Oznaka: 33. nedjelja kroz godinu (C)

Neki su možda čuli što je prije pedeset i više godina u Bosni značilo „popiti kavu“. Dakle, uzme se sirova kava koja se onda u posebnoj posudi prži na vatri. Naravno, to treba raditi pažljivo, da kava ne pregori. Kada kava nakon tog duljeg postupka bude pržena (eto zašto se govorilo „ispeći kavu“), onda se ona stavi u mlinac i melje. Cijela kuća miriše… Tek onda slijedi kuhanje kave u džezvi i ispijanje kave koje traje do sat vremena. E, to su bila vremena i to je bio užitak! A danas, ujutro u šalicu uspemo instant kavu i prelijemo vrelom vodom, u trku ispijemo i odjurimo na posao. Sve skupa najviše pet minuta. Tako, vjerojatno, mora biti. Žene koje rade koji put će posegnuti za gotovom smrznutom hranom, juhom iz vrećice… Znaju, naravno, da to nije ono što bi trebalo biti, ali što se m...

Došavši na najsvetije mjesto svoga naroda, to jest u jeruzalemski Hram, Isus je slušao komentare ljudi koji su poput njega dolazili klanjati se Bogu (Lk 21, 5-19). No poradi iznimne ljepote onoga izvanjskoga nisu bili u stanju klanjati se Bogu i diviti se njemu, već su se divili divnom kamenju i zavjetnim darovima, kojih je bilo u izobilju na hramskim zidovima i u njegovim prostorijama. Sveti Luka ne navodi tko su bili ti ljudi, no vjerojatno su bili hodočasnici koji su došli izdaleka ili ljudi koji dođu iz sredina u kojima nisu imali prigode vidjeti nešto tako velebno i veličanstveno. Nešto slično činimo svi mi koju putujemo u druge još neviđene zemlje. Uglavnom nastojimo vidjeti velebna zdanja kojima se možemo diviti, koja možemo fotografirati i pamtiti, te o njima drugima pričati. U...

Neki su kršćani u gradu Solunu pogrešno shvatili Pavlovo propovijedanje zabilježeno u Drugoj poslanici Solunjanima (2Sol 3, 7-12) i počeli su vjerovati da je konac svijeta veoma blizu. Pa onda, budući da je kraj neminovan, čemu raditi? U svojoj nazovi-pobožnosti počeli su ljenčariti iščekujući drugi Kristov dolazak. Takvima Pavao jasno govori: „Dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“ Poput svih farizeja, Pavao je izučio jedan obrt (bio je šatoraš) i prehranjivao se uglavnom radom vlastitih ruku. Tek bi ponekad primao darove od vjernika iz Filipa. Međutim, u Solunu je živio isključivo ...

U vremenu jednoumlja u školi smo čuli i ovaj dvostih: „Drug je Tito izd'o nove vijesti: tko ne radi, ne treba ni jesti!“ Kad ono, to je zapravo mudrost apostola Pavla, devetnaest stoljeća prije Tita. Evo konteksta (2Sol 3, 7-12). Neki kršćani iz Soluna bili su očito krivo shvatili ono što je Pavao prethodno pisao o kraju svijeta, pa su onda zaključili da ne treba više ništa raditi, jer ionako je blizu konac svega. Valja spomenuti da je u ono vrijeme bio različit pristup radu kao takvom. Grčki su filozofi i općenito „viša klasa“ smatrali da je rad određen za niže slojeve, dok su se oni bogatiji bavili politikom, govorništvom, filozofijom, umjetnošću… Pavao je, naprotiv, kao pravi židovski učitelj, veoma cijenio rad, do te mjere da se – iako je bio apostol – želio uzdržavati vlastitim ra...

Uvod i pokajnički čin Svakodnevno molimo Boga da nam dade kruha svagdanjega. To, naravno, ne znači da očekujemo da Bog dade da nam pada kruh s neba, nego znači da molimo Boga da nam omogući da mognemo sebi i svojoj obitelji priskrbiti kruh. A mi, eto, dopustimo da nas koji puta obuzme lijenost, koji puta zanemarimo svoje obveze, pa onda druge – pa i samog Boga! – optužujemo da su protiv nas. O tome nam danas govori sveti Pavao. Da bismo tu poruku čuli i prihvatili i ova sveta otajstva dostojno proslavili, pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste. Gospodine, ti si ljudima povjerio ovu zemlju da je čuvaju i obrađuju. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si u svom nazaretskom domu radom svojih ruku zasluživao za svagdanji kruh. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti nas po...

