Subota, 4 prosinca

Ususret dokumentu HBK “Ususret svima bez iznimke”


Kolumnist Večernjeg lista Darko Pavičić 22. listopada 2021. god., kroz usta riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, obavijestio je javnost da hrvatski biskupi pripremaju dokument pod nazivom Ususret svima bez iznimke, a kojim će se “između ostaloga, omogućiti i pričest nekim razvedenim i ponovno vjenčanim bračnim parovima u duhu pobudnice ‘Amoris laetitia – radost ljubavi’”.[1]

Iako iz te objave ne saznajemo stoji li iza toga cijela Hrvatska biskupska konferencija ili tek pojedinci unutar nje, zanimljivo je primijetiti da u službenom priopćenju sa 63. zasjedanja Sabora HBK[2] nema najave novog dokumenta, osim ako nije sadržana u riječima da će do dovršetka Godine obitelji Amoris laetitia „biti ponuđeni i neki sadržaji“.

Prema onome što je najavio nadbiskup Uzinić, odnosno novinar Pavičić, čini nam se da je riječ o teološki i pastoralno iznimno bremenitom tekstu, jer bi bio u izravnoj koliziji sa službenim učenjem Crkve,[3] pa se zaprepašteno pitamo je li moguće da bi hrvatski biskupi – zajednički ili pojedinačno – objavili takav dokument i time de facto odbacili vjekovno učenje Crkve o neraskidivosti sakramentalnog braka?[4] To bi bio do sada neviđen potez unutar Hrvatske biskupske konferencije i zato nam je nevjerojatno kako je takva jedna vijest mogla ostati nezapažena, gotovo skrivena.

Ipak, s obzirom da je dokument najavio nadbiskup Uzinić, a prenio novinar Pavičić, koji su, čini nam se, uvijek na izvoru, ne vidimo razloga zašto bismo sumnjali u istinitost navedenog. Uz to, ako imamo na pameti da se, prema riječima đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića, više puta na 63. zasjedanju Sabora HBK naglasilo da nam „nije potrebna neka druga Crkva, nego da je potrebna nova Crkva“,[5] a razum nam ne može objasniti kako novo nije ujedno i drugo, čini nam se da bismo doista trebali imati širom otvorene i oči i uši s obzirom na najavljeni dokument i njegove moguće posljedice, kao i općenito na novosti u Crkvi koje možemo očekivati sa sinodalnim hodom, u koji smo zakoračili 10. listopada i koji bi trebao biti okrunjen 2023. god. U tom nam se svjetlu nikako ne čine uvjerljive riječi nadbiskupa Hranića kojima objašnjava da je nova Crkva ona koja se iznutra podmlađuje snagom obraćenja, snagom slušanja Riječi Božje, uzajamnim slušanjem, promišljanjem i zajedničkim razlučivanjem.[6]

Nama se, naime, čini da nam nije potrebna ni nova, ni druga Crkva (što god ti pojmovi stvarno značili), nego da nam je potrebna produhovljenija i pobožnija Crkva, Crkva koja ucjepljuje u ovaj svijet sliku Presvetoga Trojstva, ona koja viče s krovova da je jedini Otkupitelj svijeta Očev Jedinorođeni Sin – Isus Krist, ona koja je vjerna Evanđelju i time vjerna sebi, odnosno stoljećima izgrađivanom učenju, kojem je temeljni kriterij bio i ostao Božji zakon, a koja onda na tim temeljima traži puteve uzajamnog slušanja i promišljanja, uz ozbiljan oprez prema novokovanici razlučivanje.

