3. nedjelja došašća (A) – homilija

3. nedjelja došašća (A) – homilija

1


Uvod i pokajnički čin


Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja Gospodnjeg dolaska, ali i vrijeme priprave i duhovnog rasta. A tu se hoće ustrajnosti i strpljivosti. O tome nam danas Gospodin na poseban način progovara po apostolu Jakovu (Jak 5, 7-10). Htjeli bismo tu njegovu riječ plodonosno čuti i prihvatiti. Pokajat ćemo se za svoje grijehe. Tako ćemo biti dostojni i Gospodnje riječi i njegovih otajstava koje ćemo danas proslaviti.

  • Gospodine, iako je tvoj izabrani narod bio tvrdokoran, ti ga nisi napuštao. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti pokazuješ veliku strpljivost i beskrajnu ljubav prema nama grešnicima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo strpljivi jedni prema drugima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Mlad čovjek redovito hoće sve odmah i sada. I tako se veoma brzo razočara, jer je to u životu redovito neostvarivo. Htio bi naučiti svirati gitaru za dva tjedna, htio bi pročitati i napisati lektiru za jednu noć, htio bi promijeniti svoju obitelj i cijeli svijet u mjesec dana. A život ima svoje zakonitosti. Za neke stvari jednostavno treba vremena. Proizvođači sira i vina dobro znaju da njihov proizvod jednostavno treba “odležati” i to po nekoliko godina. Športaši i umjetnici znaju da je – uza sav talent – potrebno višegodišnje vježbanje, da bi se postigli vrhunski rezultati.


Strpite se


Nešto se slično događalo u prvoj kršćanskoj zajednici. Većina je kršćana u ono vrijeme vjerovala da će uskrsnuli Krist veoma brzo opet doći na zemlju da održi posljednji sud, pa da onda, konačno, ti oholi i naduti Rimljani, ti umišljeni Grci i oni raskalašeni grešnici uvide da su kršćani bili u pravu, govoreći da je jedino u Kristu spasenje, te da, tako, konačno pokažu, da se najslađe smije onaj koji se zadnji smije… Bili su, dakle, uvjereni da će vrlo brzo doći kraj svijeta, pa su bili nestrpljivi, jer još nije došao. Što su više gledali životne nevolje kojima su bili okruženi, što su više gledali kako se svakovrsno zlo širi u ondašnjem grčko-rimskom društvu, to su više vjerovali da sve to samo ubrzava Kristov dolazak. Pa su onda mnogi postali nestrpljivi. Kad li će Gospodin doći? To je pitanje bilo u nekih toliko tjeskobno, da su onda počeli i sumnjati u Gospodnji dolazak uopće. Zato sveti Jakov veli u današnjoj poslanici: Strpite se, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Jakov im veli da čovjek ne može određivati rokove ni u prirodi, ni u svome životu, a pogotovo ne u duhovnim stvarima. Kiša natapa zemlju u sebi znanom ritmu, za rast pojedine biljne i životinjske vrte potrebno je određeno vrijeme i to čovjek ne može izmijeniti. Jednako je tako i u duhovnom životu: Bog jedini zna vrijeme i rok. Ludo je i nepotrebno požurivati prirodne procese, a još je luđe prozivati Boga da kasni sa svojim djelovanjem. Mi bismo htjeli da djeca odmah shvate i razumiju. Htjeli bismo da Bog odmah pokara grešnika. Htjeli bismo da i mi sami budemo sigurni i zaštićeni od svake napasti. A Bog veli: Ne požuruj! I doista! Naše je da ustrajavamo u dobru, a ne da izračunavamo, proračunavamo, prosuđujemo i osuđujemo. Naša strpljivost u prvom je redu izraz naše vjere da Bog vidi, da Bog zna, i da će Bog u svojoj mudrosti i ljubavi učiniti ono što je dobo u trenutku za koji on bude smatrao dobrim. Upravo je tako bilo i s dolaskom Spasitelja. U trenutku kada su se najmanje nadali, neznatno, skriveno, kao maleno djetešce u betlehemskoj štalici i kao neznatan dječak u nazaretskom domu Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.


Dolazak Gospodnji se približio!


Jakov dalje veli: Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Apostol hoće reći da je Gospodin pred vratima, to jest pred svakim od njih. Uopće nije odlučujuće kada će stvarno biti konačni dolazak Gospodnji na kraju svijeta, jer ovdje i nije govor o kraju svijeta Ovdje se radi o tome, da je sud svakoga čovjeka u svakom njegovom danu. Naravno da se Gospodinov dolazak i za nas približio! Evo: svakodnevno nam govori svojom riječju u Svetom pismu, pogotovo kada se njegova riječ naviješta u zajednici vjernika. Njegova je milost po sakramentima svakodnevno djelatna u nama. Gospodin nam povjerava svoje talente i svakodnevno od nas očekuje račun za svaku riječ, za svaku misao i za svako djelo koje činimo. Ni jedan dan našega života nam se ne kože povratiti na ispravak! Sada smo pozvani na obraćenje, Gospodin sada kuca na vrta našega srca. Zato je i ludo i grešno, kako veli apostol Jakov, gubiti vrijeme na to da se tužimo jedni na druge, da stavljamo pod povećalo život naše braće i sestara, da sudimo i prosuđujemo, umjesto da se pobrinemo da naš život bude čestit, čist, ispunjen dobrotom i ljubavlju. ako tako živimo, onda nam uopće neće biti bitno kada Gospodin dolazi: o ponoći ili pred samu zoru. Naše je srce sigurno i pouzdano.


Za uzor strpljivosti uzmite proroke


Apostol Jakov razumije da vjernicima nije lako biti strpljiv. Nije lako s jedne strane čvrsto vjerovati u Božju mudrost, pravednost i ljubav, a u isto vrijeme, s druge strane, gledati kako se silnik šepuri, kako se bogataš oholi, kako se grešnik među ljudima nameće kao spasitelj domovine. Zato apostol tješi svoje vjernike riječima: Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje. Doista, nisu li proroci redoviti bili neshvaćeni, odbacivani i ušutkavani? Tako svjedoči prvomučenik Stjepan: Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika… (Dj 7, 52). Konačno, i sam je Krist onaj živi kamen što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen (1Pt 2, 4). Sam je Krist pokazao beskrajnu strpljivost prihvaćajući nas grešnike i uzevši – radi našega spasenja! – križ na svoja ramena.

Tako i mi, uza svo nastojanje i uza sav mar, budimo strpljivi sami sa sobom. Nećemo u svom kršćanskom životom uspijevati kako bismo htjeli. Međutim, to nas neće pokolebati da ustrajavamo iz dana u dan u svakom dobrom djelu u svakoj plemenitoj misli i želji. No, još se više hoće strpljivosti u ophođenju s našim bližnjima. Kao što je Krist s nama strpljiv, tako i mi imamo biti strpljivi i puni ljubavi jedni prema drugima. Jer, čovjek čovjeku uvelike može pomoći na putu spasenja. Budimo nositelji Božje ljubavi i Božje strpljivosti u ovome svijetu!