Nedjelja, 28 veljače

3. nedjelja kroz godinu (B): Vrijeme je kratko


Čitanja: Jon 3, 1-5.10; Ps 25, 4b-7bc.8-9; 1Kor 7, 29-31; Mk 1, 14-20


Koji god članak pisao – kao na primjer ovaj – redovito se preračunam. Uvijek mi treba dvostruko više vremena nego što sam mislio da mi treba. Jednostavno, vrijeme mi izmiče. Sigurno je svako od vas doživio kako mu vrijeme izmiče, kako nikako ne dospijeva učiniti ono što je naumio. I još nešto. Kada razgovaram s bolesnicima – redovito starijim ljudima – često slušam kako o svom životu vele: „Kako je sve tako brzo proletjelo! Kao da sam jučer imao dvadeset godina!“

Tako Pavao vrlo tvrdo govori o ljudskom životu:

„Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.“

Ne baš lako razumljive riječi. Ne može život stati. Ljudi se žene i udaju, vesele se i plaču, kupuju i prodaju… Pavao ne želi reći da se kršćani svega toga trebaju odreći. On ovdje govori iz svoga životnog iskustva. Pri koncu vlastitoga života on drugačije gleda na sve ono što bi ljudima bilo važno. Kad kaže da je vrijeme kratko, onda očito misli da ono za čime gorko žalimo na koncu života. Što nam je stvarno važno, što nam je bitno, što je ono nosivo u našem životu? Evo. Kažemo da je život težak i da se treba itekako boriti da čovjek djeci osigura bolju budućnost. I onda, na primjer, ostavljamo dijete u jaslicama već sa sedam mjeseci, makar bi mati – istina uz manju plaću – mogla ostati i dulje s djetetom. Privatni poslodavci znaju biti nemilosrdni. Moguće. Ali s druge strane, nikada mladi roditelji neće moći nadoknaditi one sate i sate koje je dijete provelo u jaslicama i u vrtiću. Vrijeme je kratko.

Ili, drugi primjeri. Trebao bih, konačno, odvojiti malo vremena za svoje stare roditelje, ali nikako da stignem. Vrijeme je kratko. Trebao bih ipak izgladiti onaj nesporazum sa svojim kumom, s kolegom na poslu, ali nikako da i to dođe na red. Vrijeme je kratko. Trebao bih stvarno prestati pušiti, prestati prostačiti, prestati gubiti vrijeme na društvenim mrežama, trebao bih…, ali nikako da dođem do toga. Vrijeme je kratko. I – dok dlanom o dlan – djeca će odrasti, ja ću se naći u mirovini i onda ću razmišljati za čime trebam žaliti, pitat ću se što nisam učinio, a trebao sam. „Vrijeme je kratko“, nije prijetnja, nego poticaj, kako veli Pavao: „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“. Ako ne nužno „domaćima u vjeri“, onda barem svojim domaćima. Vrijeme je kratko.