Kako mi pak ne bismo krivo razumjeli naše biskupe i dokument u pripremi Ususret svima bez iznimke ili kako ne bismo na kraju rekli: Nismo znali…, ovdje podsjećamo kako pitanje pričesti rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih nije od jučer, nego se izravno proteže još od Drugog vatikanskog sabora, a odgovor ostaje – prema nekima – nepromijenjen do danas, dok je prema drugima promijenjen od objave pobudnice Amoris laetitia pape Franje, tj. od 2016. god.[7] Kriterij ne/promjenjivosti je famozno razlučivanje. Ono je, čini se, prema riječima nadbiskupa Uzinića i novinara Pavičića, temelj dokumenta Ususret svima bez iznimke, a isto bi tako, sudeći prema riječima nadbiskupa Hranića, moglo biti temelj sinodalnom hodu.

Stoga evo kratak povijesni pregled naznačene tematike.

Pitanje pričesti rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih nametnulo se na četvrtom zasjedanju Drugog vatikanskog sabora, kada je patrijarhalni vikar melkita u Egiptu, nadbiskup Elias Zoghby, kazao da je istočna praksa da se u nekim slučajevima kad je u pitanju preljub tolerira ponovni brak pa je to ocima predložio na razmatranje, no papa Pavao VI. zaključio je to pitanje intervencijom kardinala Charlesa Journeta, kojemu je povjerio da sastavi odgovor Zoghbyju, ovako: „Učenje Katoličke Crkve o neraskidivosti sakramentalnog braka sâmo je učenje Gospodina Isusa Krista koji nam se objavio i uvijek bio naviještan u Crkvi. Stoga Crkva nema ovlasti mijenjati ono što je božanski zakon.“[8]

Unatoč takvom odgovoru, mnogi su biskupi i teolozi u narednim godinama, posebno iz SAD-a i Njemačke, izražavali svoje neslaganje, ističući kompleksnost bračnih i obiteljskih situacija i tražeći za njih razumijevanje i u tom smislu promjenu crkvenog nauka, što je rezultiralo novim promišljanjima i sazivanjem Sinode o obitelji 1980. god., a potom i objavom postsinodalne pobudnice pape Ivana Pavla II. Familiaris consortio (1981.).[9] U njoj se ističe razumijevanje za teške obiteljske prilike, posebno one u kojima jedna strana trpi bez svoje krivnje te se naglašava važnost i obazrivost pastoralnog vodstva takvih osoba, ali se istovremeno potvrđuje vjekovno učenje Crkve o neraskidivosti sakramentalnoga braka, a koje omogućuje onima koji zbog trajno narušenih odnosa nikako ne mogu održati svoj brak da se mogu rastati od stola i postelje, ali ne i sklopiti novi brak, jer je to u suprotnosti s božanskim zakonom.

Međutim, iako se javno nisu vodile neke značajne bitke, dio teologa i dio biskupa i dalje je zastupao svoje stajalište. Ono što je u svemu tome bilo presudno, to je da su ti teolozi i biskupi sa svojim liberalnim stajalištima sve više pronalazili mjesta na teološkim učilištima, dok se službeno učenje Crkve sve češće predstavljalo zastarjelim, nepravednim i neodrživim, što je uvelike utrlo put današnjem katoličkom progresizmu, a koji se najbolje očituje u onome što zovemo njemački sinodalni put i koji se pokazuje kao izravno odbacivanje crkvenog učenja i crkvenog Autoriteta.

To što se zbiva danas u Njemačkoj i što prijeti novim raskolom u Crkvi, velikim se dijelom može zahvaliti i trojici njemačkih biskupa: Oskaru Saieru, Walteru Kasperu i Karlu Lehmannu, koji su još 1993. god. objavili pismo o pastoralnoj skrbi za rastavljene i ponovo civilno vjenčane, nudeći kao temeljnu nit razlučivanje, a prema kojemu bi u nekim slučajevima bilo opravdano takve pripustiti pričesti. Međutim, Kongregacija za nauk vjere 14. rujna 1994. god. izdala je Pismo ‘Annus internationalis familiae’ biskupima Katoličke Crkve o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi,[10] a u kojem je, kako je već navedeno, jasno potvrdila da Crkva nema ovlasti mijenjati božanski zakon.

