3. nedjelja došašća (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Kao znak svoga spasiteljskog djelovanja Isus u današnjem evanđelju (Mt 11, 2-11) navodi čuda koja je činio: slijepi su proglédali, hromi su hodili, gubavi se čistili. I mi smo danas došli pred Gospodina svjesni da smo toliko puta nedovoljno snažni činiti dobro, a toliko skloni činiti zlo. Bolujemo od lijenosti, zavisti, pohlepe; sputavaju nas strasti i lažne vrednote. Poput onih bolesnika iz Isusova vremena i mi danas dolazimo preda nj s molbom da nas očisti od naših grijeha i slabosti, da nas obdari svojom jakošću, da bismo tako, obnovljeni, mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.
- Gospodine, u svojoj nadspoznatljivoj ljubavi došao si među nas, nama u svemu jednak osim u grijehu. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si se jedni sažalio nad našom slabošću. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, došao si izliječiti naše rane i otrti svaku suzu s naših očiju. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Još uvijek mnogi od nas dobro pamte dane posljednjega rata. I svatko se od nas može s radošću sjetiti onih ljudi koji su i u najtežim trenutcima zračili nadom i radošću. Svakome je od nas, bar na trenutak palo na um da je sve nepovratno propalo i da će sve skupa izuzetno loše završiti, ali evo, uvijek se našao netko tko je iskreno vjerovao u dobar ishod, koji nas je svojim riječima i svojim životnim stavom držao, pa čak, rekli bismo, iznio iz naših najtmurnijih misli. Ili, susreli smo osobe kojima su dogodile prave životne tragedije: smrt bliske osobe, teška bolest, progonstvo, izuzetno teška materijalne prilike. I među takvim osobama ima onih koji to nose i podnose s pouzdanjem, nadom, određenom vedrinom, koji, štoviše, uvijek pronalaze i vide vedre strane vlastitoga života. Možemo biti zahvalni takvim ljudima koji unose vedrinu u svakodnevni život i koji u nama bude uvijek novu životnu snagu.
Takvu su blagoslovljenu riječ pripadnici Božjega naroda koji su se našli u izgnanstvu. Sve je izgledalo propalo. Ostali su i bez domovine i bez svojih dobara i bez hrama i bez nacionalnog ponosa – izloženi opasnosti da budu utopljeni u druge narode i da kao narod nestanu – kao toliki drugi prije i poslije njih. Međutim, prorok veli (Iz 35, 1-6a.10): “Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava!” Poziv je to koji je snažno odjekivao među ondašnjim izagnanicima i koji snažno odjekuje i među nama kojima je u ovo vrijeme došašća ova riječ i upućena.
Nek se uzraduje pustinja
Odmah na početku prorok kliče: “Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena…!” Ondašnjem čovjeku nije trebalo tumačiti što znači pustinja i što znači suha stepa, bez vode. Kada takvi predjeli ožive u bujnom cvatu, onda je to stvarno ravno čudu. slika je to Božjega naroda u izgnanstvu. Daleko od svoje domovine, od svoje tradicije, od svojih svetinja, izgledao je narod kao iskorijenjena, osušena biljka. I onda prorok naviješta posvemašnju preobrazbu: procvat i radost. Rekli bismo: previše dobro da bi bilo istinito. Pa ipak, znademo iz povijesti Izabranog naroda da su se ove riječi ostvarile. Narod se vratio u svoju domovinu. Vratio se obnovljena duha da bi obnavljao vlastitu domovinu i vlastitu tradiciju. I to onda kada su se tome najmanje nadali. Eto. Upravo to Bog govori danas i nama. Jednostavna je to poruka u ove predbožićne dane. Bog nas poziva da procvjetamo kao pustinja. Ako pomislimo, ako kažemo da u nama nema ni snage, ni životnog soka, da smo prava pustinja, Bog će nam odgovoriti da je upravo nama upravljena ta riječ. Čini nam se da nam je srce već usahlo u lošim mislima, u zavisti, u lijenosti, u srdžbi, u oholosti, u ovisnosti o zabavi ili različitim porocima. Čini nam se da smo duhom ako ne baš mrtvi, a ono sigurno obamrli. I Bog nam uporno preko proroka govori da se trgnemo, da se ohrabrimo, da se veselimo, jer evo Bog sve čini novo, čini nešto divno…
Budite jaki, ne bojte se. Evo Boga vašega
Prorok nadalje govori Božje riječi njegovu narodu: “Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega…'” Naravno, ako nas netko uvjerava da moramo promijeniti naše već ukorijenjene loše navike, da moramo u sebi oživjeti ono dobro koje je već gotovo usahlo, onda nam to stvarno može izgledati kao tlapnja, kao neostvarivi snovi… Zato nas danas Gospodin sokoli: “Budite jaki, ne bojte se…” Kako da budemo jaki, kako da se ne bojimo? I predobro poznajemo vlastite mogućnosti, vlastite slabosti, vlastite sklonosti prema onome što nije dobro! Međutim, prorok dodaje: “Evo Boga vašega…” Bog je onaj koji u nama i može i hoće činiti velike stvari
Sljepačke će tad oči progledati
Prorok nastavlja govoriti u slikama. Govoreći o skorom oslobođenju svoga naroda i skorom povratku u vlastitu domovinu on veli: “Sljepačke će tad oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati…”
Spomenuli smo da se Izabrani narod doista vratio u svoju domovinu, iako možda s manje sjaja i slave. Međutim, ove su riječi za nas izuzetno ohrabrujuće. Znamo da je kasnije Isus stvarno činio čudesa tako da je gluhima vraćen sluh, a lijepima vid, da su hromi prohodali, da su se gubavi čistili, da su čak i mrtvi uskrišavali. Zar mislimo da samo na nama Bog ne bi mogao činiti slična čudesa? Svatko je od nas svjestan svojih ograničenja, svojih loših navika, loših ostataka prošlosti, svojih grijeha. Svatko je od nas svjestan (samo ako malo zaviri u svoju savjest!) da je povrijedio svoje bližnje, da je zanemario ono što je dobro u njemu samome. Svatko je od nas svjestan kako je nagrdio Božju sliku u sebi. Pa nam onda sve to izgleda nepopravljivo, neobnovljivo, izgleda nam da ne vrijedi truda opet nešto pokušavati. Jer, starog se konja ne uči orati, staro se deblo ne da savijati, stare se navike ne daju mijenjati. Pa ipak, Bogu je sve moguće. Eto, vrijedi se odvažiti ovih svetih dana došašća. Vrijedi s odvažiti. Naša dobra volja, prosvjetljenje Duha Svetoga, neizmjerna Božja milost i sakrament pomirenja – ispovijed mogu u našem životu učiniti sve ono o čemu prorok govori tek u slikama.