28. nedjelja kroz godinu (C): Primi dar


Biblija pripovijeda kako je Naaman, vrstan vojskovođa aramskog kralja, bio gubav (2Kr 5, 14-17). U ono je vrijeme guba bila strašna i neizlječiva  bolest od koje se sporo umiralo. Kad je čuo da u Izraelu ima prorok Elizej koji može činiti čuda, došao je k njemu. Elizej, nasljednik proroka Ilije, rekao je Naamanu da se okupa sedam puta u Jordanu. I, dogodilo se čudo: kad je to učinio, koža mu se očistila, a tijelo mu je postalo „kao u malog djeteta“. Naaman je bio zahvalan čovjek. Korektan. Htio se odužiti Elizeju. Ta, bilo je neviđeno i nečuveno da bi tko u jednom danu čovjeka posve izliječio od gube! Zato Naaman moli Elizeja da primi njegov dar. A pripravio je „deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina“. Pravo bogatstvo. Međutim, Elizej nipošto ne želi primiti njegov dar, unatoč silnom navaljivanju.

Rekao bih, poštovani čitatelji, da je Elizej veći u ovom odbijanju dara, nego li u čudu koje se dogodilo na njegovu riječ. Evo. Elizej je bio mudar čovjek, Božji čovjek. On je veoma dobro znao da je izlječenje Naamana čisti Božji dar, a ne rezultat njegove liječničke umješnosti. Elizej je samo posrednik Božje dobrote, Božji glas i glasnik. Krenemo li korak dalje, lako ćemo vidjeti da je svaki čovjek – ako i nema dar čudesnoga liječenja – obdaren mnogim prekrasnim darovima. Evo temeljnog primjera. Zar je mala stvar roditi i odgojiti čovjeka? Osim toga, svi smo mi kadri dati i pružiti toliko dobrote, ljubavi, pažnje, nježnosti, praštanja… Naš duh i naša duša neizmjerno su more dobrote. Mi znamo biti i velikodušni i zahvalni. Znamo biti duhovni, Bogu bliski. Mi možemo, slikovito rečeno, biti anđeli na zemlji. Sve mi to možemo biti, a ponekad to i jesmo. I što onda? Treba li nam, možda, zbog toga netko dati „deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina“? Trebaju li nas zbog toga nazivati ocima domovine, trebaju li nam davati zlatna odlikovanja, trebaju li ulice i trgove po nama nazivati, trebamo li zbog toga dobivati trostruko veću od najpovlaštenijih mirovina? Elizej, velik čovjek, Božji čovjek, nije htio uzeti ništa. Nije prodavao Božje darove pod svoje. On je sebe smatrao – i to je bio! – onim koji je dobio određene darove da bi ih mogao koristiti na dobrobit drugih. Pavao ovako govori o darovima: „Tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan!“ Stvarno. Svaki dobri dar koju je u nama, zbog drugih je. To je ona biblijska mudrost, Božja mudrost ili drevna mudrost, kako već želite. O njoj vrijedi razmisliti.