Utorak, 27 srpnja

31. nedjelja kroz godinu (B)


Kažemo da smo vjernici, slušamo o zapovijedi ljubavi, ali kada dođemo u svakodnevni život uspijevamo iznalaziti razloge da ne počnemo ozbiljno ljubiti druge. Pitanje je uspijevamo li uopće početi o toj temi razmišljati, a kamoli krenuti u akciju? I tu smo podijeljeni – i jesmo i nismo na putu Božjemu.

Netko će reći: tu stvar teško ide jer mi nedostaje emocija, na tom području nemam sentimenata. No, istina je puno dublja. I ondje gdje imamo emocija, često smo u sebi razdijeljeni… Želimo i ne želimo, volimo i mrzimo u isto vrijeme… I hoćemo i nećemo… Pa i najrođeniji i najbliži koji se vole, u isto vrijeme zavide jedni drugima, ne vjeruju do kraja, boje se jedni drugih… Kao da je teško dati se na jednu stranu, ući u nešto cio, uložiti se potpuno.

Isus nam pokazuje nešto potpuno suprotno (Mk 12, 28b-34). Jer dolazi iz drukčijega svijeta – kraljevstva Božjega. Upitan, ne dodaje ništa zapovijedima Staroga zavjeta. No, ipak donosi nešto novo: za njega su zapovijed prema Bogu i prema čovjeku jedna jedinstvena riječ, jedna cjelina, jedna jedina zapovijed. Mnoge naše nevolje dolaze otuda što i njih razdvajamo!

Ljubi Gospodina Boga svoga! Bog koji želi da ga ljubim! Jer on ljubi mene! On pred mene ne stavlja na prvom mjestu zapovijed nego – ljubav! Što znači ljubiti Boga? To znači držati s nježnošću i plamenom Boga i ono njegovo u meni (A. Casati), dati mu prostora u sebi, da zaživi, da isijava iz mene… Ljubim Boga onda kada u sebi dajem prostora onome što je njegovo: milosrđe, oproštenje, ljepota, hrabrost, mir, iskrenost, skromnost…, sve ono što osvjetljava i podiže život! Ljubiti znači imati plamen u sebi kojim kupim mrvice onoga što je Božje u meni i oko mene, to čuvam i tomu dajem da živi u meni, da isijava i poput valova da se širi drugome… Da, ljubav možemo shvatiti kao predanost.

Predanost srca, razuma i sve snage svoje! Jer Isus zna: onaj tko se ovako predaje nanovo uspostavlja svoje unutarnje jedinstvo. Počinje ozdravljati! Uspostavljanje unutarnjeg sklada čovjek doživljava kao ispunjenost i sreću. Nije slučajno da prije Slušaj Izraele Pnz 6,1-3 kaže da vršenje ovih riječi vodi k sreći!

Nema drugog puta ka čovjekovoj sreći, nema drugoga lijeka za našu nutarnju ranjenost nego ljubiti Boga i ono što je njegovo. I tim istim ljubiti, zakriliti bližnjega kao ogrtačem sreće. Onim što imaš zakriljuj, obdari drugoga. Neka ono Božje što si upio kruži, neka procirkulira život!

Ljubeći ovu polifoniju života, čovjek postaje sličan svome Tvorcu – ljubav čini bliskim, sjedinjuje, pretvara u onoga koga se ljubi! Ako je Božje sve ono što je svijetlo, to znači ispunjati se svjetlom, odsijevati njome. To su ljudi vidjeli na svecima i sveticama. Oni su to imali. Tko je jednom doživio sveca iz blizine, neće ga nikada zaboraviti. Jer je nosio svjetlo. Bez obzira bio proglašen svetim ili ne. Svetost je predanost ovom Božjem svjetlu, ona je prije svega život, a tek onda proglašenje.

Da, život koji je Bog namijenio čovjeku tako je jednostavan, pun sklada. I tako je dubok, neistraživo dubok u isto vrijeme. Bogat! I zato je pun, pun smisla i života.

On je pred svakim od nas. Blizu, jako blizu…

No, pazimo! Pismoznanac nije daleko od kraljevstva – nije krenuo za Isusom kao oni koji već jesu s njim u povorci.

Jesam li u povorci? Jesam li krenuo?