To je Pismo, koje je potpisao tadašnji prefekt kardinal Joseph Ratzinger, a kasnije papa Benedikt XVI., iznimno vrijedno i teološki i pastoralno, ali je, čini nam se, načinjena jedna metodološka pogreška, a koja je uvelike pridonijela da se stvari razvijaju u suprotnosti s učenjem Crkve. Naime, iako je bilo jasno da se Kongregacija za nauk vjere referira na Pismo trojice njemačkih biskupa, to nije nigdje javno rečeno ni naznačeno, što je pridonijelo da je trojac, bez kategoričke opomene i bez poduzetih stvarnih sankcija, nastavio po svome i da se to kasnije prelilo na cijelu Crkvu u Njemačkoj, štoviše i po cijelom svijetu, pa tako vidimo da bi se, sudeći po najavljenom dokumentu Ususret svima bez iznimke, moglo upiti i kod nas.

U tom svjetlu čini se kako nije od prevelike koristi bila ni Sinoda o euharistiji iz 2005. god., niti postsinodalna pobudnica pape Benedikta XVI. Sacramentum caritatis,[11] unatoč činjenici da su, između ostaloga, izvrsno teološki obrazloženi razlozi zbog kojih nije moguće, ako se želi ostati vjeran Bogu i Crkvi, pripustiti rastavljene i ponovo građanski vjenčane pričesti.

No, dok se do vremena pape Franje može govoriti o dva kolosijeka, jedan kojim je išla službena Crkva, a drugi kojim su hodili pojedini teolozi i biskupi, i kojem se načelno može prigovoriti nedostatak dijaloga, od vremena pape Franje ističe se želja za, kako to reče nadbiskup Hranić, uzajamnim slušanjem, promišljanjem i zajedničkim razlučivanjem, ali nismo sigurni hoće li to doista donijeti dobre plodove. Ono što nam izaziva sumnju ponajviše se tiče mućenja bistre vode, nedostatka jasnih poruka s vrha Crkve ili kako to netko zgodno reče kako je ponekad lakše razumjeti visoku teologiju nego običnu poruku pastira Crkve. U tom svjetlu, kao da stalno živimo u teološkoj kontradikciji, po načelu dva koraka lijevo, jedan desno, vrlo rijetko pravo.

Tako npr. papa Franjo često govori o važnosti zdrave obitelji, a na način da u potpunosti slijedi učenje i misli svojih prethodnika, ali onda, primjerice, rehabilitira kardinala Kaspera ili nekog drugog biskupa ili teologa koji je desetljećima potkopavao učenje Crkve. Naš bi narod rekao: Pa ti to razumi, ako možeš! Ili još više, probaj razumjeti što je Papa htio reći u svojoj pobudnici Amoris laetitia vezano uz problematiku rastavljenih i ponovo vjenčanih, kad to nisu mogli razumjeti ni neusporedivo učenije glave: kardinali Carlo Caffarra, Walter Brandmüller, Raymond Burke i Joachim Meisner, i kad su na opetovane molbe za razjašnjenjem takvih nejasnoća dobili – ništa.[12] Jednako su i svi oni drugi koji od 2016. godine vape za pojašnjenjima koja su Papu zamolila četvorica kardinala dobili – ništa.[13]

Možda smo u krivu, ali čini nam se da je temeljni problem današnje Crkve – opće i mjesnih – u tome što nema pravog dijaloga i što nema pojašnjenja na nejasnoće. Što hijerarhijska Crkva više govori o važnosti uzajamnog slušanja i promišljanja kao da njih sve manje ima. Ili se jednostavno preziru, označavajući ovakve dvojbe kakve npr. mi ovdje postavljamo, i kakve postavljaju tisuće katolika diljem svijeta, agresivnima ili nevrijednima trošenja glasa i pera. Kao da je ona narodna poslovica: Uzalud je gluhom dovikivati, slijepom namigivati i glupom dokazivati postala temeljna maksima unutarcrkvenih odnosa.

