Utorak, 2 ožujka

5. nedjelja kroz godinu (B): Zloduhe mnoge izagna


Čitanja: Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39


Opsjednuće zlim duhom i egzorcizam – postupak kojim se netko oslobađa đavolskog opsjednuća – uvijek je golicalo maštu vjernika i nevjernika. U prvom poglavlju svoga Evanđelja Marko piše kako Isus „ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna“. Da je u ono vrijeme bilo puno bolesnika, to je posve razumljivo. Međutim, jer li stvarno moguće da je bilo toliko ljudi opsjednutih zlim duhom, odnosno đavlom? Kako uopće razumjeti opsjednuće? Ako Crkva i danas priznaje mogućnost opsjednuća, je li to stvarno relativno raširena pojava? S jedne strane to je uvijek omiljena teme holivudskih spektakala, ali u isto vrijeme neki će katolički svećenici rado i često polagati ruke na sudionike pojedinih seminara, da bi ih oslobodili utjecaja zloduha… Osobno mogu posvjedočiti da u svojoj dugogodišnjoj praksi još ni jednom nisam naišao na slučaj stvarno opsjednute osobe.

Ako ostavimo po strani opsjednuće u užem smislu, možemo itekako govoriti o „opsjednućima“ u redovitom ljudskom životu. Naime, mi ljudi lako steknemo neke navike. I one loše. Pa se događa da čovjek određeno zlo čini uvijek iznova, do te mjere da i nije svjestan što mu se to događa. Zla navika ima ga u vlasti. Kao što ovisnik o drogi ili alkoholu svoj život i svoje ponašanje posvema podređuje toj zloj ovisnosti, tako je moguće da čovjeka neko zlo ili – recimo to – neki grijeh posve uzme pod svoju vlast. I onda postaje neslobodan, postaje rob svoje sebičnosti, oholosti, gramzivosti; postaje na primjer zarobljenik trke za bogatstvom, slavom, moći, do te mjere da zaboravi i obitelj i prijatelje i sve ono u što je u svoje vrijeme vjerovao. Upravo to. Grijeh i zlo itekako može čovjeka zarobiti, opsjesti, do te mjere kao da se ne može sam othrvati tome zlu.

I što onda? Evanđelja govore da je Isus liječio takve ljude. Za nas, obične ljude koji se nastojimo boriti sa svojim lošim porivima i navikama, važno je da se u nekim kriznim situacijama obratimo Bogu, obratimo nekoj pouzdanoj osobi koja nas može savjetovati i pomoći nam da iziđemo iz tog začaranoga kruga. Za one koji imalo vjeruju može pomoći i svećenik. Jer, budimo realni: iako smo stvoreni za dobro i za ljubav, iako je u nama prisutan glas savjesti koji nas upućuje na dobro, ipak je u nama nazočna i ljudska slabost, onaj poriv da budemo destruktivni i autodestruktivni. Zato je mudro potražiti pomoć. Možda će upravo to biti prigoda da potražimo Boga. On je svemoguć, zar ne?