamo je radost, tamo je svaki dobri Božji dar. Eldad i Medad stalna su nam opomena. Bog je prebogat u svome darivanju i Bog nikome od nas ne polaže račun. Bog nas poziva da budemo široki i dobrostivi poput njega, pa ćemo u još većoj mjeri uzimati udjela na njegovim darovima.