Uz to, stječemo dojam da hijerarhijska Crkva ponekad poduzima, neka nam se ne zamjeri na izravnosti izražavanja dojma, podmukle poteze, izražene u lingvističkoj dvoznačnosti. To se npr. odnosi na neumornu šutnju pape Franje, kako smo već naveli, na molbe mnogih za razjašnjenjem nejasnoća u pobudnici Amoris laetitia, posebno s obzirom na bilješku 351.,[14] odnosi se i na mnoge druge njegove rečenice koje se ne mogu jednostavno i jednoznačno protumačiti, a jednako se tako odnosi i na našu domaću Crkvu, u kojoj vidimo da se pojedini biskupi sve češće služe istom jezičnom metodologijom, a kojom kao da uživaju izazivati kontradikcije.

S obzirom na to, uopće nas ne čudi najavljeni sadržaj budućeg dokumenta hrvatskih biskupa Ususret svima bez iznimke, jer je u njemu prepoznatljiv otisak nadbiskupa Uzinića,[15] a nadbiskup Uzinić prepoznatljiv po dvoznačnostima i hodanju po rubu pravovjerja, ali nas vrlo začuđuje i uznemiruje pretpostavka da bi iza toga mogla stajati cijela Hrvatska biskupska konferencija. Naime, unutar HBK ima cijeli niz biskupa koje duboko poštujemo i ne možemo zamisliti da bi oni mogli staviti svoj potpis na nešto što je u suprotnosti s božanskim zakonom.

S druge strane, valja biti svjestan da ni najavljeni sadržaj budućeg dokumenta Ususret svima bez iznimke nije osmišljen preko noći, nego je rezultat ona dva spomenuta kolosijeka, a koja se nikada nisu presijecala, nego su se posljedično stvorila dva pravca u Crkvi, koja nemaju potrebu ni želju slušati jedni druge. Službena je Crkva tako s jedne strane kroz dugo vrijeme u svome opravdanom nastojanju oko utvrđivanja nepromjenjivosti učenja propustila priliku barem saslušati drugu stranu i uglavnom je izbjegavala svaki dijalog, a svoje odgovore na konkretne čine nije upućivala pravim adresatima, nego imaginarnim biskupima, što je, s druge strane, izazivalo sve veći bunt teologa, koji su svoja mjesta utvrđivali po teološkim učilištima i katoličkim medijima te na takav način uspjeli indoktrinirati mnoge koji uopće nisu imali širinu sagledati problematiku sa svih strana. 

S dolaskom pape Franje za Vrhovnog svećenika Katoličke Crkve omjer snaga se bitno promijenio, a njegovo naglašavanje važnosti dijaloga zloupotrijebljeno. Sada tako vidimo da su iz dijaloga isključeni svi oni teolozi, biskupi i ostali vjernici koji se ne slažu s Papinim smjerom, a s obzirom da nemaju nikakav utjecaj ni na rad teoloških učilišta ni na službene katoličke medije, moguće ih je potpuno ignorirati i ušutkati, predstavivši ih skupinicom zadrtih nezadovoljnika i antipapinskih lamentatora. Danas je tako ne samo nepopularno nego i opasno iznijeti vlastito teološko mišljenje koje bi bilo oprečno glavnoj struji, što je glavni razlog zašto većina teologa u nas tvrdo šuti, dok oni drugi pojedinci glasno viču. 

No, rekli bismo da je – s obzirom na pitanje rastavljenih i ponovo vjenčanih – još veći problem druge naravi, a tiče se već uvriježene konkretne pastoralne prakse velikog dijela današnjih svećenika. U tom smislu valja podsjetiti da su se liberalni teolozi sa svojim liberalnim idejama naveliko uvukli u teološka učilišta još prije dvadeset, trideset i više godina, a kako su se tadašnjim bogoslovima i drugim polaznicima teoloških kolegija takvi disidenti mogli činiti kao pravi borci za istinske slobode u Crkvi, razumljivo je da su stekli mnoge sljedbenike. Danas tako, kao rezultat svega, znamo da veliki broj svećenika ignorira učenje Crkve o neraskidivosti sakramentalnoga braka i jednostavno pričešćuje, ispovijeda i dijeli druge sakramente onima koji su se rastali i sklopili drugu građansku ženidbu.

