4. korizmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Danas nam Bog šalje veliku poruku nade. On je izbavio svoj narod iz ropstva, onda kad je on već počeo gubiti nadu, on je svojega Sina podizao i izbavio od smrti, Bog i nas želi podići iz naših grijeha i pridružiti slavi svojega uskrslog Sina.

• Gospodine, ti si svoj izabrani narod iz progonstva opet doveo u njihovu zemlju. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, tebe je nebeski Otac izbavio od vlasti smrti, uzdigao iznad svakog stvorenja i postavio Kraljem neba i zemlje. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti i nas uzdižeš u svoju nebesku slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svako pripovijedanje, svako književno djelo, pogotovo drama u svojoj potki ima tri osnovna dijela: zaplet, vrhunac i rasplet. U prvom čitanju (2Ljet 36, 14-16.19-23) vidimo baš sva tri rečena dijela, a u tome se očituje i naš život. A znamo da je Božja riječ koja se naviješta u zajednici vjernika zapravo živa Božja riječ koju Bog upućuje nama, svakom pojedinom od nas, danas u ovom trenutku.

Gomilali nevjeru na nevjeru

Druga Knjiga ljetopisa sažeto opisuje žalosno stanje u izabranom narodu: „Svi su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru…“ Strašno je to. Ovdje se naime radi o izabranom narodu, narodu koji je dobro poznavao Zakon, pa je onda skrenuo s puta. I to ne samo pojedinci, nego gotovo sav narod. I to ne tek nepoučena svjetina, nego i svi svećenički glavari. Potpuno se okrenuli od Boga. Počeli su služiti drugim bogovima, a što je još gore, nisu poštivali Božje zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Posvemašnje rasulo vjersko i moralno. Bog je uporno i uvijek iznova slao svoje glasnike i proroke, ali uzalud. Oni su se rugali Božjim glasnicima i prezirali njihove riječi, sve dok to sve skupa nije postalo beznadno, kako veli samo Pismo „te više nije bilo lijeka…“

Spalili su Božji dom

Odgovor je bio strašan iznad svih očekivanja. Došli su neprijatelji. Osvojili i u potpunosti razrušili grad, odveli najveći i najsposobniji dio stanovništva u progonstvo. Čak su i sam ponos toga naroda, njihovo vjersko i kulturno središte, njihovu svetinju – Božji dom, spalili i razorili do temelja. Narod je bio satrt u prašinu. Ništa, baš ništa im nije ostalo. Izgubili su svoja bogatstva, svoj grad, svoju slobodu, svoj ponos. Čak je i hram, njihova najveća svetinja, bio satrt u prah. Ljudski govoreći, nije im ništa, baš ništa ostalo. Nisu imali ni državu, ni domovinu, ni svoje vladare, ni svoja bogatstva, ni svoj ponos i svoje vjerske simbole. „Užas odasvud“, kako bi to rekao Jeremija. I eno ih sad u sužanjstvu, daleko od svoje domovine i od svojih svetinja. Mogli su samo tužaljke pjevati, baš kako reče onaj psalam: „Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: ‘Pjevajte nam pjesmu sionsku!’ Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj! Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim…“ Itekako su dobro osjetili kakav je prognanički kruh. I to kroz 70 godina! Jeruzalem i hram nisu zaboravili, ali hoće li se onamo vratiti? Međutim, u tim teškim vremenima, upravo zahvaljujući tome strašnom iskustvu, narod je malo po malo uviđao zašto je stradao i otkrivao pravi put do Boga, a to je bila skrušenost srca i vršenje Božjih zapovijedi.

Bog njegov bio s njim, neka ide!

I onda, kada su mnogi već bili izgubili nadu, dolazi novi kralj koji dopušta Izraelcima da se ponovno vrate u svoju domovinu i potiče ih da ponovno izgrade svoje svetinje. Ono što očevi nisu doživjeli, doživjeli su sinovi. Ono o čemu se djedovi nisu usudili sanjati, doživjeli su unuci. Narod se vraća! Kroz 70 godina narod se pročistio od svoje ohole umišljenosti, razumio je kako je i zbog čega stradao, pa se sada obnovljena duha i vjere vraćaju u svoju domovinu.

Isus i mi

Zar ne, da se u ovome možemo vrlo lako pronaći? Bilo je razdoblja u životu kad smo lakomisleno i bez razmišljanja gomilali grijeh na grijeh, ludost na ludost, oholost na oholost, ogovor i klevetu na ogovor i klevetu, a da to nismo ni primjećivali. Toliko nam je to bilo „normalno“. Pa nam se onda dogodila nesreća, nevolja, nešto što smo doživjeli kao tragediju. I onda Bog svojom milošću dadne da nas upravo to nešto naglo otrijezni, uzdrma i natjera da život promatramo posvema drugim očima. Zahvaljujući takvim iskustvima Bog nam daje da zrijemo i rastemo kao ljudi i kršćani – naravno, ukoliko dopustimo da nas Bog vodi tim teškim putevima kušnje, patnje i križeva.

Isus, koji je na se ponio sve naše boli, ali i sve naše grijehe, proživio je taj put. Budući da je uzeo na se naše grijehe, bio je satrt i ponižen do krajnosti. Ali ga je onda Bog uzdigao. Otuda dvostruko značenje riječi „podignuti“ u današnjem evanđelju. Isus je bio podignut na križ, ali i podignut iz groba. I naš se put sastoji upravo u tome. Ako nam se čini da smo pogođeni nevoljama i nedaćama u duhu i tijelu, osobno ili u obitelji, nevoljama bilo koje vrste, znajmo, da i nas Bog na neki način – poput starog izabranog naroda – kuša i iskušava, da bismo uskrsnuli bolji, svjesniji, zreliji i uspješniji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Jer, ne zaboravimo, i Isus je bio ponižen do najdubljih granica da bi onda bio uzdignut iznad svakog stvorenja.

U njega gledamo i u nj polažemo svoju nadu.