Meditacija uz Evanđelje: Iv 17,11b-19
Isus kaže Pilatu da je on, Isus, došao posvjedočiti za istinu. Na to Pilat, slegnuvši ramenima, s gorčinom reče: „Što je istina?“ Nevolja je kada čovjek traži istinu samo u stvarima, u svijetu oko sebe, u pojavnosti vremena u kojem živi. Ne može čovjek doći do istine u ovome svijetu, dokle god ne počne tražiti izvorište svega. Istina nije stvar, istina nije pojavnost, istina nije neki red, neko suglasje. Zato je krivo pitati „Što je istina?“ Treba se zapitati „Tko je istina?“ Istina je osoba. Istina je Isus Krist, vječna Riječ koja je Bog od vječnosti. Isus je Mudrost koja je od vječnosti i po kojoj i u kojoj je sve stvoreno što je stvoreno. Koliko više budemo spoznavali Isusa Krista, toliko ćemo više spoznavati ovaj svijet, otkrivati Božje tragove i sve više uviđati da je temelj istine, temelj svekolike mudrosti – ljubav.
Mi ne možemo sagledati sav svijet u svojoj mnogovrsnosti i savršenosti jer smo smrtni i ograničeni ljudi. Nadalje, naš je pogled često zamućen, jer smo grešni ljudi, jer nesvjesno prihvaćamo umovanje ovoga svijeta koje se Bogu protivi. Prije svoje smrti – znajući da će tek malo dana nakon svoga uskrsnuća biti vidljivo sa svojim učenicima – Isus ovako za njih moli svoga nebeskog Oca: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ Učenici trebaju ostati u svijetu, ali tako da ne padnu pod utjecaj Zloga. Oni trebaju biti svjetlost svijeta i sol zemlja. Veli dalje: „Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“ Učenici nisu od svijeta, pri čemu ovdje riječ „svijet“ znači sve ono zemaljsko što isključuje Boga. Učenici žive u svijetu, ali tako da ne dopuštaju da njih svijet prožme, nego da oni svijet prožmu evanđeljem. Zato im je važno da jasno vide što je dobro, a što loše; što je Božje, a što je od ovoga svijeta. Zato Isus moli: „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.“
Na to smo pozvani. Božjom pomoću spoznati istinu i po njoj živjeti. Samo je Isus Put, Istina i Život. Njegovo evanđelje je pravilo života ovdje na zemlji, njegovo je evanđelje put do života s Bogom. Važno je u tome biti čvrst. Ni zašto na svijetu mi se ne odričemo Kristove istine. Ne trebamo se mi prilagođavati svijetu, da bismo svijetu bili bliži, nego mi trebamo oplemenjivati svijet Kristovom istinom. Upravo tako. Primjera radi, nikakva odluka nekog sabora ne može promijeniti istinu, da je čovjek – čovjek od svoga začeća te da ima pravo na život kao i rođena osoba. Nikakav sabor ne može promijeniti istinu da je Božji naum da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko te da sve drugo može biti tek iznašašće ljudi koji ne poznaju istinu i Boga preziru… Dao Bog da njegovu istinu svakoga dana sve više razabiremo i po njoj onda i živimo.
Svi briznuše u velik plač: Dj 20,28-38
Iza svakoga pokojnika na ovome svijetu ostane neka praznina. Kada nekome umre bračni drug, osjeća se kao da je pola njega umrlo. A što reći za tragične smrti mladih ljudi? Kaže se: „Kao da ga je netko ukrao“. Kaže se: „Sve mi se čini da čujem njegov glas, kao da će svakoga trenutka ući u kuću“. I onda čovjek hvata velika tuga, jer misle: „Nikada više“. To se dogodilo i Pavlu. On je po zadnji puta išao u Jeruzalem. Prije puta htio se oprostiti sa starješinama i vjernicima iz Efeza. Pretpostavljao je da ih više neće vidjeti, jer nije mogao znati što se s njime može dogoditi u Jeruzalemu. Tako slušamo u današnjem čitanju: „Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova.“
I tu trebamo zastati. Zar stvarno „više neće vidjeti lica njegova“? U Vjerovanju stoji kako vjerujemo u općinstvo svetih. To znači da je životno povezana Crkva koja još putuje na zemlji s onom Crkvom koja je na nebesima. Mi molimo za njih, oni mole za nas i s nama. Kao što vjerujemo da nas na nebu kod Boga zagovaraju toliki sveci, jednako tako vjerujemo da naši pokojnici nisu nestali, vjerujemo da po Kristovu otkupljenju žive u nebu – sve ako se i čistili prije konačnog ulaska u vječno kraljevstvo – vjerujemo da ćemo se naći s njima, po riječima apostola Pavla: „Kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt.“ (1 Kor 15,54) Zato molimo za svoje pokojnike da ih Gospodin pridruži slavi uskrsloga Krista. Vjerujemo da i oni za nas mole. To je naša nada i naša radost. Mi tugujemo zbog zemaljske smrti naših najdražih, ali u nadi. U nadi u Kristovo spasenje, baš kao što se u narodu zna čuti ova izreka: „Veće je Božje oproštenje, nego svega svijeta sagrješenje“. Neka tako bude i s nama i sa svim našim dragim pokojnicima.