Imajući takvo stanje u vidu proizlazi da je smiješno uopće propitivati opravdanost donošenja najavljenog dokumenta HBK Ususret svima bez iznimke, jer ozbiljno zaostaje za samom praksom, ali se nadamo da će oni svećenici koji se drže nauka Crkve ipak ostati učvršćeni i dosljedni, a oni drugi promisliti nisu li svojim postupanjem, makar i nesvjesno, pridonijeli da danas u Crkvi imamo ovakav kaos, zbog kojeg jasno ne razlikujemo sinodski hod od njemačkog sinodalnog puta

Iskreno se nadamo da će ova naša pitanja, ove naše dvojbe i ove naše kritike biti pročitane u svjetlu onih temeljnih vrjednota koje si je zacrtala naša Crkva u sinodalnom hodu – da se uzajamno slušamo, međusobno poštujemo, zajednički promišljamo i zajednički razlučujemo, tj. da će se prije objavljivanja dobro razlučiti koliko koristi, a koliko štete može donijeti najavljeni dokument Ususret svima bez iznimke. Kao i dosad, uzdamo se u razboritost i hrabrost većeg, ali šutljivog dijela hrvatskog episkopata, a sve skupa prepuštamo Božjoj Providnosti.


[1] Darko PAVIČIĆ, Mons. Mate Uzinić: Radimo na tome da se i razvedeni mogu pričestiti (22. 10. 2021.): https://www.vecernji.hr/vijesti/mons-mate-uzinic-radimo-na-tome-da-se-i-razvedeni-mogu-pricestiti-1532997. Odmah skrećemo pozornost na (namjernu?) nepreciznost naslova, a iz kojega se ne može zaključiti da je riječ o rastavljenima i ponovo vjenčanima, nego se govori o onima koji su samo rastavljeni, iako takvi nisu ni do sada bili izuzeti od pričesti.

[2] Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije/Tiskovni ured HBK, Priopćenje sa 63. zasjedanja Sabora HBK (22. 10. 2021.): https://hbk.hr/priopcenje-sa-63-zasjedanja-sabora-hbk/.

[3] Usp. npr. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke Crkve o pričešćivanju vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani (14. 9. 1994.): https://ika.hkm.hr/novosti/o-pricescivanju-vjernika-koji-su-rastavljeni-i-ponovno-vjencani/. Ondje npr. čitamo: „Vjerna riječi Isusa Krista, Crkva potvrđuje da ne može priznati valjanom novu vezu, ukoliko je bila valjana prijašnja ženidba. Pa iako su rastavljeni ponovo građanski vjenčani, ipak se nalaze u situaciji objektivno protivnoj zakonu Božjem, pa stoga ne mogu pristupiti pričesti, tako dugo dok traje takva situacija.“ Jednako potvrđuje i Katekizam Katoličke Crkve  u br. 1650: https://hbk.hr/wp-content/uploads/2018/11/Katekizam_Katoli%C4%8Dke-Crkve.pdf, a o tome izravnije govori i pobudnica pape Ivana Pavla II. Familiaris consortio (22. 11. 1981.), posebno u brojevima 79-84: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/apost_exhortations/documents/hf_jp-ii_exh_19811122_familiaris-consortio.html, kao i neki drugi dokumenti.

