Četvrtak 7. vazmenog tjedna: Da svi budu jedno
Meditacija uz Evanđelje: Iv 17,20-26
Svi su silni vladari i diktatori u povijesti težili za tim da svi njihovi podanici misle na isti način, da budu jedinstveni u svemu što je za vladara bilo važno, čak do te mjere da su se – ne tako davno – u Kini svi građani jednako odijevali. Svojim propagandnim aparatom upravo su se trudili da narodu „isperu mozak“ da bi bili jedinstveni i – pokorni. Nažalost toga ima i danas. Kako onda razumjeti ovu Isusovu molitvu za svoje učenike:
„Oče, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene (…) da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.“
Bog nas je stvorio različite. Na cijelom svijetu nije bilo, niti će ikad biti da su dva čovjeka u svemu jednaki. Svi smo mi pojedinci sa svojim tjelesnim, duševnim i duhovnim posebnostima. Ali, s druge strane, svima nam je jedan Stvoritelj – Otac, i svima nam je jedan Spasitelj – Krist, i svima nam je jedan Posvetitelj i Branitelj – Duh Sveti. Na svakoga se onda nas odnosi Božji poziv i Božja zapovijed da njega, Boga, ljubimo svim srcem, a svoga bližnjega kao sebe same. Svi smo mi pozvani živjeti prema evanđelju. I u tome trebamo biti jedinstveni. I po tome će svijet spoznati da smo Kristovi učenici. Jer, u kršćanskom je naviještanju važna ta veza ljubavi koja povezuje Oca, Sina i Duha Svetoga, koja povezuje Oca i njegovog utjelovljenog Sina Isusa Krista, kao što je važno i ono životno jedinstvo krštenika. Svi smo mi već po stvaranju, a još više po krštenju jedno u Kristu, jedna obitelj, udovi Kristova Tijela – Crkve. Zato Pavao govori: „Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist“ (1 Kor 3,11).
Upravo je tako bilo u apostolskoj Crkvi: Petar, Pavao, Ivan, Jakov i ostali apostoli kao ljudi su se razlikovali, ali su svi gorjeli istim žarom za evanđelje Kristovo. I mi smo na to pozvani. U obitelji i u zajednici smo – hvala Bogu – različiti i raznoliki prema darovima koje smo od Boga primili. Ali svi trebamo biti jedinstveni u onome što je bitno, što je sveto, što je Božje, što je Kristovo. A to znači jedinstveni u vršenju zapovijedi, slavljenju sakramenata odnosno u tome da ljubimo Boga i bližnjega slijedeći istinu evanđelja. Dao Bog da mi budemo takvi graditelja mira, jedinstva ljubavi i svekolikog napretka Kristove Crkve.
Razmirica između farizeja i saduceja: Dj 22,30; 23,6-11
U nama i po nama djeluje Božja milost i Božja snaga. Međutim, mi se trebamo i možemo služiti svim onim što je ljudsko, a u isto vrijeme čestito. To onda znači da se trebamo služiti svim čestitim sredstvima da se obranimo od opasnosti. Ne treba tražiti posebno Božje čudo za ono što možemo riješiti redovitim ljudskim putem. Evo u današnjem čitanju upravo duhovitog primjera. Jednom su prigodom Židovi Pavla žestoko napadali pred rimskim sucem. Što čini Pavao? Bio je domišljat i mudar. Znao je da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji, pa je rekao da se njemu, Pavlu, sudi zbog vjere u uskrsnuće mrtvih. Budući da saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće, a farizeji jesu, nastala je među njima prepirka, tako da su Pavla pustili na miru. Tako je Pavao na svoj način proveo ono što je Isus rekao: „Ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 9,16)
To je pouka i za nas. Nikome nećemo činiti zlo. Činit ćemo dobro gdje god budemo mogli, a u isto vrijeme trebamo čuvati i sami sebe, jer zapovijed kaže da nam treba ljubiti svoje bližnje kao sebe same. Konačno, ako se umješno i uspješno borimo za svoj ovozemni život i to je Božji dar, po kojemu nas on onda upućuje i na ono trajno i vječno. To u širem smislu onda znači da nam se na poseban način valja starati za svoje obitelj i one koji su nam bliži. Tako nas na drugom mjestu poučava i sveti Pavao: „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.“ (Gal 6,10)
