33. nedjelja kroz godinu (C): Badava jesti
U vremenu jednoumlja u školi smo čuli i ovaj dvostih: „Drug je Tito izd’o nove vijesti: tko ne radi, ne treba ni jesti!“ Kad ono, to je zapravo mudrost apostola Pavla, devetnaest stoljeća prije Tita. Evo konteksta (2Sol 3, 7-12). Neki kršćani iz Soluna bili su očito krivo shvatili ono što je Pavao prethodno pisao o kraju svijeta, pa su onda zaključili da ne treba više ništa raditi, jer ionako je blizu konac svega. Valja spomenuti da je u ono vrijeme bio različit pristup radu kao takvom. Grčki su filozofi i općenito „viša klasa“ smatrali da je rad određen za niže slojeve, dok su se oni bogatiji bavili politikom, govorništvom, filozofijom, umjetnošću… Pavao je, naprotiv, kao pravi židovski učitelj, veoma cijenio rad, do te mjere da se – iako je bio apostol – želio uzdržavati vlastitim radom i izrijetka je primao potporu svojih učenika. Zato piše Solunjanima: „Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas… Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!“ Jednom drugom prigodom Pavao je veoma strog s onima koji su vjerovali da su stvoreni samo za „duhovne“ stvari, zanemarujući svoje ljudske i obiteljske obveze. Rekao je: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“
Rad nije samo ekonomska nužnost. Čovjek se ostvaruje kao čovjek svojim radom i stvaranjem. Na prvoj stranici Biblije Bog govori ljudima da zemlju sebi podlože. Kršćani vjeruju da smo upravo po radu Božji suradnici u stvaranju i usavršavanju zemlje. I danas smo skloni nekako s visine gledati na „šljakere“ i „seljake“. Međutim, pogledajmo: Isus je u Nazaretu do svoje tridesete godine vrlo vjerojatno radio kao drvodjelja. Marija se zasigurno bavila kućanskim poslovima. Nije čudo što je jedan od najvećih duhovnih učitelja, zaštitnik cijele Europe, sveti Benedikt, zapovjedio svojoj redovničkoj braći: „Ora et labora!“, to jest, „Moli i radi!“ Važno je to danas naglasiti. U sredini u kojoj smo, s jedne strane, okruženi kultom nerada, isprazne zabave, ludovanja, „partijanja“, kulta potrošnje, te, s druge strane, uronjeni u ozračje brze i lake zarade po svaku cijenu, važno je naglašavati duhovnu vrijednost rada kojim se čovjek očovječuje i oplemenjuje. Upravo je to važno – koliko je do nas – usaditi i u naše mlade. Jer, na njima svijet ostaje.