[4] O temi rastavljenih i ponovo vjenčanih u svjetlu učenja Crkve, odnosno o neraskidivosti sakramentalnog braka  na Portalu katoličkih teologa Vjera i djela objavljen je cijeli niz znanstvenih radova:

  1. https://www.vjeraidjela.com/nepripustanje-pricesti-razvedenih-i-ponovo-civilno-vjencanih-osoba-preispitivanje-stajalista-i-odredaba-crkve/ (30. 9. 2014.)
  2. https://www.vjeraidjela.com/gospodinovo-ucenje-o-rastavi-zenidbe-i-drugom-braku/
  3. https://www.vjeraidjela.com/rastava-zenidbe-i-ponovno-vjencanje-u-prvotnoj-crkvi/ (15. 10. 2015.)
  4. https://www.vjeraidjela.com/drugi-vatikanski-sabor-o-zenidbi/ (16. 10. 2015.)
  5. https://www.vjeraidjela.com/rastava-supruznika-rastava-braka-razrjesenje-veza-i-druga-zenidba/ (17. 10. 2015.)
  6. https://www.vjeraidjela.com/sv-ivan-pavao-ii-o-rastavljenima-pa-ponovovjencanima/ (17. 10. 2015.)
  7. https://www.vjeraidjela.com/katekizam-katolicke-crkve-o-zenidbenoj-ljubavi-i-rastavi-braka/ (18. 10. 2015.)
  8. https://www.vjeraidjela.com/jednost-i-nerazrjesivost-zenidbe/ (18. 10. 2015.)
  9. https://www.vjeraidjela.com/pismo-o-primanju-svete-pricesti-vjernika-koji-su-nakon-rastave-braka-sklopili-novi/ (19. 10. 2015.)
  10. https://www.vjeraidjela.com/o-pristupljivosti-svetoj-pricesti-vjernika-koji-su-rastavljeni-i-ponovo-vjencani/ (19. 10. 2015.)
  11. https://www.vjeraidjela.com/benedikt-xvi-o-rastavljenima-pa-ponovovjencanima/ (19. 10. 2015.)
  12. https://www.vjeraidjela.com/svjedocanstvo-moci-milosti/ (19. 10. 2015.)
  13. https://www.vjeraidjela.com/sakramentna-ontologija-i-zenidbena-nerazrjesivost/ (20. 10. 2015.)
  14. https://www.vjeraidjela.com/rastavljeni-pa-ponovovjencani-i-svetootajstva-euharistije-i-pokore/ (21. 10. 2015.)
  15. https://www.vjeraidjela.com/postupak-kanonske-nistavosti-zenidbe-kao-trazenje-istine/ (21. 10. 2015.)
  16. https://www.vjeraidjela.com/zenidba-i-pricest-u-katolickoj-crkvi/ (22. 10. 2015.)
  17. https://www.vjeraidjela.com/sv-jeronim-o-rastavi-supruznika/ (23. 10. 2015.)
  18. https://www.vjeraidjela.com/andeoski-slikar-protiv-kasperova-prijedloga/ (24. 10. 2015.)
  19. https://www.vjeraidjela.com/susret-u-dijalogu-o-obiteljskoj-sinodi/ (27. 10. 2015.)
  20. https://www.vjeraidjela.com/temeljni-bozji-naum-o-zenidbi/ (28. 11. 2015.)
  21. https://www.vjeraidjela.com/tora-isus-i-pavao-o-razrjesivosti-zenidbe/ (5. 12. 2015.)
  22. https://www.vjeraidjela.com/razgovor-katolicki-s-pobudnicom-amoris-laetitia/ (1. 2. 2017.)
  23. https://www.vjeraidjela.com/razvod-i-drugi-brak-u-pravoslavnoj-crkvi/ (12. 7. 2017.)
  24. https://www.vjeraidjela.com/proglas-vjere/ (10. 2. 2019.)
  25. https://www.vjeraidjela.com/katolicnost-ili-pluralizam/ (24. 2. 2019.)

[5] ps, Vijesti iz života Katoličke Crkve u Hrvatskoj (1. 10. 2021.): https://www.vaticannews.va/hr/crkva/news/2021-10/vijesti-iz-zivota-katolicke-crkve-u-hrvatskoj4.html.

[6] Isto.

[7] PAPA FRANJO, Apostolska pobudnica Amoris laetitia (19. 3. 2016): https://www.vatican.va/content/dam/francesco/pdf/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia_en.pdf.