U ovom odlomku iz Lukina Evanđelja (Lk 21, 5-19) čitamo kako Isus najavljuje propast gradu Jeruzalemu, te teške dane svome narodu, upravo u trenutku dok su se neki ljudi divili Hramu, kamenju od kojeg je bio sazdan, kao i zavjetnim darovima. Ali Isus ne naviješta teške dane samo Židovima koji će biti dionici pobuna i ratova, pa niti samo Jeruzalemu, od kojega neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen, već jednako tako upozorava i svoje učenike na katastrofe koje će se zbiti u svijetu. Njima pak nagoviješta da će na njih podizati ruke i progoniti ih, predavati u sinagoge i tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje zbog imena njegova. Nakon svega rečenoga, s pravom sebi postavljamo pitanje zašto se to moralo dogoditi što je Isus znao da će biti? Zašto se moralo dogoditi da židovski ...

Mal 3, 19-20a Malahija svojim proroštvima izražava pritiješnjenost naroda, njegove bojazni i pitanja, s jedne, te s druge strane Gospodinov odgovor kojim kori nepovjerenje naroda te ističe Njegovu vjerodostojnost. Radi se najvjerojatnije o vremenu  povratka iz babilonskoga sužanjstva: umjesto kraljevanja mira i pravednosti, povratnici oko sebe gledaju teror bezakonja. Riječi prvoga čitanja dolaze iz sekcije u kojoj se problem Božje indiferentnosti, otvoren u prethodnom poglavlju, ponovno tematizira. Naime, narod zamjećuje kako posvuda napreduju oni koji čine zlo, dok obdržavatelji Božjih zapovijedi kao da stoje u mjestu. Jednostavno, kao da je nastupilo vrijeme onih koji s prijezirom smiju gaziti sve svetinje i pri tome uspijevaju, štoviše napreduju u svakom smislu. Stvarnos...

Uvod i pokajnički čin U tjednu koji je pred nama zasigurno ćemo se sjetiti tragedije Vukovara i tragedije tolikih drugih gradova i sela. Koliko smo god znali o ratovima, koliko su nam god naši stari pripovijedali o drugom svjetskom ratu, koliko smo god o ratovima slušali na radiju i televiziji, ipak nas je sve ovaj zadnji rat iznenadio svojom strahotom. Jer svaki je rat strašan. Tko je mogao biti tako pronicav da je samo godinu dana ranije mogao znati što će se u Vukovaru zbiti? Ili u bilo kojem mjestu poharanom ratnim stradanjima? Ljudi su radili, zabavljali se, išli na pecanje ili se bavili nekim drugim hobijem, ženili se, udavali, rađali djecu, pravili planove za budućnost, dizali kredite i gradili kuće… I onda je sve to postalo posvema nevažno. Rušenje, ranjavanje, pogib...

Današnja misna čitanja (Mal 3, 19-20a; Ps 98, 5-9; 2Sol 3, 7-12; Lk 21, 5-19) pred nas stavljaju temu svršetka svijeta. Tome trebamo pristupiti sa razumijevanjem i mudro. Sa razumijevanjem, da ne bismo olako prihvatili neke stvari, banalizirali ih i na kraju došli do krivih zaključaka. A mudrost trebamo zato da znamo vrednovati koliko je kraj važan: pogledajmo samo nekog majstora ili umjetnika – već na početku posla zna kraj, zna što bi na kraju trebalo biti; za cijelo vrijeme rada zna što hoće. S druge strane, onaj tko radi a ne zanima ga kraj – unaprijed već znamo kako će mu djelo završiti! Luka, pišući svoje evanđelje, želi dati do znanja da je Isus bio jasno na liniji starozavjetnog učenja, kako je tvrdio da će nastupiti kraj svijeta i kako će izgledati. No, po pitanju raznih ...

Ničiji kruh nismo badava jeli Evo jednog aforizma koji oponaša početak jedne bajke: „Bila tri brata. Dva su bila pametna, a treći je živio na njihov račun.“ Kao da se nešto slično događalo u kršćanskoj zajednici u Solunu. Tamo su neki povjerovali da je Kristov drugi dolazak (mi bismo rekli „kraj svijeta“) veoma blizu, pa su pomislili kako onda i ne vrijedi ništa raditi nego samo u molitvi čekati Kristov dolazak. Tako se među nekima javila svijest da rad nije bitan, jer se ionako skrbi samo za propadljiva dobra, a kršćani bi, eto, trebali težiti samo za nebeskim dobrima. Pavao odlučno i jasno odgovara (2Sol 3, 7-12): „Tko ne radi, neka i ne jede!“ Naime, poput svih farizeja, Pavao je izučio jedan obrt (bio je šatoraš) i prehranjivao se uglavnom radom vlastitih ruku. Tek bi p...