[8] hk, rastavljeni i ponovno vjenčani – koji je bio stav Crkve kroz povijest? (18. 1. 2020.): https://hkm.hr/vjera/rastavljeni-i-ponovno-vjencani-koji-je-bio-stav-crkve-kroz-povijest/; Thomas BUFFER, The Zoghby Affair. Seeing the Synod Through a Vatican II Dispute (8. 10. 2015.): https://www.commonwealmagazine.org/zoghby-affair.  

[9] PAPA IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. 11. 1981.): https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/apost_exhortations/documents/hf_jp-ii_exh_19811122_familiaris-consortio.html.

[10] Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (19. 10. 2015.): https://www.vjeraidjela.com/pismo-o-primanju-svete-pricesti-vjernika-koji-su-nakon-rastave-braka-sklopili-novi/  (dokument objavljen 14. rujna 1994.); O pričešćivanju vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani (13. 5. 2001.): https://ika.hkm.hr/novosti/o-pricescivanju-vjernika-koji-su-rastavljeni-i-ponovno-vjencani/. Trojica navedenih njemačkih biskupa objavila su ukupno tri pisma, dva u srpnju 1993. i jedno u listopadu 1994. Jedno od njih, datirano 10. srpnja 1993. može se pronaći na ovoj poveznici: http://www.weinzweb.de/TexteHJ/OberrhBischWdvgeschGrundsaetze.pdf. Hrvatski prijevodi sva tri pisma objavljeni su u zborniku: Pero ARAČIĆ (ur.), Obitelj u Hrvatskoj – stanje i perspektive, Đakovo, 1995., str. 156-162, 163-180 i 186-192. 

[11] PAPA BENEDIKT XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica Sacramentum caritatis (22. 2. 2007.):  https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/en/apost_exhortations/documents/hf_ben-xvi_exh_20070222_sacramentum-caritatis.html.

[12] Edward PENTIN, Four Cardinals Formally Ask Pope for Clarity on ‘Amoris Laetitia’ (14. 11. 2016.): https://www.ncregister.com/news/four-cardinals-formally-ask-pope-for-clarity-on-amoris-laetitia; André MARIE, The Five Dubia of the Four Cardinals (19. 11. 2016.): https://catholicism.org/the-five-dubia-of-the-four-cardinals.html.

[13] Za jasniji uvid u problematiku i nejasnoće koje sa sobom vuče Amoris laetitia vidi: Petar Marija RADELJ, Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia (1. 2. 2017.): https://www.vjeraidjela.com/razgovor-katolicki-s-pobudnicom-amoris-laetitia/. Ovdje izdvajamo samo jednu rečenicu iz te kapitalne analize: „AL zapljuskuju valovi dvojbi na području dogmatike, ćudoređa, kanonskoga prava, pastorala i sakramenata: pomirenja, Pričesti i ženidbe. Više nije riječ o pukim teološkim raspravama, nego o posve oprječnu postupanju mjesnih Crkava.“

[14] “U određenim slučajevima ovo može uključivati pomoć sakramenata. Stoga želim podsjetiti svećenike da ispovijed nije soba za mučenje, nego susret s Gospodinovom milosti. Želim istaknuti da Euharistija nije nagrada za savršene, nego moćan lijek i hrana za slabe.“ Ante VEKIĆ, Pet teških pitanja za papu Franu (31. 12. 2016.): http://www.kronikevg.com/pet-teskih-pitanja-za-papu-franu/.  

[15] S obzirom da su iste riječi već upotrijebljene u Poruci u povodu završetka Godine posvećenog života i prigodom Dana posvećenog života 2016. Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, od 25. siječnja 2016. god., a koje potpisuju nadbiskup Mate Uzinić i fra Jure Šarčević, možemo pretpostaviti tko je ili tko su izravni(ji) autori i najavljenog dokumenta. Usp.: https://ika.hkm.hr/novosti/ususret-svakoj-osobi/.